Poslovni broj:P-739/2019-26

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, u pravnoj tužitelja DI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, zastupane po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 4. studenog 2025., a u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Marijana Belčića, odvjetnika iz Osijeka i zamjenika punomoćnika tuženika Željke Radoš Radičević, odvjetnice iz Osijeka, nakon donošenja i objave dana 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba:

-iz članka 4. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 312981 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnoga prava na nekretninama koje su upisane u Zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 1. listopada 2008., između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 3. listopada 2008., po Javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka, pod brojem OV-15289/2008, u dijelu odredbe koja glasi:"…Sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora…",

-iz članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 312981 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnoga prava na nekretninama koje su upisane u Zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 1. listopada 2008., između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 3. listopada 2008., po Javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka, pod brojem OV-15289/2008, u dijelu odredbe koja glasi:"…po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.".

II/ Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 14.078,17

€ (slovima: četrnaesttisućasedamdesetosameuraisedamnaestcenti) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 10.693,04 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 1. listopada 2015., do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024., pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine; - na iznos od 3.385,13 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2025., pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.617,91 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je dana 1. listopada 2008., između tužitelja i prednika tuženika, sklopljen Ugovor o kreditu broj 312981 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnoga prava na nekretnini koje su upisane u zemljišnim knjigama i potvrđen kod Javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka dana 3. listopada 2008., pod brojem OV-15289/2008., a prema kojem je tuženika kao kreditor, tužitelja kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 76.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, prema kupovnom tečaju za devize Kreditora važećemu na dan korištenja kredita, na rok otplate od 30 godina u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 431,52 CHF, a pored iznosa glavnice tužitelj je bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci Banke, a na dan sklapanja ugovora je iznosila 5,50% godišnje, a ista se tijekom otplate kredita više puta mijenjala na štetu tužitelja, bez jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istom, pa tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan. Tuženik prilikom sklapanja ugovora tužitelju nije pružio dovoljno informacija o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 8. izreke, kojom se utvrđuje da između ostalih VIII-tuženik Sberbank d.d. (prijašnja Volksbank d.d., odnosno njezin pravni slijednik), u razdoblju od 1. lipnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da je i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Tuženik je sukladno Zakonu o Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015) ponudio tužitelju mogućnost konverzije ugovora iz valute CHF u valutu EUR, a tužitelj je prihvatio takav prijedlog, te je s tuženikom dna 21. ožujka 2016., zaključio Aneks Ugovora o kreditu. Tuženik tužitelju u okviru provedene konverzije nije priznao postojanje preplate. U vrijeme zaključenja Aneksa Ugovora nije još bila donesena odluka VTS RH broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnom drugačiji. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu Franak, jest ta da se ima uzeti kao da je od dana sklapanja osnovnog ugovora ugovoren kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u ugovoru, a koji se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženik je tužitelju za razdoblje od dana 15. listopada 2008., pa do dana 30. rujna 2015., u obvezi isplatiti novčani iznos od 35.000,00 kuna. S obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom Banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklopljeni u razdoblju između 1. lipnja 2004., do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, a sve to u svezi i s člankom 1111., i člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima. Također člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a., stavak 1. ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema članku 6. stavak 3. Zakona o sudovima, propisano je da je svatko u RH dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu, odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti. Slijedom navedenog tužitelj predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik po punomoćniku, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Osijeku, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 10. Ugovora o kreditu broj 312981 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnoga prava na nekretnini koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 1. listopada 2008., između tužitelja i prednika tuženika, ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove koji proizlaze iz Ugovora. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu: ZPP), dozvoljava strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Stoga, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive nadležnosti, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu. Tuženik je zaprimio tužbu tužitelja te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. Tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su budući je potraživanje tužitelja u zastari. Utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe. Sve i kada bi utvrđenja iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude Visokog trgovačkog suda. Sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prigovara i postavljenoj visini tužbenog zahtjeva. Tuženik je tužitelju ponudio izmjene ugovora o kreditu u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika tužitelj je prihvatio sklapanjem Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu od 21. ožujka 2016., kojim je utvrđeno kako je kreditor izvršio sve svoje zakonske obveze u vezi s dostavom izračuna konverzije i druge propisane dokumentacije, a da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije i da se sporazumio s kreditorom u vezi namirenja manje plaćenih iznosa. Svrha konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. S obzirom da je provedbom konverzije ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je s tuženikom prvobitno sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, ugovor o kreditu koji nije bio predmetom rasprave, niti ocjene nepoštenosti, u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenute od strane udruge potrošač bespredmetno je raspravljanje o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom postupku. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj je u cijelosti osporio navode tuženika. Tužitelj ne spori da mu je izračun konverzije dostavljen na uvid prije zaključenja Aneksa, te da je mogao odbiti zaključenje istog. Međutim, tužitelj nije znao, niti mogao znati da će zaštitna klauzula CHF u potrošačkim ugovorima u kreditu biti utvrđena ništetnom, zbog čega smatra da je provedenom konverzijom samo djelomično obeštećen od strane tuženika, zbog posljedica ugovaranja ništetnih odredbi u osnovnom ugovoru, dok preostali iznos potražuje ovom tužbom. Prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku tužitelj smatra neosnovanim u cijelosti. Tužitelj u odnosu na prigovor zastare, navodi kako zastarni rok od pet godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava teče od 14. lipnja 2014. (presuda VTS-a broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014.), a pri tome su isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupno preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Tužitelj smatra kako je tuženik s pravnog stajališta stekao utuženi iznos po osnovi koja je kasnije otpala – pravomoćnošću presuda VTS-a, kojima je utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženih banaka, kao i ništetnost valutne klauzule u CHF, a od koje pravomoćnosti po mišljenju tužitelja i teče zastarni rok za postavljanje kondemnatornog zahtjeva u posebnim parnicama. U odnosu na ništetnost valutne klauzule zastarni rok od pet godina ponovno počinje teći tek od dana donošenja presude broj Pž-6632/2017-10, tj. od 14. lipnja 2018., stoga je neosnovan prigovor zastare kao i svi navodi tuženika u tom smjeru.

4. Rješenjem Općinskog suda u Osijeku, broj P-739/2019-12, od 10. siječnja 2023., odbijen je prigovor tuženika mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan, a koje rješenje je postalo pravomoćno 18. veljače 2023.

5. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: Ugovor o kreditu broj 312981 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnoga prava na nekretnini, sklopljenog dana 1. listopada 2008., između tužitelja i prednika tuženika, potvrđen kod Javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka dana 3. listopada 2008., pod brojem OV-15289/2008.; prometna kartica po kreditu broj 312981 na ime ĆI za period od 9. listopada 2008., do 1. svibnja 2019.; Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 312981 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnoga prava na nekretninama koje su upisane u Zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od dana 21. ožujka 2016.; Izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015., od 12. studenog 2015.; Izvod otvorenih stavaka po kreditu na dan 30. rujna 2015.; Informativni otplatni plan po kreditu od 8. svibnja 2019.; sudsku praksu; članak mr. sc. CI u Časopisu Pravo i porezi, broj 9/18; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consulting i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 4. rujna 2025.; saslušao vještaka i tužitelja u svojstvu stranke na ročištu od 4. studenog 2025.

6. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka od 4. rujna 2025., slijedi kako je dana 1. listopada 2008., tužitelj kao Korisnik kredita, sa Volksbank d.d. kao Kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj 312981 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnoga prava na nekretnini. Navedeni je Ugovor potvrđen kod Javnog bilježnika dana 3. listopada 2008., pod brojem OV-15289/2008. Temeljem tako zaključenog ugovora, Kreditor je odobrio i stavio na raspolaganje Korisniku kredita iznos u visini od 76.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, prema kupovnom tečaju za devize Kreditora važećemu na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita je 30 godina, kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima u visini od 431,52 CHF u protuvrijednosti u kunama. Prilikom zaključenja Ugovora o kreditu je visina kamatne stope iznosila 5,50% godišnje i ugovorena je kao promjenjiva. Međutim, na listovima spisa 30 - 34 se nalazi otplatni plan koji je dostavio tuženik iz kojega je vidljivo da je visina kamatne stope bila 5,20%, a ne 5,50% kako je to navedeno u Ugovoru, odnosno da je visina anuiteta 417,32 CHF. Kamatna stopa se kroz razdoblje otplate kredita mijenjala te je za 11/2013. iznosila 5,50% godišnje, dok je za 01/2014. iznosila 3,23% godišnje. U razdoblju od 10/2011., do 08/2012., otplata kredita je bila u počeku (Moratorij) i u tom je razdoblju obveza iznosila 11,00 CHF. Navedeno je vidljivo iz otplatnog plana, te u predmetu spisa ne postoji druga dokumentacija o istom. Također je vidljivo da je istekom počeka knjiženo zaduženje u visini od 3.637,02 CHF na ime glavnice. Prema istoj dokumentaciji ročnost kredita (duljina otplate) se nije promijenila, pa je na ime glavnice knjiženo zaduženje koje bi u periodu počeka bilo plaćeno u korist otplate glavnice. Pozitivna razlika kamata koja prema nalogu suda treba biti prikazana do 01. siječnja 2014., iznosi 182,85 EUR. Obzirom da je naloženo i prikazivanje negativnih razlika, napominjem da su iste nastale nakon 1. siječnja 2014., i opreza radi dostavljam izračun u iznosu od -754,95 EUR-a manje plaćenih kamata. Tečajna razlika je prikazana od 11/2008., iz razloga što je trebalo prikazati i eventualnu negativnu tečajnu razliku, ali je u ovom konkretnom slučaju nema. Dakle, prema nalogu suda je potrebno prikazati tečajnu razliku od 1. siječnja 2009., i ona iznosi 4.583,74 eura (u tablicama je iznos 5.589,27 EUR, iz razloga što je tečajna razlika u 2008. godini 5,53 EUR). Međutim, kredit nije otplaćivan, uvijek u rokovima, te je nastala razlika (manje plaćeni iznosi) u pojedinim mjesecima, odnosno plaćanje obveze je izvršeno u nekom od slijedećih mjeseci. Iz navedenog razloga vještak je sačinila tablicu tečajna razlika (DI PREKNJIŽENJE). lznos tečajne razlike od 1. siječnja 2009., iznosi 4.583,74 EUR. Nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015., iznosi 67.233,28 CHF, a prema podacima u predmetu spisa visina početnog anuiteta iznosi 417,32 CHF, a tečaj na dan korištenja kredita (09. listopada 2008.) iznosi 4,6334 kn za 1 CHF. Nastavno, visina nedospjele glavnice iznosi 67233,28 CHF x 4,6334 kn=311.518,68 kn/40.828,14 EUR prema tečaju Konverzije 7,630. U Aneksu broj 2. od 21. ožujka 2016., je utvrđen iznos manje izvršenih uplata u visini od 5.897,28 kn. Također je utvrđena nova nedospjela glavnica u visini od 45.971,89 EUR. Nedospjela glavnica prema Prvom otplatnom planu iznosi 40.828,14 EUR, utvrđena glavnica prema Konverziji i Aneksu broj 2. iznosi 45.971,89 EUR, pa je razlika 5.143,75 EUR, utvrđena viša glavnica. Zakonska zatezna kamata na više plaćene iznose je 1.385,13 EUR.

7. Tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, kao ni pitanja za vještaka, te je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 29. rujna 2025., na način da od tuženika traži isplatu ukupnog iznosa od 14.078,17 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to na iznos od 10.693,04 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015., do isplate, a na iznos od 3.385,13 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2025., do isplate, pobliže opisan u izreci presude.

8. Tuženik po punomoćniku podneskom od 3. studenog 2025., ističe da je vještak u svom nalazu i mišljenju koristio fiksni tečaj i početno ugovorenu kamatnu stopu, te zbog toga nalaz i mišljenje vještaka nisu primijenjivi u ovom predmetu. Naime, predmetnim Ugovorom o kreditu stranke nikada nisu ugovorile fiksni tečaj niti fiksnu kamatnu stopu, već srednji tečaj Kreditora za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta s promjenjivom kamatnom stopom. Nadalje, potpisivanjem Dodatka ugovoru o kreditu neosporno je provedena konverzija ugovora, čime je tužitelj samim time priznao da je u obračunu konverzije uzeta u obzir cjelokupna masa sredstava koju je do tada uplatio po svim osnovama, stoga je vještačenje u ovom postupku bespredmetno. Prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđeno je da iznos razlike plaćenog zbog primjene tzv. „valutne klauzule“ iznosi ukupno više plaćeno 4.583,74 eura, zbog primjene promjenjive kamatne stope iznosi ukupno više plaćeno 182,85 eura, iznos zatezne kamate u visinu od 1.385,13 eura, iznos manje izvršenih uplata u visini od 782,70 eura, iznos negativnih razlika s osnova kamata u iznosu od -754,95 eura, te razlika u preostaloj nedospjeloj glavnici u iznosu od 5.143,75 eura. Tuženik se ovim putem protivi povišenju tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe prigovor zastare na preinačeni dio tužbe to iz razloga što je preinačeni zahtjev podnesen izvan petogodišnjeg zastarnog roka, pa sve i da se može smatrati da je tužba u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pos. br. P-1401/12 prekinula tijek zastarnog roka, preinačeni zahtjev je svakako zastario. U prilog iznesenom stavu govori i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. u kojem u točki 4. VSRH ističe da: „ Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite“. Isti taj stav Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio je u rješenju posl. br. Revd 1801/2021-2 od 5. travnja 2022.: „U konkretnom slučaju preinaka tužbe je izvršena 2. prosinca 2019., dakle nakon proteka petogodišnjeg zastarnog roka koji je počeo teći 13. lipnja 2014. (od pravomoćnosti odluke donesene povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača), pa je pobijana odluka donesena u skladu sa shvaćanjem ovog suda prihvaćenim u odluci ovog suda broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.“. Također, tuženik se posebno protivi neosnovano postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja na ime razlike preplaćene glavnice budući da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19. c zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate koje je nudio u vrijeme kada je tužitelj sklopio s tuženikom ugovor o kreditu. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita, te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnicu utvrđene na dan konverzije u valuti CHF, to tužitelj neosnovano zahtijeva isplatu glavnice u visini od 3.774,71 eura. Nedospjela glavnica utvrđena je, dakle Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora medu strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka, u okviru provedene konverzije kredita iz CHF u EUR, utvrđeno je da tuženik utvrđuje manjak, odnosno dug tužitelja u visini od 782,70 eura. Slijedom navedenog, proizlazi da tužitelj, suprotno svojim navodima, nije ostvario preplatu niti ima potraživanje prema banci, već da nakon provedene konverzije i dalje postoji njegov dug prema tuženiku. Stoga je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu iznosa koji u biti predstavlja njegovu vlastitu obvezu prema banci. Također je vidljivo ja je za taj iznos uvećana preostala glavnica utvrđena u konverziji, a tužitelj uz taj iznos sasvim neosnovano zahtijeva i iznos razlike glavnice na dan provedbe konverzije. Osim toga, tužitelj nije uzeo u obzir negativne razlike, stoga tuženik ističe kako se za navedeni iznos koji tužitelj potražuje, ukoliko bi sud isti smatrao osnovanim, umanji predmetni iznos za iznos manje plaćenih kamata, odnosno -754,95 eura. Tuženik u prilogu dostavlja aktualnu sudsku praksu kojom dodatno potvrđuje da je postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i u suprotnosti s aktualnim stavom sudske prakse : Odluka Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 253/2023-2 od 25. ožujka 2025. u kojoj je odlučeno da:„ Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka ugovora određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka ugovoru o kreditu.“ „ Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli CHF i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora o kredite, jer te razlike nema.“. Odluka Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4717/2024-2 od 18. ožujka 2025. u kojoj je odlučeno da : „Sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s ZPK su valjani i proizvode pravne učinke bez obzira na utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, i to zakonom propisanom i opravdanom retroaktivnom primjenom Dodatka. Dakle, Dodatkom ugovora o kreditu, koji predstavlja valjanu pravnu osnovu stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO, a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak ugovora.“ Isti pravni stav sadržan je u odlukama ŽS u Zagrebu broj Gž-2819/2023-2 od 28. siječnja 2025., ŽS u Zagrebu broj Gž-4076/2024-2 od 18. ožujka 2025., ŽS u Zagrebu broj Gž- 1263/2025-2 od 1. travnja 2025. Također, tuženik ponovno ističe da je VSRH je u svojim revizijskim odlukama broj Rev-586/19 od 21. 12. 2022. i broj Rev 637/2019 od 15. 11. 2022. zauzeo stajalište da potrošači koji su s bankama zaključili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija po ZID ZPK (102/15), nemaju pravo na nikakvo dodatno obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, izuzev obeštećenja koje su dobili primjenom mehanizma konverzije, sukladno zakonu. Slijedom navedenog, tuženik u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu i istaknutih prigovora, protivi se tužbi i preinačenom tužbenom zahtjevu tužitelja kako je to isti odredio svojim podneskom od 29. rujna 2025., te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak s pripadajućim zateznim kamatama.

9. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen, na koji nalaz tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbi, kao ni pitanja za vještaka, a na primjedbe punomoćnika tuženika vještak saslušan na ročištu od 4. studenog 2025., je u cijelosti ostao kod svog nalaza i mišljenja, navodeći da su primjedbe tuženika pravne prirode.

10. Na ročištu od 4. studenog 2025., sud je dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, sukladno članku 190. i članku 191. ZPP-a, budući je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i budući tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a prije provedenog vještačenja. Na drugoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH (2/24) održane 27. svibnja 2024., broj: Su-IV-123/2024-5, zauzeto je pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz isti činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

11. Iz iskaza tužitelja u svojstvu stranke slijedi da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopio negdje 2008., na iznos od oko 76.000,00 CHF, na rok otplate od 30 godina, za kupnju stana za osobne potrebe i taj stan nije nikada iznajmljivao. Još uvijek živi u predmetnom stanu. Nije se interesirao u drugim bankama za uvjete kreditiranja, budući je bio komitent tuženika i vjerovao je banci gdje su mu nudili kredit u CHF-u kao najpovoljniji za njega, odnosno da je to najbolja opcija u odnosu na njegova primanja. Kredit je osobno otplaćivao općim uplatama u banci. U banci mu nisu objasnili što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te mu predmetni ugovor nisu čitali i rekli su mu da je CHF stabilna valuta. Nisu mu rekli da HNB ne štiti tečaj CHF-a u odnosu na kunu i da bi se tečaj mogao povećati, niti su mu objasnili način promjene kamatne stope ali ako i jesu, on se toga ne sjeća, odnosno nije to razumio. Ugovor je pročitao ali nisu mu bile jasne sve odredbe ugovora, ali mu je osobni bankar rekao da je CHF stabilna valuta. Rata mu se od početne povećala skoro duplo do konverzije. Interesirao se u banci zašto se rata povećava, išao je u banku čak nekoliko puta no oni su mu rekli da je to tako svima i da oni tu ništa ne mogu. Dodatak ugovora o konverziji je sklopio zato što su mu u banci rekli da je to najpovoljnija opcija, a kredit je još uvijek u otplati.

12. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja, budući je isti dan uvjerljivo, logično, okolnosno i nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima.

13. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., u t. II/izreke presude, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7., izreke kojom se utvrđuje da između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

14. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

15. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. Člankom 102. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

18. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

19. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

20. Stav Vrhovnog suda RH u odluci Revt-249/2014-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

21. Dana 21. ožujka 2016., tužitelj i tuženik su sklopili Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 312981 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnoga prava na nekretnini, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015, dalje u tekstu: ZID ZPK), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Predmetnim Aneksom navodi se da je isti sklopljen temeljem ZID ZPK/15, u ispunjenu svoje zakonske obveze i u svemu pod uvjetima propisanim odredbama ZID ZPK/15, u skladu s propisanim i od strane korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije. Korisnik kredita potpisom ovog Aneksa ugovora o kreditu potvrđuje da mu je kao preduvjet za sklapanje ovog Aneksa dostavljen izračun konverzije i drugu propisanu dokumentaciju, a korisnik kredita potpisom ovog Aneksa potvrđuje da je suglasan s izračunom konverzije, koji mu je kreditor dostavio i suglasan je da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije koji je sastavni dio ovog Aneksa ugovoru, te se sporazumio s kreditorom o namirenju manje plaćenog iznosa sukladno članku 19.c. stavak 1. točka 6. ZID ZPK/15, i obvezao se pristupiti sklapanju Aneksa zajedno sa svim ostalim sudionicima kreditnog posla. Stranke ovog Aneksa su sporazumno utvrdile da je ukupni iznos uplaćen radi namirenja početno ugovorenih anuiteta po ugovoru primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF sukladno odredbama ZID ZPK-a, manje od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR i iznosi 5.897,28 kuna, po tečaju otplate kredita na dan 30. rujna 2015., tečaj se za navedeni iznos prema sporazumu o namirenju vjerovnika i potrošača iz članka 19.c. stavak 1. točka 6. ZID ZPK/15, uvećati preostala neotplaćena glavnica kredita s valutnom klauzulom u EUR. Preostala neotplaćena glavnica kredita iznosi 45.971,89 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize kreditora na dan 30. rujna 2015., a korisnik kredita se obvezuje preostali iznos glavnice kredita vratiti u oku i na način kako je to utvrđeno Ugovorom i ovim Aneksom. Kamatna stopa je promjenjiva i korisnik kredita obvezuje se platiti kreditoru kamatu po kamatnoj stopi od 6,37% godišnje. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima koji se sastoje od dijela glavnice i kamate i iznosi 326,90 eura, plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora, te je korisniku kredita uručena otplatna tablica koja je sastavni dio Aneksa.

22. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je prednik tužitelja kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj 312981 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnoga prava na nekretnini, sklopljen dana 1. listopada 2008., potvrđen kod Javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka dana 3. listopada 2008., pod brojem OV-15289/2008, na iznos od 76.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, prema kupovnom tečaju za devize Kreditora važećemu na dan korištenja kredita, na rok otplate od 30 godina, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 5,50% godišnje, koja se mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Prvotni mjesečni anuitet iznosio je 431,52 CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti, no tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF- a naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja, a na štetu tužitelja. Srednji tečaj kreditora je iznosio 4,6334 kuna za 1 CHF.

23. Iako tuženik navodi da se tužitelj mogao sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora, te da je tužitelj mogao zatražiti i dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik mogao djelovati na području informiranja potrošača, kao i da tuženik nije mogao predvidjeti unatoč svojoj stručnosti i pažnji buduća kretanja i tečaj CHF, međutim tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, jer prilikom sklapanja ugovora tužitelju od strane djelatnika tuženika nisu bili prezentirani rizici rasta švicarskog franka, niti je isti bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja CHF, što je tuženik u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao.

24. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, te je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

25. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan za utvrđenjem ništetnosti odredbi iz članka 4. stavak 1. Ugovor o kreditu broj 312981 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnoga prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 1. listopada 2008., između tužitelja i prednika tuženika, potvrđen kod Javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka dana 3. listopada 2008., pod brojem OV-15289/2008., u dijelu odredbe koja glasi: "…sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora...", i članku 7. stavak 1. Ugovora o kreditu u dijelu odredbe koja glasi: "…po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća.", sve pobliže opisano pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

26. Temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa sud smatra da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji. Konverzija kredita izvršena je na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te do tada eventualno sklopljenih dodataka i to valute kredita kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji sukladno članku 19.c. točka 6. kojim je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da ukupni plaćeni iznos utvrđen u eur i valutnoj klauzuli u eur, na način iz točke 4. ovog stavka, manje od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u eur i valutnoj klauzuli u eur, utvrđenih na način iz točke 3. ovog stavka namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu po eur i valutnoj klauzuli u eur, nastavi ispunjavati od strane potrošača. Svrha predmetnog zakona bila je d ase položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eur. Konverzija predmetnog kredita sačinjena je sukladno odredbama članka 19.c. ZID ZPK/15. prilikom izračuna konverzije banka je pravo sačinila projekciju kredita u eurima na način kao da je predmetni kredit bio od početka u eurima i primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja se u to vrijeme primjenjivala na kredite u eurima, te je sačinila izračun konverzije na način da je zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30. rujna 2015., smatrala početnom glavnicom kredita i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja a koje uplate su na dan 30. rujan 2015., u sebi sadržavale i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli. Prilikom konverzije banka je utvrđivala je li potrošač nešto preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan, te ukoliko se utvrdilo da je potrošač bio u preplati, ta se preplata koristila za podmirenje budućih obveza o konvertiranom kreditu i nije se vraćala potrošaču. Prilikom konverzije banka nije utvrđivala i računala do tada preplaćene iznose o kamati i valuti, već je uspoređivala početni otplatni plan kredita u CHF s početnim pretpostavljenim euro kreditom kakav bi bio da bi u konačnici preplatu utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u CHF i projiciranog otplatnog plana kredita u EUR-u, kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima, a razlika koja bi mogla nastati između ta dva otplatna plana predstavljala bi preplatu ili eventualni manjak koji su potrošači još bili dužni platiti banci, odnosno za koji su dalje terećeni. Odredbama ZID ZPK/15, a niti Aneksom Ugovora o kredita sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi kojih se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog jednostranog mijenjanja početno ugovorene kamatne stope bez jasnih parametara o kojima ovisi, a Aneksom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi.

27. Konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana već je za ubuduće definiran ugovorni odnos, temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio pa tako tužitelj nije obeštećen u cijelosti, slijedom čega je sud obvezao tuženika na isplatu ukupnog iznosa od 10.693,04 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015., do isplate, a koji iznos se odnosi na preplatu po osnovi preplaćenog tečaja u iznosu od 4.583,74 eura i po osnovi preplaćenih kamata u iznosu od 182,85 eura, te razlika glavnice na dan provedbe konverzije kao posljedice promjene tečaja u visini od 5.143,75 eura i isplatu iznosa od 3.385,13 eura na ime zateznih kamata na tako preplaćene iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2025., do isplate, a koji iznosi su utvrđeni provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, sve pobliže opisano pod II/izreke presude, stoga odluka kao pod II/izreke presude, a temeljem odredbi članka 323. i članka 1111. stavak 1., u svezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO).

28. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. ZPP-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012., 103/2014., 37/2022., 126/2022., 138/2023.).

30. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura, sastava obrazloženih podnesaka od 3. rujna 2019., 10. listopada 2019., 11. svibnja 2020., i 29. rujna 2025., u iznosu od 500,00 eura za svaki podnesak, zastupanje na ročištima od 4. listopada 2019., 12. lipnja 2025., i 4. studenog 2025., u iznosu od 500,00 eura za svako ročište, kao i trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, na koje iznose je obračun PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 1.025,00 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 92,91 eur, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 5.617,91 eur, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

31. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 16. srpnja 2019., i 2. srpnja 2025., u iznosu od 50,00 eura za svaki podnesak, uz pripadajući PDV od 25%, budući je isti nepotreban trošak, stoga odluka kao pod IV/izreke presude.

U Osijeku, dana 9. prosinca 2025.

S U D A C

LIDIJA ŠMIT

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika