Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-393/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TV iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupanoga po punomoćnici Saneli Prša, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba (OIB: 53056966535), Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Nikoli Stipaničevu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1901/2024-9 od 14. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1901/2024-9 od 14. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da je ništetan članak 3. Ugovora o kreditu broj 069-50-3935997 koji je zaključen 23.2.2007. između tužitelja i tuženika, koji članak glasi: „3. TREĆE/NAKNADA 050% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita.“ (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 1.032,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2007. do isplate, sve u roku od 15 dana (stavak II. izreke) kao i da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 809,73 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućim od 15. ožujka 2025. do isplate (stavak III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga. Sud je tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti, jer tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, što sud nije učinio, niti obrazlaže zašto nije učinio, a počinio je i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obzirom da uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Sud odredbu o jednokratnoj naknadi smatra ništetnom. U konkretnom slučaju nije riječ o potrošačkom ugovoru o kreditu, obzirom da je na dan isplate kredita isti iznosio 1.555.405,32 kn, a sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, potrošačkim se kreditom ne smatra kredit u iznosu preko 1.000.000,00 kn. Tužitelj je naveo da je predmetno zemljište kupio radi mogućih poslovnih pothvata, pa se ne radi o uobičajenom potrošačkom kreditu. Na predmetni kredit ne mogu se primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača, pa nema niti govora o nepoštenosti ugovorne odredbe. Sud smatra da je postupanje tuženika bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jer da je tuženik mogao razumno predvidjeti da tužitelj ne bi prihvatio spornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Tuženik je istaknuo da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, obzirom da je tužitelj mogao odabrati kredit u drugoj valuti s drugačijom visinom naknade. Redovna tržišna naknada za istovrsne kredite s valutom CHF iznosila je 1%, tužitelj je ugovorio naknadu od 0,50% iznosa kredita što dokazuje da se o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Niti odredbama Zakona o zaštiti potrošača ni Zakona o obveznim odnosima nije propisana zabrana ugovaranja naknade za odobrenje kredita. U odnosu na pretpostavku postojanja znatne neravnoteže na štetu potrošača sud navodi da se ne može procjenjivati prema kvantitativnom iznosu, nego da se neravnoteža sastoji u nametanju obveze koja nije predviđena dispozitivnim propisima, što se smatra pogrešnim. Glede navoda da tuženik nije precizirao na koje se troškove naknada odnosi, tuženik ističe da nije niti morao navoditi prema tada važećim propisima, a da je tek od 1. siječnja 2014., stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano da naknada na odobrene kredite mora biti vezana uz stvarni trošak odobravanja kredita, ali i to bez obveze banke da propiše te troškove. Tek Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju koji je na snazi od 20. listopada 2017. bankama se zabranjuje naplatu naknade za obradu kredita i to isključivo u odnosu na stambene potrošačke kredite. Tužiteljici se dosuđuje zateznu kamatu koja teče od 28. veljače 2007., a da se isto ni na koji način ne obrazlaže. Ako sud tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem, za isto je morao dati odgovarajuće razloge, jer se nesavjesnost ne predmnijeva. Predmetna naknada je naplaćena 19 godina prije podnošenja tužbe, a propušta se utvrditi je li sporna odredba uzrokovala znatnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Neosnovano je odbijen prigovor zastare pozivom na pravno shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. odnosno da zastarni rok nije niti počeo teći. Ugovor o kreditu u cijelosti je ispunjen, a tužitelj smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne, pa se radi eventualno o zabrani manjeg značaja. Pravilnom primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO sud je morao tužbeni zahtjev odbiti jer se ništetnost više ne može isticati. Sud ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem. Sud je o trošku odlučio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita te da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, pa pobija odluku o troškovima. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno presudu ukinuti i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi od 0,50 % iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i isplata iznosa isplaćenog po toj osnovi.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da je p redmet postupka zahtjev tužitelja za isplatu zbog ništetnosti odredbe kojom je ugovorena njegova obveza da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva

- da se radi o utvrđenju ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi

- da se tužitelj obvezao prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva

- da je nesporno da je tužitelj 26. veljače 2007. platio tu naknadu u iznosu od 1.032,18 eura

- da t užitelj tvrdi da je riječ o tipskom ugovoru koji je sastavio tuženik

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo

- da mu tuženik nije iskazao koji su to troškovi u vezi postupka odobravanja kredita koje bi tužitelj morao nadoknaditi, kao niti strukturu tih troškova i korelaciju iznosa naknade s iznosom kredita

- da nije preciziran niti tečaj po kojem će se naknada obračunati

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je ugovor sklopio radi kupnje nekretnine, za osobne potrebe

- da se tuženik neosnovano poziva na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09) osporavajući tužitelju svojstvo potrošača zbog činjenice da je riječ o kreditu koji prelazi 1.000.000,00 kn

- da se odredbe toga Zakona primjenjuju na ugovore sklopljene nakon njegovog stupanja na snagu 1. siječnja 2010., dakle ne na predmetni ugovor

- da nije utvrđeno da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pojedinačno pregovaralo

- da je odredbu unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj - potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, jer se radilo o standardnom ugovoru

- da iz promotivnih uvjeta koje je dostavio upravo tuženik proizlazi i neosnovanost njegovih tvrdnji da se o spornoj odredbi pregovaralo

- da zbog toga što je tuženik u promotivnim uvjetima kao pogodnost za klijente koji plaću primaju u toj banci reklamirao niži trošak obrade od 0,50% iznosa kredita, ne može se zaključiti da se u konkretnom slučaju o tome pojedinačno pregovaralo

- da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca

- da je p rilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora

- da se ispitivanje mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ne može ograničiti samo na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje, koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije i troškova

- da značajna neravnoteža proizlazi iz činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj, u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima

- da o dredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama

- da iako nije bilo zabranjeno ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača

- da je nesporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora

- da nije riječ o samorazumljivim troškovima, pa je tuženik na tužitelja spornom odredbom prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima

- da predmetna odredba utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima

- da je nepoštena ugovorna odredba ništetna

- da tužitelju pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne obveze i to u nespornom utuženom iznosu

- da je razlog ništetnosti ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, pa je tužitelju dosuđena zatezna kamata tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja do isplate

- da nije osnovan prigovor zastare

- da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 0,50 % od iznosa kredita koja se plaća jednokratno. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu nesporno je da tužitelj nastupao isključivo kao fizička osoba, da je odobren stambeni kredit, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno, da tužitelj u konkretnom slučaju ima svojstvo potrošača (stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Rev- 18/2018 od 25. svibnja 2020.). Tužba je upravljena na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu, a pravo na isticanje (utvrđenje) ništetnim, ali i pravnih posljedica ništetnosti odnosno prava koja proizlaze iz ništetnosti, ne gase se, pa nije od utjecaja činjenica da je ugovor u cijelosti otplaćen. Ugovor o kreditu je bio unaprijed formuliran i nije bio podložan nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka, pa potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaj. Stav je i ovoga suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga, jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, a tužena tijekom postupka nije dokazala drugačije.

8. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužitelja da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9. Valja istaći da osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tužena u ovom postupku nije dokazala (niti obrazložila) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu, a u žalbi ponavlja da to i nije bila njezina obveza.

10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl.81. st.1. Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužena) nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništetna jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

12. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu.

13. Ovdje valja naglasiti i to da činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Na temelju prednjih utvrđenja primjenom odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO, pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.032,18 EUR-a naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tužene.

15. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti obveza vraćanja stečenog bez osnove, zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

16. Tuženik u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

17. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

18. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 9. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina