Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagreb

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-553/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80 A, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, Maksimirska 81, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 2. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, danom objave 9. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 05. lipnja 2007. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika SLAVONSKA BANKA d.d., Osijek, Kapucinska 29, MBS: 030002102, kao kreditora i ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „Troškovi“, u dijelu koji glasi:

„ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,25% (jedanzarezdvadesetpetposto) jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao pravnom sljedniku iza SLAVONSKA BANKA d.d., Osijek, Kapucinska 29, MBS: 030002102, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 838,45 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 14. lipnja 2007. pa do isplate, koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za

P-553/

pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem na iznos glavnice iz točke II. izreke ove presude potražuje zatezne kamate preko dosuđene stope propisane za ostale odnose, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 919,61 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 9. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 654,11 EUR s pripadajućim zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su ŠZ s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i pravni prednik tuženika dana 05. lipnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio korisniku kredita stambeni kredit za kupovinu i adaptaciju kuće u iznosu od 114.000,00 CHF, u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s rokom vraćanja od 22 godina, kao i da je u članku 7. Ugovora o kreditu pod nazivom „Troškovi” ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1,25% te se plaća jednokratno i unaprijed. S tim u vezi, korisniku kredita je dana 13. lipnja 2007. naplaćena naknada u iznosu od 838,45 EUR / 6.317,27 kn

P-553/

(prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a sve sukladno odredbi članka 7. pod nazivom „Troškovi” Ugovora o kreditu. Navodi također da je Ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, nisu pojašnjene, niti su jasne i razumljive. Navodi da su te odredbe prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Uz to, plaćanje naknade za jednokratne troškove obrade kredita u visini od 838,45 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača budući da je pravni prednik tuženika, nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, koji je umanjen za navedeni iznos naknade. Korisnik kredita je fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala kao potrošač, a u odnosu na pravnog prednika tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno je bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, te nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi bila jasna i lako razumljiva. Sve navedeno dovelo je do pristanka korisnika kredita na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane pravnog prednika tuženika. Tim isto, pravni prednik tuženika je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Poziva se na čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i pravnog prednika tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi je nepoštena ugovorna odredba te je stoga ista, sukladno čl. 87. st. 1. Z ZP/03 , ništetna. U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (nadalje: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je pravni prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, korisnika kredita doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje pravnog prednika tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Shodno tome, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo

P-553/

838,45 EUR. Pritom pravni prednik tuženika u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, ne spominjući što točno ista obuhvaća, a što korisniku kredita kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato. Poziva se na aktualnu sudsku praksu i na presude Suda Europske unije C-84/19 i C-224/19 u kojima je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te je tuženicima naloženo isplatiti iznos naplaćen na ime naknada za obradu kreditnog zahtjeva, potvrđeno da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje. Slijedom svega navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane pravnog prednika tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Usto, očito je i nesporno da je navedena naknada, koju je korisnik kredita platio 13. lipnja 2007. godine u iznosu od 838,45 EUR /6.317,27 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn) prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 87. st.1. ZZP/03, sve u smislu odredbe čl. 81.st.1. ZZP/03, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi ali ništetnoj ugovornoj odredbi na temelju koje je ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine kojim je korisnik kredita prenio na tužitelja tražbinu s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada po predmetnom ugovoru o kreditu. O navedenom ustupu tužitelj je obavijestio tuženika. Tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu a koji se odnosi na naknadu za obradu kredita i isplatu iznosa od 838,45 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je u bitnome istaknuo prigovor nepostojanja aktivne legitimacije jer su potrošačka prava strogo osobne naravi te nisu prenosiva na druge osobe. Ne spori da je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu i da je korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora naplaćena jednokratno naknada u utuženom iznosu. Smatra da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, što daje mogućnost korisniku da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe te navedeni čl. 7. Ugovora ne podliježe testu nepoštenosti u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita), koje usluge ima pravo naplatiti. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Poziva se na aktualnu sudsku praksu i presudu Suda EU u predmetu C-565/21 odnosno da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Osporava tijek zatezne kamate budući da se on ne može smatrati nepoštenim

P-553/

stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a te ističe prigovor zastare potraživanja.

3. Tuženik je na ročištu 3. listopada 2025. učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu i saslušao svjedoka ŠZ na okolnost statusa potrošača i pregovaranja o predmetnim odredbama.

5. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim u pogledu glavne stvari.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu bez depozita od 5. lipnja 2007. a koje se odnose na naknadu za obradu kredita i isplatu iznosa od 838,45 EUR koje je prednik tužitelja platio po osnovi ništetnosti takvih odredbi ugovora.

7. Među strankama je sporna aktivna legitimacija odnosno da li je eventualna tražbina povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju, jeli navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, zastara predmetnog potraživanja te tijek zateznih kamata.

8. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva niti da su prednik tuženika Slavonska banka d.d. i ŠZ sklopili Ugovor o kreditu bez depozita.

9. Nesporno je i da je ŠZ sa tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu o kojem je tuženik obaviješten 14. lipnja 2023. (list 36 spisa).

10. Čl. 2. Ugovora o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 5. lipnja 2007. (list 52-60 spisa) pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednost iznosa od 114.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita. U čl. 7. Ugovora o kreditu koja nosi naziv „Troškovi”, uz ostalo ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutno iznosi od 1,25% jednokratno, unaprijed.

11. Sadržajno proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Čl. 2. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita stambeni kredit za kupnju nekretnine. Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi taj stan bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe.

12. Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) od 1. lipnja 2023. (list 61-65 spisa) ŠZ ustupio je tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojeg je sklopio sa prednikom tuženika i to tražbinu s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

13. Tražbina iz ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih

P-553/

odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

14. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

15. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

16. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik odnosno korisnik kredita. Tužitelj je aktivno legitimiran za ostvarenje svoga tužbenog zahtjeva.

17. Prema utvrđenju ovoga suda, u ovom se slučaju ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznos na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

18. Iz iskaza svjedoka ŠZ na ročištu od 2. prosinca 2025. (list 216-217 spisa) proizlazi da je sklopio ugovor o kreditu sa Slavonskom bankom d.d. radi kupnje obiteljske kuće i njezine adaptacije te ista nije nikad iznajmljena. Svjedok je iskazao da mu nije posebno objašnjena pojedina odredba kredita već je rečeno da je potrebno platiti određenu naknadu te da nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, da se nije posebno komentiralo niti raspravljalo o naknadama, niti je mislio da je moguće o istoj pregovarati niti tražiti smanjenje naknade.

19. Dakle, iz iskaza svjedoka proizlazi da nije pregovarao o naknadi za obradu kredita, niti su mu te odredbe pojašnjene, već je prihvatio ugovor koji je ponuđen jer je trebao kredit radi kupnje i adaptacije obiteljske kuće. Sud je prihvatio iskaz svjedoka jer je logičan i uvjerljiv te u skladu dokumentacijom koja prileži spisu a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi kredit ili predmetnu nekretninu koristio u bilo kakve poslovne svrhe.

P-553/

20. Predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio prednik tuženika. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe čl. 7. Ugovora mogao zaključiti koji je iznos troškova jednokratne obrade kredita s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

21. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

22. Zbog toga sud utvrđuje da odredbe koje su predmet tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, ništetne su sukladno odredbama čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost tih odredbi ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

23. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetnih odredbi dijela čl. 7. Ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 838,45 EUR.

24. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za troškove obrade kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti tih odredbi (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

25. Slijedom navedenog, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za troškove obrade kredita i isplatu iznosa od 838,45 EUR. Stoga odlučeno kao pod točkom I. i II. Izreke.

26. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih se konkretnih troškova ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku

P-553/

od prvog slijedećeg dana od izvršenog plaćanja, koje je bilo nesporno 13. lipnja 2007. što proizlazi iz dopisa tuženika (list 37-38 spisa).

27. Što se tiče stope zatezne kamate na iznos glavnice a koje tužitelj potražuje po stopi propisanoj za trgovačke ugovore, valja reći da se radi o tražbini povrata stečenog temeljem ništetne odredbe ugovora i stoga tužitelj ima pravo potraživati zatezne kamate po stopi propisanoj za ostale odnose, kako je odlučeno u točki II. izreke dok je preko te stope odbijen sa tuženim zahtjevom kao u točki III. izreke.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje: Tarifa), utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 838,45 EUR obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u glavnoj stvari. Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife), za sastav podneska od 28. ožujka 2024. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8/1 Tarife), za trošak zastupanja na ročištima dana 3. listopada 2025. i 2. prosinca 2025. u iznosu od po 150,00 EUR (Tbr. 9/1 Tarife), zastupanja na ročištu dana 3. studenog 2025. u iznosu od 75,00 EUR (Tbr. 9/2 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 42 Tarife) ukupno iznosi 843,75 EUR. Tužitelju je priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 36,04 EUR i presudu u iznosu od 39,82 EUR, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19) te je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 919,61 EUR, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a , kako je i odlučeno pod točkom IV. izreke ove presude.

29. Tužitelju nije priznat trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita, budući je riječ o dokumentaciji koja je razvidna i u ostalom nije niti bila sporna tijekom postupka. Također mu nije niti priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude, kao niti trošak zatražen preko iznosa koji tužitelju pripada sukladno Tarifi i Zakonu o sudskim pristojbama i priznatom trošku svjedoku, te je stoga odlučeno kao pod točkom V. izreke.

U Zagrebu, 9. prosinca 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka odnosno od dana objave ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 39,82 EUR

2. tuženiku po odvj.

3. pisarnica – kal. 60 dana