Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-345/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Ljiljani Košić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽM (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika Privredne banke Zagreb (OIB: 02535697732) iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne, javne, neposredne i usmene rasprave dana 11. studenog 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i njezinog punomoćnika te punomoćnika tuženika, dana 9. prosinca 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se da je ništetna odredba sadržana u čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9012546892 od 30. svibnja 2007. zaključenog između tužiteljice ŽM iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb iz Zagreba, Radnička cesta 50, kao kreditora, a koji glasi:

”Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb da tužiteljici ŽM naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,65 eura zajedno za zakonskim zateznim kamatama tekućima od 9. prosinca 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 750,00 eura, kao s neosnovanim.

IV. Odbija se punomoćnik tužiteljice FM s zatraženim troškom delegacije u iznosu od 24,00 eura, kao s neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ŽM je dana 31. ožujka 2025. podnijela tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 13.3. Ugovora o kreditu broj 9012546892 kojeg je tužiteljica zaključila sa tuženikom 30. svibnja 2007. kojim ugovorom je tuženik kao kreditor tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 191.063,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste Privredne banke Zagreb d.d. na dan korištenja kredita. Tužiteljica se obvezala isti iznos kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom.

2. Tužiteljica u tužbi nadalje navodi kako je odredbom čl. 13.3 Ugovora o kreditu tuženik tužiteljici odredio obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,50% od iznosa kredita koju je tuženik samoinicijativno odbio tužiteljici od iznosa kredita i to prije isplate kredita. U podnesku od 13. lipnja 2025. tužiteljica je ispravila očitu omašku u pisanju na način da je zatražila da se utvrdi ništetnom odredba sadržana u čl. 12.3. Ugovora o kreditu od 30. svibnja 2007. Da se radi o očitoj omašci vidljivo je i iz toga što Ugovor ima samo 12 članaka.

3. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da joj tuženik, kao kreditor nije niti prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se uvjeti sastoje, u kojem postotku tuženik tereti tužiteljicu, u kojem periodu i konačnom iznosu, što je obvezu tužiteljice kao potrošača u potpunosti učinilo neodređenom i neodredivom pa stoga nepoštenom i ništetnom u smislu odredbe čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje ZOO).

4. Tužiteljica u tužbi navodi kako odredba o tzv. ulaznoj naknadi u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je ista definirana u čl. 81. st. 1. i st. 2. te čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje ZZP) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojem ugovoru se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom. Tužiteljici su tom odredbom nametnute obveze sa čijim sadržajem nije bila upoznata niti je o njima mogla pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Tužiteljica nadalje navodi da je navedena odredba unaprijed formulirana na tipskom, standardiziranom obrascu Ugovora koju je tuženik sročio kao jača ugovorna strana.

5. Tužiteljica navodi kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu sukladno čl. 3. točka 1. u svezi s čl. 56. ZZP/03 obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice.

6. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbenom zahtjevu tužiteljice navodeći da ne spori da je s tužiteljicom 30. svibnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 9012546892 te da joj je naplaćena jednokratna naknada za obradu kredita, ali ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,50% iznosa kredita stoga sporna odredba ne podliježe testu nepoštenosti iz čl. 84. ZZP. Predmetna odredba je gramatički razumljiva i ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužiteljici da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Nadalje je naveo da način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužiteljici da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita.

7. U odgovoru na tužbu tuženik je nadalje naveo da je tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora ovisila jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogla sama odlučiti odgovara li joj ta odredba obzirom da je riječ o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužiteljica je bila upoznata s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tuženik navodi da je tužiteljica samostalno procjenjujući rizike odabrala sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužiteljicu bio najpovoljniji. Izjavio je i prigovor zastare pozivajući se na odredbu čl. 225. ZOO kojom je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a tužiteljica je tužbu podnijela 31. ožujka 2025.

8. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je tijekom postupka izvršio uvid u tužbu (list 1-5), ugovor o kreditu (list 7-12), izvadak iz knjige položenih ugovora (list 13), otplatni plan (list 14-20), pregled uplata po kreditu (list 21-24), plan otplate (list 25- 31), odgovor na tužbu (list 41-46) i iskaz tužiteljice kao stranke (list 117-118)

9. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99,117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP)) ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

10. Tužiteljica ŽM u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom Privrednom bankom Zagreb d.d. dana 30. svibnja 2007. zaključila Ugovor o kreditu broj 9012546892 te joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 191.063,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Tužiteljica je kredit podigla za potrebu kupnje stana te je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tuženiku platila naknadu u visini od 0,50% od iznosa kredita, jednokratno koja se naplatila prilikom prvog korištenja kredita. Kako smatra da je odredba prema kojoj je ona morala platiti naknadu za obradu kredita ništetna podnijela je tužbu sudu radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe u kojoj je propisana obveza plaćanja tzv. ''ulazne naknade''.

11. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 114/19; dalje ZZP) stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu, te posebno određenog čl. 1a), taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i s aktom Europske unije i to Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovorima, koji se protive načelu savjesti i poštenja. Citirana Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav u ZZP- u u kojem je u čl. 49 st. 1 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Uvidom u priloženi Ugovor (list 7-12) vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega potrošač, odnosno tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj o naknadi za korištenje kredita (čl. 12.3.) pa se stoga nije posebno pregovaralo s tužiteljicom, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

13. Iz iskaza tužiteljice kao stranke (list 117-118) proizlazi da je 2007. odlučila riješiti svoje stambeno pitanje te je otišla u Privrednu banku Zagreb radi realizacije kredita. Obzirom da su najpovoljniji krediti bili u valuti CHF takav je kredit i podigla. Radilo se o iznosu od oko 191.000,00 CHF te joj je mjesečna rata kredita bila onolika koliko ju je do tada iznosila rata za najam stana, a u to vrijeme je i dobila ugovor o radu na neodređeno vrijeme, pa se iz tog razloga odlučila kupiti vlastiti stambeni prostor. U banci je ugovor o kreditu pročitala, ali se radilo o ugovoru koji je već bio sastavljen te ona sa djelatnikom banke nije pregovarala o pojedinim odredbama ugovora. Zna da je u ugovoru bila i odredba da se plaća naknada za obradu kredita od 0,50% od ukupnog iznosa kredita te je ona shvatila tu odredbu kao uvjet za dobivanje kredita te o tome kao niti o drugim odredbama nije pregovarala. Ta naknada joj je odmah u banci bila uzeta s kredita. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imala otvoren obrt niti je u vlasništvu imala pravnu osobu. Da se je trebalo pregovarati o toj odredbi upozorio ju je njezin odvjetnik ove godine pa je podnijela tužbu sudu iz razloga što smatra da je platila prevelik iznos te da joj nije objašnjeno na što se taj iznos odnosi pa stoga traži da se ta odredba proglasi ništetnom.

14. Iskaz tužiteljice sud smatra istinitim i točnim te mu u cijelosti poklanja svoju vjeru. Ovo stoga što se iskaz podudara sa dokumentacijom koja se nalazi u spisu. Tužiteljica je u ovom postupku dokazala da ima svojstvo potrošača jer je novac dobiven od kredita iskoristila za kupnju stana te u vrijeme podizanja kredita nije imala u vlasništvu trgovačko društvo ili obrt. Također tužiteljica o spornoj odredbi ugovora nije pregovarala sa djelatnikom banke kao što nije pregovarala niti o drugim odredbama ugovora, već joj je ugovor bio ponuđen u cijelosti po principu ''uzmi ili ostavi''.

15. Nesporno je da je tužiteljica s tuženikom zaključila dana 30. svibnja 2007. Ugovor o kreditu, broj 9012546892 za kupnju vlastitog stambenog prostora, u kojem je u čl. 1 ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 191.063,09 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, u čl. 4 ugovorena je promjenjiva kamatna stopa na kredit sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,20 % koja se obračunava u CHF mjesečno i sadržana je u anuitetima, te dospijeva na naplatu zajedno s njima, dok je u čl. 7. ugovoren rok otplate kredita od 360 mjeseca, s time da se kredit od 191.063,09 CHF i kamata iz članka 4. ugovora otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a prema otplatnom planu koji je sastavni dio ugovora. Nije sporno niti to da je u čl. 12.3. Ugovora navedeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini o d 0,50% od iznosa kredita.

16. U ovom postupku sporno je je li navedena odredba čl. 12.3. Ugovora ništetna, odnosno je li tužiteljica trebala platiti banci naknadu za obradu i korištenje kredita.

17. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju dok je u čl. 269. st. 2. ZOO propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a čl. 270. ZOO propisuje da je ugovor ništetan kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

18. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

19. Prema odredbama čl. 82. prije citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje i pretpostavki iz čl. 81. istog Zakona mogle smatrati nepoštenim, jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

20. Prema odredbi čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

21. Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je Vrhovnog suda da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina dobivanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su banke diktirale.

22. Odredbom čl. 83 ZZP-a propisano je da se prilikom ocjene je li neka odredba u potrošačkim ugovorima poštena ili nije, u obzir uzima narav proizvoda ili usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne obveze, a čl. 87 istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

23. Prema odredbi čl. 3 st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

24. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Naime, promatrajući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo, utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena, te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

25. Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što podrazumijeva tumačenje u skladu s praksom Suda, u čijoj je isključivoj nadležnosti kroz institut prethodnog tumačenja (čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije) tumačiti pravo Europske unije, a na koji je način, imajući u vidu kolektivni spor zaštite potrošača i obrazloženje sudova u navedenim odlukama te postojanje vezanosti u pojedinačnim postupcima, kao što je ovaj, za odlučivanje i pravna shvaćanja u kolektivnim sporovima radi zaštite potrošača.

26. Tužiteljica tijekom postupka navodi da je predmetna odredba nejasna budući da ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi te je samim time u suprotnosti odredbe čl. 272 ZOO.

27. Sud prihvaća navode tužiteljice da tuženik tijekom postupka nije dokazao na što se odnosi tzv. ulazna naknada, odnosno nije dokazao da naplaćena naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima što je stvorilo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je u suprotnosti sa zahtjevom postupanja u dobroj vjeri.

28. Sukladno odredbi čl. 59. Zakona o potrošačkom kreditiranju Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja Ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora pa je tuženik na tužiteljicu kao potrošača prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima.

29. Prigovor zastare kojega je isticao tuženik tijekom postupka nije razmatran jer se u konkretnom predmetu samo traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u kojoj je propisano plaćanje naknade za obradu kredita, a ne traži se i isplata plaćene naknade. Tuženiku se međutim, daje do znanja da u konkretnom slučaju zastara počinje teći danom pravomoćnosti odluke suda kojom je utvrđena ništetnost pa zastara u konkretnom slučaju još nije niti počela teći.

30. Nakon provedenog postupka sud je utvrdio da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita sadržana u čl. 12.3. Ugovora o kreditu ništetna pa je istu proglasio ništetnom i odlučio kao pod točkom I. izreke.

31. Kako je tužiteljica uspjela u ovom postupku dosuđen joj je i trošak postupka. Odluka o troškovima postupka u skladu je sa odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tužiteljici je dosuđen trošak postupka u iznosu od 1.079,65 eura (točka II. izreke), a koji trošak je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 69/93, 87/93, 16/94, 117/96 i 91/04, 148/09, 142/12,103/14, 118/14, 104/15, 37/22 i 126/22, dalje Tarifa). Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), troška sastava podneska od 13. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), troška zastupanja na ročištima 10. listopada 2025. i 11. studenog 2025., svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), PDV-a u iznosu od 200,00 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i na presudu u iznosu od 53,10 eura.

32. Kamate na trošak parničnog postupka u skladu su sa odredbom čl. 151. st. 3. ZPP.

33. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 750,00 eura pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

34. Punomoćnik tužiteljice je odbijen s zatraženim troškom delegacije u iznosu od 24,00 eura (točka IV. izreke). Punomoćniku tužiteljice nije priznat trošak koji se odnosi na trošak prijevoza Zagreb-Vrbovec-Zagreb za dane 10. listopada 2025. i 11. studenog 2025., svako u iznosu od 12,00 eura iz razloga što punomoćnik tužitelja u spis nije dostavio presliku karte za autobus ili vlak, odnosno podatak o tome koliko stoji putnička karta za vlak, odnosno autobus na relaciji Vrbovec-Zagreb, a sud nije dužan po službenoj dužnosti pribavljati taj podatak, pa je iz tog razloga punomoćnik tužiteljice odbijen s tim dijelom parničnog troška iako bi mu taj trošak pripadao temeljem odredbe čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima.

35. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

U Vrbovcu 9. prosinca 2025.

Sudac

Ljiljana Košić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana objave. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u 3 istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika

3. presuda nepravomoćna

4. rješenje tužiteljici da plati pristojbu na presudu u iznosu od 53,10 eura

5. vidi upisnik 'P'

6. kal. 15 dana