Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-126/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Tamari Turek, u pravnoj stvari tužiteljice TA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Petrić i dr. iz Varaždina , protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 26. studenog 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, te punomoćnice tužitelja, 9. prosinca 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužiteljici TA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.853,94 eur (tisuću osamsto pedeset tri eura i devedeset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na

- na iznos od 3,25 EUR od 1.4.2008. do isplate,

- na iznos od 3,25 EUR od 1.5.2008. do isplate,

- na iznos od 3,25 EUR od 1.6.2008. do isplate,

- na iznos od 3,25 EUR od 1.7.2008. do isplate,

- na iznos od 3,25 EUR od 1.8.2008. do isplate,

- na iznos od 3,25 EUR od 1.9.2008. do isplate,

- na iznos od 3,25 EUR od 1.10.2008. do isplate,

- na iznos od 3,25 EUR od 1.11.2008. do isplate,

- na iznos od 3,25 EUR od 1.12.2008. do isplate,

- na iznos od 4,86 EUR od 1.1.2009. do isplate,

- na iznos od 4,86 EUR od 1.2.2009. do isplate,

- na iznos od 4,86 EUR od 1.3.2009. do isplate,

- na iznos od 4,86 EUR od 1.4.2009. do isplate,

- na iznos od 4,86 EUR od 1.5.2009. do isplate,

- na iznos od 4,86 EUR od 1.6.2009. do isplate,

- na iznos od 4,86 EUR od 1.7.2009. do isplate,

- na iznos od 4,86 EUR od 1.8.2009. do isplate,

- na iznos od 4,86 EUR od 1.9.2009. do isplate,

- na iznos od 6,43 EUR od 1.10.2009. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.11.2009. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.12.2009. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.1.2010. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.2.2010. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.3.2010. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.4.2010. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.5.2010. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.6.2010. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.7.2010. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.8.2010. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.9.2010. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.10.2010. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.11.2010. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.12.2010. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.1.2011. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.2.2011. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.3.2011. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.4.2011. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.5.2011. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.6.2011. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.7.2011. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.8.2011. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.9.2011. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.10.2011. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.11.2011. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.12.2011. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.1.2012. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.2.2012. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.3.2012. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.4.2012. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.5.2012. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.6.2012. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.7.2012. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.8.2012. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.9.2012. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.10.2012. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.11.2012. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.12.2012. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.1.2013. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.2.2013. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.3.2013. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 1.4.2013. do isplate,

- na iznos od 2,77 EUR od 1.1.2009. do isplate,

- na iznos od 9,56 EUR od 1.2.2009. do isplate,

- na iznos od 11,00 EUR od 1.3.2009. do isplate,

- na iznos od 8,23 EUR od 1.4.2009. do isplate,

- na iznos od 10,86 EUR od 1.5.2009. do isplate,

- na iznos od 10,22 EUR od 1.6.2009. do isplate,

- na iznos od 9,56 EUR od 1.7.2009. do isplate,

- na iznos od 8,23 EUR od 1.8.2009. do isplate,

- na iznos od 10,89 EUR od 1.9.2009. do isplate.

- na iznos od 6,65 EUR od 1.10.2009. do isplate,

- na iznos od 7,97 EUR od 1.11.2009. do isplate,

- na iznos od 6,65 EUR od 1.12.2009. do isplate,

- na iznos od 9,30 EUR od 1.1.2010. do isplate,

- na iznos od 10,63 EUR od 1.2.2010. do isplate.

- na iznos od 10,49 EUR od 1.3.2010. do isplate,

- na iznos od 13,95 EUR od 1.4.2010. do isplate,

- na iznos od 15,94 EUR od 1.5.2010. do isplate,

- na iznos od 17,26 EUR od 1.6.2010. do isplate,

- na iznos od 26,82 EUR od 1.7.2010. do isplate,

- na iznos od 18,59 EUR od 1.8.2010. do isplate,

- na iznos od 28,54 EUR od 1.9.2010. do isplate,

- na iznos od 24,56 EUR od 1.10.2010. do isplate,

- na iznos od 25,89 EUR od 1.11.2010. do isplate,

- na iznos od 32,00 EUR od 1.12.2010. do isplate.

- na iznos od 31,86 EUR od 1.1.2011. do isplate,

- na iznos od 29,21 EUR od 1.2.2011. do isplate,

- na iznos od 31,86 EUR od 1.3.2011. do isplate,

- na iznos od 30,54 EUR od 1.4.2011. do isplate,

- na iznos od 35,31 EUR od 1.5.2011. do isplate.

- na iznos od 47,13 EUR od 1.6.2011. do isplate,

- na iznos od 50,44 EUR od 1.7.2011. do isplate,

- na iznos od 53,10 EUR od 1.8.2011. do isplate,

- na iznos od 46,46 EUR od 1.9.2011. do isplate,

- na iznos od 41,15 EUR od 1.10.2011. do isplate,

- na iznos od 40,09 EUR od 1.11.2011. do isplate,

- na iznos od 44,07 EUR od 1.12.2011. do isplate,

- na iznos od 44,60 EUR od 1.1.2012. do isplate,

- na iznos od 50,44 EUR od 1.2.2012. do isplate,

- na iznos od 47,13 EUR od 1.3.2012. do isplate,

- na iznos od 45,80 EUR od 1.4.2012. do isplate,

- na iznos od 46,46 EUR od 1.5.2012. do isplate,

- na iznos od 47,13 EUR od 1.6.2012. do isplate,

- na iznos od 51,77 EUR od 1.7.2012. do isplate,

- na iznos od 45,80 EUR od 1.8.2012. do isplate,

- na iznos od 45,80 EUR od 1.9.2012. do isplate,

- na iznos od 45,14 EUR od 1.10.2012. do isplate,

- na iznos od 47,13 EUR od 1.11.2012. do isplate,

- na iznos od 47,13 EUR od 1.12.2012. do isplate,

- na iznos od 46,46 EUR od 1.1.2013. do isplate,

- na iznos od 45,80 EUR od 1.2.2013. do isplate,

- na iznos od 29,22 EUR od 1.3.2013. do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do 31.7.2015., od 1.8.2015. do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30.12.2023. pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati troškove ovog postupka u iznosu od 1.890,73 eur (tisuću osamsto devedeset eura i sedamdeset tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. prosinca 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova ovog postupka odbija, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, kao neosnovan.

II. Utvrđuje se da je tužba tužiteljice preko iznosa dosuđenog u toč. I. izreke ove presude do iznosa od 5.000,00 eur utuženog tužbom podnesenom 22. veljače 2023. povučena.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi da su tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor sklopili dana 23. ožujka 2006. Ugovor o kreditu broj 707740 (dalje u tekstu: «Ugovor o kreditu»), da je Ugovorom o kreditu tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 14.098,00 CHF u protuvrijednosti kuna po kupovnom tečaju za devize tuženika važećem na dan isplate, da je rok vraćanja kredita iznosio 84 mjeseca i to na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od CHF 199,93 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize važećem na dan dospijeća, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora, uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatama i naknadama tuženika, da je tuženik pravni sljednik Volksbank d.d., da je tuženik u čl. 2. Ugovora o kreditu ugradio odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ista predstavljala sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, a da tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj te odredbe, da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a ista je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe ništetnost, da je tuženik u čl. 4. i 8. Ugovora o kreditu ugradio odredbu kojom se povrat obveza po Ugovoru o kreditu obračunava po tečaju za devize CHF tuženika po srednjem tečaju HNB važećem na dan dospijeća, da tužiteljica od strane tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije bila obaviještena o svim bitnim parametrima koji utječu na mogućnost promjene tečaja i time njegove kreditne obveze, što je rezul tiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama parničnih stranaka, kao i da se o navedenoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, a da je posljedica nepoštenosti odredbe njezina ništetnost, pri čemu se tužiteljica poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

2. Podneskom od 6. kolovoza 2025. tužiteljica je djelomično povukla tužbu radi isplate preko iznosa od 1.853,94 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama , a o kojem se djelomičnom povlačenju tužbe tuženik nije očitovao, a slijedom čega je sud temeljem čl. 193. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01.,117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u toč. II. izreke gornjeg rješenja.

3. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome navodi da ističe prigovor mjesne nadležnosti Općinskog suda u Varaždinu zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, da je čl. 11.3. Ugovora o kreditu br. 707740, sklopljenog 22. ožujka 2006., ugovorena nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora, da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani iz razloga što je potraživanje tužitelja u zastari, što utvrđenja iz parnice potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, što sve i kada bi utvrđenja iz parnice potrošač bila primjen jiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a, što sve i kada bi presuda iz parnice potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici potrošač, što tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, što ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP); te prigovara načinu postavljanja tužbenog zahtjeva.

4. Valja napomenuti da je tijekom ovog parničnog postupka tuženik Nova hrvatska banka d.d. (ranije Volksbank d.d., Sberbank d.d.) pripojen Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB: 87939104217, sada tuženiku, a što je utvrđeno i pravomoćnim rješenjima ovog suda broj P-98/2023-11 od 17. listopada 2024. i P-98/2023-4 od 28. listopada 2024.

5. Odredbom čl. 11. 3. Ugovora o kreditu broj 707740 od 22. ožujka 2006. ugovorena je za sve sporove iz predmetnog ugovora mjesna nadležnost suda u Zagrebu.

6. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti valja ukazati na čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) sukladno kojoj ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

7. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te T Editores SA protiv TAD i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

8. S obzirom na navode tužiteljice iz podneska od 28. travnja 2023. da stranke prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu o odredbi 11. 3. Ugovora nisu pregovarale, niti se sporazumjele o nadležnosti, već da je ista jednostrano nametnuta od strane tuženika, da je predmetna odredba Ugovora pripremljena na unaprijed formuliranom obrascu tuženika kao trgovca, kao i da bi radi ostvarenja svojih prava tužiteljica bila u obvezi putovati u Zagreb, a s obzirom da živi na području nadležnosti Općinskog suda u Varaždinu, isto bi uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu s obzirom na cijenu putovanja tužiteljice u Zagreb i natrag, kao i obzirom na za to potrebno vrijeme, teret dokaza da se o ugovornoj odredbi o mjesnoj nadležnosti suda pregovaralo upravo je na tuženiku, a koji ničim ne dokazuje da se spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo, pri čemu se radi o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka imajući u vidu njome ugovorenu obvezu tužitelj ice kao potrošača da putuje u Zagreb (dakle više od 80 km) radi ostvarivanja svojih potrošačkih prava, a koja obveza se iz financijskih i organizacijskih razloga ukazuje otegotnom za tužitel jicu kao potrošača, te istu može odvratiti od ostvarivanja njezinih potrošačkih prava. Slijedom navedenog, sud zaključuje da se radi o nepoštenoj, a time i ništetnoj, ugovornoj odredbi u smislu čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.; dalje: ZZP), a na kojoj se ne može zasnivati nadležnost suda.

9. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sud je utvrdio da je sklopljen u Podružnici Varaždin, a slijedom čega sud svoju nadležnost temelji na čl. 59. ZPP sukladno kojem je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

10. Također sukladno čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16; dalje: ZPK) u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

11. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci broj Grl-143/2019-2 od dana 11. prosinca 2019. za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l ZPK-a, mjesno je nadležan sud prebivališta potrošača.

12. Slijedom gore iznesenog, odlučeno je kao u toč. I. izreke gornjeg rješenja.

13. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 6-13 spisa), otplatnu tablicu (list 14-19 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 20- 72 spisa), prometnu karticu (list 73-81 spisa), obračun banke (list 99 spisa) i u nalaz stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić (list 169-181 spisa), te je saslušana tužiteljica.

14. Temeljem čl. 8. ZPP nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

15. Predmet spora je zahtjev tužiteljice s osnova stjecanja bez osnove u iznosu od 1.853,94 eur s pripadajućim zateznim kamatama s osnova preplate zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, a koji je novčani iznos prešao u imovinu tuženika ispunjenjem čl. 2.1. i čl. 8.1. Ugovora o kreditu broj 707740 od 22. ožujka 2006., a koje odredbe tužiteljica ocjenjuje nepoštenima u smislu u smislu čl. 81. i čl. 82. ZZP, a posljedično tome i ništetnima sukladno čl. 87. st. 1. ZZP pri čemu se tužiteljica poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013., djelomično potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

16. Između stranaka nije sporno, te isto proizlazi i iz dokumentacije u spisu, i to :

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor dana 22. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 707740 (dalje: Ugovor o kreditu),

- da se čl. 1. Ugovora o kreditu pravni prednik tuženika kao kreditor obvezao tužiteljici kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 14.098,00 CHF po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate,

- da je čl. 2.1. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 5,10% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika,

- da je čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da će se kredit iskoristiti za kupnju vozila,

- da je čl. 8.1. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 199,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan dospijeća.

17. Između stranaka je sporno jesu li odredbe čl. 2.1. i čl. 8. Ugovora o kreditu, a kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s odlukom tuženika i otplata u mjesečnim anuitetima izraženim u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan dospijeća, ništetne u smislu čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP, a posljedično tome potražuje li osnovano tužiteljica od tuženika iznose koje mu je platila temeljem navedene ugovorne odredbe, pri čemu tuženik osporava tužiteljičino pozivanje na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013., osporava nepoštenost te ništetnost sporne odredbe Ugovora o kreditu, visinu utuženog potraživanja, pri čemu ističe i prigovor zastare.

18. Sukladno čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.; dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

19. Sukladno čl. 81. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

20. Sukladno čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava, pri čemu ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

21. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obvezn im odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

22. Sukladno čl. 502.a ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

23. Sukladno čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. Polazeći od čl. 502.c ZPP sud je prvenstveno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, te u iskaz tužiteljice, utvrdio da je tužiteljica isti sklopila u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u rješenju broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača jest na tuženiku koji takav prigovor ističe), a da je tuženik predmetni Ugovor sklopio u svojstvu trgovca u smislu čl. 3. st. 2. ZZP sklapajući predmetni Ugovor u okviru svoje djelatnosti. Sud je nadalje utvrdio da je predmetni Ugovor sklopljen 22. ožujka 2006., dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kao i da je spornim odredbama Ugovora o kreditu ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s odlukom tuženika i otplata kredita u mjesečnim anuitetima izraženim u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan dospijeća, a na koje se ugovorne odredbe odnosi utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Imajući u vidu navedena utvrđenja sud je temeljem čl. 502.c ZPP vezan za pravna utvrđenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s odlukom tuženika i otplata kredita u mjesečnim anuitetima izraženim u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan dospijeća. Valja napomenuti da u ovome postupku tužiteljica ne potražuje naknadu štete, već zahtijeva povrat stečenog bez osnove zbog utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi, no da je odredbu čl. 502.c ZPP potrebno tumačiti teleološki, a s obzirom da se zaštita kolektivnih interesa ne može učinkovito ostvariti isključivo gramatičkim tumačenjem čl. 502.c ZPP i njegovom primjenom isključivo u parnicama za naknadu štete (sudska praksa - rješenje Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-63/18 od 27. kolovoza 2018.). Slijedom navedenog, sud nalazi neosnovanim tuženikovo osporavanje učinaka presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u ovome sporu, pri čemu je u konkretnom slučaju irelevantno i što se radi o kreditu za kupnju vozila, a s obzirom da učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. nije ničime ograničen na stambene ili neke druge kredite . Također, a u odnosu na činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti, valja uputiti na odredbu čl. 328. ZOO sukladno kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

25. S obzirom da je sud u ovome postupku vezan pravnim utvrđenjima presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a slijedom toga nije obvezan provoditi dokazni postupak radi utvrđenja činjenica o kojima ovisi odluka o nepoštenosti i ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu, konkretno činjenice nerazumljivosti osporenih ugovornih odredaba tužiteljici kao prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke, nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te posljedično tome i postojanja znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (sudska praksa – presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), sud nije našao potrebnim niti ekonomičnim posebno analizirati dostavljenu dokumentaciju, i to ugovor o kreditu (list 6-13 spisa), otplatnu tablicu (list 14-19 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 20-72 spisa), prometnu karticu (list 73-81 spisa), te obračun banke (list 99 spisa). U odnosu na okolnost informiranja tužiteljice o parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope i o rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima neposredno od strane zaposlenika tuženika, valja napomenuti da tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika na navedenu okolnost , dok tužiteljica u svom iskazu u bitnome navodi da nije dobila upozorenja koja se tiču specifičnosti zaduživanja u valuti CHF, nije joj bilo rečeno da je valuta CHF "valuta utočišta", niti da HNB ne bi štitio tečaj kune prema tečaju CHF kao što ga štiti prema tečaju EUR, kao ni da joj djelatnici tuženika nisu objasnili parametre koji utječu na promjenu kamatne stope, a koji iskaz sud prihvaća, a s obzirom da nije proturječan dokumentaciji predanoj u spis, niti je tuženik kakvim dokazom pobio iskaz tužiteljice, a slijedom čega je sud stava da tuženik u ovome postupku nije dokazao da bi prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu neposredno po svojim djelatnicima informirao tužiteljicu o parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope i o rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

26. Slijedom svega gore navedenog, a polazeći od pravnih utvrđenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojima je sud vezan u ovom postupku, kao i činjenice da tuženik u ovome postupku nije dokazao da bi prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu neposredno po svojim djelatnicima informirao tužiteljicu o parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope i o rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, sud je sporne odredbe Ugovora o kreditu ocijenio nepoštenima, a posljedično tome i ništetnima , kao i ocijenio osnovanim i potraživanje tužiteljice s osnova stjecanja bez osnove, a s obzirom da je tužiteljica sukladno čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. st. 1. ZOO stekla pravo na povrat svih neosnovano plaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi od trenutka sklapanja predmetnog Ugovora.

27. Odluku o visini tužiteljičinog potraživanja sud temelji na nalazu stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić od 7. srpnja 2025. iz kojeg proizlazi da je tužiteljica tuženiku zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita više platila iznos od 1.853,94 eur, pri čemu jasno naznačuje preplatu po svakom pojedinom anuitetu s danom uplate istog. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić, a s obzirom da je izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije sadržane u spisu, a sudu jasno i razumljivo prikazuje izračun preplaćenog iznosa, pri čemu stranke istom nisu prigovorile. Valja napomenuti i da je vještakinja nalaz izradila sukladno uputi iz ovosudnog rješenja kojim joj je vještačenje povjereno, te je izračun izrađen primjenom početne kamatne stope i tečaja CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita tijekom cijelog razdoblja otplate ispravan obračun, a sukladno utvrđenjima iz točke 22. ovog obrazloženja. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u toč. I. izreke ove presude, odnosno naložio tuženiku platež preplaćenog iznosa s osnova promjene kamatne stope i tečaja CHF kako je utvrđen nalazom stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić.

28. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO, te na čl. 1115. ZOO.

29. Sukladno čl. 29. st. 1. ZOO dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, dok visina zateznih kamata proizlazi iz čl. 29. st. 2. ZOO. Sukladno čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, a s obzirom da se tuženik kao sastavljač ništetnih odredbi smatra nepoštenim stjecateljem, to je valjalo istome naložiti isplatu zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od dana njihove uplate, a kako su isti utvrđeni u nalazu stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić.

30. U odnosu na prigovor zastare valja uputiti na odredbu čl. 225. ZOO sukladno kojoj tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi broj Rev - 2245/17 od 20. ožujka 2018. sukladno kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, te na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a slijedom čega se prigovor zastare tuženika ukazuje u cijelosti neosnovanim, a s obzirom da su u konkretnom slučaju zastara za potraživanje s osnova povrata preplaćenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, te zastara za potraživanje s osnova povrata preplaćenog temeljem ništetne odredbe o otplati kredita primjenom valutne klauzule u CHF počele teći 15. lipnja 2018., dok je predmetna tužba podnesena prije isteka općeg zastarnog roka dana 22. veljače 2023.

31. Odluku o troškovima parničnog postupka sud temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a sukladno kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

32. Sud je potrebnim za vođenje parničnog postupka tužiteljici priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eur po tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje: Tarifa), trošak sastava podnesaka od 28. travnja 2023. i 6. kolovoza 2025. u iznosu od 200,00 eur za svaki podnesak po tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištima održanima dana 6. studenog 2023., 20. svibnja 2025. i 26. studenog 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako ročište po tbr. 9. toč. 1. Tarife, te trošak pribave dokumentacije u iznosu od 50,00 eur po tbr. 36. toč. 3. Tarife, a koje iznose valja uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 312,50 eur, za trošak vještačenja u iznosu od 280,00 eur, te za trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 48,23 eur, a što ukupno predstavlja priznati trošak od 1.890,73 eur.

33. Sud tužiteljici kao potreban nije priznao trošak sastava podnesaka od 3. srpnja 2024., 21. listopada 2024., 3. lipnja 2025. i 28. srpnja 2025., a s obzirom da isti nisu bili potrebni za vođenje ovog parničnog postupka u smislu čl. 155. st. 2. ZPP, to iz razloga što istima tužiteljica isključivo požurivala rad suda, dostavljala izvadak iz sudskog registra radi donošenja rješenja o nastavku postupka, a uvid u koji registar sud vrši sam po službenoj dužnosti, dostavljala potvrdu o uplati predujma za vještačenje, te tražila produljenje roka za očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka, kao ni trošak sudske pristojbe na presudu, a s obzirom da je tužiteljica oslobođena obveze plaćanja iste.

34. Odluka o zateznim kamatama na troškove parničnog postupka temelji se na čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17.) sukladno kojem će sud ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u ovršnoj ispravi, na prijedlog ovrhovoditelja, u rješenju o ovrsi odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke odnosno sklapanja nagodbe do naplate, slijedom čega je valjalo naložiti tuženiku da tužiteljici isplati zatezne kamate na troškove ovog parničnog postupka od dana donošenja ove presude do isplate.

35. Iz iznesenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja.

U Varaždinu 9. prosinca 2025.

Sutkinja

Tamara Turek

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1/ tužitelj, po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Petrić i dr. iz Varaždina 2/ tuženik Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4