Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u

Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1788/2023-27

U  IME  REPUBLIKE  HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Senki Kirša kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VHŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Jeleni Majstorović, odvjetnici iz Rijeke protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba,radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 5. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja,a u odsutnosti tuženika, po objavi od 10. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210188763/2007, broj kreditne partije: 71037301, od 10.07.2007. godine, sklopljenim između tužiteljice kao korisnika kredita i tužene kao kreditora, kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak, sadržane

- u čl. 1. st. 2. u dijelu u kojem se vraćanje kredita vezuje uz primjenu valutne klazule,

- u čl. 2. st.1. u dijelu koji glasi:” sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja”,

- u čl. 6. st.1. Ugovora, u dijelu koji glasi:”Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.”, te

- u čl. 23., toč.P) koji glasi: “Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora“.

2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude, isplati tužiteljici, iznos od 2.478,92 € (slovima: dvije tisuće četiristo sedamdeset i osam eura i devedeset i dva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, od 01.siječnja 2008. godine, pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od od 01.01.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:

- na iznos od 1,53 € od 2.8.2007 do isplate,

- na iznos od 3,14 € od 2.9.2007 do isplate,

- na iznos od 0,95 € od 4.12.2007 do isplate,

- na iznos od 4,45 € od 2.2.2008 do isplate,

- na iznos od 6,29 € od 1.4.2008 do isplate,

- na iznos od 10,73 € od 3.5.2008 do isplate,

- na iznos od 4,86 € od 28.5.2008 do isplate,

- na iznos od 4,19 € od 27.6.2008 do isplate,

- na iznos od 3,79 € od 2.7.2008 do isplate,

- na iznos od 1,47 € od 2.8.2008 do isplate,

- na iznos od 2,06 € od 2.9.2008 do isplate,

- na iznos od 4,06 € od 2.10.2008 do isplate,

- na iznos od 18,50 € od 7.11.2008 do isplate,

- na iznos od 10,86 € od 2.12.2008 do isplate,

- na iznos od 26,14 € od 2.1.2009 do isplate,

- na iznos od 28,20 € od 6.2.2009 do isplate,

- na iznos od 32,08 € od 13.3.2009 do isplate,

- na iznos od 25,40 € od 7.4.2009 do isplate,

- na iznos od 24,13 € od 2.5.2009 do isplate,

- na iznos od 21,90 € od 2.6.2009 do isplate,

- na iznos od 18,94 € od 2.7.2009 do isplate,

- na iznos od 22,31 € od 20.8.2009 do isplate,

- na iznos od 20,54 € od 2.9.2009 do isplate,

- na iznos od 20,65 € od 2.10.2009 do isplate,

- na iznos od 19,58 € od 2.11.2009 do isplate,

- na iznos od 23,37 € od 8.12.2009 do isplate,

- na iznos od 25,44 € od 2.1.2010 do isplate,

- na iznos od 29,04 € od 2.2.2010 do isplate,

- na iznos od 29,59 € od 2.3.2010 do isplate,

- na iznos od 35,47 € od 28.4.2010 do isplate,

- na iznos od 34,48 € od 2.5.2010 do isplate,

- na iznos od 43,04 € od 13.6.2010 do isplate,

- na iznos od 53,15 € od 2.7.2010 do isplate,

- na iznos od 45,74 € od 2.8.2010 do isplate,

- na iznos od 60,69 € od 2.9.2010 do isplate,

- na iznos od 55,56 € od 2.10.2010 do isplate,

- na iznos od 51,57 € od 2.11.2010 do isplate,

- na iznos od 61,04 € od 2.12.2010 do isplate,

- na iznos od 73,77 € od 2.1.2011 do isplate,

- na iznos od 70,48 € od 2.2.2011 do isplate,

- na iznos od 67,14 € od 2.3.2011 do isplate,

- na iznos od 69,95 € od 2.4.2011 do isplate,

- na iznos od 75,94 € od 12.5.2011 do isplate,

- na iznos od 86,76 € od 11.6.2011 do isplate,

- na iznos od 1.149,95 € od 18.6.2011 do isplate.

3. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u visini od 1.600,00 Eura (slovima: tisuću šesto eura), s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se izračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja,a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snati na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je ustala tužbom protiv tuženika dana 13. lipnja 2023. u kojj navodi da su stranke sklopile dana 10. srpnja 2007. godine Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210188763/2007, broj kreditne partije: 71037301, kojim Ugovorom je tužena, kao kreditor, tužitelju, kao korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 19.951,04 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan isplate kredita. Tužiteljica navodi da je predmetni kredit u cijelosti otplatila. U predmetnoj stvari navodi se da se radilo se o namjenskom kreditu radi kupnje motornog vozila s valutnom klauzulom odobrenog na rok otplate od 60 mjeseci, a kojeg je tužitelj kao potrošač sklopio s tuženom bankom kao trgovcem. Tužiteljica nadalje navodi da se je u pogledu prije spomenutog Ugovora radilo o standardiziranom i po tuženoj unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama nije mogao pregovarati, niti je na iste mogao utjecati. Odredbom članka 1. st.1. Ugovora, utvrđeno da se tužitelj obvezuje na vraćanje kredita uz valutnu klauzulu. Odredbom članka 6. st.1. Ugovora, utvrđeno je da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta da sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. Odredbom čl.23., toč.P), utvrđeno je da korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit te sve obveze na povrat kredita vezani uz valutnu klauzulu, pa time da izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa. Tužiteljica stoga podnosi ovu tužbu, jer smatra da Ugovor sadrži nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava. Tužiteljica posebno navodi, da joj tužena nije niti prije, niti u trenutku zaključenja spornog Ugovora, pružila potpunu, jasnu i razumljivu informaciju o svim bitnim uvjetima i parametrima koji utječu na ukupan trošak kredita, a naročito ne o rizicima uzimanja potrošačkog kredita s istodobnom primjenom CHF-valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a da bi tužiteljica na temelju tako dobivenih obavijesti doista mogla razumjeti cjelokupnost ekonomskih posljedica koje bi za nju mogle proizaći iz takvog pravnog posla, već je tužena koristeći svoju jaču pregovaračku poziciju trgovaca, tužiteljici kao potrošaču putem ponude za sklapanje standardiziranog unaprijed formuliranog, tipskog ugovora o kreditu, o čijim odredbama tužiteljici nije bilo dopušteno pojedinačno pregovarati, protivno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuo nepoštene ugovorne odredbe, koje su dovele do izrazitog nesrazmjera međusobnih prava i obveza, te povrede načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, kao i načela ravnopravnosti ugovornih strana, a sve, jasno, na štetu tužiteljice. Tužena tako nije tužiteljicu upozorila niti na specifične rizike vezane uz valutnu klauzulu CHF. Primjera radi, tužena nije upozorila tužiteljicu na činjenicu da je kod CHF valute riječ o tzv. „valuti utočišta“ i „sigurnoj valuti“ u koju u vrijeme recesije “bježi” kapital, a što za posljedicu ima nagli rast te valute u odnosu na domaću valutu, kao i na činjenicu da je tečaj domaće valute, vezan uz tečaj EUR-a, i to na način da Hrvatska narodna banka svojommonetarnom politikom intervenira u bilo kakva značajnija odstupanja tečaja, dok se tečaj drugih valuta, pa tako i CHF, formira slobodno na svjetskom financijskom tržištu. Spomenute neizvjesnosti činile su kredite vezane uz valutnu klauzulu CHF izuzetno rizičnim, što je tužiteljici kao prosječnom potrošaču, u to vrijeme bilo potpuno nepoznato. Tužena nije tužitelju razložila ekonomske razloge ugovaranja CHF valutne klauzule, a koji bi opravdali njezinu primjenu u konkretnom ugovornom odnosu, nego je tužena tužitelju prikazala isključivo prednosti kredita s valutnom klauzulom u CHF, a koja se očitovala u početno nižoj kamatnoj stopi. Slijedom prije navedenog, razvidno je da tužena tužiteljici nije dala potpunu obavijest u pogledu odlučnih činjenica kojima se ista trebala rukovoditi prilikom sklapanja predmetnog kreditnog odnosa. Odredbom čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP) utvrđeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu (čl. 81.st.2. ZZP) se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. ZZP propisano je da su nepoštene ugovorne odredbe ništetne. Sporne ugovorne odredbe ujedno su protivne i osnovnim načelima obveznog prava. Odredbom čl. 323. ZOO, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila po osnovi takvog ugovora. Pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, i Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, odlučujući u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač protiv 8 tuženih banaka, između ostalih i ovdje tužene, utvrđeno je da je i ovdje tužena banka u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora o istoj nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljeno na jednostranom povećavanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača. Nadalje, tuženima je, pa tako i ovdje tuženoj, naloženo prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te joj se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Citiranom odlukom nadalje, pravomoćno je utvrđeno da je i ovdje tužena banka, u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te joj je naloženo da prekine s opisanim postupanjem. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca. Tužiteljica dodatno ukazuje na sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, od 03.09.2019. godine, Rev-2221/18, kojom su odbijene revizije tuženih banaka kao neosnovane, između ostalog i ovdje tužene, u pogledu primjene nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te na sadržaj recentne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, kojom je isti odbio i odbacio ustavne tužbe sedam banaka podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda u kolektivnom sporu. Obzirom su ništetne odredbe Ugovora iz čl.1 i čl.6., u dijelu u kojem je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, tako što je utvrđeno da se glavnica kredita i kamata otplaćuju u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju za CHF HNB-a, važećem na dan plaćanja, to je tužena u obvezi vratiti tužitelju cjelokupnu tečajnu razliku, odnosno novčani iznos koji je tužitelj platio tuženiku primjenom srednjeg tečaja za CHF na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, a preko visine anuiteta obračunatog primjenom srednjeg tečaja za CHF HNB-a koji je važio na dan isplate kredita, iz razloga što je upravo primjenom tog tečaja tužitelju obračunata i isplaćena kunska protuvrijednost glavnice kredita, koji novčani iznos je tužiteljica doista i primila od tužene. Tužiteljica posebno ističe da pravo na restituciju temeljem ništetnosti iz čl. 323 ZOO, kada je u pitanju pravo zaštite potrošača, treba tumačiti u duhu odredbe čl. 6. st. 1 Direktive 93/13, na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu primjenom nepoštene odredbe. Prije pokretanja ovog parničnog postupka tužiteljica se tuženiku obratila dopisom od 19. svibnja 2023. godine koji sadržava zahtjev za izdavanje kreditne dokumentacije, a koja bi bila potrebna radi izračuna preplaćenih iznosa, odnosno preciziranja tužbenog zahtjeva, sve obzirom da sam tužitelj ne raspolaže istom. Tužiteljica navodi da do dana podnošenja ove tužbe istu nije zaprimila.Predlaže postupiti sukladno članku 186. b. Zakona o parničnom postupku, te po provedenom postupku usvojiti tužbeni zahtjev na utvrđenje i isplatu, sve uz naknadu parničnog troška.

2.U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti suda. Ističe da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210188763/2007 od 10. srpnja 2007. godine za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, tuženik i tužitelj ugovorom potvrdili zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Podredno i opreza radi, daje i odgovor na tužbu. Navodi da su tužitelj i tuženik sklopili 10. srpnja 2007. godine. godine Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210188763/2007 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 19.951,04 CHF. Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu, a kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.951,04 CHF, i to u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu neodređenog iznosa kojeg da će specificirati naknadno. Prije svega, ističe se da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a. Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP-a. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja. Predmetnom tužbom tužitelj zahtijeva da sud tuženiku naloži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu te da se tuženiku naloži isplata tužitelju iznosa čiju će visinu odrediti nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Međutim, institut stupnjevitih tužbi koristi se u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže. Odredba članka 186.b ZPP-a tako izričito navodi situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužitelja da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže. Prema odredbi članka 186. ZPP-a pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavka 4. ZPP-a. Tuženik ističe da je dana 26.5.2023. godine zaprimio tužiteljev zahtjev za dostavom dokumentacije te je istom zahtjevu i udovoljio dana 7.6.2023. Shvaćanje da stupnjevita tužba nije dopuštena u slučaju kada je tuženik već dostavio svu potrebnu dokumentaciju potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci poslovnog broja Rev 677/2021-2 od 2. veljače 2022. Tuženik prvenstveno smatra da tužba nije dopuštena, a podredno da tužba nije uredna. Također odredbom članka 160. Zakona o kreditnim institucijama određeno da je tuženik kao kreditna institucija dužan jedanaest godina čuvati sve isprave koje se odnose na otvaranje i zatvaranje te evidentiranje promjena stanja na računima za plaćanje te depozita, kao i ugovore i druge isprave o zasnivanju poslovnog odnosa. Pod rokom od jedanaest godina podrazumijeva se razdoblje nakon isteka godine u kojoj je poslovna promjena nastala, odnosno u kojoj su knjigovodstvene isprave sastavljene. Ako se isprave odnose na dugoročne poslove, takve se isprave čuvaju tijekom cijelog razdoblja trajanja poslovnog odnosa i najmanje jedanaest godina nakon isteka godine u kojoj je poslovni odnos prestao. Kako je predmetni kredit prijevremeno zatvoren 15.3.2012. godine, prema odredbi članka 160. Zakona o kreditnim institucijama rok za čuvanje ugovorne dokumentacije od jedanaest godina počeo je teći dana 15.3.2012 godine te je istekao 15.3.2023. godine, te je po proteku istog sva ugovorna dokumentacija uništena. Stoga kako je tuženik tužbu tužitelja od 13.6.2023. godine zaprimio 28.9.2023. godine, tuženik ističe da ne raspolaže sa zatraženom dokumentacijom te stoga istu nije u mogućnosti dostaviti tužitelju. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane VH. Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova.Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je korisnik kredita vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 13.06.2018. godine nastupila zastara. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanjamjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C- 243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C- 81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.

Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka) Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Zaključno tuženik navodi da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovopredmetnom ugovoru o kreditu odraz odredbe članka 22. ZOO-a koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosuna kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom (za razliku u tečaju u CHF) izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3.Proveden je dokazni postupak uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (list 8 do 12 spisa), u Obavijest o promjeni kamatne stope (list 13 i 14 spisa), u Obavijest o isplati kredita (list 15 spisa), u dopis za dostavu dokumentacije (list 16 spisa), u otplatni plan i obračune (list 124 i 125, 127 do 134 spisa), u pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 135 spisa),saslušana je tužiteljica (list 148 i 149 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke koji je u spis dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 154 do 165 spisa),

4.Tužitelj se tijekom postupka očitovao podneskom od 14. svibnja 2024. (list 118 do 121 spisa), od 13. svibnja 2025. (list 177 do 180 spisa),od 10. srpnja 2025. (list 185 spisa), a tuženik podneskom od 21. svibnja 2024. (list 136 do 142 spisa), od 10. travnja 2025. (list 174 do 176 spisa) i od 24. lipnja 2025. (list 184 spisa).

5.Stranke nisu predlagale usmeno pojašnjenje nalaza.

6.Prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda ne nalazi se osnovanim. U konretnom slučaju osnovanost prigovora valjalo je ispitati u svjetlu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13, 41/14, 110/15, 14/19) važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu

. Odredbom čl. 40. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj,a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, pa se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale i tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj. Sud u Zagrebu čija je mjesna nadležnost određena ugovorom znatno je udaljen od prebivališta tužitelja ( oko 176 km) pa bi odlaskom u Zagreb potrošač bio izvrgnut dodatnim troškovima i gubitku vremena, pa po ocjeni ovog suda, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu tuženika-trgovca predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu.

7.Člankom 59. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta , ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. U konkretnom slučaju pravni posao zaključen je u Rijeci.

8.U ovom postupku nije sporno da su stranke zaključile dana 10. srpnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 3210188763/2007 kojim je tuženik odobrio tužitelju iznos od 19.951,04 CHF u protuvrijednosti u kunama. Tužitelj se obvezao ugovoreni iznos vratiti u 60 mjesečnih anuiteta. Dakle, ugovorena ja valutna klauzula u CHF, kao i promjenjiva kamatna stopa koja se izračunava i naplaćuje u skladu s važećim odlukama tuženika.Radilo se o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila.

9. Tužitelj smatra da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna,te potražuje iznos za koji smatra da je preplaćen i koji je tuženik neosnovano stekao.

10.Tuženik osporava sve navode tužitelja, smatra da odredba nije ništetna, ističe prigovor zastare. Spori da bi tužitelj imao pravo u ovom postupku u kojem traži povrat stečenog bez osnove,a ne naknadu štete, štititi svoja prava pozivom na utvrđenja iz odluka donijetih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije,te osporava tužitelju status potrošača. Također smatra da je prilikom izračuna potrebno imati u vidu tzv. negativne razlike.

11.Ugovor o kreditu zaključen je između stranaka ovog postupka, te je tuženik kao kreditor sredstva stavio na raspolaganje tužitelju. Dakle, tužitelj je kao korisnik bio u obvezi otplatiti kredit i sve što je otplaćeno po navedenoj kreditnoj partiji predstavlja ispunjenje njegove obveze, pa to što su formalno za vrijeme trajanja kredita određene uplate vršene od strane druge osobe, ne utječe na aktivnu legitimaciju tužitelja.

12.U ovom je postupku saslušana tužiteljica čiji iskaz ovaj sud cijeni iskrenim. Iz iskaza proizlazi da je bila općenito informirana o proizvodima tuženika, ali o posebnim uvjetima i parametrima zbog kojih dolazi do promjene kamatne stope ili dodatnog pojašnjenja u odnosu na kredite sa valutnom klazulom u EUR u smislu razlike i eventualne zaštite od strane HNB-a nije bilo govora.Tužiteljica je postupala kao prosječni potrošač.

13.Glede osporavanja statusa potrošača tužitelja, obrazlaže se da je shodno odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu (Narodne novine 96/23) potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj aktivnosti. Stranke su sklopile Ugovor o kreditu radi kupnje vozila,a tužitelj ga je zaključio kao fizička osoba izvan svoje djelatnosti, dok je tuženik visoko specijalizirana bankarska ustanova koja plasira novac potrošačima u vidu raznih "novčarskih" proizvoda.

14.Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope,a ta presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. Revizije tužitelja i tuženika izjavljene protiv presude VTS pod brojem P-7129/13 odbijene su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14.

15.Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. utvrdila je nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom VTS-a pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem VSRH pod brojem Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako VSRH ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su oba bitna sastojka ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

16.Kao odlučna činjenica u pogledu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti i zahtjeva za povrat primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, jest okolnost da se tužitelj u tužbi pozvao na naprijed navedena pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12.

17.Zakonom o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, 78/12, 56/13, 41/14 dalje ZZP) uređen je učinak odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Na bitno sličan način određeni su učinci presude donesene povodom kolektivne tužbe i prema ZPP-u i to u članku 502. c ZPP-a prema kojem se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,a što je već prethodno i navedeno.

18.Dakle, prema citiranim je odredbama za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potrebno je utvrditi da li je odluka na koju se tužitelj pozvao odluka donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP –a i članka 502.a stavka 1. ZPP-a i jesu li tom odlukom prihvaćeni zahtjevi iz takve tužbe, a potom i da li tužitelj ovom pojedinačnom tužbom traži zaštitu interesa odnosno prava koje je bilo predmetom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ukoliko je odgovor na postavljena pitanja pozitivan,a u konkretnom slučaju jest, sud u pojedinačnom zahtjevu više nije ovlašten raspravljati o tome je li došlo do povrede ili ugroze prava čija se zaštita traži, već je dužan prihvatiti utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, onda kada je zahtjev iz takve tužbe prihvaćen odnosno kada je utvrđeno postojanje povrede propisa zaštite potrošača. Uz to se ističe kako prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava obvezuje sudove samo u postupku radi naknade štete, međutim tu odredbu treba teleološki tumačiti tako da se ima primijeniti u svakom individualnom postupku čija je svrha saniranje posljedica utvrđene povrede kolektivnih interesa potrošača, tako i u ovom postupku u kojem se zahtjev tužitelja temelji na vraćanju primljenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. U prilog tome govori i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u kojoj se ističe potreba vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu SHŠ i SH Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora, da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, i da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.

19.Slijedom obrazloženog, nedvojbeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak.

20.Samo ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti ništetno imajući u vidu da takvo postupanje potpada pod slobodu uređivanja obveznih odnosa, a nije protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 47/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO-a). Međutim, treba reći da u ovom sporu tuženik nije iznio niti jedan prigovor koji nije raspravljen presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7192/13 od 13. lipnja 2014.,presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., ali i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 .To znači da su zaključak o povredi kolektivnih interesa ti sudovi donijeli na činjeničnoj i pravnoj osnovi u kojoj su u obzir uzeti, preciznije otklonjeni, isti prigovori koje tuženik ovdje ističe. Prema tome, istaknuti prigovori kojim tuženik spori tužiteljevu tezu o ništetnosti prijeporne odredbe ni na koji način ne dovode u pitanje koneksitet utvrđene povrede kolektivnih interesa i konkretnog slučaja, niti predstavljaju nove okolnosti koje bi u ovom predmetu mogle dovesti do drukčije odluke. Svi navedeni sudovi pošli su od toga da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne i uočljive. Međutim, iste nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije, te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj. Primjenom testa poštenosti zaključeno je da su te kod tih banaka bile dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao u cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Slijedom toga, takva odredba ugovora uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, kao i načelu zabrane zlouporabe prava.

21.Ništetna je i nepoštena ugovorna odredba na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredba o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva jer prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kada su sklapani ugovori nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR.

22.Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, prema čl. 323. st. 1. ZOO-a, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je tuženik tužitelju dužan vratiti iznos koji je tužitelj više platio kao posljedicu promjene tečaja.

23.Glede visine tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću.

24.Vještak je pozvan na izradu nalaza na način da izračuna razliku između pojedinih anuiteta koje je tužitelj platio primjenom tečaja na dan dospjeća svakog pojedinog anuiteta, i iznosa kojeg bi tužitelj platio primjenom početnog tečaja CHF. Vještak je izračunao da pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, da je tužitelj na ime tečajnih razlika više uplatio iznos od 2.478,92 Eura.

25.Tuženik nije prigovorio samom matematičkom izračunu vještaka,ali i nadalje osporava osnov potraživanja.Smatra da se trebaju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni odnosno negativne razlike neovisno o tome da li je tuženi istaknuo prigovor radi prijeboja ili pak protutužbu za navedene negativne razlike.

26.Ocjena je ovoga suda da nije pravilno umanjiti preplaćeni iznos za tzv. negativne razlike. To stoga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Svaki izračun anuiteta vršio je tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja, pa nema stjecanja bez osnove na strani tuženika.

27.Visina tužbenog zahtjeva postavljena je sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka kojeg ovaj sud prihvaća kao stručnog,te smatra da je isti udovoljio datoj mu zadaći.

28. Po ocjeni ovog suda pravilno je vezati visinu tužbenog zahtjeva za početni tečaj jer je odnosu na taj parametar ugovorna odredba jasna, razumljiva i točno određena i na istu su nedvojbeno obje strane pristale.

29.Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju i kamate i to od prvog dana nakon dana stjecanja preplaćenih iznosa od strane tuženika, budući da je isti, s obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača koja implicira svijest o nepripadnosti tako stečene imovine, bio nepošten, sve pozivom na članak 1115. ZOO-a.

30.Visina zatezne kamate određena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.

31.Glede prigovora zastare, isti se nalazi neosnovanim.

32.Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO- a), koji zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a. Odredbom čl. 241. ZOO propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugom nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Pokretanjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Stav u tom smislu iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. navodeći da „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe…“.

33.Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sve s obzirom na činjenicu da je tužbeni zahtjev usmjeren i na utvrđenje ništetnosti. Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., slijedom čega nema dvojbe da ukoliko je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

34. U odnosu na potraživanje s osnova tečajne razlike, zastara je počela teći 14. lipnja 2018.,te je istekla 14. lipnja 2023., dok je tužitelj tužbom ustao 13. lipnja 2023. slijedom čega zastara nije nastupila.

35.Odluka o troškovima donijeta je pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a.

36.Visina troška odmjerena je sukadno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23).

37.Tužitelju je priznat slijedeći trošak:

- sastav tužbe 100 bodova/200,00 € (Tbr.7.1.)

-sastav podneska od 14.5.2024. 100 bodova/200,00 € (Tbr.8.1.)

-pristup ročištu 22.5.2024. 100 bodova/200,00 € (Tbr.9.1.)

-pristup ročištu 24.10.2024. 100 bodova/200,00 € (Tbr.9.1.)

-sastav podneska od 13.5.2025. 100 bodova/200,00 € (Tbr.8.1.)

-pristup ročištu 5.11.2025. 100 bodova/200,00 € (Tbr.9.1.)

-trošak vještačenja 400,00 €.

38.Temeljem članka 11. stavak 1. alineja 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18, 51/23) potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni su od plaćanja sudskih pristojbi.

U Opatiji, 10. prosinca 2025.

S u d a c:

Senka  Kirša

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika