REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. Pr-1866/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Danijeli Marotti Andrić, u pravnoj stvari tužitelja Medicom d.o.o. iz [adresa], OIB: 35239633369, zastupanog po punomoćnici Vlatki Nadramija, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Nadramija i Partneri d.o.o. u [adresa], protiv tuženika ŠL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Jujnoviću Lučiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Jujnović Lučić Marković Ivandić Galić u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja Vlatke Nadramija, odvjetnice, tuženika osobno i punomoćnice tuženika Antonije Galić Kondža, odvjetnice, 8. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku, ŠL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju Medicom d.o.o., [adresa], OIB: 35239633369, iznos od 19.151,74 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 15. listopada 2024. godine, pa do naplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i nadoknaditi tužitelju troškove ovog postupka, uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do naplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 8. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je, u svojstvu poslodavca, s tuženikom, u svojstvu radnika, sklopio 31. kolovoza 2022. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radno mjesto servisera, temeljem kojeg je tuženik započeo s radom kod tužitelja 1. rujna 2022. Navedeni je Ugovor o radu u cijelosti stavljen van snage, te je u postupku usklađenja s Izmjenama i dopunama Zakona o radu i novim Pravilnikom o radu tužitelja, u cijelosti zamijenjen Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 1. veljače 2023. Člankom 9 Ugovora o radu ugovoreno je da će tužitelj, ukoliko to potrebe rada budu zahtijevale, omogućiti tuženiku, o trošku tužitelja, stručno usavršavanje, edukaciju i školovanje, s time da se tuženik obvezao nakon obavljene edukacije, odnosno stručnog usavršavanja, ostati u neprekinutom radnom odnosu kod tužitelja u dvostrukom vremenskom trajanju od vremena provedenog na edukaciji, a minimalno godinu dana nakon prestanak edukacije. Predmetnim je člankom također ugovoreno da će u slučaju nepoštovanja gore navedene obveze tuženik nadoknaditi tužitelju dvostruki iznos svih troškova i izdataka koje je tužitelj imao povodom usavršavanja, edukacije ili školovanja tuženika. Tužitelj navodi da je iz sklopljenog Ugovora o radu razvidno da se obveza tužitelja sastojala u 'ulaganju' u edukaciju i usavršavanje radnika u skladu s potrebama rada, a tuženik se obvezao ostati u neprekinutom radnom odnosu kod Tužitelja u periodu minimalno od jedne godine od dana zadnje edukacije. Upravo u gore navedene svrhe, tužitelj je tuženiku platio:

- školarinu za preddiplomski stručni studij informacijskih tehnologija na Visokoj školi za informacijske tehnologije, [adresa] za školsku godinu 2022/2023 u iznosu od 2.658,97 EUR

- školarinu za preddiplomski stručni studij informacijskih tehnologija na Visokoj školi za informacijske tehnologije, [adresa] za školsku godinu 2023/2024 u iznosu od 2.207,48 EUR

- trošak edukacije temeljem putnog naloga br 245/22 u iznosu od 867,11 EUR

- trošak edukacije temeljem putnog naloga br 335/22 u iznosu od 872,53 EUR

- trošak edukacije temeljem putnog naloga br 158/23 u iznosu od 1.586,54 EUR

- trošak edukacije temeljem putnog naloga br 175/23 u iznosu od 785,00 EUR

- trošak edukacije temeljem putnog naloga br 226/24 u iznosu od 598,24 EUR Iz navedenog nesporno proizlazi da je tužitelj s osnova troškova edukacije tuženika imao troškove u ukupnom iznosu od 9.575,87 EUR. Tužitelj je, nakon što mu je tuženik najavio mogućnost jednostranog otkaza Ugovora o radu, dopisom od 6. rujna 2024. upozorio tuženika da će ga u slučaju jednostranog otkaza teretiti za dvostruki iznos troškova edukacije. Kako je tuženik ipak jednostrano otkazao ugovor o radu, tužitelj mu je 19. rujna 2024. uputio poziv na plaćanje, na koji je tuženik odgovorio dopisom od 3. listopada 2024., negirajući svoju obvezu plaćanja. Tužitelj smatra potrebnim napomenuti da je njegova osnovna djelatnost opremanje zdravstvenih ustanova sa medicinskom opremom, vrhunskim RTG i UZV uređajima te usluga servisa za medicinske uređaje. Vrlo specifična znanja koja su potrebna za servisiranje pojedinih medicinskih uređaja ne mogu se steći samo formalnim obrazovanjem, već isključivo dugotrajnim edukacijama koje su organizirane za pojedine medicinske uređaje od strane proizvođača/distributera tih uređaja. Prilikom zapošljavanja na radno mjesto servisera medicinskih uređaja, tuženik nije ima nikakva prethodna iskustva niti znanja na tom području, te su stranke dogovorile da će tužitelj za navedeni posao educirati i osposobiti tuženika, a da će ovaj, po prestanku edukacije, ostati na radnom mjestu dvostruko vremena od trajanja edukacije. Navedeno je ugovoreno iz razloga što je sam proces edukacije dugotrajan, te radnik, prije završetka edukacije, nije osposobljen za samostalan rad. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da se nalaži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 19.151,74 EUR na ime troškova edukacije, kao i nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od datuma donošenja presude pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Navodi da nije sporno da je s tužiteljem sklopio predmetni Ugovor o radu, međutim, suprotno tužiteljevim tvrdnjama, osporava u cijelosti svoju odgovornost za isplatu utuženog iznosa od 19.151,74 EUR za koju tužitelj neosnovano tvrdi da postoji u slučaju prestanka radnog odnosa prije proteka dvostrukog vremenskog trajanja od trajanja edukacije ili školovanja koju je tužitelj u okviru radnog odnosa omogućio tuženiku. Navodi da je odredba čl. 9. st. 3. i 4. sklopljenog Ugovora o radu prije svega odražava obvezu poslodavca propisanu odredbom članka 54. stavak 1. Zakona o radu da, u skladu s mogućnostima i potrebama rada, omogući radniku školovanje, obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje. Dalje ističe da iz daljnjih odredba čl. 9. st. 5. i 6. Ugovora o radu proizlazi da je istima ugovorena (i) obveza tuženika da nakon obavljene edukacije, odnosno stručnog usavršavanja provede u radnom odnosu kod tužitelja dvostruko razdoblje od onog kojeg je proveo na edukaciji, odnosno (ii) obveza povrata dvostrukih troškova izdataka koje je isti imao zbog usavršavanja, edukacije ili školovanja tuženika, iz bilo kojeg razloga zbog kojeg tuženik ne bi bio u mogućnosti ispuniti obvezu pod i). Takve odredbe Ugovora o radu, kojima bi se radnik obvezao poslodavcu ostati određeno razdoblje u radnom odnosu ili vratiti troškove koje je imao zbog usavršavanja, edukacije ili školovanja tuženika nedvojbeno su protivne ustavnom načelu slobode rada te slobode odabira poziva i zaposlenja. Pored navedenog, iste su protivne i zakonskom pravu radnika da u svakom trenutku redovito otkaže ugovor o radu bez navođenja posebnog razloga jer bi prema citiranoj odredbi članka 9. stavak 6. Ugovora o radu tuženik kao radnik imao obvezu povrata troškova usavršavanja, edukacije ili školovanja u slučaju bilo kakvog načina prestanka rada, odnosno i u slučaju da sam poslodavac otkazuje ugovor o radu i to s bilo kakve osnove. Isto tako, a kao što je već ranije naglašeno, zakonska je obveza poslodavca, u ovom slučaju tužitelja da u skladu s mogućnostima i potrebama rada, omogući radniku, odnosno tuženiku, školovanje, obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje. Sukladno Ugovoru o radu, svrha omogućavanja navedenog je cilj kvalitetnijeg obavljanja posla od strane radnika, a što bi izravno dovelo i do razvoja poslovanja tužitelja te porasta cijene usluga. Dakle, razumno je za zaključiti da je svako upućivanje tuženika na usavršavanje, edukaciju ili školovanje bilo od interesa za tužitelja, koji je kao poslodavac dužan ulagati u razvoj svog poslovanja i nema zakonske osnove da se trošak takvog ulaganja prebacuje na radnika kao treću osobu. Iz svega naprijed iznesenog razvidno je da članak 9. stavak 5.i 6. Ugovora o radu ne proizvode pravne učinke jer su protivne Ustavu Republike Hrvatske i prisilnim propisima ZOR-a, a koje stajalište je zauzela i potvrdila sudska praksa. Slijedom navedenog, ne postoji pravna osnova da se tuženika, u slučaju prestanka radnog odnosa, tereti za obvezu plaćanja iznosa od 19.151,74 EUR kao dvostrukog iznosa troškova koje je tužitelj navodno pretrpio u svrhu ulaganja u tuženikovo usavršavanje, edukaciju ili školovanje. Opreza radi, a u slučaju da sud zauzme stav da bi u ovom konkretnom slučaju ipak postojala odgovornost tuženika za naknadu troškova, tuženik skreće pažnju da su stranke 1. rujna 2022. donijele Odluku o upućivanju na stručno usavršavanje kojom su u cijelosti uređena međusobna prava i obveze između ovdje tužitelja i tuženika koja proizlaze iz stručnog usavršavanja. Naime, predmetnom Odlukom određeno je da je, u slučaju prestanka radnog odnosa kod poslodavca u roku kraćem od tri godine nakon završetka studija, radnik dužan vratiti poslodavcu sve troškove, a koji troškovi su Odlukom određeni u ukupnom iznosu od 54.180,00 HRK (7.190,92 EUR). Iz samog sadržaja predmetne Odluke razvidno je da su odredbe iste u koliziji s odredbama Ugovora o radu glede troškova stručnog usavršavanja pa je jasno da su prilikom potpisivanja Odluke stranke imale namjeru detaljnije regulirati svoja prava i obveze na način kako je to uređeno Odlukom, stoga tužitelj sada nema nikakvu osnovu pozivati se na primjenu odredaba Ugovora o radu u ovom konkretnom sporu. Dakle, tuženik smatra da bi u rubriciranom postupku u pogledu odgovornosti istoga za troškove usavršavanja, odnosno edukacije (kao i visine tih samih troškova) eventualno mogla biti mjerodavna Odluka, a ne Ugovor o radu te bi tuženik bio obvezan platiti samo onaj iznos troškova koji je određen Odlukom (54.180,00 HRK tj. 7.190,92 EUR), a ne dvostruki iznos kako to tužitelj pogrešno navodi u tužbi. Dakle, iz svega navedenog razvidno je da tužitelj neopravdano tereti tuženika za obvezu plaćanja iznosa od 19.151,74 EUR pozivajući se na članak 9. Ugovora o radu. Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da su ispunjene pretpostavke za podnošenje tužbe niti je dokazao postojanje osnove svog zahtjeva, slijedom čega tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te naložiti tužitelju platiti tuženiku troškove parničnog postupka uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od datuma donošenja presude pa do isplate.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka pročitao svu dokumentaciju koja prileži spisu, te je saslušan tuženik kao stranka u postupku.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa 19.151,74 eura na ime troškova edukacije i stručnog usavršavanja.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su tužitelj, kao poslodavac, i tuženik, kao radnik, zaključili 1. veljače 2023. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme temeljem kojeg je radnik zaposlen na radno mjesto servisera te da je navedenim Ugovorom stavljen van snage prethodno sklopljeni Ugovor o radu od 31. kolovoza 2022.,

- da je tužitelj podmirio tuženiku troškove školarine preddiplomskog studija informacijskih tehnologija Visoke škole za informacijske tehnologije za akademsku godinu 2021./2022. u iznosu od 2.658,97 eura te za školsku godinu 2023./2024. u iznosu od 2.207,48 eura,

- da je tužitelj platio tuženiku troškove edukacije temeljem putnog naloga br 245/22 u iznosu od 867,11 EUR, putnog naloga br 335/22 u iznosu od 872,53 EUR, putnog naloga br 158/23 u iznosu od 1.586,54 EUR i putnog naloga br 175/23 u iznosu od 785,00 EUR.

- da je tuženik 30. rujna 2024. otkazao predmetni Ugovor o radu.

7. Među strankama je prije svega sporno je li ništetna odredba čl. 9. st. 5. i 6. Ugovora o radu od 1. veljače 2023. na kojoj tužitelj temelji svoj zahtjev.

8. Uvidom u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. veljače 2023., sklopljenog između tužitelja kao poslodavca i tuženika kao radnika utvrđeno je da je čl. 9. st. 3. ugovoreno da ukoliko to potrebe rada budu zahtijevale, poslodavac će, s ciljem kvalitetnijeg obavljanja posla, omogućiti radniku stručno usavršavanje, edukaciju i školovanje iz područja na kojem radnik redovito radi kod poslodavca. Stavkom 4. istog članka je ugovoreno da stručno usavršavanje, edukacija i školovanje radnika iz prethodnog stavka ovog članka obavljat će se o trošku poslodavca, u vrijeme i na način kojeg će odrediti poslodavac i o tome radniku dostaviti sve potrebne podatke i obavijesti. Odredbom st. 5. istog članka je ugovoreno da se radnik, nakon obavljene edukacije, odnosno stručnog usavršavanja, na koju je upućen od strane poslodavca, obvezuje ostati u neprekinutom radnom odnosu s poslodavcem u dvostrukom vremenskom trajanju od vremena provedenog na edukaciji, a minimalno godinu dana nakon prestanak edukacije. Stavkom 6. istog članka je ugovoreno da u slučaju nepoštovanja obveze iz prethodnog stavka, iz bilo kojih razloga i u bilo kojem opsegu, radnik se obvezuje nadoknaditi poslodavcu dvostruki iznos svih troškova i izdataka koje poslodavac isti imao zbog usavršavanja, edukacije ili školovanja radnika.

9. Iz Odluke o upućivanju na stručno usavršavanje od 1. rujna 2022. proizlazi da se istom tuženik, zaposlen kod tužitelja kao serviser, upućuje na stručno usavršavanje pohađanjem izvanrednog preddiplomskog stručnog studija u organizaciji i izvođenju Visoke škole za informacijske tehnologije, da je program započet u rujnu 2021. i traje 4 akademske godine, da je djelatnik završio prvu godinu te su mu preostale 3 akademske godine, a da trošak školarine od 3 godine tereti budžet tužitelja. Dalje je razvidno da temeljem citirane Odluke tužitelj snosi slijedeće troškove koji proizlaze iz stručnog usavršavanja djelatnika: predviđeni troškovi četverogodišnjeg programa, odnosno preostale tri godine školovanja iznose 54.180,00 kn, dok je zaposlenik dužan: završiti stručni studij u roku od tri godine i šest mjeseci od početka 2. godine studija, u predviđenim rokovima izvršavati obaveze koje proizlaze iz nastavnog plana i programa studija, izraditi i obraniti završni rad u roku predviđenim nastavnim planom i programom, steći naziv stručni prvostupnik (baccalaureus) inženjer informacijskih tehnologija koji mu po uspješno završenom programu studija pripada i o tome tužitelju podnijeti dokaz, znanja i iskustva stečena stručnim usavršavanjem prenositi neposrednim suradnicima na za to najpogodnije načine te jednom godišnje izvještavati Upravu o statusu studija, broju preostalih ispita i planiranom roku završetka – usmeno. Člankom 6. je određeno da ako djelatnik ne završi studij u ugovorenom roku, tužitelj kao poslodavac ima pravo jednostrano raskinuti Ugovor o stručnom usavršavanju, a djelatnik je dužan tužitelju vratiti do tada učinjene troškove iz točke 3. Odluke. Ako djelatniku prestane radni odnos kod tužitelja prije završetka studija ili odustane od programa studija prije njegova završetka, tužitelj ima pravo jednostrano raskinuti Ugovor o stručnom usavršavanju, a djelatnik je dužan tužitelju vratiti dotada učinjene troškove iz točke 3. Odluke. Ako djelatniku prestane radni odnos kod tužitelja prije isteka roka od tri godine nakon završetka studija, dužan je tužitelju vratiti sve troškove iz točke 3. ove Odluke.

9.1. Iz citirane Odluke je nadalje razvidno da je u završnim odredbama navedeno da je tuženik podnio molbu za upućivanje na četverogodišnji stručni studij informacijskih tehnologija, od kojih mu je preostalo tri akademske godine, u organizaciji i izvođenju Visoke škole za informacijske tehnologije, a da je tužitelj, imajući u vidu radne zadatke djelatnika kod tužitelja kao poslodavca i razvojni potencijal tvrtke te interes unapređenja poslovanja tužitelja, donio Odluku da se tuženik uputi na stručni studij.

10. Tuženik je u svom iskazu naveo da je svjestan u cijelosti svih odredaba čl.9. Ugovora o radu. Potvrdio je da je točno da mu je tužitelj platio školarine za preddiplomski stručni studij za školsku godinu 2022/2023 te 2023/2024, kao i sve edukacije kao je to navedeno pod toč.III. tužbe. Naveo je da je otkazao predmetni ugovor o radu s 30. rujna 2024. jer je s tim danom sklopio radni odnos s novim poslodavcem. Dalje je naveo da je s poslodavcem 1. rujna 2022. sklopio odluku o upućivanju na stručno usavršavanje te je smatrao da su potpisom takve odluke ugovorili da će se u slučaju raskida radnog odnosa od strane njega kao radnika, on biti u obvezi vratiti samo jednostruki iznos stručnog usavršavanja. Što se tiče troška edukacije temeljem putnog naloga br. 226/2024 navodi da se radilo o putu u Milano, radilo se o sastanku distributera gdje su se distributeri međusobno upoznavali, a na sastanku je prezentiran uređaj kojeg su već koristili, na sastanku su prezentirane nekakve nove softverske nadogradnje, na sastanku su radili na aplikaciji te se upoznavali s mogućnostima uređaja. Smatra da taj sastanak nije bio servisni trening kao što su bili drugi treninzi koji su održani u Budimpešti pa stoga drži da se u tom slučaju ne radi o stručnom usavršavanju, sastanak je trajao dva dana. Nije sporio detalje navedene na nalogu za službeno putovanje broj 226 od 27. svibnja 2024. kojeg je osobno potpisao.

11. Uvidom u Nalog za službeno putovanje broj 226 od 27. svibnja 2024. vidljivo je da je istim tuženik, zaposlen kod tužitelja na radnom mjestu serviser medicinske radiološke opreme, upućen na put u Milano, Italija, zbog sudjelovanja na edukaciji, kao i da je pod rubrikom „Izvještaj (Kratak opis službenog putovanja)“ navedeno: „sudjelovanje na godišnjem meetingu distributera Anatomage stolova za virtualnu anatomiju, edukacija o novim funkcionalnostima stola“.

12. Uzimajući u obzir da iz priloženog Naloga za službeno putovanje broj 226 od 27. svibnja 2024. kao nesporno proizlazi da je u istom navedeno da je razlog putovanja sudjelovanje na edukaciji, da je pod opisom službenog putovanja navedeno da će se na putu provoditi „edukacije o novim funkcionalnostima stola“ te da je tuženik osobno isti potpisao, a što je sve tuženik i potvrdio u svom iskazu, sud je zaključio da je tuženik temeljem tako izdanog naloga ipak sudjelovao na edukaciji.

13. Stoga sud nije prihvatio iskaz tuženika u dijelu u kojem navodi da službeni put temeljem putnog naloga broj 226 od 27. svibnja 2024. nije bio u cilju edukacije, dok je u ostalom dijelu sud prihvatio iskaz tuženika jer je isti logičan i sukladan dokumentaciji priloženoj u spisu.

14. Tijekom postupka valjalo je utvrditi je li ništetna odredba čl. 9. st. 5. Ugovora o radu kojom je propisano: "da se radnik, nakon obavljene edukacije, odnosno stručnog usavršavanja, na koju je upućen od strane poslodavca, obvezuje ostati u neprekinutom radnom odnosu s poslodavcem u dvostrukom vremenskom trajanju od vremena provedenog na edukaciji, a minimalno godinu dana nakon prestanak edukacije“, odnosno odredba čl. 9. st. 6. Ugovora o radu kojom je propisano: „da u slučaju nepoštovanja obveze iz prethodnog stavka, iz bilo kojih razloga i u bilo kojem opsegu, radnik se obvezuje nadoknaditi poslodavcu dvostruki iznos svih troškova i izdataka koje poslodavac isti imao zbog usavršavanja, edukacije ili školovanja radnika.“ 14.1. Tekst citiranih odredaba članka 9. Ugovora o radu se imaju tumačiti na način da bi u slučaju prestanka ugovora o radu otkazom, neovisno o tome otkazuje li ugovor poslodavac ili radnik, tuženik, kao radnik, bio dužan bezuvjetno nadoknaditi tužitelju, kao poslodavcu, troškove školovanja i edukacije koji su nastali do trenutka otkazivanja. Na ovaj način tuženik ne bi mogao slobodno otkazati ugovor o radu, jer bi uslijed otkazivanja morao snositi troškove školovanja i edukacije, a koji troškovi će neminovno postojati, na što ukazuje odredba čl. 9. st. 3. Ugovora o radu prema kojoj je ugovoreno da će poslodavac, ukoliko to potrebe rada budu zahtijevale, s ciljem kvalitetnijeg obavljanja posla, omogućiti radniku stručno usavršavanje, edukaciju i školovanje iz područja na kojem radnik redovito radi kod poslodavca, i koji su u konkretnom slučaju i nastali.

15. Odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Člankom 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Člankom 327. stavkom 1. ZOO je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

16. Odredbom članka 115. stavka 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, dalje u tekstu: ZR) propisano je da radnik može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, ne navodeći za to razlog. Ta odredba štiti pravo i slobodu radnika da jednostrano otkaže ugovor o radu, ne propisujući pri tome nikakve penalizirajuće posljedice po radnika. Jedno od obilježja ugovora o radu je dobrovoljnost koja se ogleda kroz slobodu ugovaranja i sklapanja ugovora o radu te jedino zakonodavac ima ovlast propisati i ograničiti tu slobodu. Nastavno, poslodavac ne može radniku ograničiti slobodu kako glede sklapanja ugovora o radu tako niti slobodu glede otkazivanja ugovora o radu.

17. Odredbom članka 54. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine", broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., pročišćeni tekst 85/10., 5/14. - dalje u tekstu: Ustav) propisano je da svatko ima pravo na rad i slobodu rada (stavak 1.), odnosno da svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost (stavak 2.).

18. Sporne odredbe čl. 9. st. 5. i 6. Ugovora o radu, upravo suprotno cilju odredbe čl. 115. st. 4. ZR-a kojom se konkretiziraju ustavne slobode iz odredbe čl. 54. Ustava, penalizira jednostrani otkaz ugovora o radu od strane radnika. Ustavnopravno je neprihvatljivo, te u suprotnosti sa ciljem i sadržajem navedenih ustavnih i zakonskih normi, da radnik na bilo koji način bude kažnjavan za otkazivanje ugovora o radu.

19. Ugovor o radu je u suštini obveznopravni odnos u kojem se sukladno čl. 8. st. 4. ZR-a na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u svezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom, sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ZR-om ili drugim zakonom, primjenjuju u skladu s naravi toga ugovora opći propisi obveznog prava, pa tako i odredba čl. 4. ZOO-a koja propisuje obvezu sudionika da se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

20. Pored samog teksta spornih odredaba članka 9. Ugovora o radu, valjalo je utvrditi i je li tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o radu i unošenja u tekst ugovora odredaba članka 9. postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

21. Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud utvrđuje da je tužitelj, kao poslodavac, prilikom sklapanja Ugovora o radu sa tuženikom, kao radnikom zaposlenom na radnom mjestu serviser u isti unio i odredbe da ukoliko to potrebe rada budu zahtijevale, poslodavac će s ciljem kvalitetnijeg obavljanja posla, omogućiti radniku stručno usavršavanje, edukaciju i školovanje iz područja na kojem radnik redovito radi kod poslodavca, a kako je to ugovoreno čl. 9. st. 3. Ugovora o radu. Daljnjom odredbom st. 4. istog članka je ugovoreno da će se stručno usavršavanje, edukacija i školovanje radnika obavljati o trošku poslodavca, u vrijeme i na način kojeg će odrediti poslodavac i o tome radnik dostaviti sve potrebne podatke i obavijesti. Također, tužitelj i u tužbi navodi da tuženik nije imao prethodna iskustva nit znanja u području koje obuhvaća radno mjesto na kojem se tuženik zaposlio te da su stranke dogovorile da će tužitelj za navedeni posao educirati i osposobiti tuženika za obavljanja poslova tog radnog mjesta. Nadalje, iz Odluke o upućivanju na stručno usavršavanje također proizlazi da je tužitelj decidirano naveo, a imajući u vidu radne zadatke tuženika i razvojni potencijal tvrtke tužitelja te interes unapređenja poslovanja tužitelja, donio Odluku da se tuženika uputi na stručni studij.

22. Stoga, iz tako ugovorene odredbe jasno proizlazi da je školovanje, edukacija i stručno usavršavanje radnika prvenstveno ugovoreno u interesu tužitelja, jer su iste trebale biti izvršene za potrebe rada i s ciljem kvalitetnijeg obavljanja posla od strane tuženika kao radnika. Također, znanja stečena školovanjem i u provedenim edukacijama radnici opet se vraćaju tužitelju na način da ih primjenjuju u svakodnevnom radu i pri tome doprinose poslovanju tužitelja.

23. Ovaj sud je stava da je tužitelj, ukoliko je htio spriječiti ili ograničiti tržišnu utakmicu radnika s poslodavcem nakon prestanka radnog odnosa, a čiji legitimni cilj je sprječavanje bivšeg radnika da ostvaruje za sebe ili treće osobe dobit po osnovi posebnih tehnika rada kojima je obučen kod poslodavca, utoliko je tužitelj imao mogućnost sukladno odredbama čl. 102. ZR-a ugovoriti sa tuženikom ugovornu zabranu utakmice na određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu, u kojem slučaju bi tužitelj bio dužan sukladno odredbama čl. 103. ZR-a isplaćivati mjesečno tuženiku naknadu plaće. Iz odredaba spornog Ugovora, ne proizlazi da je tužitelj izrijekom zabranio tuženiku takmičenje sa tužiteljem kao poslodavcem u smislu odredaba čl. 102. ZR-a. Stoga je razvidno iz svih okolnosti slučaja da je tužitelj ustvari želio postići iste učinke kao što je ugovorna zabrana takmičenja zaposlenika sa poslodavcem, ali pri tome izbjegavajući zakonsku obvezu da tuženiku isplaćuje naknadu plaće, već upravo suprotno, ustanovljuje nedopuštenu odredbu za naplatu troškova i izdataka koje je imao zbog stručnog usavršavanja, edukacije ili školovanja od tuženika i to i u slučaju da tuženik ne ostane u neprekinutom radnom odnosu s poslodavcem u dvostrukom vremenskom trajanju od vremena provedenog na edukaciji, a minimalno godinu dana nakon prestanka edukacije i to iz bilo kojeg razloga i u bilo kojem opsegu.

24. Opisano ponašanje tužitelja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer služi postizanju cilja ograničavanja ustavne slobode rada, ograničavanju prava radnika na otkazivanje ugovora o radu te zaobilaženju zakonske obveze poslodavca da sukladno zakonu ugovori ugovornu zabranu takmičenja radnika sa poslodavcem uz odgovarajuću propisanu naknadu plaće.

25. Obzirom na sve iznijeto ovaj sud utvrđuje da su odredba čl. 9. stavka 5. i 6. Ugovora o radu ništetne, pa je samim time otpala osnova tužiteljeva zahtjeva za naknadom troškova edukacije, slijedom čega je valjalo tužitelja odbiti s tužbenim zahtjevom u cijelosti.

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove. S obzirom da je tužitelj izgubio parnicu, dužan je, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka, dok je zahtjev tužitelja za naknadom troška odbijen.

27. Visina troška tuženika određena je sukladno odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje OT), budući da je tuženik zastupan po odvjetniku, a prema vrijednosti predmeta spora.

27.1. Tako su tuženiku priznati slijedeći troškovi: za sastav odgovora na tužbu 250 bodova (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištu održanom 13. svibnja 2025. 250 bodova (Tbr. 9/1 OT) te za zastupanje na ročištu održanom 14. listopada 2025. 250 bodova (Tbr. 9/1 OT), dakle ukupno 750 bodova, a što uz vrijednost boda od 2,00 eura, uvećano za trošak PDV-a od 25% sveukupno trošak tuženika iznosi 1.875,00 eura, a koji trošak je dužan platiti tužitelj.

27.2. Tuženiku su temeljem članka 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 80/22), dosuđene zatezne kamate na parnični trošak po stopi zatezne kamate određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, tekućima od presuđenja do isplate.

28. Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, 8. prosinca 2025.

Sutkinja:

Danijela Marotti Andrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćnici tužitelja

2. punomoćniku tuženika