REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-290/2023-70

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja BB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Narančić, odvjetnica u Krapini, Trg Stjepana Radića 15, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, Medulićeva 13 , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 15. listopada 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja Nede Narančić Krznar, odvjetnice u Krapini i zamjenice punomoćnice tuženika UB, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, dana 9. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su djelomično ništetne i bez pravnog učinka odredbe iz ugovora broj 9010721648, sklopljenog između tužitelja BB i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sadržane u st. 2. odredbe točke 4. (kamata na kredit) u dijelu u kojem je određeno da se kamata obračunava u CHF, zatim dio odredbe st. 2. t. 5. (Interkalarna kamata) u dijelu kojim je propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, zatim dio odredbe st. 2. t. 6. (kamata na zakašnjenje) u dijelu kojim je propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate te dio odredbe točke 7. 2. ugovora o kreditu kojom je ugovorena valu ta uz koju je vezana glavnica i kamata švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d isplatiti tužitelju BB iznos od 2.188,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Privredne banke Zagreb d.d. prema tužitelju BB u iznosu od 2.399,99 EUR (preplata utvrđena čl. 5 dodatka ugovoru o kreditu 9011733657) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1. prosinca 2015. do namirenja po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31. prosinca 2007. bila uređena čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima) tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Privredne banke Zagreb d.d. prema tužitelju BB u iznosu od 356,44 EUR (preplata za isplate kada je tečaj bio niži) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznose i to:

- 1,85 € od 15.10.2005. do namirenja

- 0,56 € od 15.11.2005. do namirenja

- 0,08 € od 15.12.2005. do namirenja

- 1,36 € od 15.1.2006. do namirenja

- 3,84 € od 15.2.2006. do namirenja

- 5,04€ od 15.3.2006. do namirenja

- 5,88 € od 15.4.2006. do namirenja

- 4,42 € od 15.05.2006. do namirenja

- 4,71 € od 15.06.2006. do namirenja

- 5,30 € od 15.07.2006. do namirenja

- 7,86 € od 15.08.2006. do namirenja

- 4,73 € od 15.09.2006. do namirenja

- 5,62 € od 15.10.2006. do namirenja

- 7,98 € od 15.11.2006. do namirenja

-7,65 € od 15.12.2006. do namirenja

- 10,87 € od 15.1.2007. do namirenja

- 8,15 € od 15.2.2007. do namirenja

- 10,71 € od 15.3.2007. do namirenja

- 14,03 € od 15.4.2007. do namirenja

- 14,00 € od 15.05.2007. do namirenja

- 15,42 € od 15.06.2007. do namirenja

- 13,95 € od 15.07.2007. do namirenja

- 13,98 € od 15.08.2007. do namirenja

- 17,63 € od 15.09.2007. do namirenja

- 13,20 € od 15.10.2007. do namirenja

- 13,20 € od 15.11.2007. do namirenja

-16,64 € od 15.12.2007. do namirenja

- 10,98 € od 15.1.2008. do namirenja

- 12,57 € od 15.2.2008. do namirenja

- 7,00 € od 15.3.2008. do namirenja

- 8,26 € od 15.4.2008. do namirenja

- 14,65 € od 15.05.2008. do namirenja

- 12,61 € od 15.06.2008. do namirenja

- 14,22 € od 15.07.2008. do namirenja

- 15,14 € od 15.08.2008. do namirenja

- 14,66 € od 15.09.2008. do namirenja

- 8,12 € od 15.10.2008. do namirenja

- 3,31 € od 15.11.2008. do namirenja

-9,82 € od 15.12.2008. do namirenja

- 0,26 € od 15.8.2009. do namirenja

- 0,47 € od 15.10.2009. do namirenja

sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31. prosinca 2007. bila uređena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima) tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja.

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja BB u dijelu koji glasi: "Utvrđuje se da je djelomično ništetna i bez pravnog učinka odredba točke 1. (iznos kredita) iz ugovora, broj 9010721648, sklopljenog između tužitelja BB i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak."

VI. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. naknaditi tužitelju BB troškove parničnog postupka u iznosu od 3.250,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 9. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja BB za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke VI. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 14. rujna 2005. sklopio ugovor o kreditu, broj 9010721648, kojim mu je tuženik odobrio isplatu kredita u iznosu od 33.120,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Dana 4. prosinca 2015. ugovorne strane su sklopile dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog s valutnoj klauzulom u CHF u kredit denominiran s valutnom klauzulom u EUR za preostali dio na dan 30. rujna 2015., a uslijed konverzije kredita tužitelj je ušao u dodatno zaduženje za iznos od 438,53 EUR. Naveo je da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom kojom je iznos kredita vezan uz CHF, što podrazumijeva da se kod mjesečnih anuiteta mogu očekivati određene oscilacije s obzirom na promjenu tečaja CHF-a, ali da ga tuženik nije upozorio na mogućnost velikih oscilacija, a pogotovo o činjenici da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj kune prema CHF-u onako kako je to činila prema euru. U trenutku kada je došlo do bitnih promjena okolnosti, tuženik tužitelju nije predložio izmjenu ugovora temeljem klauzule rebus sic stantibus. Tužitelj je naveo da ga tuženik kao trgovac prije sklapanja predmetnog ugovora nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potropača te odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1. 2. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku.

1. 3. Tužitelj smatra da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, sadržane u točkama 1., 4. 2., 5. 2., 6. 2. i 7. 2. ugovora u dijelovima u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata švicarski franak te je deklaratornim tužbenim zahtjevom zatražio da se utvrdi da su navedene ugovorne odredbe ništetne.

1. 4. Tužitelj je naveo da je uslijed rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu tuženiku preplatio iznos od 4.203,30 EUR te je kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražio da se tuženiku naloži isplata tog iznosa za zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog preplaćenog mjesečnog iznosa, pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov i visinu tužbenih zahtjeva navodeći da je tužitelj namiren i restituiran prilikom konverzije kredita. Tuženik se pri tome pozvao na pravno shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, doneseno u predmetu poslovni broj Gos-1/2019, prema kojemu sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naveo je da je provedenom konverzijom kredita uspostavljane ravnoteža između ugovornih strana te je donošenjem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/15. – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15), potpuno otklonjena potreba da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti banku temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije. Položaj potrošača s kreditom denominiranih u CHF izjednačen je s položajem u kojem bi se nalazio da je koristio kredit u EUR, a intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu, i na visinu kamatne stope za razdoblje od samog sklapanja ugovora. Tuženik je naglasio da tužitelj nije bio u obvezi sklopiti dodatak ugovoru o kreditu, već da je to bio njegov izbor, dok je tuženik bio dužan potrošačima ponuditi konverziju. Naveo je da su u postupku konverzije kredita obuhvaćene sve uplate (kamate i glavnica), koje su učinjene do 30. rujna 2015., odnosno do sklapanja dodatka ugovoru. Kako su stranke sporazumno sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu razriješile svoj odnos i to temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije, koji na transparentan način prikazuje metodologiju obračuna, došlo je do prestanka obveze po osnovnom ugovoru jer je obveza prestala suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu. Naveo je da iz dodatka ugovoru o kreditu proizlazi da je tužitelju utvrđen ukupni iznos preplate, kako s osnove preračunatog tečaja, tako s osnove iznosa preplaćenih kamata, tuženik smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan, a da bi se prihvaćanjem istoga ponovno narušila ravnoteža između ugovornih strana i da bi tuženik bio u nepovoljnijem položaju od tužitelja jer bi došlo do dvostruke neplate (temeljem konverzije i temeljem predmetne tužbe.

2. 2. Nadalje, tuženik je naveo da nema objektivnog identiteta ugovornih odredbi u konkretnom slučaju sa ugovornim odredbama koje su bile predmet kolektivnog spora, slijedom čega smatra da se pravna utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača ne mogu primijeniti u ovom predmetu. Tuženik je osporio da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila protivna važećim propisima jer je ugovaranje iste bilo dopušteno u okviru načela monetarnog nominalizma i u skladu s odredbom čl. 21. Zakona o obveznim odnosima iz 2005., odnosno čl. 394. Zakona o obveznim odnosima iz 1991., što isključuje odgovornost tuženika za gubitak vrijednosti novca. Napomenuo je da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu mogao birati u kakav će ugovorni odnos ući te da mu je bilo jasno što znači ugovaranje valutne klauzule, kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Istaknuo je da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, da su ugovorne strane u predmetnom ugovoru jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, a ugovor o kreditu je solemniziran kod javnog bilježnika te ima snagu javnobilježničkog akta, koji obvezuje ugovorne strane i predstavlja istinu te nesporne činjenice među strankama. Tuženik je osporio tvrdnju tužitelja da ne bi bio informiran o mogućnosti promjene tečaja CHF-a u odnosu na kunu, jer su informacije o tome bile objavljene u javnim glasilima od strane Hrvatske narodne banke i tuženika, a tužitelj je usprkos tome donio odluku o sklapanju upravo predmetnog ugovora.

2. 3. Tuženik je istaknuo prigovor zastare tužiteljeve tražbine, prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, osporio je tužitelju svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora te je istaknuo i prigovor radi prebijanja u odnosu na iznos preplate utvrđen prilikom konverzije kredita te u odnosu na negativne tečajne razlike, odnosno manje plaćene anuitete u razdoblju kada je tečaj CHF-a bio niži od tečaja na dan isplate kredita. Tuženik je stoga predložio da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 31. siječnja 2024. postavio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.712,75 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačne mjesečne preplaćene iznose od dana plaćanja istih, pa do isplate.

4. Tuženik se protivio preinaci tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva, koju preinaku je sud dopustio rješenjem na ročištu održanom 15. veljače 2024., jer tužitelj prije provedenog financijskog vještačenja bez svoje krivnje nije mogao znati za točnu visinu svoje tražbine da bi ju mogao precizno istaknuti u tužbu, a povišen tužbeni zahtjev temelji se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i zahtjev postavljen u tužbi, odnosno radi se o nepravoj preinaci tužbe kojoj se tuženik ne može osnovano protiviti. Osim toga, sud je preinaku tužbe ocijenio svrsishodnom za rješavanje spora između stranaka temeljem predmetnih pravnih poslova.

5. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tuženik je podneskom od 14. veljače 2024. istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 2.399,99 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. prosinca 2015. do isplate i to s osnova konverzijske preplate te u iznosu od 356,44 EUR s osnova negativnih tečajnih razlika sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od dana plaćanja manjih mjesečnih anuiteta od strane tužitelja, pa do isplate.

6. Nakon provedenog dopunskog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 27. siječnja 2025. postavio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 2.219,41 EUR s kamatama tekućima od dana plaćanja svakog mjesečnog preplaćenog iznosa, pa do isplate, da bi nakon posljednje dopune financijskog vještačenja podneskom od 30. srpnja 2025. tužitelj postavio zahtjev za isplatu iznosa od 2.188,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate.

7. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama 8-35 i na str. 129-134 spisa, pročitao je izjavu predstavnice tuženika MB na stranici br. 385 spisa, izvršio je uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, u očitovanja vještaka i dopune nalaza i mišljenja na stranicama br. 383-384, 420-421 i 452- 461 spisa te je saslušao predstavnicu financijskog vještaka Petru Blašković na glavnoj raspravi.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan u pretežitom dijelu. Sud je također utvrdio da ne postoje tražbine tuženika prema tužitelju u odnosu na koje je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja.

9. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u.

9. 2. Sporno je bilo tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, pravna valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, postojanje aktivne legitimacije tužitelja za podnošenje tužbe u ovom predmetu, može li tužitelj osnovano bilo što potraživati od tuženika nakon prihvaćene konverzije kredita, odnosno nakon sklapanja dodatka ugovoru o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK/15, mogu li se pravna utvrđenja iz kolektivnog spora primijeniti u ovom predmetu, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, postojanje, osnov i visina tuženikove tražbine u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja te općenito osnov i visina tužbenog zahtjeva.

10. Uvidom u ugovor o kreditu (str. 129-134 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen 14. rujna 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Vlaste Podgajskog iz Zaboka 14. rujna 2005. pod brojem Ou-813/05. Navedenim ugovorom tuženik se obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 33.120,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Kao namjena kredita ugovorena je kupnja nekretnine – stana ili obiteljske kuće s adaptacijom. Tužitelj se kao korisnik kredita obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,15% godišnje. Plaćanje interkalarne kamate i kamate na zakašnjela plaćanja ugovoreno je na način da se kamate obračunavaju u CHF -u, a naplaćuju po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Otplata kredita ugovorena je na razdoblje od 144 mjeseca u isto toliko mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je bila sastavni dio ugovora.

11. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu (8-13 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen 4. prosinca 2015., a solemniziran istoga dana kod javnog bilježnika Javorke Martinić iz Zaboka, pod brojem OV-6923/15. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je temeljem ZID ZPK/15 te je istim provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 4.651,88 EUR, plativo u kunskoj po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da iznos preplate iznosi 2.308,89 EUR, koji iznos se skladno čl. 19.c ZID ZPK/15 preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. te iznosi 17.634,15 kn. Nadalje, ugovorne strane su suglasno utvrdile da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja dodatka ugovoru vršena otplata kredita sukladno otplatnom planu važećem za otplatu kredita denominiranog u kune s valutnom klauzulom u CHF te su utvrdile da razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom EUR, utvrđenog novim otplatnim planom, iznosi 91,10 EUR te se smatra preplatom. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da preplata ukupno iznosi 2.399,99 EUR, odnosno 18.329,92 EUR te da će se koristiti tako da će se iznos iste od 17.217,45 kn koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja dodatka ugovoru o kreditu i to tako da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos od 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan sklapanja dodatka ugovoru prema novom otplatnom planu namirivati preplatom, sve dok se taj iznos preplate u potpunosti ne iskoristi, s time da će se iznos preplate koji prelazi više od 50% ukupnog zbroja anuiteta u valutnoj klauzuli EUR preostalih na dan sklapanja dodatka ugovoru i koji iznosi 1.112,47 kuna jednokratno isplatiti na račun korisnika kredita u roku od 60 dana od dana sklapanja ugovora. Ugovorne strane su također suglasno utvrdile da na dan sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, nakon obračuna učinaka konverzije, uključivo i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju, preostali iznos neotplaćene glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, iznosi 4.283,11 EUR, koji iznos uvećano za kamatu, se korisnik kredita obvezao otplatiti u preostala 22 anuiteta.

12. 1. Tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu sklopio za kupnju obiteljske kuće. U vrijeme sklapanja ugovora i tijekom otplate istoga nije obavljao nikakvu samostalnu poslovnu, niti profesionalnu djelatnost, nije imao otvoren obrt niti trgovačko društvo, već je bio u mirovini. Kredit je odlučio uzeti za kupnju kuće i ponuđen mu je ugovor s valutnom klauzulom u CHF kao najpovoljniji, dok mu druga vrsta ugovora o kreditu nije ponuđena. Ugovor je pročitao i bile su mu određene odredbe jasne, s time da je laik po pitanju takvih pravnih poslova. Za valutnu klauzulu je naveo da smatra da ista znači da je iznos kredita vezan uz neku stranu valutu. Dodatak ugovoru o kreditu sklopio je iz razloga jer je iz banke pozvan na sklapanje istoga te mu je rečeno da to treba učiniti. Napomenuo je da je nekoliko mjeseci nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do povećanja iznosa mjesečnih anuiteta za oko 1.000,00 kn, rata kredita je u početku iznosila oko 1.300,00 kn, da bi nakon nekoliko mjeseci porasla na 2.200,00 kn. te je morao otplaćivati tako povećane rate, zbog čega je doveden u financijske probleme. Mirovina mu je u to vrijeme iznosila oko 3.000,00 do 4.000,00 kn mjesečno. Konverzija kredita izvršena je u trenutku kad je namjeravao otplatiti cijeli iznos kredita s pologom kojeg je imao, ali je ipak prihvatio konverziju jer mu je rečeno da to treba učiniti.

12. 2. Odgovarajući na pitanja, tužitelj je izjavio da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu uopće nije bilo govora o tome da bi rata kredita mogla rasti zbog povećanja tečaja CHF-a u odnosu na kunu. Na pitanje je li mu nakon izvršene konverzije kredita vraćen dio uplaćenog iznosa, tužitelj je izjavio da mu je vraćen određeni iznos tek nakon što je kredit otplatio u cijelosti, a to je bilo 1. siječnja 2016. Naveo je da je po zanimanju NKV radnik, a na pitanje kako to da je u vrijeme sklapanja ugovora bio u mirovini, izjavio je da se radi o vojnoj mirovine. U vrijeme otplate kredita nije bio na dužnosti bilo koje odgovorne osobe u pravnoj osobi, niti je obavljao bilo kakvu obrtničku djelatnost. Nekretnina koja je stečena iz sredstava kredita nije iznajmljivana, niti se u istoj nalazio bilo kakav poslovni prostor, već u toj nekretnini stanuje sa članovima svoje obitelji. Kad je rekao da mu je ugovor vezan uz valutnu klauzulu u CHF-u bio najpovoljniji, tužitelj je izjavio da se o uvjetima kreditiranja raspitivao i kod drugih banaka te mu je svugdje rečeno da su ugovori u CHF-u najpovoljniji.

13. 1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., B,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

13. 2. Iz iskaza tužitelja te iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da on ugovor nije sklopio u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti, već kao potrošač i da je svrha kredita bila potrošačka za kupnju i adaptaciju obiteljske kuće u kojoj tužitelj i sada stanuje sa članovima svoje obitelji.

13. 3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te se također primjenjuju utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

14. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

14. 3. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Presudom poslovni broj Pž -6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate sukladno jednostranoj odluci banke.

14. 4. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate prema jednostranoj odluci banke. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je tužitelj bio u obvezi otplaćivati kredit u kunama prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta.

15. 1. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", 79/07) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

15. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.

– u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

15. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

15. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli u CHF-u, a navedena valutna klauzula nametnuta je tužitelju od strane tuženika kao najpovoljnija opcija kreditiranja, bez da je pri tome bio informiran o riziku u vidu mogućeg znatnog tečaja CHF-a u odnosu na kunu i o činjenici da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, zbog čega nije imala mehanizme kontroliranja tečaja te valute kad je isti počeo značajno rasti.

15. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je i solemniziran kod javnog bilježnika 14. rujna 2005., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

15. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

15. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

16. 1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16. 2. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

16. 3. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su mu djelatnici tuženika predmetni ugovor o kreditu ponudili kao najpovoljniju opciju kreditiranja, a da ga nisu informirali o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, koji je proizlazio iz toga što Hrvatska narodna banke nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR, tako da u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu počeo znatno rasti, Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik kao bankarska institucija nepotpuno informirao tužitelja kao potrošača o svim okolnostima koje bi u mogućnosti mogle utjecati na rast tečaja CHF-a u odnosu na kunu i posljedično tome na izrazito velik rast mjesečnih anuiteta kredita tijekom razdoblja otplate istoga. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate istoga znatno povećani u odnosu na prvotne iznose istih što mu je stvorilo financijske probleme, a konverziju kredita prihvatio je smatrajući da je to dužan učiniti, iako je ubrzo nakon konverzije u cijelosti otplatio kredit. Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u značajno narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik tuženik u cijelosti prebacio na njega te je postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.

17. 1. Tužitelj je deklaratornim tužbenim zahtjevom zatražio utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz t. 1. (iznos kredita), t. 4. 2. (obračun kamate u CHF), t. 5. 2. (interkalarna kamata i plaćanje iste), t. 6. 2. (kamata na zakašnjela plaćanja) i t. 7. 2. (otplata glavnice).

17. 2. Odredba t. 1. ugovora po ocjeni ovog suda nije ništetna jer je istom ugovoren iznos kredita prema tečaju CHF-a na dan korištenja kredita, koji tečaj je tužitelju bio poznat i po kojem mu je tuženik doista isplatio kredit. Osim toga, bez odredbe čl. 1. ugovora o kreditu, ugovor ne bi mogao postojati jer sadrži osnovni element, a to je ugovoreni iznos kredita.

17. 3. Ostale ugovorne odredbe koje su predmet deklaratornog tužbenog zahtjeva su ništetne jer je plaćanje redovne kamate, interkalarne kamate, kamate na zakašnjela plaćanja i plaćanje glavnice ugovoreno prema tečaju CHF-a na dan plaćanja, a u kojem dijelu se radi o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli jer tužitelj nije bio valjano informiran o rizicima u smislu znatnog rasta tečaja CHF-a u odnosu na domaću valutu, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača te temeljem dokaza provedenih u ovom postupku.

18. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05. – u daljnjem tekstu: ZOO/91), koji se primjenjuje u ovom predmetu s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/91. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 214. ZOO/91 mora platiti i zateznu kamatu po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO/91 od dana stjecanja.

19. 1. Radi utvrđenja visine tužiteljeve tražbine sud je odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. U nalazu i mišljenju financijskog vještaka društva Centar za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb od 29. prosinca 2023. navedeno je da je tužitelj do dana izračuna konverzije u rujnu 2015. otplaćivao kredit u CHF te je nakon provedene konverzije do konačne prijevremene otplate kredita u mjesecu prosincu 2015., tužitelj otplaćivao kredit vezanu uz valutnu klauzulu u EUR. Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nisu mogli mijenjati kamatna stopa, niti tečaj, ukupni iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredi ta, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije, preplata ukupno iznosi 4.619,40 EUR (34.804,88 kn), od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 1.083,36 EUR (8.162,61 kn) te je preplatio zbog rasta tečaja iznos od 3.536,04 EUR (26.642,27 kn). Ukupni iznos kojeg je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 356,44 EUR (2.685,56 kn). Slijedom navedenog, u razdoblju otplate kredita u CHF, sveukupni iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije uslijed promjene kamatne stope i tečaja na više i niže iznosi 4.262,97 EUR i to: ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi 1.083,36 EUR, a ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjene kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast, i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije, iznosi ukupno 3.179,60 EUR (23.956,71 kn). U razdoblju od 30. rujna 2015. do konačne prijevremene otplate kredita u kojem je tužitelj otplaćivao kredit konvertiran u EUR, razlika anuiteta u kunama po otplatnom planu za kredit u EUR u odnosu na kunski anuitet koji bi vrijedio da je kredit u navedenom razdoblju otplaćivan po početnoj kamatnoj stopi i tečaju za valutu CHF na dan isplate iznosi 449,78 EUR (3.388,83 kn).

19. 2. Temeljem navedenog vještak zaključuje da u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu (14. rujna 2005.) do dana konačne prijevremene otplate kredita ukupna razlika između plaćenog po primijenjenim otplatnim planovima i valuti u odnosu na iznose koje bi tužitelj platio da je primijenjena kamatna stopa koja se navodi u ugovoru te tečaj CHF koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 4.712,75 EUR (35.508,15 kn). Vještak je također naveo da je tuženik prilikom izračuna konverzije uzeo u obzir sve uplate tužitelja te da je postupao u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i tužitelju priznao preplatu u iznosu od 18.329,92 kn. Vještak je naveo da ukupno iskazane preplate za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđen višak u uplatama polaze od stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.

19. 3. Povodom primjedbi tuženika, predstavnica financijskog vještaka saslušana je na glavnoj raspravi te je u cijelosti ostala kod pisanog nalaza i mišljenja, a na pitanje tuženika je li prilikom izrade nalaza i mišljenja uzela u obzir efekte konverzije, izjavila je da isto nije bilo određeno zadatkom suda, ali je napomenula da iznos preplate utvrđene konverzijom kredita iznosi 2.308,89 EUR, a pravno je pitanje treba li navedeni iznos uzeti u obzir ili ne.

19. 4. Povodom prijedloga tužitelja, sud je odredio provođenje dopunskog financijskog vještačenja u smislu da se prilikom izračuna tužiteljeve tražbine uzme u obzir iznos preplate utvrđen dodatkom ugovoru o kreditu, nakon čega je financijski vještak 6. kolovoza 2024. dopunio nalaz i mišljenje. U dopuni nalaza i mišljenja financijski vještak je naveo da je prema čl. 5. dodatka ugovoru o kreditu tuženik prilikom izračuna konverzije uzeo u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u razdoblju od dana isplate kredita do dana izračuna konverzije 30. rujna 2015., uključujući i uplate izvršene u prijelaznom roku do dana sklapanja dodatka ugovoru te ih je preračunao u mogući anuitet pod pretpostavkom da je tužitelju bio odobren kredit u EUR, s početnom (promjenjivom ) kamatnom stopom te je u dodatku ugovoru iskazao više uplate (preplatu) tužitelja na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 18.329,92 kn. Člankom 5. dodatka ugovoru određeno je da će se preplata u iznosu od 17.217,45 kn koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos od 50% namirivati preplatom sve dok se iznos preplate u postupnosti iskoristi. Iznos od 1.112,47 kn, koji prelazi više od 50% ukupnog zbroja anuiteta u valutnoj klauzuli EUR jednokratno će se isplatiti na račun korisnika. Vještak smatra pravnim pitanjem treba li uzeti u obzir iznos preplate i treba li se s istim iznosom umanjiti iznos koji proizlazi posljedično na razliku u plaćanju zbog promjene kamatne stope i tečaja tijekom otplate kredite, ili pak od neke druge moguće tražbine. Vještak je prikazao razlike između preplate priznate po konverziji i ukupno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i tečaja vezano za otplatu kredita u CHF, primjenom reda uračunavanja po čl. 172. Zakona o obveznim odnosima. Prema prikazu vještaka, preplata priznata po konverziji na dan 30. rujna 2015. iznosila je 2.399,99 EUR, više plaćeno zbog promjene kamatne stope i tečaja za vrijeme otplate kredita u CHF iznosilo je 4.619,40 kn, a preostali iznos više plaćenog zbog promjene kamatne stope i tečaja nakon uračunavanja konverzijske preplate iznosi 2.219,41 EUR.

19. 5. Povodom prijedloga tužitelja za dopunu nalaza i mišljenja na način da uračunavanje konverzijske preplate provede sukladno zakonskom redu uračunavanja, odnosno da s iznosom preplate priznate konverzijom kredita prvo zatvori kamate, a zatim glavnicu, vještak je 8. siječnja 2025. dostavio dopunski nalaz i mišljenje. U tom je nalazu i mišljenju naveo da pod pretpostavkom da se primjenjuje odredba čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, tada bi preostali iznos preplate priznate po konverziji nakon umanjenja s iznosom više plaćenog zbog promjene kamatne stope za vrijeme otplate kredita u CHF iznosio 1.316,63 EUR, a pod pretpostavkom da bi se tako utvrđenim preostalim iznosom preplate priznate po konverziji umanjivali više plaćeni iznosi zbog promjene tečaja za vrijeme otplate kredita u CHF, preostali iznos više plaćenog zbog promjene tečaja za vrijeme otplate kredita u CHF bi iznosio 2.219,41 EUR. Pod pretpostavkom umanjenja potraživanja po osnovu više plaćenog zbog promjene tečaja za vrijeme otplate kredita u CHF, počevši od najstarijeg datuma, preostao bi više plaćeni iznos zbog promjene tečaja za vrijeme otplate kredita u CHF od 15. kolovoza 2012. u iznosu od 43,35 EUR te nadalje, kako je to vještak prikazao u tabeli.

19. 6. Tuženik je i nadalje iznosio prigovore pravne naravi na nalaz i mišljenje vještaka, a osim toga se protivio osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata do konverzije kredita, jer se prema odredbama ZID ZPK/15 nisu obračunavale zakonske zatezne kamate.

19. 7. Kako je tužitelj kondemnatorni tužbeni zahtjev temeljio na ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, a ne i na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, vještaku je naloženo dopuniti nalaz i mišljenje na način da izračuna zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta po osnovi povećanja tečaja CHF-a u odnosu na tečaj na dan isplate kredita do dana provedene konverzije, zatim da u iznos tako izračunatih zakonskih zateznih kamata te eventualno i u iznos glavnice uračuna iznos preplate priznat konverzijom kredita, sukladno zakonskom redu uračunavanja.

19. 8. Iz dopunskog nalaza i mišljenja financijskog vještaka od 9. srpnja 2025. utvrđeno je da zbroj svih preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta kredita uslijed povećanja tečaja CHF-a u odnosu na kunu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, do dana izračuna konverzije 30. rujna 2015. iznosi 3.536,04 EUR, a da zakonske zatezne kamate na preplaćene mjesečne anuitete po tom osnovu iznose 1.052,31 EUR. Kao što je već ranije utvrđeno, preplata priznata konverzijom iznosila je 2.399,99 EUR. Prema izračunu financijskog vještaka, iznosom konverzijske preplate u cijelosti su namirene zakonske zatezne kamate do 30. rujna 2015., nakon čega je preostao dio konverzijske preplate od 1.347,68 EUR, za koji je iznos umanjen zbroj preplaćenih mjesečnih anuiteta s osnove povećanja tečaja CHF-a, nakon čega je preostao iznos glavnice tužiteljeve tražbine po osnovi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli od 2.188,36 EUR.

19. 9. Tuženik je i nadalje prigovarao nalazu i mišljenju financijskog vještaka navodeći da je vještak u svom nalazu dao više mogućnosti izračuna te više hipotetskih pretpostavki koje ne proizlaze iz dokumentacije u spisu i iz ugovornog odnosa između stranaka, odnosno da je vještak nalaz i mišljenje dao suprotno dokumentaciji u spisu te ugovoru o kreditu i dodatku ugovoru o kreditu, koji predstavlja novu pravnu osnovu. Istaknuo je da tužitelj nije niti mogao biti u navedenom ugovornom odnosu te da ne može biti stavljen u ugovorni odnos koji nije tada postojao , odnosno za koji tužitelj nije imao uvjete, niti su krediti pod navedenim uvjetima postojali na način kako to tužitelj potražuje. Naveo je da se ugovorni odnos između stranaka ne može mijenjati te da ni sud, ni vještak nemaju ovlasti za isto. Tuženik je naveo da je vještak uračunavao zatezne kamate što je u konkretnom slučaju suprotno odredbama ZID ZPK/15.

19. 10. Navedeni prigovori tuženika na nalaz i mišljenje vještaka predstavljaju prigovore pravne naravi, o kojima je ovlašten odlučiti sud, a ne financijski vještak te vještaka nije ponovno pozivao na očitovanje o takvim prigovorima i primjedbama. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne relevantne dokumentacije i u skladu sa zadatkom suda, a izračun i metodologija vještačenja jasno su prikazani u nalazu. Vezano uz sporno pitanje treba li se konverzijska preplata odbiti od zakonskih zateznih kamata, ili ne, sud je ocijenio da se također radi o pravnom pitanju, o čemu je ovlašten odlučiti sud, a ne financijski vještak. Sud nije uzimao u obzir nalaz financijskog vještaka u odnosu na preplaćene iznose zbog ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jer tužitelj u ovom predmetu ne traži utvrđenje ništetnosti tih ugovornih odredbi, a kondemnatorni tužbeni zahtjev takođe r ne temelji na tim ugovornim odredbama, već samo na ugovornim odredbama o valutno j klauzuli u CHF-u.

20. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 106. ZOO/91 jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati utvrđenom konverzijom te o daljnjoj otplati kredita s valutnom klauzulom u EUR. Potrebno je stoga utvrditi je li dodatkom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije automatski došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.

20. 2. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jer je u ovom predmetu utvrđeno da je dodatak ugovoru o kreditu pravno valjan, što tužitelj nije niti osporavao, ali po ocjeni ovog suda sklapanje dodatka tom ugovoru ne isključuje pravni interes tužitelja za utvrđenje ništetnima predmetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, niti za podnošenje zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetnih odredbi.

21. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/91. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 214. ZOO/91 i da mora platiti i zateznu kamatu po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO/91 od dana stjecanja te se i navedena zakonska zatezna kamata treba uzeti u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine.

22. Iz rezultata financijskog vještačenja utvrđeno je da je tužitelj djelomično obeštećen za preplaćene mjesečne anuitete kredita uslijed ništenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u i to iznosom preplate koji mu je priznat prilikom konverzije kredita, a konverzijska preplata je dodatkom ugovoru o kreditu utvrđena u iznosu od 2.399,99 EUR, koju je potrebno uračunati u tužiteljevu tražbinu i to sukladno zakonskom redu uračunavanja prema čl. 313. ZOO/91. Kako zakonske zatezne kamate na preplaćene anuitete zbog povećanja tečaja do dana konverzije kredita (30. rujna 2015.) iznose 1.052,31 EUR, iste su u cijelosti namirene konverzijskom preplatom, a preostalim dijelom konverzijske preplate od 1.347,68 EUR namiren je dio glavne tražbine, nakon čega je preostala glavna tražbina u iznosu od 2.168,36 EUR, koja tužitelju nije namirena i na koju ima pravo na daljnje zakonske zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate, jer su kamate do 30. rujna 2015. izračunate u apsolutnom iznosu i smatraju se namirenima konverzijskom preplatom. Upravo je na taj način tužitelj postavio posljednji kondemnatorni tužbeni zahtjev.

23. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe i to u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi od 13. lipnja 2014., a u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. Kondemnatorni tužbeni zahtjev u ovom predmetu temelji se na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli, a tužba je u ovom predmetu podnesena sudu 13. lipnja 2023. pa do dana podnošenja tužbe nije protekao je opći zastarni rok od pet godina te tužiteljeva tražbina nije zastarjela. Pravni stav o pitanju nastupanja zastare u konkretnom slučaju sadržan je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojemu u slučaju ustanovljenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sud je ocijenio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare na preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva jer se isti temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i prvotni tužbeni zahtjev iz tužbe, a tužitelj bez svoje krivnje prije provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati za točan opseg i iznos svoje tražbine, da bi ju mogao precizno istaknuti u tužbi. Sud stoga smatra da je podnošenjem tužbe došlo do prekida tijeka roka zastare i u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva te da zastara niti u odnosu na taj dio zahtjeva nije nastupila.

24. 1. Sud je utvrdio da ne postoje tuženikove tražbine prema tužitelju u odnosu na koje je istaknuo prigovor radi prebijanja. Vezano uz navod tuženika da prema tužitelju postoji tražbina s osnove konverzijske preplate, odnosno iznosa preplate koji je tužitelju priznat konverzijom kredita, ističe se da takva tuženikova tražbina ne postoji. Tuženik je konverzijsku preplatu utvrdio temeljem odredbi ZID ZPK/15 i za istu je umanjio tužiteljevu kreditnu obvezu, odnosno istom je tužitelju djelomično vratio ono što je stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Utvrđeni iznos konverzijske preplate sud je uzeo u obzir kod utvrđivanja visine preostale tužiteljeve tražbine te ne postoje uvjeti da se utvrdi tuženikova tražbina po toj osnovi, niti da se vrši procesno- pravni prijeboj iste s tužiteljevom tražbinom kako to tuženik predlaže. Sud je također utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina s osnova negativnih tečajnih razlika za razdoblje u kojem je tužitelj plaćao manje mjesečne anuitete kredita u odnosu na anuitet prema početnom tečaju CHF-a.

24. 2. Iz navoda tuženika proizlazi da svoju tražbinu s osnova negativnih tečajnih razlika ističe temeljem pravila o stjecanju bez osnove, a uslijed utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u. U smislu pravila o stjecanju bez osnove ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF-a bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja. Točno je da je tužitelj uslijed negativnih tečajnih razlika u određenom razdoblju tuženiku platio manje anuitete nego što bi ih platio da se primjenjivao tečaja CHF-a na dan isplate kredita, međutim on time nije stekao nikakvu imovinu tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, da bi istu trebao vratiti sukladno odredbi pravilima o stjecanju bez osnove. Stoga nisu ostvareni uvjeti da bi iznose više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta, odnosno istaknutu navodnu tražbinu tuženika prebiti s tražbinom tužitelja. Nadalje, prema odredbi čl. 108. ZOO/91, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem, niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na tuženikovoj strani. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Osim navedenoga, iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe pravila o stjecanju bez osnove i u smislu odredbe čl. 108. ZOO/91, jer se članak 81. stavak 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna djelatnost pružati usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF -a je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio predvidljiv i poznat. Konačno, tuženik nije potrošač, pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega. Kako tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove, na temelju kojih bi tužitelj bilo što trebao vratiti, utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika koju bi trebalo prebiti s tražbinom tužitelja.

24. 3. Sud je stoga utvrdio da ne postoje tražbine tuženika istaknute radi prebijanja koje bi trebalo prebiti s tužiteljevom tražbinom.

25. Sud je također ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja na podnošenje tužbe u ovom predmetu. Tužitelj je bio ugovorna strana u predmetnom ugovoru o kreditu, kredit je sklopio u svojstvu potrošača i s potrošačkom svrhom, istoga je otplaćivao u skladu s ugovornim odredbama, od kojih su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u utvrđene ništetnima, pa je stoga ovlašten tužbom tražiti utvrđenje ništetnosti tih ugovornih odredbi i isplatu iznosa koje je tuženiku preplatio temeljem istih.

29. Sud je stoga u pretežitom dijelu prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev, a odbio je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz točke 1. osnovnog ugovora o kreditu zbog gore navedenih razloga. Kondemnatorni tužbeni zahtjev sud je prihvatio u cijelosti te je utvrdio da ne postoje tuženikove tražbine u odnosu na koje je istaknuo prigovor radi prebijanja.

30. 1. Odluka o parničnom trošku donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP- a, jer tužitelj nije uspio samo s neznatnim dijelom deklaratornog tužbenog zahtjeva, zbog čega nisu nastali nikakvi zasebni troškovi, slijedom čega je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka.

30. 2. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23.), kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7./1. u visini od 100 bodova,

- za sastav podnesaka od 19. listopada 2023., 31. siječnja 2024., 8. listopada 2024. i 27. siječnja 2025. po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,

- za sastav podneska od 30. srpnja 2025. po tbr. 8./3. u visini od 50 bodova,

- za zastupanje na ročištu na kojemu se raspravljalo o procesnim pitanjima i to 7. svibnja 2024. po tbr. 9./2. u visini od 50 bodova,

- za zastupanje na ročištima 26. listopada 2023., 15. veljače 2024., 4. srpnja 2024., 12. ožujka 2025. i 15. listopada 2025. po tbr. 9./1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- što ukupno iznosi 1100 bodova ili 2.200,00 eura, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 550,00 eura, pa ukupni troškovi zastupanja tužitelja iznose 2.750,00 eura.

30. 3. Troškovima zastupanja tužitelja po punomoćniku dodani su troškovi s osnova uplaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 500,00 eura pa tužiteljevi ukupni parnični troškovi iznose 3.250,00 eura.

30. 4. Preko dosuđenog iznosa, sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 9. prosinca 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje odluke, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Vesna Narančić, Krapina, Trg Stjepana Radića 15

2. Odvjetnica Maja Čuljak, Zagreb, Medulićeva 31