Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-702/23-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Marković, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr. sc. Mirjane Juričić, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika – specijalista Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice A. K. iz S., OIB: …, koju zastupa opunomoćenik L. Z., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & R. d.o.o., S., protiv tuženika Sveučilišta u Splitu, Kemijsko-tehnološki fakultet, Fakultetsko vijeće, S., OIB: …, radi poništenja odluke, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 14 UsI-959/22-4 od 12. kolovoza 2022., na sjednici vijeća održanoj 18. listopada 2023.
r i j e š i o j e
Poništava se rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 14 UsI-959/22-4 od 12. kolovoza 2022. i predmet se vraća tom sudu na ponovni postupak.
Obrazloženje
1. Upravni sud u Splitu točkom I. izreke odbacio je tužbu tužiteljice, a točkom II. izreke odbio je zahtjev za naknadu troškova upravnog spora kao neosnovan.
2. Protiv označenog rješenja tužiteljica je izjavila žalbu iz svih razloga propisanih odredbom članka 66. Zakona o upravnim sporovima. U bitnome ističe da je prvostupanjski sud postupio protivno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima jer nije na jasan i nedvosmislen način ukazao o kojoj ustaljenoj praksi odnosno odlukama sudova se radi pa u tom smislu osporavano rješenje nije moguće ispitati, a ujedno je tužiteljici povrijeđeno pravo na pristup sudu. Navodi da sudska praksa koja je tužiteljici poznata, potpuno je suprotna shvaćanju prvostupanjskog suda jer je Ustavni sud Republike Hrvatske donio odluku, broj: U-III-3446/2016. od 26. svibnja 2022. u kojoj je zauzeo stajalište da pristup javnim službama mora biti osiguran i kroz mogućnost sudske kontrole takvog postupka. Tužiteljica navodi kako navedena odluka, ali i odluke broj: U-III-4016/20 od 15. prosinca 2019., broj: U-III-2100/2014. i U-III-2189/2014., daju joj za pravo tražiti sudsku zaštitu protiv odluke tuženika, što sud prvog stupnja nije učinio. Nadalje ističe da joj prvostupanjski sud nije dostavio priloge koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, čime je povrijeđeno i načelo prava na izjašnjavanje, a jednako tako tuženik uz odgovor na tužbu nije dostavio sve spise koji se odnose na predmet spora, a što je bio dužan. Navodi da se 22. travnja 2022., prije podnošenja tužbe, obratila tuženiku dopisom u kojem je iznijela svoje prigovore, a tuženik joj je dostavio očitovanje 28. travnja 2022., nakon podnošenja tužbe, koje tužiteljica citira u žalbi. Tužiteljica zaključno navodi da je podnijela upravnu tužbu i ustraje u istoj zato što tuženik protiv svoje odluke ne priznaje pravo na pravni lijek, a sudska zaštita nije osigurana izvan upravnog spora te je prema tumačenju odredbe članka 35. stavka 12. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, tužiteljica svoje pravo na podnošenje tužbe crpila iz navedenog pravnog propisa pa smatra da je prvostupanjski sud pogriješio kada je temeljem članka 30. stavka 1. točke 7. Zakona o upravnim sporovima odbacio tužbu. Tužiteljica također žalbom osporava i točku II. izreke smatrajući da je utemeljena na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Slijedom svega iznijetog, tužiteljica predlaže ovom Sudu da preinači osporeno rješenje na način da usvoji tužbu, a podredno da ukine osporavano rješenje i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnome ističe da je u odgovoru na tužbu predložio da se tužba odbaci kao nedopuštena, pozivom na recentnu sudsku praksu Visokog upravnog suda, poslovni broj: Usž-888/16 od 16. kolovoza 2016., poslovni broj: Usž-1627/17 od 24. svibnja 2017. i dr., sukladno pravnim stavovima Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenim u odluci broj: U-III-3359/12 od 8. travnja 2014., u kojoj je posebno navedeno da Ustavni sud prihvaća pravni stav ovoga Suda prema kojem odluka o izboru u znanstveno-nastavno zvanje i na radno mjesto, prema svojoj prirodi, nema karakter pojedinačne odluke, u smislu Zakona o upravnim sporovima, kojom bi javnopravno tijelo odnosno pravna osoba koja ima javne ovlasti rješavala o stanovitom pravu ili obvezi određenog pojedinca ili organizacije u kakvoj upravnoj stvari. Osim toga, u toj odluci Ustavni sud je naveo, da se u konkretnom slučaju, isključenjem pravnog lijeka – tužbe u upravnom sporu, radi o ustavnopravno prihvatljivom ograničenju prava na pristup sudu zbog pravne prirode pojedinačnog akta, dakle odluka o izboru u znanstveno-nastavno zvanje i na radno mjesto, nije upravni akt. Tuženik nadalje ističe kako pregledom odluka Ustavnog suda na koje se tužiteljica poziva u tužbi, proizlazi da Ustavni sud ni na jedan način nije otklonio niti kazao da mijenja svoj pravni stav iznesen u odluci broj: U-III-3359/2012. od 8. travnja 2004. Smatra da je prvostupanjski sud bio ovlašten donijeti osporavano rješenje sukladno članku 30. stavku 1. točki 7. Zakona o upravnim sporovima jer je utvrdio da nisu ostvarene pretpostavke za vođenje spora pa i nije bio dužan u tom pogledu tražiti bilo kakvo dodatno izjašnjavanje tužiteljice. Nadalje ističe da je u odgovoru na tužbu naveo i detaljno obrazložio, što jasno proizlazi i iz dokumentacije koju je uz svoju tužbu priložila sama tužiteljica, da osporavana odluka nije odluka koja se donosi temeljem članka 35. i 36. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju – izbor u znanstveno zvanje. Navodi kako tužiteljica ne razumije razliku između postupka izbora u znanstveno zvanje i postupka izbora u znanstveno-nastavno zvanje i na radno mjesto pa se u žalbi, kao i u tužbi, poziva na odredbu članka 35. stavka 9. i stavka 12. naprijed navedenog Zakona, tvrdeći da je odluka Fakultetskog vijeća tuženika, upravni akt protiv kojeg se može pokrenuti upravni spor. Ujedno tužiteljica obrazlaže i koje je to navodne povrede odredbe članka 35. Zakona tuženik počinio, sve kod nesporne činjenice da tuženik niti može niti je nadležan donijeti odluku o izboru u znanstveno zvanje te nadalje kod nesporne činjenice da su i tužiteljica i izabrana kandidatkinja daleko prije podnošenja prijave po natječaju tuženika imale proveden izbor u odgovarajuće (traženo) znanstveno zvanje. Iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da odbije žalbu kao neosnovanu.
4. Žalba je osnovana.
5. Prvostupanjski je sud odbacio tužbu tužiteljice kojom je osporavala odluku Fakultetskog vijeća Kemijsko-tehnološkog fakulteta u S., klasa: 112-01/21-01/0003, urbroj: 2181-234-01-22-0014 od dana 25. ožujka 2022., kojom je dr. sc. M. Š. izabrana u znanstveno-nastavno zvanje i na radno mjesto docenta za znanstveno područje: Biotehničke znanosti, znanstveno polje; Prehrambena tehnologija, za rad u Zavodu za prehrambenu tehnologiju i biotehnologiju, na određeno radno vrijeme, u punom radnom vremenu s obvezom provođenja reizbora na više radno mjesto. Osporavana odluka donesena je na temelju članka 93. i članka 95. stavka 1., 2. 3. i 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju ("Narodne novine", 123/03., 198/03., 105/04., 174/04., 2/07., 46/07., 45/09., 63/11., 94/13., 139/13., 101/14., 60/15., 131/17., 96/18.). Prvostupanjski je sud, pozivom na odredbu članka 22.stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.- dalje ZUS), odredbu članka 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09. i 110/21.- dalje ZUP) i na sudsku praksu, ocijenio da osporavana odluka nije upravni akt, zbog čega je na temelju odredbe članka 30. stavka 1. točke 7. ZUS-a, tužbu tužiteljice odbacio.
6. Navedeni stav prvostupanjskog suda ne može se ocijeniti pravilnim, budući da je ranija sudska praksa, prema kojoj odluka fakultetskog vijeća o izboru u znanstveno nastavno zvanje (docent) nije upravni akt, izmijenjena, kako što je to učinjeno u odluci, poslovni broj: Usž-2442/22-2 od 13. srpnja 2022.
7. Naime, kako to i navodi tužiteljica, Ustavni sud je u svojoj odluci, broj: U-III-2189/2014. od 24. lipnja 2020. (odluka o izboru u suradničko zvanje asistent) zaključio da Zakon o radu ne sadrži odredbe koje omogućavaju sudsku zaštitu podnositelja kao kandidata kojeg poslodavac nije primio u radni odnos te da pristup javnim službama mora biti osiguran kroz mogućnost sudske kontrole takvog postupanja. Nadalje, u odluci, broj: U-III-3446/2016 od 26. svibnja 2020. (izbor u znanstveno-nastavno zvanje (docent), ponovio je svoje stajalište da sukladno Ustavu i zakonu, u odnosu na pojedinačne akte javnopravnih tijela, neovisno o tome imaju li oni ili nemaju svojstvo upravnih ili kakvih drugih akata, mora biti osigurana sudska zaštita te da se u konkretnom slučaju odlukama fakulteta odlučivalo o statusnim te radnopravnim pitanjima. Ujedno je naveo da, u skladu s odredbama sadržanim u članku 105. ZUP-a, protiv prvostupanjskog rješenja stranka ima pravo izjaviti žalbu drugostupanjskom tijelu, ako žalba nije isključena pa čak i kada rješenje nije doneseno u zakonom propisanom roku. Sukladno s odredbama sadržanim u članku 156. ZUP-a, osoba koja smatra da joj je drugim postupanjem javnopravnog tijela iz područja upravnog prava, o kojem se ne donosi rješenje, povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes, može izjaviti prigovor sve dok takvo postupanje traje ili traju njegove posljedice.
7. S obzirom da se i u konkretnom slučaju osporenom odlukom odlučivalo o statusnim i radnopravnim pitanjima zaposlenih u javnoj ustanovi, a povodom natječaja u kojem je tužiteljica sudjelovala, proizlazi da tužiteljica kao kandidatkinja koji nije odabrana na natječaju ima pravni interes osporavati navedenu odluku. Stoga se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak da meritorno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice odgovarajućom primjenom odredbe članka 156. ZUP-a.
9. Trebalo je stoga, temeljem članka 74. stavka 2. u vezi članka 67. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 18. listopada 2023.
Predsjednik vijeća Boris Marković, v.r.