REPUBLIKA HRVATSKA

Posl.br. P-1240/2019

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

STALNA SLUŽBA U KORČULI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, po sucu Mariji Skokandić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kbr. 488, kojeg zastupa punomoćnik Željko Šušak, odvjetnik u Veloj Luci, protiv tužene PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., koju zastupa punomoćnik Boris Bilić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Matulić i Bilić d.o.o. Split, radi isplate, nakon glavne rasprave održane dana 22. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja a odsustvu tužene, dana 9. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Račkog 6, OIB: 02535697732, da tužitelju AO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kbr. 488, isplati iznos od 1.089,09 eura (tistućuosamdesetdeveteura i devet centi) uz zateznu kamatu koja teče na iznos od :

- 5,03 eura počev od 31.08.2007.

- 4,94 eura počev od 30.09.2007.

- 4,94 eura počev od 31.10.2007.

- 5,01 eura počev od 30.11.2007.

- 4,97 eura počev od 31.12.2007.

- 5,06 eura počev od 31.01.2008.

- 12,22 eura počev od 29.02.2008.

- 12,43 eura počev od 31.03.2008.

- 12,08 eura počev od 30.04.2008.

- 12,00 eura počev od 31.05.2008.

- 12,12 eura počev od 30.06.2008.

- 11,89 eura počev od 31.07.2008.

- 11,04 eura počev od 30.11.2008.

- 27,90 eura počev od 31.12.2008.

- 34,27 eura počev od 31.01.2009.

- 37,04 eura počev od 28.02.2009.

- 11,90 eura počev od 31.08.2008.

- 12,04 eura počev od 30.09.2008.

- 13,15 eura počev od 31.10.2008.

- 12,40 eura počev od 30.11.2008.

- 13,20 eura počev od 31.12.2008.

- 13,32 eura počev od 31.01.2009.

- 13,38 eura počev od 28.02.2009.

- 13,21 eura počev od 31.03.2009.

- 13,24 eura počev od 30.04.2009.

- 13,02 eura počev od 31.05.2009.

- 12,83 eura počev od 30.06.2009.

- 12,87 eura počev od 31.07.2009.

- 12,98 eura počev od 31.08.2009.

- 12,97 eura počev od 30.09.2009.

- 12,86 eura počev od 31.10.2009.

- 13,06 eura počev od 30.11.2009.

- 13,20 eura počev od 31.12.2009.

- 13,42 eura počev od 31.01.2010.

- 13,37 eura počev od 28.02.2010.

- 13,66 eura počev od 31.03 2010.

- 13,59 eura počev od 30.04.2010.

- 13,73 eura počev od 31.05.2010.

- 14,61 eura počev od 30.06.2010.

- 14,42 eura počev od 31.07.2010.

- 14,94 eura počev od 31.08.2010.

- 14,77 eura počev od 30.09.2010.

- 14,42 eura počev od 31.10.2010.

- 15,10 eura počev od 30.11.2010.

- 15,93 eura počev od 31.12.2010.

- 15,36 eura počev od 31.01.2011.

- 15,57 eura počev od 28.02.2011.

- 15,28 eura počev od 31.03.2011.

- 15,33 eura počev od 30.04.2011.

- 16,45 eura počev od 31.05.2011.

- 16,52 eura počev od 30.06.2011.

- 17,49 eura počev od 31.07.2011.

- 17,02 eura počev od 31.08.2011.

- 16,50 eura počev od 30.09.2011.

- 16,44 eura počev od 31.10.2011.

- 16,39 eura počev od 30.11.2011.

- 16,62 eura počev od 31.12.2011.

- 16,86 eura počev od 31.01.2012.

- 16,88 eura počev od 29.02.2012.

- 16,72 eura počev od 31.03.2012.

- 16,79 eura počev od 30 04.2012.

- 16,87 eura počev od 31.05.2012.

- 16,75 eura počev od 30.06.2012.

- 16,79 eura počev od 31.07.2012.

- 16,72 eura počev od 31.08.2012.

- 16,55 eura počev od 30.09.2012.

- 16,73 eura počev od 31.10.2012.

- 16,83 eura počev od 30.11.2012.

- 16,80 eura počev od 31.02.2012.

- 16,41 eura počev od 31.01.2013.

- 16,74 eura počev od 28.02.2013.

- 16,76 eura počev od 31.03.2013.

- 16,62 eura počev od 30.04.2013.

- 16,25 eura počev od 31 05.2013.

- 16,24 eura počev od 30.06.2013.

- 16,32 eura počev od 31.07.2013.

- 16,47 eura počev od 31.08.2013.

- 16,70 eura počev od 30.09.2013.

- 16,58 eura počev od 31.10.2013.

- 16,65 eura počev od 30.11.2013.

- 16,85 eura počev od 31.12.2013.

pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 12. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 12. siječnja 2023. do 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotnih poena, a od 2. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Dužna je tužena u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.228,09 (tisućudvijestotinedvadesetosameura i devet centi) sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke 1. prosinca 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9012136348 koji je istog dana solemniziran kod javnog bilježnika u Blatu pod br. OU-121/06 (u daljnjem tekstu Ugovor). Isti ugovor, tvrdi dalje tužitelj, sadrži odredbu kojom je ugovorena kamata uz redovnu stopu od 4,99% koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Takva je kamatna klauzula, smatra tužitelj, ništetna jer je ugovorena činidba tj. visina kamatne stope neodređena i neodrediva. Upravo je pozivajući se na takvu kamatnu klauzulu, tvrdi tužitelj, tužena naplaćivala anuitete po kamatnoj stopi višoj od one na koju je imala pravo i time se neosnovano obogatila. Stoga tužbom od 14. lipnja 2019. tužitelj zahtijeva da mu tužena vrati neosnovano stečeni iznos koji će se tijekom postupka precizirati i to nakon pribavljanja svih potrebnih isprava i provedenog vještva.

2. Tužena je u odgovoru na tužbu u prvom redu istakla da tužitelj nema pravnog interesa tražiti ovakvu sudsku zaštitu budući je obveznopravni odnos među strankama prestao otplatom kredita s danom 19. ožujka 2014. a time je za tužitelja nastupila prekluzija te se ne može više pozivati na ništetnost ugovornih odredbi. Ujedno smatra da nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe te da je ovakvu tužbu potrebno odbaciti.

2. 1. Osporavajući osnov tužbenog traženja tužena navodi da se ovdje ne radi o institutu stjecanja bez osnova jer se tužiteljeva obveza temeljila na valjanom ugovoru o kreditu koji je zaključen u skladu s tad važećim zakonskim propisima te općim aktima koji reguliraju odobravanje kredita kod tužene, a s kojima je korisnik kredita bio suglasan. Odredba o kamatnoj stopi, smatra tužena, nije neodređena pri čemu je u vrijeme nastanka obveznopravnog odnosa među strankama ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo zakonom dopušteno. Stoga se, po mišljenju tužene, ne radi o ništetnoj odredbi niti je ovakav osnov tužiteljeve obveze otpao donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH pod br. Pž.7129/13 od 13. lipnja 2014. te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije. Ujedno je istakla i prigovor zastare.

3. Na pripremnom ročištu dana 9. svibnja 2024. (list spisa br. 73 i 74) sud je primjenom odredbe čl. 186. b st. 4. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje ZPP) pozvao tuženu dostaviti u spis svu dokumentaciju vezanu za spomenuti ugovor o kreditu. Ovo iz razloga jer je sud ocijenio da tužitelj bez uvida u sve potrebne isprave i bez provedbe vještačenja nije u mogućnosti postaviti točno određeni tužbeni zahtjev upravljen na isplatu zbog čega su ispunjeni uvjeti propisani citiranom zakonskom odredbom.

3. 1. Podneskom od 16. lipnja 2025. (list spisa br. 113-116) tužitelj je konačno precizirao svoje novčano potraživanje te od tužene zahtjeva isplatu iznosa od 1.089,09 eura uz pripadajuću zateznu kamatu počev od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog obroka u razdoblju od kolovoza 2007. do konca 2013.

3. 2. Tužena je u nastavku postupka ustrajala u svim svojim prigovorima, smatra da je potraživanje zastarjelo ukazujući na pravna shvaćanja zauzeta u sudskoj praksi u pogledu pravne valjanosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

4. U postupku je proveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i bankarstvo TO te pregledom i čitanjem isprava u spisu.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tužena, kao kreditor, dana 1. prosinca 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 9012136348 koji je istog dana solemniziran kod javnog bilježnika u Blatu pod br. OU-121/06 (list spisa 93-96). Istim je ugovorom tužena odobrila tužitelju kredit u iznosu od 19.387,05 CHF s rokom otplate od 7 godina odnosno 84 mjesečna anuiteta. U čl. 4. Ugovora utvrđeno je da kamatna stopa iznosi 4,99 % s time da je ta stopa promjenjiva sukladno odluci banke.

6. 1. Među strankama je neprijeporno da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala, a to jasno i proizlazi iz poslovnih knjiga tužene te provedenog vještačenja. Tako se od listopada 2006. do 31. kolovoza 2007. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,99%, potom je od konca kolovoza 2007. do 31. siječnja 2008. kamatna stopa iznosila 5,99%, a od 28. veljače 2008. pa do otplate kredita primjenjivala se kamatna stopa od 7,45 %.

6. 2. Također je među strankama neprijeporno da je tužitelji u cijelosti isplatio kredit po spomenutom ugovoru i da je takav ugovorni odnos među strankama prestao s danom 19. ožujka 2014.

7. Sporno je, dakle, pripada li tužitelju pravo zahtijevati od tužene povrat onih iznosa mjesečnih anuiteta obračunatih povećanjem kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu stopu.

7. 1. Prigovor tužene da tužitelju ne pripada pravo podnijeti ovakvu tužbu budući je obveznopravni odnos među strankama prestao ispunjenjem tj. otplatom kredita nije osnovan. Ovo stoga jer je glavni predmet spora zahtjev radi isplate preplaćene kamate, a na osnovanost takvog potraživanja ne utječe okolnost da je obveznopravni odnos među strankama prestao ispunjenjem ugovora. Shodno tome posve je neodlučno da je ugovor o kreditu prestao isplatom jer tužitelj predmetnom tužbom zahtjeva preplaćeni iznos koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu tj. radi se o stjecanju bez pravnog osnova. Samim time nije odlučno je li ugovor o kreditu još uvijek na snazi ili nije jer tužitelj kao potrošač zbog ništetnosti pojedinih odredbi tog ugovora ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita budući je otpala osnova po kojoj su ti iznosi plaćeni.

7. 2. Svoje novčano potraživanje tužitelj temelji na tvrdnji da je ništetna odredba čl. 4. Ugovora kojom je ugovorena redovna kamatna stopa s time da je ta stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, a sve iz razloga jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pri tome se tužitelj poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH pod br. Pž- 7129/13 od 4. srpnja 2014. ističući da je taj postupak vođen povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i da je u tom predmetu na strani tuženih bila i Privredna banka d.d.

7. 3. Spomenutom odlukom Visokog trgovačkog sud RH pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženika, među ostalim i tuženom iz ove parnice, a takva je tužba podignuta radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Istom presudom utvrđeno je da je tužena Privredna banka Zagreb u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

7. 4. U obrazloženju iste presude se navodi kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede, u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Ovo je u skladu i sa odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena sporna odredba.

7. 5. Shodno tome, osnovano se tužitelj u ovoj parnici poziva na sadržaj pravomoćne presude Visokog trgovačkog sud RH pod br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. prema kojoj je odredba čl. 4. Ugovora o kreditu zaključenog među strankama 1. prosinca 2006. ništetna, a svi prigovori tužene ne dovode u sumnju takav zaključak.

7. 6. Okolnost da, a što tvrdi tužena, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (prosinac 2006.) ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo zabranjeno, ne daje za pravo banci da kamatnu stopu mijenja po svoje nahođenju i da time jednostrano mijenja visinu tužiteljeve otplatne obveze. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene načela savjesnosti i poštenja sadržana u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO).

7. 7. Ovdje je svakako potrebno uzeti u obzir i odluku Vrhovnog suda RH pod br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kojom je utvrđeno da je, među ostalim, tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a slijedom čega je takva ugovorna odredba ništetna.

7. 8. Pregledom Ugovora kojega su zaključile parnične stranke opravdano je zaključiti da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu koji sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatama tužene.

7. 9. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je u ovom slučaju ovisila isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena. U ugovoru nema naznačenog ni preciznog načina utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tužena, a koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata određuje isključivo prema odluci banke, mogla postupiti kako je htjela tj. i savjesno i nesavjesno. I iz citirane presude Visokog trgovačkog suda RH jasno proizlazi da su banke postupale suprotno načelu savjesnosti i poštenja vodeći računa samo o svom interesu i ne uvažavajući interese potrošača kojima su nametnute ugovorne odredbe koje ih stavljaju u neravnopravan položaj. Zbog toga su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke protivne zakonu, a prema tome i ništetne.

7. 10. Ni tvrdnja tužene o tome da je tužitelj bio upoznat s općim uvjetima poslovanja i drugim aktima banke i da mu je bio dostavljen otplatni plan nije od značaja u ovoj parnici kao ni tvrdnja da je prije sklapanja ugovora tužitelj dobio sve potrebne informacije.

7. 11. Naime, prema odredbi čl. 295. st. 1. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u tipskom ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva. Takvi opći uvjeti dopunjuju posebne pogodbe među ugovarateljima, a u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

7. 12. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. u st. 2. cit. članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

7. 13. Nedvojbeno je da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo. Naime, u citiranoj presudi Visokog trgovačkog sud RH navodi se da se upravo o toj odredbi nije pregovaralo, a sve banke koje su u tom postupku bile tužene nisu niti tvrdile da su korisnici kredita mogli utjecati na visinu kamatne stope. Iz toga slijedi da se ni u ovom slučaju vezano uz spornu ugovornu odredbu nije pojedinačno pregovaralo već da je riječ o standardiziranom ugovoru o kreditu, da je spornu ugovornu odredbu unaprijed formulirala tužena i da tužitelj ni na jedan način nije mogao utjecati na visinu kamatne stope, a iz čega je sa sigurnošću utvrđeno da se ni u ovom slučaju o sporoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

8. Čl. 1111. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnova u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj ga je dužan vratiti, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednost nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije opala.

8. 1. Iz svega naprijed navedenog utvrđeno je da je odredba čl. 4. Ugovora ništetna, a samim time smatra se da se osnova nikada nije ni ostvarila budući ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Pri tome pozivom na odredbu čl. 324. ZOO ništetnost ove odredbe ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora jer on može opstati i bez takve odredbe.

8. 2. Utvrdivši tako u postupku da je tužitelj podnio tužbu pozivajući se na citiranu presudu Visokog trgovačkog suda RH koja obavezuje i ovaj sud jer je tužitelj u spornom razdoblju bio stranka potrošačkog ugovora o kreditu, a tužena je koristila nepoštenu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke, ovaj je sud ocijenio da tužitelju pripada pravo zahtijevati povrat stečenog bez osnova sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

9. Odlučujući o visini iznosa kojega je tužena neosnovano stekla, sud je utvrdio da takav iznos predstavlja razliku između mjesečnih anuiteta naplaćenih tužitelju u utuženom razdoblju i onih iznosa koji bi mu bili naplaćeni da je mjesečni anuitet obračunavan po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,99 %. Ovo stoga jer je neprijeporno da su Ugovorom o kreditu stranke ugovorile redovitu kamatu od 4,99 % i u tom dijelu ugovorna je odredba pravno valjana.

9. 1. Slijedom navedenoga u postupku je bilo potrebno utvrditi koliki je iznos mjesečnih anuiteta za trajanja obveznopravnog odnosa među strankama tužitelj uplatio po kamatnoj stopi koju je jednostranom odlukom odredila tužena, a koliki bi pak iznos bio dužan uplatiti po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,99 %.

9. 2. Na te je okolnosti, a na temelju priložene dokumentacije i izvoda iz poslovnih knjiga tužene, sud odredio provedbu financijsko knjigovodstvenog vještačenja te vještakom u ovoj parnici imenovao TO.

9. 3. U svom pismenom nalazu (list spisa br. 105-109) imenovani je vještak utvrdio da se u ugovoru o kreditu među strankama obračunavala kamata i to: od listopada 2006. do 31. kolovoza 2007. primjenjivala se početno ugovorena kamatna stopa od 4,99%, potom je od konca kolovoza 2007. do 31. siječnja 2008. kamatna stopa iznosila 5,99%, a od 28. veljače 2008. pa do otplate kredita primjenjivala se kamatna stopa od 7,45 %. U istom nalazu vještak je utvrdio da je tužitelj preplatio iznose anuiteta za 1.089,09 eura i da takav iznos predstavlja razliku anuiteta prema stvarno primijenjenoj povećanoj kamatnoj stopi u odnosu na onu visinu anuiteta koja bi se morala platiti po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,99 %.

9. 4. Ovakav je stručni nalaz vještaka sud u cijelosti, a posebice jer nitko od stranaka nije imao primjedbi. Tako je utvrđeno da je tužena u ovom slučaju neosnovano stekla iznos od 1,089,09 eura, a navedeni iznos predstavlja razliku onih iznosa koje je tužitelj platio primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na mjesečne anuitete koji bi bili obračunati primjenom ugovorene kamate bez jednostranih povećanja od strane banke.

10. Što se pak tiče prigovora zastare kojega ističe tužena potrebno je navesti slijedeće:

10. 1. Prema čl. 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeva nije što drugo propisano, a čl. 241. istog Zakona propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. ZOO).

10. 2. Pozivom na citirane zakonske odredbe ovaj sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare te je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom RH donošenjem presude od 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka. Pri tome se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO budući je predmetom tužbenog zahtjeva potraživanje na ime stjecanja bez osnova. Kako je predmetna tužba podnesena 14. lipnja 2019., a tužitelju u ovom slučaju pravo na zahtjev za isplatu teče od 14. lipnja 2014., očito je da je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka pa je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Naime, na potraživanja s osnova restitucijskih zahtjeva iz čl. 1111. ZOO primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. istog Zakona pa samim time tražbina preplate s osnova ništetne odredbe o kamatnoj stopi počinje teći 14. lipnja 2014. a zastara nastupa 15. lipnja 2019.

10. 3. O tome je svoj stav iznio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. u kojoj je među ostalim naznačeno doslovce:

"Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla."

11. Slijedom toga sud je na temelju nalaza vještaka prihvatio tužbeni zahtjev u iznosu od 1.089,09 eura i tuženu obvezao na isplatu primjenom odredbe čl. 1111. st. 3. u svezi s čl. 1115. ZOO. Na dosuđeni iznos tužena duguje i pripadajuću zateznu kamatu počev od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog obroka po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

12. Odlučujući o parničnom trošku sud je primijenio odredbu čl. 154. ZPP-a i obavezao tuženu da tužitelju naknadi sve troškovi koji su bili potrebni radi vođenja ovog postupka. Odmjereni se troškovi sukladno odredbi čl.1 55. istog Zakona sastoje od izdataka za zastupanju po punomoćniku odvjetniku sukladno propisanoj odvjetničkoj tarifi, izdataka za provedbu financijskog vještačenja (500 eura) i plaćene sudske pristojbe na tužbu (53,09 eura). Za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužitelju su priznati izdaci za sastav tužbe, zastupanje na ročištima od 3. srpnja 2024. i 22. listopada 2025. te za sastav tužbe i sastav obrazloženog podneska od 16. lipnja 2025., za svaku radnju po 150 eura te za zastupanje na pripremnom ročištu od 9. svibnja 2024. a koje je odgođeno, iznos od 75 eura. Shodno tome ukupno dosuđeni trošak iznosi 1.228,09 eura, a na takav iznos zatražena je i priznata i zatezna kamata.

13. Zbog navedenoga odlučeno je kao u pravorijeku.

U Korčuli, 9. prosinca 2025.

S u d a c :

Marija Skokandić

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).