Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1041/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetniku Davorinu Bukovcu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3873/2024-15 od 17. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika OTP banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3873/2024-15 od 17. srpnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja presuđeno je:

'' I. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne odredbe sadržane u čl.3 (st.3.1-3.5) i u čl.4 (st.4.1-4.3.) Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretnina broj: 070219414349 od 19. veljače 2007., solemniziran dana 22.veljače 2007 kod javnog bilježnika Ankice Hukelj, iz Zagreba, Mrazovićeva 6/1, pod brojem OV-2340/07 zaključen između tužitelja PD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženika OTP banka Hrvatska d.d. Zadar, Domovinskog rata 3, OIB:52508873833, kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 6,79 % godišnje, odnosno odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te zatezne kamate, koje su ugovorene u višem postotku od zakonskog propisanog maksimuma."

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, naknaditi tužiteljici PD, iz [adresa], parnični trošak u visini iznosa od 750,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. srpnja 2025. godine do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.''

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Sud osnovanost tužbenog zahtjeva temelji na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 i pokušava tužbeni zahtjev „podvesti“ pod utvrđenja iz navedene presude. Tuženik ukazuje da se u postupku pred VTSRH odlučivalo o tužbenom zahtjevu udruge Potrošač koja se isključivo referirala na ugovore o potrošačkom kreditiranju u kojima je ugovorena valutna klauzula (CHF), pa se sud neosnovano referira na utvrđenja iz spomenutih presuda. Pogrešno je sud primijenio materijalno pravo kada je zauzeo stajalište da je promjenjivost kamatne stope predviđena Ugovorom o kreditu ništetna. Ugovaranje promjenjivosti ovog sastojka ugovornog odnosa tužitelja i tuženika nije zabranjena niti jednim zakonskim propisom. Kao prejudicijelno pitanje sud postavlja pitanje ništetnosti sporne odredbe o promjeni ugovorene kamate jednostranom odlukom tuženika. Materijalno pravo u vrijeme zaključenja ugovora, ali i danas izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Zbog navedenog bilo je dopušteno i zakonito ugovarati promjenjive kamatne stope, a dužnost banke bila je samo i isključivo obavijestiti potrošača o promjeni stopa, što je tuženik i učinio. Osporava se da bi se radilo o potraživanju s naslova stjecanja bez osnove, jer je očito da je u ovom slučaju prijelaz imovine s tužitelja na tuženika, konkretno anuiteta po Ugovoru o kreditu, zasnovan na pravnom poslu. Nije jasno na koji način je sud utvrdio činjenicu nesavjesnosti tuženika, pa time i njegovu obvezu plaćanja zateznih kamata od dana stjecanja, a ne od dana podnošenja tužbe. Donoseći pobijanu presudu sud je počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., a osobito bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Sud neosnovano smatra postupanje tuženika u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nezakonitim te na predmetni ugovorni odnos pokušava retroaktivno primijeniti zakonske norme koje u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu bile na snazi, pa samim time nisu ni obvezivale tuženika. Tužitelj je mogao kako u trenutku sklapanja Ugovora, tako i nakon toga dobiti sva potrebna razjašnjenja. Sud nije proveo niti tzv. test poštenosti koji je neophodno provesti da bi se ništetnost neke ugovorne odredbe uopće mogla utvrđivati. Tužitelj nije dokazao postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe na utvrđenje, a sud je propustio odbaciti tužbu zbog nedostatka pravnog interesa. S obzirom na neosnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti, tuženik podnosi i žalbu protiv rješenja o troškovima postupka. Predlaže se preinačiti presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i dosudi trošak postupka tuženiku, uključujući i trošak žalbe, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom i to u dijelu kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odlukama banke.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi razlozima navedenim u obrazloženju, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa se kao takva može ispitati.

6. U odnosu na žalbeni navod tuženika da tužiteljica u konkretnom slučaju nije dokazala postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe i traženje deklaratorne pravne zaštite zbog čega je tužbu tužiteljice valjalo odbaciti, valja istaći da u smislu odredbe čl. 327. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO), koja propisuje isticanje ništetnosti, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (čl. 328. ZOO). Na daljnje žalbene navode treba reći da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se tužiteljica neosnovano poziva na odluke iz kolektivnog spora, a sud nije donio pobijanu presudu na temelju utvrđenja iz presuda u svezi kolektivnog spora.

7. Imajući u vidu navedeno, a kako je u ovom slučaju tužiteljica ugovorna strana Ugovora o kreditu, ista nesumnjivo ima interes na utvrđenje da su pojedine odredbe toga Ugovora ništetne, stoga se takvi žalbeni navodi ukazuju neosnovanim.

8. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

9. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 19. veljače 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 0702191414349

- da je Ugovorom o kreditu ugovorena visina kamatne stope koja se određuje Odlukama o kamatama banke, promjenjiva kamatna stopa

- da je u čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoreno pravo banke na potraživanje zatezne kamate koje su također promjenjive te koje banka određuje sukladno važećim Odlukama o kamati banke

- da je tuženik ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo

- da tužiteljica tvrdi da su ugovorne odredbe tj. odluka o promjenljivim ugovornim kamatama protivne čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora

- da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost

- da se tužiteljica poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

- da t uženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare

- da tvrdi da se tužiteljica neosnovano poziva na presude iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača jer su utvrđenja iz tih presuda samo načelne prirode i odnose se na apstraktnog, prosječnog potrošača te se odnose na ugovore o potrošačkom kreditiranju u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF

- da je tužiteljica dužna dokazati zbog čega drži da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna

- da tužiteljica treba dokazati da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te treba dokazati pretpostavke tj. da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva i da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja kao i da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da tuženik tvrdi da niti jedna od navedene tri pretpostavke nije ispunjena, pa osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala

- da materijalno pravo Republike Hrvatske dopušta mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, te da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika kao i primjenu internih akata tuženika

- da je s

ud ocijenio kao osnovane navode tuženika u dijelu u kojem navodi da se tužiteljica neosnovano poziva na odluke iz kolektivnog spora

- da u parnici radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud nije vezan za utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako i u odluci Vrhovnog suda poslovni broj Revt 249/13 od 9. travnja 2015.)

- da u parnici radi utvrđenja ništetnosti sud primjenom odredbi Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača treba utvrditi da li su postojale okolnosti koje bi dovele do ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi vodeći pritom računa o položaju ugovornih stranaka, (ne)ravnoteži ugovornih stranaka i u čemu bi se ista sastojala, (ne)jednakosti vrijednosti činidaba, te svim drugim okolnostima koje su od pravnog značaja za ocjenu ništetnosti konkretne odredbe

- da je iz iskaza t užiteljice utvrđeno da je trebala potrošački kredit za adaptaciju stana

- da joj nitko nije tumačio ugovorne odredbe u banci, pa niti odredbu o kamatnoj stopi

- da je po struci farmaceutski tehničar i nije bila nositelj obrta, osobno je otplaćivala kredit

- da je iz iskaza svjedoka ŽD, supruga tužiteljice utvrđeno da su trebali kredit, a kredit im je trebao za adaptaciju stana

- da im u banci nitko nije tumačio ugovorne odredbe i početna ugovorena kamatna stopa bila im je prihvatljiva

- da je sporno da li je ništetna odredba Ugovora o kreditu sadržana u čl. 3. i čl. 4. kojim je ugovorena kamatna stopa i to kao promjenjiva sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke, a koja na dan zaključenja ugovora iznosila 6,79% godišnje

- da nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu 19. veljače 2007. na iznos od 59.461,00 EUR s rokom otplate od 20 godina i redovnom kamatom po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odlukom o kamatnim stopama tuženika koja na dan zaključenja ugovora iznosi 6,79%

- da je tužiteljica kao korisnik kredita pristala za slučaj izmjene promjenjive kamatne redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kredita da tuženik kao kreditor povisi ili snizi anuitete

- da nije sporno da se kamatna stopa mijenjala tijekom ugovornog razdoblja

- da to što je tužiteljica kao farmaceutski tehničar pročitala Ugovor o kreditu nije samo po sebi dokaz da bi razumjela način obračuna i promjene visine kamatne stope

- da je presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava kao i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, gdje je utvrđeno da su ugovorne odredbe ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF-u i s tim u svezi promjenjive kamatne stope ništetne zbog nesavjesnosti i nepoštenja banaka, a bit toga postupka je to što banke nisu objasnile da je CHF valuta utočišta, zbog čega je nakon gospodarske krize 2008. došlo do naglog rasta tečaja te valute, a s tim u svezi i kamatne stope na te ugovore, što ni po čemu nije identično ovom ugovoru

- da je valuta EUR stabilna cijelo vrijeme, a kamatna stopa se tužiteljici povisila nakon sklapanja Ugovora o kreditu, pa se navedene odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava ne primjenjuju u ovoj konkretnoj pravnoj stvari

- da u svezi konkretnog Ugovora o kreditu sud ocjenjuje da se ovdje tuženik koristi unaprijed pripremljenim ugovorima, a dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna te razumljiva onima koje se bave bankarskim poslovanjem, a da je za prosječnog korisnika kredita takva terminologija apsolutno nerazumljiva

- da nije sporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora

- da je takvo unošenje formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u Ugovor o kreditu suprotno načelima obveznog prava, jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj

- da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužiteljica jedino mogla znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, a nije bilo moguće ocijeniti u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a niti je tužiteljica na to mogla utjecati

- da takve ugovorne odredbe i nedostatak shvatljivih parametara za promjenu kamatnih stopa koji bi bili razumljivi prosječnom korisniku kredita, čine sadržaj ugovorne odredbe nejasnim i nerazumljivim tužiteljici

- da je na tuženiku teret dokaza, a isti nije dostavio dokaz na okolnost utvrđivanja da bi obavijestio tužiteljicu o promjeni kamatnih stopa, niti da je tužiteljica bila upoznata s parametrima koji dovode do tih promjena

- da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojim je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile su dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom korisniku kredita i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama

- da sud smatra da su banke bile dužne svakog korisnika kredita ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju

- da nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju

- da ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva

- da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jednake vrijednosti uzajamnih davanja, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava

- da je neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica kao korisnik kredita dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita

- da je ta odredba bila takva da nije omogućavala tužiteljici procjenu kako će se ta kamatna stopa kretati

- da takav sadržaj nije mogao biti niti je bio razumljiv, pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

- da je sud ocijenio da takva zabrana nije bila manjeg značenja, jer je postupljeno suprotno osnovnim načelima obveznog prava

- da je ugovorna odredba ništetna, a niti istekom Ugovora o kreditu nije nestao uzrok ništetnosti

- da nije osnovan prigovor zastare, jer nije propisan rok u kojem stranka treba podnijeti tužbu na utvrđenje ništetnosti.

10. Pravilno prvostupanjski sud smatra da se pravni učinci pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj PŽ-7129/13 od 13. lipnja 2014. sukladno odredbi čl. 502.c ZPP ne protežu i na odredbu predmetnog ugovora, no utvrdio je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjena kamatne stope čija visina će se mijenjati u skladu s odlukom tužene o kamatnoj stopi, zbog čega je utvrdio da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna.

11. Treba reći da učinci odluka donesenih u kolektivnom sporu Udruge Franak ne odnose se automatski na tužiteljicu, koja je bila korisnik kredita čija je glavnica vezana uz valutu EUR, ali su u tim odlukama postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16, u daljnjem tekstu: ZZP/07).

12. Radi utvrđenja osnovanosti tužbenog zahtjeva bilo je potrebno utvrditi je li ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, radi li se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, je li odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, kao i da li suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16, u daljnjem tekstu: ZZP/07, a ranije čl. 81. ZZP/03), koji je na snazi od 7. kolovoza 2007., dakle, u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

14. Prema odredbi čl. 99. ZZP/07 (ranije čl. 84. ZZP/03.) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

15. Odredbom čl. 100. ZZP/07 (ranije čl. 85. ZZP/03) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

16. Odredbom čl. 101. ZZP/07 (ranije čl. 86. st. 1. ZZP/03) propisano je, da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

17. Konačno odredbom čl. 102. ZZP/07 (ranije čl. 87. st. 1. ZZP/03) propisano je, da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

18. Iz sadržaja samog Ugovora o kreditu nesporno je da je ugovoreno plaćanje redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s aktima tuženika.

19. Iz navedenog proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pa tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogla sagledati opseg svoje obveze jer nije mogla predvidjeti način kretanja kamatne stope (pri čemu na sadržaj Ugovora kojim se tražio njegov bezuvjetni pristanak na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s odlukama o kamatama banke, nije mogla utjecati) uzrokovala je upravo takvu, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

20. Za navesti je, da je u presudi poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, izraženo stajalište prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način „da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.“.

21. Dakle, unatoč tome što je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila gramatički razumljiva i uočljiva, ona je ipak bila nejasna jer tužiteljica kao potrošač nije mogla razumjeti doseg te odredbe niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takve odredbe proizlaze za nju, pa su sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07.

22. Pri tome se tuženiku ukazuje, da u ovom slučaju nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost, a time i ništetnost pojedine (sporne) odredbe Ugovora, a koji Ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem, što je suprotno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, te propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, kao što ovdje slučaj. Prema odredbi čl. 102. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Završno, presuda nije utemeljena na kolektivnoj presudi, jer se kolektivna presuda ne odnosi na euro kredite, mada se temeljna načela iz citiranih presuda primjenjuju za sve ugovore kod utvrđenja ništetnosti. Stranke Ugovora nisu pregovarale o kamatnoj stopi, nego je ona ponuđena po principu „uzmi ili ostavi“. U ugovoru nije utvrđena formulacija na temelju koje će se mijenjati kamatna stopa, nego je ugovoreno da će kamatnu stopu mijenjati tuženik svojom odlukom bez utvrđenih kriterija za njezinu promjenu.

23. Stoga je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su sporne odredbe Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO suprotne prisilnim propisima, odnosno ništetne. Utvrđeno je također da nije osnovan prigovor zastare, jer je zastara počela teći tek nakon pravomoćnog utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora.

24. Naime, prema stajalištu opće sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove drugostupanjske presude , stoga je i taj žalbeni navod tužene neosnovan.

25. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvoga stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Tuženik u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

26. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

27. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

U Velikoj Gorici 9. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina