Poslovni broj: P-888/2022

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Silvani Klisović, na prijedlog više sudske savjetnice-specijaliste KH, u pravnoj tužitelja DH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetnicima iz ZOU Crnogaća & Crnogaća u Šibeniku, protiv tuženika Erste & Steiermaerkische Bank d.d., OIB: 23057039320, zastupana po odvjetnicima iz OD Hanžeković & Partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 25. studenog 2025. godine, u nazočnosti tužiteljice s punomoćnikom i u odsutnosti tuženika, po objavi odluke dana 9. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici isplati iznos od 3.982,88 Eura sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi uređenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za period od 31. prosinca 2007. godine, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5%-tih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01. siječnja 2003. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućoj na iznos od:

- 2,90 EUR od 5. rujna 2005. godine do isplate,

- 1,31 EUR od 6. listopada 2005. godine do isplate,

- 1,32 EUR od 8. studenog 2005. godine do isplate,

- 1,51 EUR od 6. prosinca 2005. godine do isplate,

- 1,71 EUR od 9. siječnja 2006. godine do isplate,

- 2,07 EUR od 5. studenog 2008. godine do isplate,

- 5,06 EUR od 8. siječnja 2009. godine do isplate,

- 7,28 EUR od 10. veljače 2009. godine do isplate,

- 9,46 EUR od 10. ožujka 2009. godine do isplate,

- 5,07 EUR od 9. travnja 2009. godine do isplate,

- 5,54 EUR od 7. svibnja 2009. godine do isplate,

- 4,31 EUR od 3. lipnja 2009. godine do isplate,

- 3,45 EUR od 7. srpnja 2009. godine do isplate,

- 2,91 EUR od 6. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 4,43 EUR od 4. rujna 2009. godine do isplate,

- 2,68 EUR od 7. listopada 2009. godine do isplate,

- 3,22 EUR od 10. studenog 2009. godine do isplate,

- 4,26 EUR od 4. prosinca 2009. godine do isplate,

- 6,53 EUR od 8. siječnja 2010. godine do isplate,

- 8,87 EUR od 5. veljače 2010. godine do isplate,

- 8,56 EUR od 5. ožujka 2010. godine do isplate,

- 12,06 EUR od 7. travnja 2010. godine do isplate,

- 11,81 EUR od 5. svibnja 2010. godine do isplate,

- 13,99 EUR od 4. lipnja 2010. godine do isplate,

- 18,76 EUR od 7. srpnja 2010. godine do isplate,

- 17,81 EUR od 6. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 27,69 EUR od 6. rujna 2010. godine do isplate,

- 24,84 EUR od 6. listopada 2010. godine do isplate,

- 20,61 EUR od 5. studenog 2010. godine do isplate,

- 30,77 EUR od 8. prosinca 2010. godine do isplate,

- 37,34 EUR od 7. siječnja 2011. godine do isplate,

- 33,51 EUR od 4. veljače 2011. godine do isplate,

- 34,22 EUR od 4. ožujka 2011. godine do isplate,

- 31,07 EUR od 6. travnja 2011. godine do isplate,

- 34,48 EUR od 5. svibnja 2011. godine do isplate,

- 47,20 EUR od 6. lipnja 2011. godine do isplate,

- 44,04 EUR od 6. srpnja 2011. godine do isplate,

- 50,61 EUR od 4. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 3.399,62 EUR od 2. rujna 2011. godine do isplate.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.047,04 Eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude tj. dana 9. prosinca 2025. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan u cijelosti tuženikov prigovor prijeboja.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom raspravljanja navodi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu dana 27. lipnja 2005. godine, broj ugovora: 51404627-5102487389, a kojim pravnim poslom je ugovoreno da se tuženik obvezuje tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 22.935,00 CHF po srednjem tečaju tuženika za valutu CHF tuženika na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora. U fazi prije sklapanja Ugovora o kreditu, kao i u tijeku samog njegovog sklapanja, tuženik kao trgovac da nije ni na koji način s tužiteljem kao potrošačem pojedinačno pregovarao, niti je ugovorom utvrdio egzaktne i točne parametre, te metodu za izračun parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni bitnih elemenata predmetnog ugovornog odnosa. Posljedica navedenog da je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana (ovdje parničnih stranaka), u odnosu na koje tužitelj kao potrošač nije imao nikakvog utjecaja, niti da ih je na bilo koji način mogao predvidjeti. Pritom da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, s obzirom da je u razdoblju prije sklapanja ugovora o kreditu davao tužitelju skrivene ili izričite poruke da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, te činjenice niže vrijednosti valute za koju je predmetni pravni posao vezan. Nepoštene odredbe ugovora o kreditu da su ništetne ex tunc (od samog početka), dakle, od trenutka kad su postale sadržaj ugovora, dok njihovo korištenje da predstavlja postupanje suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima za sve vrijeme dok se koriste. To da znači da su ništetne od trenutka kad su odredbe ugovorene, odnosno odluke donesene, pa nadalje. Naime, valutna klauzula CHF da nije isto što i valutna klauzula EUR. Valuta EUR i valuta HRK da su u jakoj međusobnoj vezi jer HNB štiti tečaj valute HRK u odnosu na valutu EUR, dok valuta CHF slobodno fluktuira na međunarodnom financijskom tržištu. Valuta CHF da je tzv. „valuta utočišta“, dakle sigurna valuta za ulagače, u ovom slučaju banke, budući da se za vrijeme svjetske financijske krize ili prilikom promjena na svjetskom tržištu kapitala trguje valutom CHF na način da se radi velike trgovine tom valutom, odnosno pretvaranjem kapitala iz drugih valuta u valutu CHF, njegova vrijednost uvelike povećava (valuta jača). Banke da su znale da je riječ o iznimno promjenjivoj i nestabilnoj valuti, ali budući da su banke u kontekstu davatelja kredita zapravo „ulagači“ za razliku od potrošača kao korisnika kredita, banka da je zapravo rizik prebacila na potrošače, u ovom slučaju tužitelja. Navedeno da utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine kada navodi: „da su banke potrošačima objasnile pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta što nisu činili, zapravo bi ih istinito informirali da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač. To što su se i banke, kako tvrde, zaduživale u inozemstvu sklapajući ugovore sa valutnom klauzulom u švicarskim francima ništa ne mijenja jer se to tiče njihovog odnosa sa inozemnim bankama, one su znale za taj rizik, a što je u ovom slučaju najbitnije, taj rizik su u konačnici u cijelosti prebacile na potrošače u Republici Hrvatskoj, bez da su to potrošači znali. CHF je specifična valuta, tzv. „valuta utočišta“, što znači da je švicarski franak siguran za ulagače, ovdje banke, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti. No, za drugu ugovornu stranu, ovdje potrošača, da postoji rizik da će mu vrijednost narasti. S obzirom da je potrošač taj koji kredit otplaćuje u kunama, dakle u valuti u kojoj zarađuje, a ne zarađuje u valuti švicarski franak, o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u kunama, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta da je preuzeo samo potrošač, i to ne znajući za opisani rizik.“ Dakle, Vrhovni sud RH da je u citiranoj odluci objasnio razliku između valute CHF, te valuta EUR i HRK kao i odnos tih valuta, pa da je u cijelosti neosnovano izjednačavati valutnu klauzulu u redovnom poslovanju u Republici Hrvatskoj sa opisanim postupanjem banaka koje se odnosu na valutu CHF. Naime, opisano postupanje banaka da je utvrđeno nepoštenim i nesavjesnim i da je poduzeto u cilju oštećenja potrošača bez da su isti na jasan i nedvojben način upoznati s rizicima opisanog postupanja. Glede svega ranije navedenog, da su zauzeti jasni i nedvojbeni stavovi sudova kako slijedi:

Trgovački sud u Zagrebu je dana 04. srpnja 2013. godine donio presudu poslovni broj 26 P-1401/2012. Tom presudom da je pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne. Opisane povrede od strane tuženika da su vršene na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac da nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Navedena odluka da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog sudaRepublike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od dana 16. srpnja 2014. godine kao i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14, od dana 9. travnja 2015. godine. U međuvremenu da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 43 PŽ-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno kako je ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku sudjelovao tuženik. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine, Ustavni sud Republike Hrvatske da je djelomično usvojio ustavnu tužbu tuženika, te da je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u dijelu kojim je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tuženika upravljen na utvrđenje da su banke, dakle i ovdje tuženik, "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" (t. I. 1. izreke drugostupanjske presude). Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. da odbačena revizija tuženika, te da je potvrđeno da su banke, dakle i ovdje naznačeni tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 06. kolovoza 2007. godine, a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Posebice da se ističe da je Ustavni sud Republike Hrvatske dana 03. veljače 2021. godine donio odluku, poslovni broj U-III-4150-2019 kojom je odbio Ustavnu tužbu tuženika u povodu Presude i Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018-11 od dana 3. rujna 2019. godine, a čime je potvrdio u cijelosti sva ranije navedena utvrđenja sudova Republike Hrvatske istaknuta u ovoj pravnoj stvari. Slijedom navedenog, tužitelj navodi kako je razvidno da je ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak CHF nepoštena i ništetna. Slijedom svega gore navedenog, tužitelj da je ovlašten na povrat preplaćenog iznosa koji se odlikuje u razlici između tečaja CHF prilikom uplate svake pojedine rate kredita u odnosu na početni tečaj CHF koji je egzistirao u vrijeme sklapanja Ugovora. Tužitelj ističe da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti koji se odnose na mehanizam valutne klauzule, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da je tuženik postupao protivno navedenom, opisano postupanje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Tužitelj da se obratio tuženiku osobno u poslovnici banke, te zatražio dostavu cjelokupne relevantne dokumentacije koji se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu tako da je od tuženika ishodio sljedeće isprave, i to: - Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika - početni otplatni plan - prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od dana početka otplate kredita do danas. Temeljem od strane tuženika dostavljenih isprava, tužitelj da je sačinio izvansudsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Daniela Mikulandra iz [adresa]. U svome Nalazu i mišljenju vještak je naveo da, budući da su u ugovorima potrošača, prema ranije navedenim odlukama sudova promjene valute tečaja CHF proglašene ništetnim, tuženik da je obvezan izvršiti povrat izračunatih preplaćenih iznosa po osnovi pretplate tečajne razlike. U slučaju ovog kredita razlika preplata razlike tečaja valute CHF do dana 01. rujna 2011. godine iznosi 35.839,49 kuna. Nakon provedenog financijskog vještačenja po ovlaštenom sudskom vještaku, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev i predložio sudu da tuženika obveže da isplati 3.982,88 Eura sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni mjesečni iznos uplate.

2. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja, te ističe prigovor zastare iz razloga što da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari . Tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu da je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Tuženik ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelju, te da je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. S tim u vezi tuženik ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu. Tuženik napominje kako su potrošačima, pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno da je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke. Iz svega gore navedenog navodi da proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, odnosno po stajalištu tuženika, tužitelj da je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju da je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, kao i omogućeno pregovaranje oko uvjeta odobrenja kredita, kamatne stope i uvjeta otplate kredita. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF, te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik da je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik da ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju da je strogo reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka da vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku, te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka da ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Slijedom navedenog, da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista da ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Podredno i opreza radi, te pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako navodno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, što tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 1.509,72/ EUR 200,37 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu od 27. lipnja 2005.g. broj 51404627-5102487389, početnog otplatnog plana, prijepisa knjigovodstvene kartice za razdoblje od dana početka otplate kredita do isplate, Nalaza i mišljenja vještaka Gorana Miljasa od 23. lipnja 2025.g., te saslušanjem tužiteljice.

4. Stranke nisu imale daljnjih prijedloga za nadopunu dokaznog postupka.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da joj tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta, uslijed primjene valutne klauzule u CHF za razdoblje od rujna 2005. godine do rujna 2011. godine.

7. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, valja istaći kako je isti u cijelosti neosnovan, budući se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženika bez valjanog pravnog osnova u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje ZOO), dakle da se u konkretnom slučaju radi o petogodišnjem zastarnom roku, ali do prekida zastare je došlo pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na temelju čl. 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe, tj. dana 13. lipnja 2014. godine kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, odnosno presuda Vrhovnog suda RH broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine u kojoj je zauzeto stajalište da je podnošenjem kolektivne tužbe prekinuta zastara, te da zastarni rok počinje ispočetka danom donošenja pravomoćne presude u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi, konkretno donošenjem pravomoćne presude u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi od dana 14. lipnja 2018. godine u odnosu na preplatu po osnovi valutne klauzule.). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 27. travnja 2022. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to od 14 lipnja 2018. godine do tada nije protekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO- a. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

8. U ovom postupku je utvrđeno da su stranke 27. lipnja 2005. zaključile Ugovoru o kreditu broj: 5102487389, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 22.935,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju banka na dan puštanja kredita u tečaj, na rok od 144 mjeseca. Sukladno članku 8. Ugovora, redovna (nominalna) kamatna stopa da je ugovorena po stopi od 7,99% godišnje, kao promjenjiva. Sukladno čl. 7. Ugovora kredit da se otplaćuje u 144 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan uplate anuiteta.

9. Iz Obavijesti o promjeni kamatne stope od 1. travnja 2009. godine proizlazi da je tuženik s danom 1. travnja 2009. godine promijenio kamatnu stopu na 8,94% uz novi anuitet od 256,93 CHF koji dospijeva od 1. svibnja 2009. godine.

10. Među strankama nije sporno da se vodio postupak zaštite kolektivnih prava i interesa radi zaštite potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak.

11. Tužiteljica na ročištu održanom 25. studenog 2025. navodi da joj je trebao kredit za osobne potrebe, točnije za zatvaranje nekog drugog kredita, te da se raspitivala u vezi uvjeta kredita kod više banaka, a službenica u Erste banci da je uvjeravala kako je uzeti kredit u njihovoj banci najpovoljniji i najmanje rizičan. Nitko u banci s kim je razgovarala da nije spominjao mogućnost povećanja kamate i tečaja švicarskog franka, tako da je sklopila ugovor o kreditu i u početku je rata bila prema dogovoru, da bi kroz 2007. godinu rata počela se naglo povećavati i skoro biti duplo veća. Nikakav aneks ugovora o kreditu da nije sklopila niti joj je itko to ponudio. Kredit da je uredno isplatila 2011. ili 2012. godine. Također, navodi kako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnica nikakvog obrta, kao ni udjela u nekom trgovačkom društvu, kredit da je koristila isključivo za osobne potrebe. Banka da je već bila pripremila ugovor i dala na potpis, tako da nije bilo moguće pregovarati o uvjetima sklapanja kredita s bankom. U vrijeme pregovaranja i sklapanja ugovora službenica banke da je nije upozorila na moguće promjene kamatne stope i tečaja, već se ponavljalo da se radi o najpovoljnijem kreditu, da se kod švicarskog franka radi o najsigurnijoj valuti.

12. Visoki Trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. godine, posl. br. Pž-7129/13 postupajući po žalbi na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački sud RH je djelomično odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

13. Nadalje, presudom Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom Ustavnog suda RH, U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. godine presuđeno u odnosu na tuženika da je zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, o čemu nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Također, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, je pravomoćno utvrđeno kako je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku sudjelovao tuženik u tom postupku i to u ugovorima o kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a sve to imajući u vidu kako je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača.

15. U ovom postupku je utvrđeno da je od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice.

16. Valja istaći da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

17. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki Trgovački sud RH je ovom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

18. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud RH po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

19. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. To iz razloga što se prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu prava budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju.

20. U odnosu na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, sud isti ocjenjuje u potpunosti neosnovanim budući iz spisa ne proizlazi da bi netko drugi osim osobe tužitelja otplaćivao predmetni kredit.

21. Radi utvrđivanja i izračuna razlike anuiteta prema valutnoj klauzuli po predmetnom Ugovoru o kreditu, provedeno je financijsko-računovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke Goranu Miljasu dipl. oecc.

22. Vještak Goran Miljas navodi da je izračun anuiteta u početnom i izmijenjenom otplatnom planu izvršen temeljem Odluke HNB-a o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite („Narodne Novine“ 56/2001, dopune u 87/2001, i 111/2001) kao i temeljem Odluka o efektivnoj kamatnoj stopi kreditnih institucija i kreditnih unija, te ugovaranju usluga s potrošačima („Narodne Novine“ 1/2009 i 41/2009). Kamate unutar anuiteta da su u cijelom razdoblju otplate izračunate po proporcionalnoj metodi. Kontrolom knjigovodstvene kartice prometa po kreditu je ustanovio da je tužiteljica vraćala kredit pretežno uredno, pri čemu visinu mjesečnog anuiteta nije korigirala s promjenom tečaja (plaćala je nešto više od mjesečne dospjele obveze). Kredit da je prijevremeno vraćen dana 2. rujna 2011. godine. Vještak Miljas navodi da je razlika anuiteta nastala temeljem promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja (efekt valutne klauzule). Dio razlike anuiteta nastao temeljem promjene ugovorene kamatne stope da nije predmet vještačenja, dok dio razlike anuiteta koji se odnosi na promjenu tečaja da je potrebno izračunati dovođenjem u korelaciju početnog anuiteta (izračunatog po početnom tečaju i ugovorenoj kamatnoj stopi) i početnog anuiteta po tečaju na dan plaćanja. Stalni sudski vještak financijske struke Goran Miljas navodi da je početni anuitet izračunao u kunama na bazi isplaćenog kunskog iznosa kredita i uz sve ostale ugovorene parametre (kamatna stopa, rok otplate). Iz dokumentacije banke da se vidi da je tužiteljici isplaćen kredit dana 27. lipnja 2005. godine po srednjem tečaju kreditora od 4,7099 kn za CHF, iz čega proizlazi da je u kunama isplaćeno ukupno 108.021,56 kn. Izračunom na bazi ugovorenih parametara dobije se početni anuitet po početnom tečaju i ugovorenoj kamatnoj stopi koji u kunama iznosi 1.168,69 kn. Razlika anuiteta temeljem promjene tečaja da predstavlja razliku između početnog anuiteta po tečaju na dan plaćanja i početnog anuiteta po ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, te da iznosi 30.008,98 kn. U presjeku izračuna, temeljem manjeg tečaja na dan plaćanja u odnosu na tečaj pri isplati kredita, da bi se pojavile i negativne razlike anuiteta (kako stoji u koloni „utjecaj porasta tečaja-nominalno“, da je tužiteljica plaćala točan iznos mjesečne dospjele obveze. Međutim, tužiteljica da je zaokruživala kunske iznose, nije pratila kretanje tečaja, pa je kod svake mjesečne uplate platila nešto više od dospjelog anuiteta, tako da nije ostvarila negativne razlike anuiteta, odnosno takvih razlika nema, razlika anuiteta je konstantno pozitivna. Stalni sudski vještak financijsko- računovodstvene struke Goran Miljas navodi da su iznosi u mišljenju prikazani u kunama preračunati su u EUR-e primjenom jedinstvenog pravila za preračunavanje i zaokruživanje definiranog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/2022), primjenom fiksnog tečaja konverzije koji iznosi 7,53450 kuna za EUR. Radna tablica izračuna razlike anuiteta temeljem promjene tečaja priložena je na str 4. i 5. vještačenja (list 204 - 205 spisa). Na temelju izvršenog izračuna razlike anuiteta nastale temeljem promjene tečaja, vještak Goran Miljas je mišljenja da preplata (pozitivne razlike anuiteta) nastala uslijed plaćanja po većem tečaju valute CHF (u odnosu na početni tečaj) da iznosi 30.008,98 kuna / 3.982,88 Eura, odnosno s mjesečnim iznosima i dospijećima mjesečnih razlika kako je to na str. 6 i 7 vještačenja (list 206-207 spisa), dok negativne razlike anuiteta koje bi nastale uslijed plaćanja po manjem, tečaju valute CHF (u odnosu na početni tečaj) da nisu ostvarene zbog nepravilnog plaćanja anuiteta (plaćanja kunskih iznosa bez usklađivanja s promjenom tečaja).

23. Tužiteljica nije imala posebnih primjedbi i prigovora u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka Gorana Miljasa, već je uskladila istaknuti tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka Gorana Miljasa od 23. lipnja 2025. na način da se o tuženika potražuje iznos od 3.982,88 Eura sa zateznim kamatama od dana uplate svakog mjesečnog iznosa.

24. Tuženik nije imao primjedbi na nalaz i Mišljenje vještaka Gorana Miljasa od 23. lipnja 2025.

25. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Gorana Miljasa, sud je isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu sa pravilima struke i u skladu sa zadatkom koji mu je odredio sud, te da u konkretnom slučaju u nalazu i mišljenju nema nelogičnosti i nedostataka, niti sumnje u pravilnost danog mišljenja.

26. Nedvojbeno je utvrđeno da je tužiteljica ima svojstvo potrošača jer iz samog predmetnog Ugovora o kreditu, njegovih priloga i općih akata koji se na isti Ugovor primjenjuju jasno da je tužiteljica kao građanin, za svoje osobne svrhe, odnosno u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, sklopila predmetni Ugovor o kreditu sa tuženikom, pa da su navodi i prigovori tuženika glede aktivne legitimacije tužiteljice potpuno neosnovani.

27. Kako je iz Nalaza i mišljanje vještaka Gorana Miljasa jasno proizlazi da da negativne razlike anuiteta nisu nastale, je je tužiteljica zaokruživala kunske iznose, nije pratila kretanje tečaja, pa je tako kod svake mjesečne uplate platila nešto više od dospjelog anuiteta, tako da nije ostvarila negativne razlike anuiteta, odnosno takvih razlika da nema, razlika anuiteta da je konstantno pozitivna, to se tuženikov prigovor prijeboja ukazuje u cijelosti neosnovanim.

28. Sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 3.982,88 Eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene svake pojedinačne uplate i presudio kao u toč. I. izreke.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22). Tužiteljici je priznat parnični trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7.t.1., trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku dana 18. veljače 2025., 27. svibnja 2025., 7. listopada 2025. i 25. studenog 2025. u iznosu od 200,00 Eura za svako prema Tbr.9.t.1., za sastav podneska od 1. kolovoza 2025. u iznosu od 200,00 Eura prema Tbr. 8.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023: dalje Tarifa), sve uvećano za 25% PDV-a, za sudske pristojbe tužbe u iznosu od 47,04 Eura, tako da ukupni trošak tužiteljice iznosi 1.547,04 Eura, a tome treba pridodati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 Eura jer bez istog nije bilo moguće izračunati i utvrditi visinu tužbenog zahtjeva, tako da ukupni trošak tužiteljice iznosi 2.047,04 Eura (toč.II.izreke).

U Šibeniku, dana 9. prosinca 2025.

Sudac:

Silvana Klisović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje ovom sudu, pismeno i u dovoljnom broju primjeraka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dn-a:

- punomoćniku tužiteljice

- punomoćniku tuženika