Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-405/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu Stalna služba u Našicama poslovni broj P-403/2023-12 od 17. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu Stalna služba u Našicama poslovni broj P- 403/2023-12 od 17. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetna odredba iz čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu br. 198-50-4104086, sklopljenog 16. svibnja 2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 16. svibnja 2007. po javnom bilježniku Fedoru Paunoviću iz Vukovara pod brojem OV-5450/07, u dijelu odredbe koji glasi:

„…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

- iz čl. 7.st. 1. toč.a) Ugovora o kreditu br. 198-50-4104086, sklopljenog dana 16.05.2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 16.05.2007. po javnom bilježniku Fedoru Paunoviću iz Vukovara pod brojem OV-5450/07, u dijelu odredbe koji glasi:

”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”

- iz čl.7.st.1.toč.b) Ugovora o kreditu br. 198-50-4104086, sklopljenog dana 16.05.2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 16.05.2007. po javnom bilježniku Fedoru Paunoviću iz Vukovara pod brojem OV-5450/07, u dijelu odredbe koji glasi:

”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…'' Stavkom II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 3.857,76 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos: 18,53 EUR tekućom od 16.03.2009.

19,28 EUR tekućom od 16.04.2009.

17,81 EUR tekućom od 16.05.2009.

18,21 EUR tekućom od 16.06.2009.

14,94 EUR tekućom od 16.07.2009.

12,53 EUR tekućom od 16.08.2009.

13,17 EUR tekućom od 16.09.2009.

14,44 EUR tekućom od 16.10.2009.

14,33 EUR tekućom od 16.11.2009.

13,05 EUR tekućom od 16.12.2009.

15,46 EUR tekućom od 16.01.2010.

17,39 EUR tekućom od 16.02.2010.

20,14 EUR tekućom od 16.03.2010.

19,51 EUR tekućom od 16.04.2010.

23,24 EUR tekućom od 16.05.2010.

22,53 EUR tekućom od 16.06.2010.

23,91 EUR tekućom od 16.06.2010.

35,86 EUR tekućom od 16.07.2010.

33,40 EUR tekućom od 16.08.2010.

40,91 EUR tekućom od 16.09.2010.

38,31 EUR tekućom od 16.10.2010.

34,14 EUR tekućom od 16.11.2010.

42,95 EUR tekućom od 16.12.2010.

54,15 EUR tekućom od 16.01.2011.

46,22 EUR tekućom od 16.02.2011.

49,00 EUR tekućom od 16.04.2011.

45,46 EUR tekućom od 16.05.2011.

46,09 EUR tekućom od 16.06.2011.

61,11 EUR tekućom od 16.07.2011.

62,58 EUR tekućom od 16.08.2011.

38,72 EUR tekućom od 16.09.2011.

68,27 EUR tekućom od 16.10.2011.

61,26 EUR tekućom od 16.11.2011.

27,36 EUR tekućom od 16.12.2011.

58,93 EUR tekućom od 16.01.2012.

62,22 EUR tekućom od 16.02.2012.

65,09 EUR tekućom od 16.03.2012.

65,47 EUR tekućom od 16.04.2012.

63,49 EUR tekućom od 16.05.2012.

64,83 EUR tekućom od 16.06.2012.

65,74 EUR tekućom od 16.07.2012.

64,20 EUR tekućom od 16.08.2012.

64,61 EUR tekućom od 16.09.2012.

63,45 EUR tekućom od 16.10.2012.

60,96 EUR tekućom od 16.11.2012.

63,62 EUR tekućom od 16.12.2012.

64,90 EUR tekućom od 16.01.2013.

64,00 EUR tekućom od 16.02.2013.

58,98 EUR tekućom od 16.03.2013.

63,25 EUR tekućom od 16.04.2013.

63,62 EUR tekućom od 16.05.2013.

61,95 EUR tekućom od 16.06.2013.

56,75 EUR tekućom od 16.07.2013.

56,61 EUR tekućom od 16.08.2013.

57,89 EUR tekućom od 16.09.2013.

59,94 EUR tekućom od 16.10.2013.

62,77 EUR tekućom od 16.11.2013.

61,31 EUR tekućom od 16.12.2013.

62,35 EUR tekućom od 16.01.2014.

63,52 EUR tekućom od 16.02.2014.

64,25 EUR tekućom od 16.03.2014.

65,79 EUR tekućom od 16.04.2014.

65,29 EUR tekućom od 16.05.2014.

63,58 EUR tekućom od 16.06.2014.

895,14 EUR tekućom od 16.08.2014.

godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.824,77 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“

2. Tužena je uložila žalbu protiv presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Počinjena je apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Sud u potpunosti zanemaruje navode tuženika da su sporne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, te da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sud pogrešno zaključuje da je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na kamatnu stopu, ništetna. Općim uvjetima kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate koja je promjenljiva. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika. Sud pogrešno zaključuje da ugovorne strane nisu pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu. Tužitelj je po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima različitih valuta koje je tuženik u to vrijeme nudio klijentima, samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF. Odabir između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama (ovdje valutnu klauzulu). Sporne odredbe su u konkretnom slučaju jasne, razumljive i uočljive, pa nije bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Kako se pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama, sud nije imao mogućnost ispitivati jesu li sporne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sud ne navodi zašto bi tužitelju sporne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile nejasne, nerazumljive ili neuočljive. Tvrdi da tužitelj nikada nije prigovorio tako ugovorenim odredbama, a ugovor je ispunjen. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje je jer sud nije utvrđivao jesu li sporne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Pogrešna primjena materijalnog prava je jer sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite, pa je pogrešno protumačen direktni učinak presuda iz kolektivnog spora. Tuženik ističe da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer se pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama, a takvim uređenjem nije bila značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da tuženik smatra da presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, pobija i odluku o troškovima postupka u cijelosti. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te naloži tužitelju da naknadi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu, a podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Na žalbene navode valja reći da tužitelj ima pravni interes za predmetnu tužbu, neovisno o činjenici što je kredit otplaćen, kao i na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, unatoč činjenici da ne potražuje isplatu po toj osnovi.

5. Temeljem čl. 338. st. 4. ZPP-a u obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, a što je prvostupanjski sud i učinio.

6. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

6. 1. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvoga stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužitelj ostvario kredit u švicarskim francima.

7. Na žalbene navode tuženika, valja odgovoriti da se sud prvoga stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, a da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

9. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima – ''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske – ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta i umanjenje nečije imovine u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO).

12. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je između ostalog naveo:

- da tužitelj prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije bio posebno upozoren da bi se rata kredita mogla mijenjati, nije bio upozoren što to znači da je kredit vezan za švicarski franak

- da tužitelj podneskom od 16. prosinca 2024. traži isplatu od 3.858,76 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama

- da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta

- da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti su ga u cijelosti informirali o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu

- da tuženik ne spori da je s tužiteljem 16. svibnja 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 198-50-4104086 kojim je stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 19.774,17

- da tuženik tvrdi da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora

- da u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna

- da tužitelj ne dokazuje u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF

- da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti

- da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom, pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten

- da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF

- da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes

- da je iz Ugovora o kreditu utvrđeno da je zaključen između tužitelja i tuženika 16. svibnja 2007. te da je isti podignut u kunskoj protuvrijednosti od 19.774,17 CHF te da je namjena kredita bila kupovina osobnog automobila

- da je iz financijsko knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Lidiji Balog utvrđeno da ukupna tečajna razlika, nastala temeljem promjene tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u periodu od 1. siječnja 2009. pa do otplate kredita, iznosila je 3.858,76 EUR

- da u promatranom periodu tečaj na dan dospijeća pojedinog anuiteta nikada nije bio manji od tečaja na dan korištenja kredita, pa nije bilo negativnih stavki tečajne razlike

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je osobni automobil Toyota Yaris kupio u auto kući Čuljak u Vukovaru koja ga je uputila na podizanje kredita kod tuženika

- da prilikom podizanja kredita nije ni bio u banci, nego je djelatnik banke bio u auto kući gdje je sačinjen ugovor o kreditu bez njegovog utjecaja na bilo koju stavku ugovora

- da mu je djelatnik banke prezentirao da kredit može podići u CHF valuti kao stabilnoj i sigurnoj

- da kao laik nije imao nikakvih iskustava niti saznanja što znači valutna klauzula

- da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen bez njegovog utjecaja na bilo koju točku ugovora

- da je kredit mogao prihvatiti ili ostaviti

- da je kredit u cijelosti otplatio

- da je prema odredbi čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, sud je u posebnim parnicama vezan za pravna utvrđenja iz presude u predmetu Franak

- da je tuženik bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik nije učinio

- da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da su jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg je tužitelj imao obvezu vratiti banci

- da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio sukladno stjecanju bez osnove

- da nije osnovan prigovor zastare, jer je tužba u ovom predmetu podnijeta 12. siječnja 2022.

- da je dio Ugovora koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan pa tuženik tužitelju treba vratiti iznos po osnovi preplaćenog tečaja od 3.858,76 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

14. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor, mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedene ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tužene.

16. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 16. svibnja 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu nesporno je da je tužitelj nastupao isključivo kao fizička osoba, da je automobil kupljen i korišten za osobne potrebe, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno, da tužitelj u konkretnom slučaju imaju svojstvo potrošača (stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Rev- 18/2018 od 25. svibnja 2020.).

17. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 15. siječnja 2008., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

18. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je utvrđeno da je temeljem ništetnih odredbi preplaćeno tuženiku presuđeni iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi se o zabrani odnosno uzroku manjeg značenja, već upravo o takvoj povredi pravnog poretka i kršenju propisa koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i stoga tužitelj ima pravo na isticanje ništetnosti.

19. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

20. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. siječnja 2022., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

22. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvoga stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Tuženik u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

23. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

24. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

U Velikoj Gorici 9. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina