Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-366/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Vitomira Boića, suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina u Zagrebu i Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4452/2023-11 od 17. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4452/2023-11 od 17. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj 045-50-3516311 sklopljenog između tužitelja i tuženika 9. lipnja 2006. godine, sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “NAKNADA” a koja glasi: “3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.” (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 551,69 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. travnja 2008. do isplate, sve u roku od 15 dana (stavak II. izreke) kao i da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.158,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. prosinca 2024. do isplate (stavak III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih zakonom predviđenih razloga, odnosno zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Sud u presudi ne iznosi razloge zbog kojih odredbu članka 3. Ugovora o kreditu smatra ništetnom. Presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može preispitati, odnosno dijelom ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dijelom su ti razlozi proturječni činjenicama koje proizlaze iz isprava uslijed čega je učinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Presuda se temelji na nizu pogrešnih utvrđenja suda, a koja su nastala kao posljedica bitnih povreda odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Prije zaključenja ugovora o kreditu tužitelju su bili dostupni i promotivni uvjeti gdje je izričito navedeno na što se odnosi predmetna naknada, a odnosi se na trošak obrade kredita i trošak osiguranja kredita. Ne može se prihvatiti navod tužitelja da je tuženik neosnovano naplatio iznos za obradu kredita. Tuženik je naknadu naplatio temeljem ugovora i to za troškove koje je realno imao. Ugovor o kreditu zaključen je u pisanom obliku, a sporna odredba je napisana jasno i razumljivo, te je lako uočljiva. Predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna odredba je zakonita odnosno sukladno tada važećem zakonodavstvu, pa je tuženik imao pravo naplate naknade koja se odnosi na navedene troškove. Tuženik je postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja kada je s tužiteljem ugovorio predmetnu odredbu. Osim neosnovane odluke o osnovi te o visini tužbenog zahtjeva, sud je donio neosnovanu i neobrazloženu odluku o tijeku zakonskih zateznih kamata, jer usvaja tužbeni zahtjev koji se odnosi na zatezne kamate, a pri tome uopće ne obrazlaže temeljem čega je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate. Usvajanjem tužbenog zahtjeva u pogledu zakonskih zateznih kamata prešutno je utvrđeno da je tuženik bio nepošten u trenutku naplate ulazne naknade. Sama činjenica utvrđenja ništetnosti, ne znači da je tuženik kriv za ništetnost, jer je postupao sukladno tada postojećem materijalnom pravu. Utvrđenje ništetnosti ne povlači samo po sebi činjenicu da je tuženik bio nepošten prilikom ugovaranja predmetne odredbe. Neosnovano je odbijen prigovor zastare, jer zastara zahtjeva u slučaju stjecanja bez osnove počinje teći u trenutku povećanja imovine stjecatelja, pri čemu nije relevantno kada je vjerovnik to saznao. Zbog pogrešne odluke o tužbenom zahtjevu, pogrešna je odluka i o troškovima postupka, a sud uopće nije cijenio koji troškovi postupka su bili potrebni. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka uvećano za troškove žalbenog postupka i zakonske zatezne kamate koje teku od dana presuđenja pa do isplate, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovni postupak, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi od 3,30 % iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i isplata iznosa isplaćenog po toj osnovi.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da nije sporno da su tužiteljica i tužena sklopili Ugovor o kreditu, te da nije sporno da je čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita

- da je predmet spora iznos naplaćen s osnova naknade za obradu kredita u visini od 3,30 % od iznosa kredita koji je tužiteljici odobren u visini od 27.064,60 CHF i koji je kredit isplaćen u umanjenom iznosu za ugovorenu naknadu

- da je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva

- da je tužena istakla prigovor zastare

- da je sud ocijenio prigovor zastare kao neosnovan

- da je iz iskaza t užiteljice utvrđeno da joj je kredit trebao radi kupnje vozila za osobne potrebe

- da kada su došli potpisati ugovor rečeno joj je da mora platiti naknadu za obradu kredita, time da treba istu platiti odjednom i da će se visina ulazne naknade odbiti od odobrenog kredita

- da joj je rečeno da se ulazna naknada odnosi na troškove banke, a nisu joj pojasnili koji bi to bili troškovi

- da nisu pregovarali o visini ulazne naknade i da joj je rečeno da istu mora platiti kada je došla potpisati Ugovor o kreditu

- da tužena tvrdi da je odredba o plaćanju naknade bila jasna i razumljiva, te da je naplata jednokratne naknade za korištenje kredita propisana općim aktima tužene čija je primjena ugovorena u čl. 3. Ugovora o kreditu

- da je iz uvida u Ugovor o kreditu utvrđeno da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru

- da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama (NN 96/03, dalje ZZP, kao lex specialis), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca

- da je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne

- da Ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa kredita

- da u Ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 3,30 % od iznosa kredita

- da se radi o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari, ni ne može pojedinačno pregovarati

- da je to utvrđeno i iz iskaza tužiteljice, kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tužene, te da se nije pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita već joj je samo rečeno da naknadu treba platiti, da isplatu naknade ne može odgoditi i da će ista biti odbijena od visine odobrenog iznosa kredita

- da je tužiteljica u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti

- da je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je ugovorena isplate naknade od 3,30% od odobrenog i isplaćenog kredita u visini od 27.064,60 CHF

- da je utvrđeno uvidom u potvrdu tužene od 29. svibnja 2023. da je tužiteljica platila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini iznosa od 551,59 EUR/4.156,73 kn

- da je uplata prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je ta odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a

- da je tužena dužna platiti tužiteljici zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka jednokratne naknade

- da se radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora.

7. Suprotno žalbenim navodima tužene sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.

8. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužiteljice da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 3,30 % od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tužene o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužiteljici nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO) te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

9. Valja istaći da osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tužena u ovom postupku nije dokazala (niti obrazložila) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužena) nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer joj nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

12. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu.

13. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Na temelju prednjih utvrđenja pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženoj da isplati tužiteljici iznos od 551,69 EUR-a naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tužene.

15. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio prigovor tužene za zastaru potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti obveza vraćanja stečenog bez osnove zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

16. Tužena u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

17. Stoga je valjalo odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

18. Budući da tužena nije uspjela u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

U Velikoj Gorici 9. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina