Republika Hrvatska

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-240/2025.-13.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, u pravnoj stvari tužitelja CF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Kristina Krajačić, odvjetnica u Zaboku, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon 12. studenoga 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 8. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 12. 3. Ugovora o kreditu broj 9010821487 sklopljen između stranaka dana 9. studenoga 2005., koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita...”.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Ulica grada Vukovara 274 tužitelju CF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] platiti iznos od 177,30 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se od 10. studenoga 2005. pa do 31. prosinca 2007. određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. u skladu sa čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodištu uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugu polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 276,54 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja 8. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 9. studenoga 2005. zaključio ugovor o kreditu broj 9010821487. U ugovornom odnosu tužitelj je nastupao u svojstvu potrošača jer je kredit korišten namjenski za kupnju vozila za njegove osobne potrebe. Istim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 18.650,49 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca. Ugovorne strane su bez pojedinačnog pregovaranja u čl. 12.3. ugovorile naknadnu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, jednokratno, koju se tužitelj obvezao platiti prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita. Prilikom isplate kredita dana 9. studenoga 2005. na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva naplaćen mu je iznos od 279,76 CHF, što iznosi 177,30 EUR po fiksnom tečaju konverzije.

1.1. Kako je predmetni ugovor o kreditu sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, zbog čega je izvjesno da se o njegovim pojedinačnim odredbama nije pregovaralo pa ni sam tužitelj nije imao mogućnosti pregovarati o namjeni i visini sporne naknade, koja mu je nametnuta kao obveza, time je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, čime je ista odredba nepoštena, a time i ništetna u smislu čl. 81. st. 2. i 3. i čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03). Poziva se na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima te je zatražio zakonske zatezne kamate od dana plaćanja te naknade.

2. U odgovoru na tužbu I. tuženik je naveo da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Istaknuo je prigovor zastare. Prodavatelj robe ili pružatelj usluge ima ovlast dokazivanja da je potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke. Smatra da je tužitelj mogao postati svjestan nepoštenosti predmetne odredbe, ako ne ranije, onda 2014. kada je prvi dio presude po tzv. kolektivnoj tužbi za CHF kredite postao pravomoćan, a podredno 2018. kada je drugi dio te presude postao pravomoćan.

2.1. Poziva se na čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača i na čl. 2. st. 1. toč. 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju prema kojoj ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku osim troškova javnog bilježnika. U skladu s čl. 2. Zakona o obveznim odnosima volja ugovornih strana je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu. Ugovaranje takve odredbe nije zabranjeno, već je dopušteno i predviđeno Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite po čl. 3. kao i Direktivom 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ. Tek je 2017. Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita.

2.2. Iznos naknade je fiksno određen i bio je poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. U ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženika, što nije ni danas. Činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključenja da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Odredba o spornoj naknadi je jasna, razumljiva i uočljiva, a naknade su dostupne u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima banke. Ista predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita te je tužitelj pristao platiti iznos te naknade. Tužitelj je mogao od službenika banke zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana uz spornu odredbu.

2.3. Prigovorio je i označenoj vrijednosti predmeta spora.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu na str. 5-10 spisa, u otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope na str. 11-12 spisa, pročitao dokumentaciju u prilogu odgovora na tužbu tuženika na str. 21-29 spisa te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

4. Ocjenjujući dokaze u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, u daljnjem tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Vrijednost predmeta spora u ovom predmetu jest iznos kondemnatornog tužbenog zahtjeva, a ne i deklaratornog dijela jer je deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu. Zato je sud u skladu s čl. 40. st. 3. ZPP-a odredio vrijednost predmeta spora s iznosom od 177,30 EUR.

6. Nije bila sporna činjenica da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru zaključenom u vrijeme važenja Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), koji se primjenjuje na konkretan pravni odnos po čl. 1163. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama).

7. Tužitelj je prilikom saslušanja iskazao da je u banci zatražio kredit za osobni automobil. Podigao ga je za osobne potrebe, a ne za bilo kakvu profesionalnu djelatnost. Nije bio vlasnik obrta, OPG-a ili nečeg sličnog. U banci mu je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji kredit, a takav ugovor kakav su mu u banci sastavili počeo je plaćati u mjesečnim ratama. Nikakvi pregovori nisu vođeni prije zaključenja ugovora o kreditu. Svjestan je da je banka naplatila naknadu za obradu kredita, ali se ne sjeća da bi o tome bilo govora niti se sjeća koliko je iznosila ta naknada niti je li o tome išta pročitao u ugovoru. Nije bilo govora o tome na što bi se točno odnosili troškovi obrade kredita. Ne sjeća se postotka u kojem je naplaćena naknada za obradu kredita, a misli da se radilo o iznosu od nekih 260,00 CHF, ali to ne zna točno.

8. Iz iskaza saslušanog tužitelja utvrđeno je da pregovora prije zaključenja ugovora o kreditu nije ni bilo, istog je unaprijed sastavila banka, time da nisu vođeni bilo kakvi pregovori oko troškova obrade kredita, niti o tome na što bi se odnosili troškovi obrade kredita. Tuženik nije predlagao nikakve dokaze na ovu okolnost.

9. Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank C-

620/17, ECLI: EU:C: 2019:820 odlučeno je:

"Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da se zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku-o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti- također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku-koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdim koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove- načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora.“.

11. Iako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, iste je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članice Europske unije. Međutim, Sud Europske unije ustanovio je u pravu Europske unije načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava Europske unije te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Tako je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12).

12. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

13. Kako nije bilo ni pregovora oko naknade za obradu kredita, to banka tužitelju nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu, a okolnost da se radilo o tipskom ugovoru te okolnost da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sve u svojoj ukupnosti prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu korisnika kredita pa je takva ugovorna odredba nepoštena i ništetna.

14. Banka je trebala u skladu s načelom dobrog gospodarstvenika, jasno i nedvosmisleno tužitelju prezentirati u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, no, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Tužitelj je sadržajem ugovora informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih) niti je o plaćanju iste mogao pregovarati.

15. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi korisnici kredita prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru kojeg je unaprijed sastavila banke, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima nije vodila računa.

16. Neprihvaćanjem te odredbe od strane korisnika kredita, on bi bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili sl.). Iz iskaza tužitelja proizlazi da se radilo o unaprijed pripremljenom ugovoru, što znači da bez predmetne naknade za obradu nije bilo moguće sklopiti ugovor. Zato banka nije postupala u dobroj vjeri i tužitelj nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Po čl. 104. i 211. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

18. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

19. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja.

19.1. S obzirom na utvrđenje da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjev i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, ocijenili da je upravo tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega je sukladno čl. 215. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade, a to je datum 10. studenoga 2005.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a, a visina istih odmjerena je u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23).

20.1. Parnični trošak tužitelja obuhvaća trošak sastava tužbe (tbr. 7/1-25 bodova), trošak podneska od 12. srpnja 2025. (tbr. 8/1-25 bodova), trošak zastupanja na ročištima 24. rujna i 12. studenoga 2025. (tbr. 9/1-25 bodova), što ukupno iznosi 100 bodova ili 200,00 EUR računajući vrijednost jednog boda od 2,00 EUR. PDV na taj iznos jest 50,00 EUR, što ukupno iznosi 250,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i na presudu u istom iznosu, što ukupno daje iznos od 276,54 EUR.

20.2. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. trenutno važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama).

20.3. Tuženik nije uspio u parnici pa mu nije dosuđena ni naknada parničnog troška.

21. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 8. prosinca 2025.

Sudac

Karolina Balen

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Kristina Krajačić, Zabok

2. Odvjetnik Petra Vatavuk, Zagreb, Ulica grada Vukovara 274

3. eOglasna ploče suda