Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-970/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Vitomira Boića, suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima JL, Luciji Car-Pavlic i Josipu Popariću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu KRIŽANEC, CAR-PAVLIC & POPARIĆ j.t.d., protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9339/2023-11 od 18. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9339/2023-11 od 18. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da je ništetna ''odredba čl. 3 Ugovora o kreditu broj: 028-50-4749452, potpisanog/sklopljenog dana 07. ožujka 2008. od strane tuženika, kao kreditora, te tužitelja, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, u dijelu kojim je određeno da se (tužitelju) naplaćuje naknada od 3,70 % (tri zarez sedamdeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, prilikom prvog korištenja kredita'' (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 369,63 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. ožujka 2008. do isplate, sve u roku od 15 dana (stavak II. izreke) kao i da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 450,78 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućim od 18. srpnja 2025. do isplate (stavak III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih zakonom predviđenih razloga. Sud je pogrešno primijenio odredbu čl. 326.a ZPP u vezi s čl. 186.c ZPP, jer tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, pa je sud tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. Donošenjem pobijane presude prvostupanjski je sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Sud odredbu o jednokratnoj naknadi smatra ništetnom jer da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Za ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe potrebno je utvrditi uzrokuje li ista znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Sud smatra da sam izostanak pojedinačnog pregovaranja ukazuje na postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dok se o postojanju neravnoteže na štetu potrošača i to neravnoteže koja mora biti značajna, ne očituje. Tuženik smatra da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi 3,70% od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Iznos naknade točno je i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu. Sud dosuđuje zateznu kamatu koja teče od 14.3.2008., a da isto ni na koji način ne obrazlaže. Ako sud tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem za isto je morao dati odgovarajuće razloge. Odluka je utemeljena na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju obzirom da sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke je li sporna odredba u ugovoru o kreditu nepoštena, a time i ništetna, te se ne utvrđuje u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Pogrešno su primijenjene i odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, a nije proveden test poštenosti jer se ne navodi u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Pogrešno sud odbija prigovor zastare pozivajući se na pravno shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a radi se eventualno o zabrani manjeg značaja. Tuženik smatra da je pravilnom primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a sud morao tužbeni zahtjev odbiti, jer se ništetnost više ne može isticati. Sud ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem. Tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, pa tuženik pobija i odluku o troškovima. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka, kao i trošak žalbe podredno presudu ukinuti i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi od 3,70 % iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i isplata iznosa isplaćenog po toj osnovi.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da je predmet spora zahtjev da sud utvrdi ništetnim dio čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita (tzv. ulaznu naknadu) u visini od 3,70% od iznosa kredita, te zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita u iznosu od 369,63 EUR

- da tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo

- da je nesporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu 7. ožujka 2008., a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 16.395,78 CHF - da je čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 3,70 % iznosa kredita, time da se navedena naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita

- da nije sporno da je predmetna naknada tužitelju naplaćena 13.3.2008. u iznosu od 2.785,01 kn (369,63 EUR)

- da je sporno je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita odnosno tzv. ulazne naknade u visini 3,70% iznosa kredita ništetna ugovorna odredba, te posljedično je li osnovan zahtjev za povratom naplaćene naknade u iznosu od 369,63 EUR

- da je iz iskaza t užitelja utvrđeno da je Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje osobnog automobila

- da nije sudjelovao u sastavljanju Ugovora o kreditu, već su ga iz banke pozvali kada su pripremili Ugovor o kreditu

- da je pitao službenicu u banci kakva je to naknada, a ona mu je rekla da je to naknada koju mora platiti banci za dobivanje kredita

- da mu nije ništa objašnjavala od čega bi se ta naknada sastojala odnosno na koje se konkretno troškove banke ta naknada odnosi

- da je sud stava da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je bio pripremljen od strane banke i prezentiran tužitelju, bez mogućnosti da tužitelj utječe na sadržaj predmetnog Ugovora

- da su takvi ugovori tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača

- da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezuje platiti banci naknadu za obradu kredita u visini 3,70% od iznosa kredita, jednokratno, time da se naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita

- da iako je predmetna odredba transparentna, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva to ne znači da je odredba i poštena

- da je sud utvrdio da sporna odredba ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju prilikom isplate kredita

- da je ugovor prethodno pripremio i sastavio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, te da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo

- da je sporna odredba iz čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj

- da tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima banke, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što je dovelo do znatne neravnoteže između ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača

- da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, a koja ugovorna odredba je ništetna

- da se nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, ne može podvesti da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja

- da je pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem ništetne odredbe naplaćeno opstojno

- da je zbog navedenog sud utvrdio da je ništetan dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,70% od iznosa kredita

- da temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora

- da je nesporno da je predmetna naknada naplaćena 13.03.2008. u iznosu 369,63 EUR (ranije 2.785,01 kn)

- da nije osnovan prigovor zastare

- da p rema čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate

- da je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, pa ju je dužan vratiti tužitelju

- da je ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe tuženik postupao nepošteno jer je ugovornu odredbu jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu, bez mogućnosti da tužitelj utječe na sadržaj iste, ne navodeći na koje troškove i usluge tuženika se sporna naknada odnosi, što predstavlja nepošteno postupanje tuženika, kao jače ugovorne strane u odnosu na tužitelja kao potrošača i slabiju ugovornu stranu

- da je na temelju čl. 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata tekuća od 14.03.2008. (dan nakon plaćanja sporne naknade) do isplate.

7. Suprotno žalbenim navodima sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 3,70 % od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.

8. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužitelja da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 3,70% od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tužene, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 dalje: ZOO) te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9. Valja istaći da osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tužena u ovom postupku nije dokazala (niti obrazložila) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužena) nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.''

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništetna jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

12. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu.

13. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Na temelju prednjih utvrđenja pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženoj da isplati tužitelju iznos od 369,63 EUR naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tužene.

15. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti obveza vraćanja stečenog bez osnove, zastara nije počela teći. Ništetnost odredbe Ugovora utvrđena je tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

16. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju neosnovano isplaćenog iznosa od trenutka uplate, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom od dospjelosti do isplate, pa je suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev uz pripadajuću zateznu kamatu jer je tužena utuženi iznos primila na temelju ništetne ugovorne odredbe, tj. bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem uplaćenog iznosa.

17. Tužena u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

18. Stoga je valjalo odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

19. Tuženoj nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njezina žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 9. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina