Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita

Posavskog 5

Poslovni broj: P-278/2023-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužiteljice IĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćnici Matei Begić, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., [adresa], OIB 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 22. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o je

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovor o kreditu br. 9012452257 koji su 27. travnja 2007., sklopili tužiteljica IĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tužena Privredna banka Zagreb d.d., sa sjedištem u [adresa], Podružnica Sisak, S. I A. Radića 10, OIB 02535697732, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Utvrđuje se potraživanje tužiteljice IĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], prema tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., [adresa], OIB 02535697732, s osnova razlike koje je tužiteljica plaćala po osnovi promjene tečaja CHF (na dan plaćanja pojedinog anuiteta), u odnosu da je plaćala anuitete po tečaju CHF, po kojem je kredit isplaćen, u iznosu od 1.721,68 eur sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 0,98 eur počev od 29.02.2008.g.

- na iznos od 3,72 eur počev od 31.03.2008.g.

- na iznos od 1,24 eur počev od 30.04.2008.g.

- na iznos od 11,59 eur počev od 31.10.2008.g.

- na iznos od 3,36 eur počev od 30.11.2008.g.

- na iznos od 11,27 eur počev od 31.12.2008.g.

- na iznos od 10,61 eur počev od 31.01.2009.g.

- na iznos od 14,02 eur počev od 28.02.2009.g.

- na iznos od 11,49 eur počev od 31.03.2009.g.

- na iznos od 12,50 eur počev od 30.04.2009.g.

- na iznos od 10,15 eur počev od 31.05.2009.g.

- na iznos od 8,14 eur počev od 30.06.2009.g.

- na iznos od 8,59 eur počev od 31.07.2009.g.

- na iznos od 9,75 eur počev od 31.08.2009.g.

- na iznos od 9,33 eur počev od 30.09.2009.g.

- na iznos od 8,51 eur počev od 31.10.2009.g.

- na iznos od 10,58 eur počev od 30.11.2009.g.

- na iznos od 12,14 eur počev od 31.12.2009.g.

- na iznos od 13,43 eur počev od 31.01.2010.g.

- na iznos od 13,88 eur počev od 28.02.2010.g.

- na iznos od 16,77 eur počev od 31.03.2010.g.

- na iznos od 16,18 eur počev od 30.04.2010.g.

- na iznos od 17,55 eur počev od 31.05.2010.g.

- na iznos od 26,63 eur počev od 30.06.2010.g.

- na iznos od 24,03 eur počev od 31.07.2010.g.

- na iznos od 31,98 eur počev od 33.08.2010.g.

- na iznos od 28,90 eur počev od 30.09.2010.g.

- na iznos od 25,19 eur počev od 31.10.2010.g.

- na iznos od 30,46 eur počev od 30.11.2010.g.

- na iznos od 39,87 eur počev od 31.12.2010.g.

- na iznos od 35,16 eur počev od 31.01.2011.g.

- na iznos od 37,39 eur počev od 28.02.2011.g.

- na iznos od 34,38 eur počev od 31.03.2011.g.

- na iznos od 35,00 eur počev od 30.04.2011.g.

- na iznos od 46,80 eurpočev od 31.05.2011.g.

- na iznos od 49,08 eur počev od 30.06.2011.g.

- na iznos od 54,75 eur počev od 31.07.2011.g.

- na iznos od 52,92 eur počev od 3.08.2011.g.

- na iznos od 46,77 eur počev od 30.09.2011.g.

- na iznos od 46,92 eur počev od 31.10.2011.g.

- na iznos od 46,18 eur počev od 30.11.2011.g.

- na iznos od 47,52 eur počev od 31.12.2011.g.

- na iznos od 50,57 eur počev od 31.01.2012.g.

- na iznos od 51,40 eur počev od 29.02.2012.g.

- na iznos od 49,52 eur počev od 31.03.2012.g.

- na iznos od 49,93 eur počev od 30.04.2012.g.

sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u visini od 4,71 € preplata za isplate kada je tečaj bio niži - sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1. prosinca 2008., sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31. prosinca 2007. bila uređena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima) tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja, a koja tražbina se stavlja u procesno pravnu kompenzaciju s tražbinom tužitelja prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

IV. Prebijaju se potraživanja tužitelja i tuženika iz točke II. i III. te se nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB:02535697732 da tužiteljici IĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.716,97 eur sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 0,98 eur počev od 29.02.2008.g.

- na iznos od 3,72 eur počev od 31.03.2008.g.

- na iznos od 1,24 eur počev od 30.04.2008.g.

- na iznos od 6,88 eur počev od 31.10.2008.g.

- na iznos od 3,36 eur počev od 30.11.2008.g.

- na iznos od 11,27 eur počev od 31.12.2008.g.

- na iznos od 10,61 eur počev od 31.01.2009.g.

- na iznos od 14,02 eur počev od 28.02.2009.g.

- na iznos od 11,49 eur počev od 31.03.2009.g.

- na iznos od 12,50 eur počev od 30.04.2009.g.

- na iznos od 10,15 eur počev od 31.05.2009.g.

- na iznos od 8,14 eur počev od 30.06.2009.g.

- na iznos od 8,59 eur počev od 31.07.2009.g.

- na iznos od 9,75 eur počev od 31.08.2009.g.

- na iznos od 9,33 eur počev od 30.09.2009.g.

- na iznos od 8,51 eur počev od 31.10.2009.g.

- na iznos od 10,58 eur počev od 30.11.2009.g.

- na iznos od 12,14 eur počev od 31.12.2009.g.

- na iznos od 13,43 eur počev od 31.01.2010.g.

- na iznos od 13,88 eur počev od 28.02.2010.g.

- na iznos od 16,77 eur počev od 31.03.2010.g.

- na iznos od 16,18 eur počev od 30.04.2010.g.

- na iznos od 17,55 eur počev od 31.05.2010.g.

- na iznos od 26,63 eur počev od 30.06.2010.g.

- na iznos od 24,03 eur počev od 31.07.2010.g.

- na iznos od 31,98 eur počev od 33.08.2010.g.

- na iznos od 28,90 eur počev od 30.09.2010.g.

- na iznos od 25,19 eur počev od 31.10.2010.g.

- na iznos od 30,46 eur počev od 30.11.2010.g.

- na iznos od 39,87 eur počev od 31.12.2010.g.

- na iznos od 35,16 eur počev od 31.01.2011.g.

- na iznos od 37,39 eur počev od 28.02.2011.g.

- na iznos od 34,38 eur počev od 31.03.2011.g.

- na iznos od 35,00 eur počev od 30.04.2011.g.

- na iznos od 46,80 eurpočev od 31.05.2011.g.

- na iznos od 49,08 eur počev od 30.06.2011.g.

- na iznos od 54,75 eur počev od 31.07.2011.g.

- na iznos od 52,92 eur počev od 3.08.2011.g.

- na iznos od 46,77 eur počev od 30.09.2011.g.

- na iznos od 46,92 eur počev od 31.10.2011.g.

- na iznos od 46,18 eur počev od 30.11.2011.g.

- na iznos od 47,52 eur počev od 31.12.2011.g.

- na iznos od 50,57 eur počev od 31.01.2012.g.

- na iznos od 51,40 eur počev od 29.02.2012.g.

- na iznos od 49,52 eur počev od 31.03.2012.g.

- na iznos od 49,93 eur počev od 30.04.2012.g.

sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., [adresa], OIB 02535697732, da tužiteljici IĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 2.017,50 €, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 9. prosinca 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Tužba se smatra povučenom za iznos od 18,38 €.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj na ovome sudu 12. lipnja 2023., tužiteljica IĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], (dalje; tužitelj), u bitnom navodi da je sa tuženikom Privredna banka Zagreb d.d., [adresa], OIB 02535697732 (dalje; tuženik), sklopila 26. travnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 9012452257, te joj je odobren kredit za kupnju vozila u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 13.228,76 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 72 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja. Tužitelj je kredit otplatio u cijelosti. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, je ništetna jer tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time tuženik postupio suprotno odredbama u odnosno vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak te ugovorio promjenjivu stopu ugovorene kamate. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je uslijed postupanja tuženika temeljem ranije obrazloženih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli preplatio iznos od 1.740,06 eura (13.110,50 kn kuna). Podneskom od 16. srpnja 2025., nakon provedenog vještačenja tužitelj je povukao tužbeni zahtjev za iznos od 18,38 €. Podnesak je dostavljen tuženiku 25. srpnja 2025. te se tuženik nije protivio navedenom povlačenju pa je temeljem članka 193. stavak 2. ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovog suda 23. listopada 2023., tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti kako u osnovu tako i u visini, te predlaže iste odbiti uz naknadu troškova tuženoj strani. Ističe prigovor da bi tužitelj bio potrošač sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, tužitelj je u cijelosti prihvatio sve rizike koji bi mogli utjecati na visinu anuiteta, ističe prigovor zastare, opreza radi ističe prigovor radi prebijanja za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje i to zato što je tečaj bio niži.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u otplatnu tablicu (stranica 16- 18 spisa), Ugovor o kreditu (stranica 10-15 spisa), pregled uplata po kreditu (stranice 88-101 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dragani Bubalo, saslušana je tužiteljica kao stranka.

4. Tijekom postupka tužitelj je predlagao saslušanje svjedoka BĐ no podneskom od 12. rujna 2025. povukao je zahtjev za saslušanje svjedokinje.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/2022, 155/2023 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, kao i prigovor radi prebijanja tuženika.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren iznos kredita u iznosu 13.228,76 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu). Nadalje čl. 2. utvrđeno je da je namjena kredita kupnja vozila. Člankom 7. određeno je da je rok otplate kredita 72 mjeseca, u 72 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važećem na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

7. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora, statusu potrošača, sud je saslušao tužiteljicu kao stranku.

8. Tužiteljica u svom stranačkom iskazu navodi da je željela kupiti osobni automobil te je otišla u auto kuću Robak koji su imali Hyundai automobile i tamo su se odlučili za jedan automobil i oni su joj rekli da imaju suradnju sa tuženikom i da nude vrlo povoljne i dobre kredite u CHF-u, koji su jako popularni, da je to siguran kredit i da nemaju drugog proizvoda osim tog kredita u CHF-u, te je to mogla ili prihvatiti ili ne prihvatiti. Skupili su dokumentaciju i ona ju je dostavila u auto kuću Robak te ih je nakon toga dočekao ugovor o kreditu koji je bio na obrascu i kojeg nisu ništa mogli mijenjati niti je mogla pregovarati o niti jednoj točki kredita već ga je takvog mogla prihvatiti ili ne prihvatiti. Taj ugovor je kao i njen solidarni dužnik potpisala i nakon toga su oni poslali taj ugovor kod javnog bilježnika. Nije znala ništa vezano uz CHF, odnosno da CHF može rasti u toj mjeri niti joj je bilo tko objašnjavao vezano uz navedeno i kroz to vrijeme djelatnike banke nije uopće vidjela. Po struci je administrativni referent. Prije je isto dizala kredit ali ne u CHF-u, ovo joj je bio prvi i jedini kredit u CHF-u. Ovaj je automobil bio za odlazak na posao, nema svoje privatne firme. Letimice je pročitala ugovor prije nego li ga je potpisala, bila joj je bitna visina potraživanja, odnosno da ima dosta za kupnju automobila i bila joj je bitna rata, a druge odredbe je letimice pročitala. Radila je u Dunavskom Loydu, bila je poslovna tajnica. Otplaćivala je rate kredita, na njihovoj adresi je registriran OPG, ali je u pitanju OPG njenog supruga i ona nije koristila osobno automobil za potrebe OPG-a.

9. Dakle, osnovom iskaza tužitelja kao stranke, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati jer isti iskaz nije u suprotnosti sa drugim provedenim dokazima, ovaj sud je mogao utvrditi samo načelno pravilo postupanja tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Iz iskaza tužitelja, jasno je da su se svi podaci vezani uz kredit rješavali na tipiziranim ugovorima, na kojima se mijenjao korisnik kredita i iznos kredita, sud je utvrdio da je upravo tužitelj potrošač a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da je u konkretnom slučaju tužitelj u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti). Nastavno iz iskaza tužitelja sud nije utvrdio da bi u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o svakoj ugovornoj odredbi, već tužitelj ističe da je ugovor bio na tipiziranom obrascu, sve je rješavala putem auto kuće i niti u jednom trenutku niti došla u kontakt sa djelatnicima banke.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o valutnoj klauzuli) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao u ovom postupku.

12. U odnosu na osnovanost zahtjeva tužitelja sud ističe slijedeće:

Uvidom u e-spis Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu istog suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka (njih osam između ostalog i ovdje tuženika) a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Nadalje, uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C- 92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 ŠĐ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 I i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“; Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

13. Naime, u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojem se anuiteti kredita vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

15. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača tužitelj kao potrošač u ovopredmetnom postupku ima pravo zahtijevati isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredit (odnosno korištenja a koji je jedino bio izvjestan i poznat tužitelju), a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe (stjecanje bez osnova).

16. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom). Iz iskaza tužitelja jasno je da je postupao kao potrošač u smislu čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP, a protivan zaključak ne proizlazi niti iz spornog ugovora niti iz drugih dokaza, niti je tuženik dokazao protivno. Dakle, bitne stavke u konkretnom slučaju za tužitelja, a u svezi navedenog ugovora (visina odobrenog kredita te visina mjesečnog anuiteta) s vremenom, dijelom su izmijenjene i to bitno u takvom omjeru da je ta izmjena za tužitelja predstavljala nerazmjerno opterećenje (visina mjesečnih anuiteta) a u odnosu na korist koju je tužitelj od kredita ostvario (odnosno nerazmjer između onoga što je tuženik dao i koristi koju je u konačnici ostvario). Osim navedenog, osnovom iskaza tužitelja, utvrđeno je da tužitelj, osim što je upoznat sa visinom kredita za koji je kreditno sposoban i visinom anuiteta kredita, s nikakvim rizicima, a u svezi tog ugovora pa niti valutne klauzule, nije upoznat niti se u svezi istog posebno pregovaralo, a tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro.

17. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 ZĐ od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

18. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužitelj kao potrošač s tuženikom sklopio ugovor o potrošačkom kreditu, a koji ugovor mu je ponuđen za tu svrhu, bez prethodnog pregovaranja sa tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike intervalutarnog promjena (valute CHF za koju je kredit bio vezan), te činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen 26. travnja 2007., jasno je da se u konkretnom slučaju radi upravo o odredbama ugovora iz toč. 3. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u smislu čl. 87. st. 1. ZZP, ništetna.

19. U smislu čl. 323.st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO. U konkretnom slučaju upravo tužitelj kao ekonomski (vezano za financijska kretanja valute ali i poslovanja banka) neiskusna i neupućena stranka (fizička osoba u odnosu na bankarsku instituciju) nije znao niti mogao znati da će doći do takvog nesrazmjera između koristi koju je kreditom ostvario i njegove obveze. Sukladno navedenom, osnovan je i prigovor radi prijeboja tuženika kojim on potražuje tražbinu u iznosu od 4,71 €, koji se odnosi na tzv. negativne razlike budući da treba imati u vidu ne samo korist koju je tuženik ostvario on ništetnih ugovornih odredbi, već i korist koju je tužiteljica ostvarila na temelju takvih ništetnih odredbi.

20. Tijekom postupka tuženik istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. Razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor tuženika nije osnovan. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012., a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za sva potraživanja koja su dospjela zaključno sa 4. travnjem 2007. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.). Obzirom da je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2023. (e-komunikacijom), a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužitelja, koje je dospjelo najkasnije u veljači 2008. (najstariji mjesečni iznos prema konačnoj specifikaciji) nije u zastari, kako u odnosu na glavnicu tako i na sporedna potraživanja kamata.

21. Sud je na prijedlog tužitelja, izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Dragani Bubalo, stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i knjigovodstvo, te je osnovom nalaza i mišljenja vještaka od 8. lipnja 2025. utvrdio da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9012452257. Navedenim ugovorom tužitelju je odobren kredit za kupnju motornog vozila u visini od 13.228,76 CHF, uz rok otplate od 72 mjeseca. Vještak je u svom nalazu navodi da je prema podacima iz knjigovodstvene kartice kredit isplaćen 26. travnja 2007., prema srednjem tečaju PBZ-a za CHF je iznosio 4,496436. Vještak je sukladno nalogu suda u tablici označenoj broj 1 prikazala tzv. pozitivne razlike prema kojima jer kroz utuženo razdoblje tužiteljica platila više od početno ugovorenog anuiteta, iznos od 1.721,68 € pod uvjetom ništetnosti ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu, kako je to prikazano u tablici na stranici 104-105 spisa. Sukladno zadatku, vještakinja je prikazala i tzv. negativne razlike, a koje se odnose na manje plaćene anuitete. Iz prikazane tablice vidljivo je da su ti negativni anuiteti nastali u svibnju, lipnju, srpnju, kolovozu i rujnu 2008. i iznose ukupno 4,71 EUR. Na ročištu od 30. listopada 2025. vještakinja je navela kako je izračun valutne klauzule napravila na način da je anuiteta po početno ugovorenoj kamatnoj stopi uspoređivala sa promjenom tečaja kroz razdoblje otplate kredita te time isključila utjecaj promjene kamatne stope na promjene anuiteta.

22. U ovom postupku tužitelj ima potraživanje prema tuženiku i potražuje iznos onoga što je tuženik, u utuženom razdoblju i u specificiranim mjesecima, primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Radi se o stjecanju bez osnove i o restitucijskom zahtjevu iz čl. 323. ZOO, u okolnostima u kojima je tuženik nepošteni stjecatelj, pa je odgovoran tužitelju za štetu koji isti trpi zbog ništetnih odredbi Ugovora. Tužitelj plaćanjem anuiteta tuženiku nije primao nikakve iznose jer je tužitelj taj koji je vršio uplate, a obveza vraćanja neosnovano stečenog odnosi se na stjecatelja (čl. 1111. ZOO).

23. Isto tako utvrđeno je potraživanje tuženika u iznosu od 4,71 € i nakon što se prebiju potraživanja stranaka, tuženik je dužan tužitelju iznos od 1.716,97 €. Prijeboj je izvršen u mjesecu koji je najbliže zadnjem utvrđenom potraživanju tuženika, odnosno od potraživanja tužitelja iz listopada 2008. (11,59 € - 4,71 € = 6,88 €).

24. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana dospijeća svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja), a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana dospijeća pa do isplate.

25. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st 5. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom. Tužitelju je dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 €, trošak sastava podnesaka od 9. studenog 2023. i 16. srpnja 2025., svaki u iznosu od 250,00 €, zatim trošak podneska od 4. travnja 2025. u iznosu od 62,50 €, trošak zastupanja na ročištima od 4. travnja 2024., 2. srpnja 2025. te 30. listopada 2025., svako u iznosu od 250,00 €, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 €, te trošak vještačenja u iznosu od 330,00 €, što ukupno iznosi 2.017,50 €.

26. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zatražena zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška.

27. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

Sisak, 9. prosinca 2025.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćnici Matei Begić, odvjetnici iz Siska

2. Tuženiku po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba