P-6008/2019-59

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ul. Ivana Gundulića 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Branki Šolić u pravnoj stvari tužiteljice- protutuženice NNZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Mariju Boniću, odvjetniku u [adresa] protiv tuženika- protutužitelja NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćnici Vladimiri Hebrang, odvjetnici u [adresa] radi utvrđenja prava vlasništva te predaje u posjed nakon provedene javne i usmene glavne rasprave zaključene dana 23.listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika parničnih stranaka, na ročištu za objavu dana 08.prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi :

'' 1.Utvrđuje se da je tužiteljica vlasnica 1/2 idealnog dijela nekretnine označene kao:2. suvlasnički dio : 71/740 ETAŽNO VLASNIŠTVO ( E-2) dijela čest. zem. [katastarska čestica], koji je suvlasnički dio povezan s posebnim dijelom i u naravi predstavlja dvosoban stan položen na prizemlju, označen kao cjelina slovom "B", orijentacije sjever- istok- jug, ukupne neto površine 71,45 m2 , koji se sastoji od dnevnog boravka, kuhinje, dvije sobe, dva hodnika, kupaonice, wc-a i spreme, a koji se nalazi u stambenoj zgradi oznake: [adresa], dvorište, stambena zgrada, [adresa], ukupne površine 506m2, upisan u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] zemljišne knjige zemljišnog odjela Split, Općinskog suda u Splitu.

2.Dužan je tuženik trpjeti brisanje prava vlasništva na nekretnini opisanoj u toč. I. izreke sa svog imena, uz istodobnu uknjižbu prava vlasništva u korist tužiteljice. ''

II. Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev koji glasi :

'' I.Nalaže se tužiteljici-protuženoj NNZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana tuženiku-protutužitelju NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] predati u suposjed nekretninu označenu kao 2.suvlasnički dio : 71/740 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-2) 1.dio čest. zem. [katastarska čestica] koji je suvlasnički povezan s posebnim dijelom i u naravi predstavlja dvosoban stan položen na prizemlju, oznalen kao cjelina slovom '' B'', orijentacije sjever-istok-jug, ukupne neto površine 71,45 m2 koji se sastoji od dnvenogboravka, kuhinje, dvije sobe, dva hodnika, kupaonice, WC-a i spreme, a koji se nalazi u stambenoj zgradi oznake KUĆA DVOR, KUĆA, [adresa], DVor ukupne povšrine 496 m2. sagrađenoj na k. č. [katastarska čestica], upisanoj u ZU 14760, k. o. [katastarska općina] zemljišne knjige Općinskog suda u Splitu.

II.Nalaže se tužiteljici-protutuženoj NNZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana tuženiku-protutužitelju NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi prouzročene parnične troškove uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate – po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. ''

III.Nalaže se tuženiku-protutužitelju u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici-protutuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 5.500,00 EUR.

Obrazloženje

1.Dana 27.studenog 2019. pred ovim sudom zaprimljena je tužba tužiteljice NNZ protiv tuženika NN radi utvrđenja prava etažnog vlasništva dvosobnog stana u prizemlju zgrade, neto površine 71,45 m2, označen kao cjelina slovom B, orijentacije sjever-istok-jug koji se nalazi u stambenog zgradi oznake KUĆA DVOR, KUĆA, [adresa], DVOR, ukupne površine 496 m2, sagrađenoj na čest. zem. [katastarska čestica], upisanoj u ZU 14760, k. o. [katastarska općina]. U činjeničnom dijelu tužbe navodi se da je tužiteljica dana 21.listopada 2003. god. u Zagrebu, kao kupac, sklopila ugovor o kupoprodaji nekretnine s ZN, kao prodavateljem, kojim ugovorom je tužiteljica stekla vlasništvo opisanog stana. U trenutku sklapanja navedenog ugovora u zemljišne knjige je kao vlasnik idealnog dijela predmetne nekretnine bio upisan ZN. Dana 03.svibnja 2004. tužiteljica je podnijela zemljišnoknjižnom odjelu prijedlog za uknjižbu (Z-4770/24) na predmetnoj nekretnini temeljem gore navedenog ugovora sklopljenog s knjižnim vlasnikom. Naslovni sud je 28.ožujka 2006.god. donio rješenje kojim je odbio prijedlog tužiteljice za uknjižbu, uz obrazloženje da je u trenutku podnošenja prijedloga za uknjižbu tužiteljice, kao zemljišnoknjižni vlasnik bio upisan ovdje tuženik, a ne više ZN, s kojim je tužiteljica sklopila ugovor o kupoprodaji. Naime, ZN je sklopio dva ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine, i to jedan dana 01.listopada 2003. s ovdje tuženikom te drugi dana 21.listopada 2003. s ovdje tužiteljicom. Tuženik je svoj prijedlog za uknjižbu podnio sudu 21.listopada 2003. pod poslovnim brojem Z-8103/03 te ga je sud uknjižio kao vlasnika budući da, iako je tužiteljica sklopila ugovor s ZN prije nego se tuženik uknjižio kao vlasnik, tuženik je prije tužiteljice podnio prijedlog za uknjižbu. Tužiteljica dalje navodi da je knjižni prednik ZN sklopio ugovor o kupoprodaji s tuženikom ne s ciljem da bi mu predao svoje pravo vlasništva suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, već da bi time osigurao ispunjenje obveze koju se obvezao ispuniti ovdje tuženiku. Namjera ZN je bila zasnovati pravo zaloga u korist tuženika, a ne prenijeti istome pravo vlasništvo. U prilog navedenom čak govori i činjenica da tuženik nikada nije platio kupoprodajnu cijenu ZN, nije platio porez na promet nekretnina, niti je ikada pokušao ući u posjed predmetnog stana ili barem pokazati namjeru izvršavanja vlasničkih prava. S obzirom da se tuženik oglušio na poziv ZN da mu dobrovoljno "vrati" vlasništvo predmetne nekretnine, ZN je podnio tužbu s ciljem poništenja ugovora o kupoprodaji između njega i tuženika, iz razloga postojanja mana volje, odnosno simuliranog pravnog posla. Tužiteljica se odmah obratila ZN koji joj je tada rekao da nema prepreka za njezino korištenje predmetnom nekretninom te da će on pokrenuti pravni postupak za poništenje pravnog posla između njega i ovdje tuženika, nakon čega će se tužiteljica moći uknjižiti. Tužiteljica je odmah uložila žalbu protiv odbijajućeg rješenja te je čak i njezin prednik ZN uložio žalbu protiv rješenja kojim je uknjižen ovdje tuženik. Suposjed predmetne nekretnine tužiteljica je stekla još 1993.god. kada je njezin muž MN formalnopravno kupio predmetnu nekretninu zajedno s ZN, svaki u 1/2 dijela vlasništva. Budući da drugi suvlasnik predmetne nekretnine, ZN nije bio zainteresiran za predmetnu nekretninu, tužiteljica je u samostalnom suposjedu predmetne nekretnine zajedno s drugim suposjednikom MN još od 1993.god. Razlog nezainteresiranosti ZN za "svoj" suvlasnički dio nekretnine leži u činjenici da on nikada nije u cijelosti otplatio kupoprodajnu cijenu za predmetnu nekretninu. Naime, platio je samo 4 obroka po 3000 DEM. Navedeno iz razloga što je ZN imao usmeni dogovor s tužiteljicom i njezinim suprugom da ona bude vlasnik predmetne nekretnine, odnosno suvlasničkog dijela koji je formalnopravno bio vlasništvo ZN, a on da postane vlasnik druge imovine proizašle iz poslovnog odnosa sa suprugom tužiteljice. Dakle, ZN nije ni imao nikakvih vlasničkih pretenzija prema predmetnoj nekretnini. Tužiteljica je stvarno izvršavala vlasničke ovlasti. Sklapanjem ugovora o kupoprodaji od 21.listopada 2003. tužiteljica je htjela pravno ozakoniti svoj posjed stjecanjem prava vlasništva te je u dobroj vjeri sklopila ugovor o kupoprodaji s ZN kao upisanim vlasnikom suvlasničkog dijela, uopće ne znajući da je ZN paralelno sklopio ugovor o kupoprodaji iste nekretnine. Štoviše, tužiteljica je platila porezna davanja na obavljenu kupoprodaju. Dakle, tužiteljica je u kontinuiranom samostalnom suposjedu predmetne nekretnine još od 1993.god., a barem od 2003.god., za koje vrijeme je uredno s drugim suposjednikom, svojim suprugom, podmirivala sve obveze koje su teretile predmetnu nekretninu, plaćala režijske troškove, održavala urednim stan i dio zajedničkih dijelova koji se odnose na predmetni stan, odnosno drugim riječima zajedno s drugim suposjednikom, svojim suprugom, izvršavala je sva vlasnička prava i svoju faktičnu vlast nad predmetnom nekretninom kao da je vlasnica iste. Tuženik, iako je formalnopravno 21.listopada 2003.god. kupio predmetnu nekretninu, nikada nije ušao u posjed nekretnine niti je uopće kontaktirao s tužiteljicom ili drugim suvlasnikom i suposjednikom, niti je ikada pokazao bilo kakav interes za predmetnu nekretninu, pa tako čak nije niti podmirio porez na promet nekretnina. Slijedom iznijetog tužiteljica smatra da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništvo dosjelošću budući je u posjedu više od 10 godina, pa čak i 20 godina, a njen posjed je zakonit, istinit i pošten.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev i ujedno istakao protutužbeni zahtjev radi predaje u suposjed utužene nekretnine. Navodi da je tužiteljica, jednako kao i njen suprug MN, već ranije znala za sklopljeni pravni posao tuženika sa UN, a svakako po prijemu negativnog zemljišnoknjižnog rješenja suda od 28.ožujka 2006. kada je njen prijedlog za upis prava suvlasništva za ½ temeljem ugovora sa prodavateljem ZN odbijen zbog upisa tuženika kao suvlasnika. Utoliko smatra da za svo vrijeme od 2006. tužiteljica nije bila savjesna pa nije niti mogla stjeći pravo vlasništva dosjelošću. Nadalje, tvrdi da tužiteljica i nije zapravo u posjedu stana već je to njen sin ZNZ koji se u međuvremenu upisao kao suvlasnik ½ ranije upisane u korist MN pa tako tužiteljica zapravo posjedovne čini ne vrši za sebe nego u ime i po nalogu MNZ. Osporava navode tužiteljice da tuženik nije dolazio na predmetnu nekretninu ističući da je po zaključenju ugovora o kupoprodaji odmah bio došao na nekretninu, ali ga tužiteljica, njen suprug i ZN nisu htjeli pustiti u suposjed pravdajući se da će se o svemu dogovoriti i da se tuženik strpi. S obzirom da sama tužiteljica navodi da se nalazi u posjedu stana, a osporava tuženiku pravo suvlasništva to je tuženik ustao protutužbom radi predaje u suposjed.

3.U dokaznom postupku sud je pregledao pisanu dokumentaciju koju su stranke dostavile : dopis od 02.listopada 2019. sa povratnicom, zapisnik od 05.studenog 2013. i tužba predana 28.lipnja 2012. u predmetu ovog suda broj Po-104/12, izvadak iz zemljišne knjige ZU 14760, [broj poduloška], k. o. [katastarska općina] na dan 20.lipnja 2012., izvadak iz zemljišne knjige ZU 14760, k. o. [katastarska općina] na dan 16.studenog 2005. , kupoprodajni ugovor od 01.listopada 2003. između ZN i NN, broj ovjere OV- 11059/2003 od 01.listopada 2003., prijedlog radi uknjižbe od 03.svibnja 2004., rješenje Općinskog suda u Splitu broj Z-4770/04-NS od 28.ožujka 2006., žalba od 12.rujna 2006. u predmetu Z-4770/04, rješenje Općinskog suda u Splitu broj Z-4829/07-NS od 03.svibnja 2007., žalba od 22.prosinca 2005. u predmetu Z-8109/03, potvrda o uplati od 19.listopada 2006., porezno rješenje od 24.rujna 2005. klasa UP/I-410-20/2004- 001/01714, potvrda od 21.listopada 2003. broj ovjere OV-8985/03, ugovor o kupoprodaji od 21.listopada 2003. između NNZ i ZN,broj ovjere OV-8984/03 od 21.listopada 2003., rješenje Općinskog suda u Splitu broj Z-7331/93-DP od 16.listopada 1998., račun HEP-Distribucije d.o.o. za period od 30.ožujka-30.rujna 2004., račun T-com-a za listopad 2004., studeni 2004., presuda Općinskog suda u Splitu broj Po-104/12 od 23.prosinca 2014., presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž-2198/15 od 26.siječnja 2017., ZK izvadak ZU 14760, k. o. [katastarska općina] dan 17.listopada 2023., e- izvadak od 18.veljače 2020., ZU 14760, k. o. [katastarska općina], e-povijesni ZK izvadak ZU 14760, k.o, Split na dan 19.veljače 2020., dopis od 16.siječnja 2020., spisi Po-104/12, Z-8103/03, Z-4829/07, Z-4770/04, Z-43552/19, Z- 3956/20. Saslušane su parnične stranke te svjedoci MN, ZNZ, RN, LN, ŠN, ČN i GN. Od izvođenja ostalih predloženih dokaza sud je odustao budući je stanje stvari dovoljno razjašnjeno po izvedenim dokazima, uvažavajući i načelo procesne ekonomičnosti. Napominje se da predloženog svjedoka UN sud nije saslušao jer je provjerom u JRO MUP-a utvrđeno da je osoba preminula dana **.**.2019.

4.Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku ( NN 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan te da protutužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Protutužbenom zahtjevu dodijeljen je poslovni broj P-366/2024 te je raspravnim rješenjem navedeni predmet pripojen ovom radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja.

6. 1.Predmet tužbe jest zahtjev tužiteljice NNZ radi utvrđenja prava vlasništva na temelju dosjelosti na stanu koji se nalazi u prizemlju zgrade u [adresa] upisan u ZU 14760, k. o. [katastarska općina] kao etažno vlasništvo E-2 u zgradi sagrađenoj na k. č. zem. [katastarska čestica].

6.2. Predmet protutužbe jest zahtjev tuženika NN kao upisanog zemljišnoknjižnog suvlasnika stana (1/2) koji je predmet tužbe radi predaje u suposjed.

7.Među strankama je sporno je li tužiteljica stekla pravo vlasništva te posljedično ima li tuženik pravo zahtijevati predaju u suposjed stana koji je predmet tužbenog zahtjeva.

8. Mjerodavno pravo sadržano je u odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 81/15- pročišćeni tekst, dalje ZV) i Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ( Narodne novine broj 53/1991, dalje ZOVO).

9. Iz priloženih ugovora o kupoprodaji proizlazi sljedeće :

-da je dana 01.listopada 2003. između ZN, kao prodavatelja i NN, kao kupca sklopljen kupoprodajni ugovor predmet kojeg je 3/54 dijela suvlasničkog dijela nekretnine u [adresa], sagrađenoj na čest. zem. [katastarska čestica], ZU 14760 u naravi trosobni stan sa pripadajućom terasom i garažom

-člankom 3. Ugovora od 01.listopada 2003. određeno je da je dio kupoprodajne cijene u iznosu od 45.000,00 EUR isplaćen dok se ostatak cijene u iznosu od 10.000,00 EUR ima isplatiti u roku od 36 mjeseci odnosno ukoliko unutar roka od 36 mjeseci dođe do prodaje nekretnine tada odmah po prodaji

-člankom 4. Ugovora određeno je da kupac postaje vlasnik i stupa u posjed odmah

-potpis ugovornih strana javnobilježnički je ovjeren dana 01.listopada pod brojem OV- 11059/2003 od strane javne bilježnice Željke Horvat Pernar

-da je dana 21.listopada 2003. između ZN, kao prodavatelja i NNZ sklopljen kupoprodajni ugovor čiji predmet je istovjetan predmetu ugovora od 01.listopada 2003. Ugovorena je cijena od 15.000,00 EUR čiji dio u iznosu od 5.000,00 EUR je plaćen po sklapanju ugovora što je prodavatelj posebnom javnobilježnički ovjerenom izjavom od 21.listopada 2003. potvrdio, dok je određeno da će se ostatak u iznosu od 10.000,00 EUR isplatiti u roku od 60 dana

-potpisi ugovornih strana ugovora od 21.listopada 2003. javnobilježnički su ovjereni dana 21.listopada 2003.pod brojem OV-8984/03 od strane javnog bilježnika Ante Ilića

-oba ugovora sadrže bezuvjetnu izjavu kojom prodavatelj dozvoljava upis prava suvlasništva bez daljnjeg pitanja i odobrenja (klauzula intabulandi)

-da je ugovor o kupoprodaji stana temeljem kojeg su ZN i MN prvotno upisani kao suvlasnici sklopljen dana 27.siječnja 1993.

10. Pregledom zemljišnoknjižnih predmeta u dokaznom postupku utvrđeno je sljedeće:

- tužiteljica je dana 03.svibnja 2004.podnijela prijedlog za uknjižbu prava suvlasništva ½ dijela predmetnog stana na temelju Ugovora o kupoprodaji ovjerovljenog kod javnog bilježnika u Zagrebu Ante Ilića broj OV-8984/03 od 21.listopada 2003. koji prijedlog je odbijen rješenjem od 28.ožujka 2006. broj Z-4770/04 uz obrazloženje da je već uknjižen CN temeljem kupoprodajnog ugovora od 01.listopada 2003. uz brisanje suvlasničkog dijela sa imena ZN.

- rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-4971/06 od 01.ožujka 2007. po žalbi predlagateljice rješenje od 28.ožujka 2006. je ukinuto te predmet vraćen na ponovni postupak

- u ponovljenom postupku sud je rješenjem broj Z-4829/07 od 03.svibnja 2007. ponovno odbio prijedlog predlagateljice navodeći da je je prijedlog za uknjižbu NN temeljem raspolaganja istog otuđivatelja – upisanog suvlasnika ZN predan zemljišnoknjižnom odjelu prije prijedloga predlagateljice, a koji prijedlog je pozitivno riješen.

- protiv rješenja od 03.svibnja 2007. kojim je odbijen prijedlog NNZ radi upisa prava suvlasništva žalbu je izjavio ZN koja je odbačena kao nepravovremena

- prijedlog za uknjižbu temeljem ugovora sklopljenog sa ZN **.**.2003. tuženik je podnio dana 21.listopada 2003. koji je pozitivno riješen rješenjem od 11.studenog 2005.broj Z-8103/03. Protiv navedenog rješenja žalbu je uložio dana 27.prosinca ZN tvrdeći da kupac nije ispunio svoju obvezu isplate kupoprodajne cijene te da je pokrenuo postupak raskida ugovora.

- u zemljišnoknjižnom predmetu oznake Z-5012/18 ponijet je prijedlog MNZ radi uknjižbe prava suvlasništva na suvlasničkom dijelu MN temeljem ugovora o darovanju od 12.listopada 2011., a odbijen je zbog manjkavosti forme ugovora slijedom čega je podnijet novi prijedlog zaveden pod brojem Z- 43552/2019 uz priložen (novi) ugovor o darovanju od12.prosinca 2019. kojem prijedlogu je udovoljeno te je ZNZ upisan na suvlasnički dio MN.

11.Čitanjem presude ovog suda broj Po-104/2012 utvrđuje se da je ZN ustao pred ovim sudom dana 28.lipnja 2012. tužbom radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kupoprodaji sklopljenim sa NN tvrdeći da svrha istog nikad nije bila definitivan prijenos vlasništva već je trebao služiti kao osiguranje određenog zajedničkog posla koji nikad nije realiziran, jednako tako tvrdio je da kupoprodajna cijena nikad nije bila isplaćena te da stan odavno u stvarnom vlasništvu trećih. Tuženik je takve navode osporavao tvrdeći da je isplaćen dio kupoprodajne cijene u iznosu od 45.000,00 EUR dok ostatak nije isplaćen budući ga tužitelj nikad nije uveo u posjed, mada on sam nije sudskim putem zahtijevao predaju u posjed. Tužbeni zahtjev je odbijen s obrazloženjem da sud nije našao da postoje razlozi koji bi činili taj ugovor ništetnim, dok bi eventualna neisplata kupoprodajne cijene predstavljala razlog za raskid, a ne ništetnost ugovora, jednako kao i okolnost da tuženik nije uveden u posjed nekretnine.

12.Saslušana kao parnična stranka tužiteljica je navela da su se u predmetni stan uselili 1993. Njen suprug i ZN bili su poslovni partneri i zajedno su radili na filmskim dokumentarnim produkcijama. Dogovorili su da će zajednički kupiti stan u [adresa] kao svojevrsnu ljetnu bazu zajedničkih druženja. ZN je platio svega četiri rate po 3.000,00 DEM, dalje je prestao sa plaćanjem nakon čega je njen suprug nastavio plaćati i njegov dio kako se stan gradio te su u biti oni zapravo plaćali gradnju stana budući se zgrada gradila etapno. Stan u [adresa] je koristila njena obitelj, ona bi uglavnom ljeti dolazila sa djecom. ZN, na njen upit, da joj odgovorio da je prestao sa plaćanjem jer je pronevjerio porez u Kanadi, nakon čega se vratio u Hrvatsku, a sva imovina u Kanadi mu je blokirana. Zbog svega toga što mu se dogodilo odnosno zbog svojevrsne sućuti prema ZN oboje su upisani u zemljišnoj knjizi, ali ZN da nikad nije osporavao da je platio samo četiri rate. Godine 2001. njen suprug dobiva prognozu da će živjeti još tri mjeseca. Te godine prodao je KN svoju produkcijsku kuću Euroton za jednu marku. KN i NN su tri dana pred suprugovu operaciju pokazali dokument u kojem piše da je ZN prodao svoju polovicu stana NN , na tom dokumentu bila je i kriva adresa stana. Sve je to shvatila kao jednu otimaču i prijevaru. KN ih je pozvao u hotel Interkontinental, današnji Westin te im je tada pokazao taj dokument, a bio je pristupan i ZN, tuženik ne. Tada joj je ZN ispričao da su mu bili potrebni novci da bi isplatio tuženika pa su ga tuženik i KN pitali što ima od nekretnina na što je odgovorio da ima polovicu stana u [adresa], a sva imovina u Kanadi mu je blokirana. Tada joj se smračilo te je poderala taj dokument. Tuženik da joj se nikada osobno nije obraćao niti je ikad dolazio u stan u [adresa]. Nakon što je suprug preživio operaciju i liječenje da su 2003.ili 2004. sjeli sa ZN koji je tražio 15.000,00 EUR te su ipak procijenili da će taj novac mu dati radi čega su digli kredit te novce dali ZN, a platila je i porez na stjecanje nekretnine. Dogovor je bio da će se ona zauzvrat upisati za njegov suvlasnički dio. Nakon što je odvjetnik predao ugovor u zemljišnik vidio je da se na toj drugoj polovici par dana prije nje upisao CN. Naime, njen prijedlog za uknjižbu je odbijen iz razloga što se CN upisao kao suvlasnik, a što je saznala kada je dobila odbijajuće rješenje. Na koncu je navela da su oni u posjedu stana i da su ga platili od početka do kraja te su stan održavali i plaćali sve troškove i režije. Nikakav pisani poziv od strane tuženika da mu se preda stan u suposjed nije bila dobila.

13.U stranačkom iskazu tuženik je iskazao da je povratku iz Njemačke na Trgu Bana Josipa Jelačića iznajmio prostor u kojem je prodavao namještaj. Tada je upoznao ZN i KN. Jednom prilikom kada su bili kod KN na [adresa], KN mu je htio prodati tu nekretninu, ali se nije odmah odlučio. Tad mu je ZN rekao da ima u Splitu polovicu stana te mu je rekao da će ili gdin.MN isplatiti njega ili će on isplatiti MN za tu polovinu stana. Po povratku u Zagreb otišli su u javnog bilježnika gdje su potpisali ugovor za polovinu stana, isplatio mu je kupoprodajnu cijenu 20.000,00 EUR plus 5.000,00 ili 10.000,00 EUR koliko se sjeća. Iskazao je i to da su godinu dana prije sklapanja ugovora bili u Splitu on, ZN i KN te mu je ZN pokazao stan, ali nisu mogli ući jer ZN nije imao ključeve. Stan je vidio izvana te je kroz prozor vidio unutrašnjost stana. Nakon kupoprodaje ZN da je dogovorio sastanak sa MN u jednom kafiću u Zagrebu kojem je i on nazočio. Tom prilikom pokazao je MN ugovor i tražio da se dogovore oko predaje ključeva nakon čega je MN poderao ugovor i rekao da neće biti ništa od toga. Naveo je da je zvao MN i njegovog sina nekoliko puta, ali ništa nisu uspjeli riješiti. Sa ZN nije više mogao razgovarati jer su tužiteljica i njen suprug utjecali na njega te je pokrenuo tužbu protiv njega. Da je ZN potpisao kupoprodajni ugovor sa tužiteljicom saznao je tek na sudu. Naveo je i to da on sam nije osobno slao pisane zahtjeve tužiteljici za predaju ključeva već je to činio njegov odvjetnik. Iako nije bio u predmetnom stanu da je u nekoliko navrata kucao na vrata stana, ali nije bilo nikoga, a tvrdi da ga je tad i vidio susjed koji ga je kasnije kontaktirao radi korištenja zajedničkog parkinga budući da je po njegovoj tvrdnji imao problema sa tužiteljicom u vezi toga pa ga je pitao dozvolu za korištenje parkinga. Posebno upitan naveo je da razgovori između KN, ZN i njega koje je spominjao da su se vodili oko godinu dana prije same kupoprodaje. Bašićev interes u svemu tome je bio što se on bavio prodajom nekretnina tako da je od njega tražio postotak jer ga je spojio sa ZN, međutim da mu nije ništa platio jer su oni prije toga imali druge poslove. U vezi poslovnog prostora na Trgu Bana Jelačića naveo je da je iz prostora izašao kad mu je istekao najam te da je kasnije čuo da je ZN ušao u taj prostor. Nakon što mu je predočen kupoprodajni ugovor od 01.listopada 2003. tuženik je naveo da je platio onu cijenu koja piše u ugovoru, iznos je plaćen na ruke kod javnog bilježnika. U ugovoru da je navedena adresa [adresa], a točna adresa je [adresa], ali da je točna oznaka čestice. Porez na promet nekretnine nije platio jer je zapao u financijske probleme. Par godina nakon uknjižbe započeo je sa postupkom radi uvođenja u posjed jer je uvidio da se sa tužiteljicom i njenom obitelji ne može ništa dogovoriti. Tvrdi da je spor radi uvođenja u suposjed završio tako da je on dobio postupak. Naveo je i to da je prva tužba bila 2007., a 2020. je podnijeta protutužba. ZN da mu je bio obećao da će srediti ključeve, ali se prepao jer mu je MN stalno nešto prijetio.

14.1.Saslušan kao svjedok MN, suprug tužiteljice iskazao je da je predmetni stan kupljen u stupnju dovršenosti roh bau, a kao suvlasnici su se upisali on i BN. Pojašnjava da je to bio isključivo njegov stan, a ZN je dozvolio da se upiše jer mu je prethodno bio pozajmio 20.000,00 maraka budući da su bili u poslovnom odnosu. Prve 4 rate su plaćali on i ZN svaki svoj dio, a nakon toga je isti prestao plaćati te je sam on nastavio plaćati cijeli iznos,a stan je otplaćen kroz jedno godinu dana. Početni dogovor jest bio da je BN bio zainteresiran da bi kupio dio stana pa je zato platio početne rate. Međutim, brzo je odustao te sam on nastavio plaćati cijeli iznos. Početkom 2003. godine saznao je da boluje od karcinoma. Pristupili su mu KN, koji je bio njegov susjed, zajedno sa NN i rekao da BN njima duguje oko 10.000,00 maraka te da im je za taj dug dao zalog na stanu u [adresa]. U dva navrata se sastao sa navedenima nastojeći riješiti problem pri čemu je već tada bio poprilično opterećen zdravstvenim stanjem i borbom za goli život. Prvi put se sastao u OD odvjetnika Hraste& partneri, a prisutan je bio IN. Drugi put se sastao sa KN u hotelu Westin kada mu je isti predočio ugovor o kupnji polovine stana u [adresa] od BN, a u ugovoru je kao kupac tada bio naznačen sam KN. Taj ugovor je tada istrgao ne smatrajući ga validnim jer je smatrao da navedeni stan ne pripada BN. Nakon toga su promijenili ime kupca te je kao isti naveden CN sa krivom adresom stana. Smatra da je navedeni dug od 10.000,00 maraka BN dugovao CN po osnovi nekakvog namještaja poslovnog prostora u Zagrebu. Kako bi olakšao navedenu situaciju odlučio je ipak isplatiti ZN radi čega je digao kredit u iznosu od 15.000,00 maraka kod Karlovačke banke te su navedeni iznos isplatili na ruke o čemu je sastavljena priznanica, a kao kupac tog suvlasničkog dijela stavljena je njegova žena. Smatra da je njegova krivnja što nije sredio zemljišnoknjižno stanje u trenutku kad je trebao, ali je već bio obolio te mu je prioritet bila borba za život. Sve ove osobe koje je naveo nikada nisu bile u predmetnom stanu, niti su ikad išta tražili vezano uz taj stan. Za uknjižbu tuženika saznao je kad se njegova supruga išla knjižiti temeljem ugovora sa ZN jer je njen prijedlog za uknjižbu odbijen iz razloga što se treća osoba u međuvremenu upisala kao suvlasnik jedne polovine BN, a to je bio tuženik. Tad je kontaktirao BN da mu pojasni navedeno, a isti mu je rekao da je sve u redu jer da je on pokrenuo postupak kojim osporava kupoprodajni ugovor temeljem kojeg se tuženik uknjižio te ga je uvjerio da će sve biti u redu. Poslije su mu rekli njegovi odvjetnici da je on izgubio taj spor, ali CN ga nije dalje nikada kontaktirao. Sve troškove vezne uz predmetni stan, dakle troškove pričuve, vode , struje, komunalne naknade plaćao je on i to od same izgradnje stana. Predmetni stan njegova obitelj koristi kao mjesto za odmor kada dođe u Split budući je on rodom iz Splita. Prije par godina svoju upisanu polovinu darovao je svojem sinu UNZ od kada on to nastavlja intenzivnije koristiti nego on i nastavio je plaćati sve ove spomenute terete stana. Tuženik nikada nije bio s njim ni u kakvom kontaktu osim onoga što je prethodno naveo, nije pokazivao nikakav interes u vezi predmetnog stana sve do početka predmetne parnice. Što se tiče naravi odnosa sa BN, svjedok je naveo da je bio s njim u poslovnim odnosima što je započeto u Kanadi gdje su oboje živjeli te je odnos nastavljen po povratku u Hrvatsku, ali nije bio zadovoljan suradnjom jer je BN dosta toga zabrljavio. Predmetni stan je kupljen od LN, a plan je bio da oboje dođu u Split i imaju istu bazu radi poslovne suradnje.

14.2.Posebno upitan u vezi načina na koji je saznao da je BN prodao svoj dio svjedok je naveo da kada su bili na sastanku u kafiću Mix u Zagrebu 2003. godine, da je bio prisutan pored KN i tuženika, i BN te njegova supruga i on i tada su mu pokazali nekakav dokument, ali je istaknuo da je i tada BN tvrdio da oni (KN i CN) imaju nekakav poslovni odnos, ali svakako da isti nije CN prodao svoj dio stana. Isprava koja mu je tad predočena je bila kupoprodajni ugovor na kojem je kao kupac bio naznačen CN, ali je adresa stana bila pogrešna, sam ugovor nije čitao. Kad je otkupio od BN suvlasnički udio upitao ga je što je sa CN na što mu je BN odgovorio da je sve riješeno i da će biti riješeno. Ono što mu je dodatno davalo uvjerenje da je to tako je i činjenica što ga CN nije više kontaktirao sve do ovih postupaka. Ugovor o kupoprodaji sa BN je sastavljen u OD Bosiljko Mišetić u Zagrebu koji ured je odabrao sam BN.

15. ZNZ, sin tužiteljice, iskazao je da mu sjećanje u odnosu na predmetni stan seže najranije od njegovih 5 godina života kada su dolazili tu na ljetovanje. Naime, njegov otac podrijetlom je sa Meja gdje se stan nalazi, a tamo su živjeli i njegova baka i djed te je između ostalog i to razlog zašto je stan kupljen na toj lokaciji. ZN da mu je poznat - da se radi o dugogodišnjem poslovnom partneru njegovog oca MN koji su svoju suradnju otpočeli 80- tih u Kanadi . Vezano uz kupnju predmetnog stana svjedok navodi da je BN posudio njegovom ocu negdje oko cca 2.000,00 do 3.000,00 maraka kojim su pokrivene neke od rata kupoprodajne cijene. Kada su se poslovno razišli, ZN je dobio dio poslovne imovine ( filmsku opremu, automobil…). ZN nikad nije dovodio u pitanje vlasništvo predmetnog stana. Zašto je njegov otac dozvolio da se ZN upiše svjedoku nije poznato mada je izrazio mišljenje da bi se više radilo o strahu oca da cijela imovine bude formalno upisana na njegovo ime. Osobu imena CN nije nikada vidio ,ali mu je poznata po čuvenju. Prvi put je čuo za CN 2003. godine kad je imao 15 godina. Pamti da su se roditelji tada vratili uzrujani sa nekog sastanka sa ZN na kojem se CN očito pojavio jer su mu roditelji spomenuli da se navedeni pojavio sa ZN. Razdoblje 2003. bilo je iznimno stresno za njegovu obitelj jer je otac otkrio da boluje od agresivnog karcinoma sa neizvjesnom prognozom te se u tom periodu javlja ZN tražeći da mu se isplati nekakav iznos od cirka 10.000,00 maraka na ime onoga što je dao u tijeku izgradnje stana odnosno ono što je dao na ime plaćanje par rata. Želeći riješiti situaciju roditelji su dignuli kredit u Karlovačkoj banci te su isplatili ZN. Svjedok nadalje iskazuje da je sa ocem često prisustvovao njegovim poslovnim sastancima pa tako i onima sa ZN. Potonji je jednom prilikom pojasnio pozadinu odnosa sa CN te im je tako naveo da je imao ambiciju kupiti poslovni prostor od CN koji se nalazi u Zagrebu, na trgu Bana Jelačića 10, ali nije imao dovoljno sredstava da ga otplati u cijelosti. Tada mu je ĆN, koji je bio posrednik u prodaji CN i ZN navedenog poslovnog prostora, postavio upit ima li ikakve imovine te je ZN naveo da je upisan kao vlasnik polovine stana u [adresa] ali da je to N na što mu je KN rekao kako mu je poznat navedeni stan i da se radi o predivnom stanu te da neće biti problema jer stan odnosno polovicu može dati u zalog. Naime, kako je KN njihov susjed u Zagrebu jednom kad je bio u prolazu u Splitu navratio je kod njih u stan. Svjedok navodi da je posljednji put vidio ZN negdje oko 2020., a svo vrijeme da je otac bio s njim u kontaktu te su bili u dobrim odnosima pogotovo nakon što su shvatili da je i sam ZN bio prevaren od gospodina CN koji mu je umjesto zaloga podvalio ugovor o kupoprodaji te je i dan danas upisana na stanu Porezna uprava po osnovi prometa nekretnina u vezi sa raspolaganjem ZN i CN koji iznos CN kao stjecatelj nije podmirio, a što je tvrdio i sam ZN. Naglasio je da od kada je stan useljen, 1993. da su vrata i brava isti te da nikad nisu mijenjani te ključeve ima samo njegova obitelj. Njegov otac je svoju polovinu darovao njemu u 10.mjesecu 2011.od kada on plaća sve troškove stana, a nikad nitko nije tražio predaju ključeva.

16.Saslušan kao svjedok RN naveo je da je u zgradi [adresa] živio u periodu od 2001.-2020.godine. Zgrada ima 8 stanova, u zgradi se nalazi stan od MN u prizemlju i gleda na istočnu stranu. Tu je viđao MN, a čak je jednom bio u stanu kad je bila poplava te ga je upravo MN pustio u stan. Nekada bi znao viđati i ženu te djecu, ali ne toliko često koliko MN, s tim da zadnjih par godina MN ne bi dolazio već je viđao sina. Nije vidio da bi ikad drugi osim obitelji MN koristio stan, a imena CN i ZN mu nisu poznata. Dodao je i to da je prilikom obnove fasade i krova u financiranju istih sudjelovala i obitelj MN.

17. Ispitan kao svjedok LN naveo je da on bio organizator gradnje zgrade 1990.-te u kojoj se nalazi predmetni stan. Ugovor je bio sklopljen sa MN i ZN i bilo je dogovoreno da se cijena isplaćuje kako se zgrada gradi i time je zapravo bila financirana sama gradnja zgrade. Tom dinamikom novac mu je davao MN dok mu ZN nikad nije predao nikakav novac vezan uz taj stan. Kada je stan izgrađen do dogovorenog stupanja izgrađenosti stan je predan MN, a sama kupoprodajna cijena je tad bila u cijelosti namirena. Sama gradnja zgrade je trajala negdje oko dvije godine, a samo zemljište je bilo u vlasništvu obitelji Z koja je nakon gradnje dozvolila prijenos prava vlasništva u korist kupaca. Tko se upisao kao prvi vlasnik svjedoku nije poznato upravo iz razloga što je kupoprodaja izvršena između obitelji Z i kupaca. On kao organizator gradnje je imao predugovore vezano za izgradnju a finalni ugovor se sklapao sa vlasnikom zemljišta. Taj predugovor je bio sklopljen sa ZN i MN. Svjedok navodi i to da je mu MN jest spominjao, negdje 10 godina nakon što su se uselili, da bi imao nekakav spor sa ZN. Osoba imena CN mu nije poznata. U nastavku je naveo da je njegova zgrada u kojoj živi od 90-tih udaljena jedno 200 metar zračne linije od predmetne zgrade te nikada nikoga osim obitelji MN nije viđao da dolazi u stan. Jednako tako, kada je bio organizirao gradnju zgrade sve eventualne primjedbe vezane uz stan rješavao bi po pozivu MN koji tu žive već 30 godina, odnosno stan koriste povremeno kada dođu iz Zagreba te mu se nerijetko i jave.

18.Svjedok ŠN iskazao je da u zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan živi od 1998., a ujedno je i određeno vrijeme bio predstavnik stanara. U prizemlju zgrade nalazi se stan od obitelji MN koji su jedini koristili članovi obitelji MN. Obitelj bi uglavnom znala dolaziti ljeti, dok je MN znao doći i preko godine. Pričuvu za stan dok je on bio predstavnik stanara plaćao je MN, tuženik i osoba imena ZN nisu mu poznati dok je tužiteljicu posljednji put vidio da koristi stan ima mjesec dana.

19.Svjedokinja GN stanarka je zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan još od 1995. godine, njen stan se nalazi iznad stana obitelji MN koji je u prizemlju te je obitelj MN već bila tu kada se ona doselila. Osim obitelji MN, nikada nikoga nije vidjela niti viđala da bi koristili predmetni stan, a obitelj MN uglavnom bi dolazila ljeti pri čemu u posljednje vrijeme tu dolazi ZNZ sa svojom obitelji, MN i NNZ. Navela je da osobu imena ZN ne poznaje dok se ime tuženika se pojavilo u papirima kad se provodilo etažiranje zgrade

20.Svjedok ČN poznanik je tuženika koji je iskazao da mu je tuženik rekao da je kupio od jednog gospodina polovinu stana u [adresa] na Mejama kao i da ne može ući u posjed stana slijedom čega su bili skupa do zgrade u kojoj se stan nalazi, par puta pokucali, ali nitko nije otvarao te ima je susjeda rekla da tu nitko ne živi odnosno da rijetko tko dođe, možda par puta godišnje. Kako tuženik živi u [adresa] to je svjedoka zamolio da u međuvremenu provjeri je li tko došao u predmetni stan, što je i učinio te je navraćao više puta unazad 15-tak godina. Naveo je i to da mu je tuženika bio rekao da je zvao MN i predložio mu da mu proda drugi dio nekretnine

21. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navode tužbe i protutužbe te izvedene dokaze proizlazi da je upisani suvlasnik predmetnog stana ZN upisanim suvlasničkim dijelom višestruko raspolagao, i to u korist tuženika kupoprodajnim ugovorom od 01.listopada 2003. te u korist tužiteljice kupoprodajnim ugovorom od 21.listopada 2003. Jednako to, proizlazi i da je tuženik prvi zatražio i postigao upis u svoju korist temeljem svog ugovora od 01.listopada 2003.

22.U slučaju višestrukog ugovaranja otuđenja iz članka 125.ZV- a prednost se daje stjecatelju koji se prvi u dobroj vjeri upisao u zemljišne knjige. Međutim, ovdje je za ocijeniti i utjecaj dosjelosti u situaciji višestrukog ugovaranja otuđenja.

23.Opisujući okolnosti pod kojima je sklopila kupoprodajni ugovor od 21.listopada 2003. tužiteljica je pojasnila da je zapravo time htjela pravno formalizirati činjenicu da se u samostalnom posjedu predmetnog stana nalazi zapravo od same izgradnje i kupnje stana 1993.godine.

24. Činjenica dugotrajnog samostalnog posjeda tužiteljice i njene obitelji proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka DN, VN, GN i ŠN, osoba koje o navedenoj okolnosti imaju neposrednog saznanja. Iz iskaza svjedoka DN koji je gradio predmetnu zgradu proizlazi da je predugovor bio sklopljen sa MN i ZN te da mu je kupoprodajnu cijenu za stan platio MN kojemu je stan po izgradnji i predan te sa kojim je komunicirao ako bi se pojavio ikakav problem u vezi stana. Svjedokinja GN posvjedočila je da je po useljenju 1995. u stan iznad predmetnog stana već bila u potonjem zatekla obitelj MN kao i da ih je u narednom dugogodišnjem periodu viđala da koriste navedeni stan. Jednako tako, ostali stanari saslušani u ovom postupku posvjedočili su da je tužiteljica zajedno sa svojom obitelji koristila kroz cijeli ovaj period od 1993. do danas (32 godine) predmetni stan, uglavnom dolazeći ljeti. Svjedok RN iskazao je da obitelj MN sudjelovala u financiranju radova na obnovi zajedničkih dijelova zgrade i to fasade i krova. Svi navedeni svjedoci također su iskazali su da nikad nisu vidjeli ZN da bi dolazio u predmetni stan, jednako kao i da im tuženik nije poznat.

25.Iskaze ovih svjedoka cijeni kao istinite i vjerodostojne budući se radi o osobama koje imaju neposrednog saznanja o onome o čemu su svjedočili te nisu interesno involvirani u vezi predmeta spora. Slijedom ocjene iskaza navedenih svjedoka čiji iskazi zapravo potvrđuju navode tužiteljice te navode svjedoka MN i MNZ, sud utvrđuje da se tužiteljica nalazi u samostalnom (su)posjedu predmetnog stana od 1993. kad je zgrada prema kazivanju izvođača i investitora PN dovršena i predana kupcima. U narednom periodu posjedovanja tužiteljica je stan posjedovala i koristila izvršavajući sve one ovlasti koje su imanentne ponašanju samostalnog posjednika pa su tako tužiteljica i članovi njene obitelji svo vrijeme posjedovanja podmirivali sve tekuće troškove stana, sudjelovali u financiranju i održavanju zajedničkih dijelova zgrade kojoj stan pripada.

25.Iz iskaza MN proizlazi da je sa ZN bio u poslovnom odnosu, očito bliskom, kada su se već odlučili na zajedničku kupnju stana. Tvrdnji svjedoka da je ZN nakon plaćanja prve četiri rate odustao od kupnje stana i prestao plaćati daljnje obroke sud poklanja vjeri budući da navedeno zapravo proizlazi iz daljnjeg ponašanje BN u odnosu na navedeni stan. Naime, isti nikad nije ni stupio u posjed predmetnog stana o čemu možda najbolje svjedoči činjenica da nije ni raspolagao sa ključevima stana ( što je potvrdio i sam tuženik ) niti je itko od susjeda koji su saslušani u ovom postupku ikada vidio ZN da dolazi u predmetni stan. Utoliko posjed tužiteljice, počevši od 1993., konkretno od 27.siječnja 1993.kao dana sklapanja kupoprodajnog ugovora ima kvalitet samostalnog poštenog posjednika.

26.Međutim, nesporna je činjenica da je ZN bio formalno upisan kao suvlasnik zajedno sa MN i da je takav upis egzistirao dugi niz godina. Utoliko sud prihvaća obrazloženje tužiteljice da je cilj kupoprodajnog ugovora sa ZN od 21.listopada 2003.zapravo bio da se njenom posjedu da kvalitet formalne zakonitosti i upisom u zemljišne knjige po tabularnoj ispravi omogući usklađenje sa stvarnim stanjem, imajući u vidu da je ZN bio upisani nositelj suvlasničkog dijela. U odnosu na posjed odnosno efektivnu vlast koju je tužiteljica do tad izvršavala na predmetnom stanu sklapanjem navedenog ugovora zapravo nije došlo ni do kakve promjene te je samo nastavljen kontinuitet posjedovanja, sada uz zakonom propisanu formalnu osnovu.

27.U vrijeme stupanja u posjed tužiteljice na snazi je Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ( Narodne novine broj 53/1991, dalje ZOVO) koji je u članku 28.stavak 4. propisivao da savjesni posjednik nepokretne stvari stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina dok vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost (članak 30.stavak 1.). Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stupio je na snagu 01.siječnja 1997. i time stavio van snage ZOVO. U članku 388.stavku 3. ZV-a propisano je da rokovi koji su za stjecanje stvarnih prava određeni tim zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu, nastavljaju teći u skladu s odredbom stavka 2. tog članka, ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen ovim zakonom ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu. Rok za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću po ZV-u jednak je onome propisanom ZOVO pa je stupanjem na snagu ZV-a nastavljen tijek računanja posjeda tužiteljice po osnovi izvanredne dosjelosti imajući u vidu odredbu članka 288.stavka 2. ZV- po kojoj se stjecanje stvarnih prava i pravni učinci do stupanja na snagu ovoga ZV-a prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja i njihovih pravnih učinaka.

28.Dana 21.listopada 2003. sklapanjem ugovora o kupoprodaji kontinuirani posjed tužiteljice dobiva kvalitet zakonitog posjeda koji je osnova za stjecanje vlasništva redovnom dosjelošću. U trenu sklapanja tog ugovora još nije bio navršen rok za izvanrednu dosjelost.

29. Odredbom članka 160.stavka 5.ZV- a propisano je da kad se zakonitom, poštenom i istinitom posjedniku uračunava vrijeme kroz koje je njegov prednik stvar posjedovao pošteno, ali nezakonito ili istinito, vlasništvo će steći dosjelošću istekom još onoliko vremena koliko je potrebno da pošteni posjednik stekne stvar dosjelošću, osim ako stvar već nije stekao time što je njegov zakoniti, pošteni i istiniti posjed trajao onoliko vremena koliko je potrebno da je zakoniti, pošteni i istiniti posjednik stekne dosjelošću.

30.Analognom primjenom suštine navedene odredbe na predmetni slučaj proizlazi da se tužiteljici u tijek roka za izvanrednu dosjelost ima računati vrijeme trajanja posjeda od 27.siječnja 1993. što znači da je u trenutku kada sklapa sa ZN ugovor o kupoprodaji ( 21.listopada 2003.) posjeda, već navršeno vrijeme izvanrednog dosjedanja čime su po sili zakona nastupili pravni učinci stjecanja prava vlasništva dosjelošću na strani tužiteljice.

31. Čak i ukoliko se ne bi primijenila navedena odredba o stjecanju prava vlasništva temeljem izvanredne dosjelosti na opisani način, na strani tužiteljice do trenutka podnošenja tužbe u ovom predmetu ispunile su se zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva redovnom dosjelošću u odnosu na koju je odredbom članka 159.stavak 2. ZV-a propisan desetogodišnji rok dosjedanja za posjednika čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, što znači da bi tužiteljica osnovom redovne dosjelosti pravo vlasništva stana stekla dana 21.listopada 2013.godine.

32. Ono što je (još) dodatno potrebno obrazložiti jest utjecaj raspolaganja ZN od 01.listopada 2003. temeljem kojeg raspolaganja se tuženik uknjižio kao suvlasnik predmetnog stana prije nego li je tužiteljica pokušala ishoditi upis po ugovoru kojim je ZN **.**.2003. raspolagao istim stanom u njenu korist, a u čijem posjedu se je nalazila kako u trenu ugovorne raspoložbe od 01.listopada 2003. ,tako i one od 21.listopada 2003., i to u kontinuitetu od samog useljenja po izgradnji stana (1993.).

33.U prvom redu za istaknuti je da tuženik nijednim dokazom nije osporio niti doveo u pitanje izloženo činjenično utvrđenje ovog suda u pogledu posjeda tužiteljice i njene obitelji glede predmetnog stana.

34. Iz provedenog dokaznog postupka sud zaključuje da tuženik prilikom kupnje i upisa prava suvlasništva nije postupao u dobroj vjeri i to zbog vrlo neobičnih okolnosti pri stjecanju. Naime, prije same kupnje tuženik nije niti vidio stan , jednako kao što mu po sklapanju ugovora i navodnoj isplati cijene ZN nije predao ključeve, nije ga uveo u posjed niti je godinama nakon toga tuženik pravnim putem tražio uvođenje u posjed. To nisu uobičajene okolnosti pod kojima prosječna osoba postupa prilikom kupoprodaje nekretnine. Nadalje, iz iskaza samog tuženika postaje jasno da je tuženiku bilo poznato da je nekretnina zapravo u posjedu obitelji MN te da ZN zapravo i nije imao ključeve iste. Nakon upisa u zemljišne knjige tuženik nije pokrenuo postupak predaje u posjed. Navod da je iskazao interes time što je nakon kupnje došao pred stan, ali ga obitelj MN nije htjela pustiti unutra te da je nakon toga znao doći ili poslati prijatelja ČN da vidi je li tko u stanu ne predstavljaju razumno opravdanje i dodatno pridonose zaključku o nedostatku dobre vjere tuženika. Naime, postavlja se logično i životno pitanje zašto bi netko čekao 17 godina da istakne zahtjev za predaju u suposjed kupljenog stana, i to tek u obliku protutužbenog zahtjeva posjednika tog stana.

35.U postupku koji se pred ovim sudom vodio pod brojem Po-104/2012 tužitelj ZN tvrdio je da tuženik CN nije platio kupoprodajnu cijenu koja je ugovorena u iznosu od 55.000,00 EUR. O toj okolnosti sud u toj parnici nije posebno raspravljao budući nije bila relevantna za predmet tog spora. Međutim, ukoliko se sagledaju dokazi izvedeni u ovom postupku izvjesnim proizlazi da tuženik nije ZN isplatio kupoprodajnu cijenu. Naime, sud je utvrdio (točka 10.obrazloženja) da je ZN uložio žalbu protiv rješenja kojim je dozvoljena uknjižba u korist tuženika temeljem ugovora od 01.listopada 2003. tvrdeći da mu tuženik nije isplatio kupoprodajnu cijenu. S druge strane, iskaz tuženika glede isplate dan u ovom postupku i onaj parnici u poslovnog broja Po-104/12 se razlikuju budući da je tuženik naveo u postupku radi utvrđenja ništetnosti da je ZN platio 45.000,00 EUR, preostali iznos od 10.000,00 EUR nije dao jer nije ušao u posjed. U ovom postupku iskazao da je platio 20.000,00 EUR i još 5.000,00 ili 10.000,00 EUR. Da je tuženik uistinu platio ono što tvrdi da jeste prvo bi znao koliki iznos je platio, a štoviše, onda bi bilo logično (osobito jer je dalje iskazivao da nije platio porez zbog poslovnih i financijskih problema), da je pokrenuo postupak raskida ugovora i tražio od ZN povrat novca jer nije bio uveden u posjed ili pak tražio zaštitu svoje kupljene imovine. Jednako tako, nakon nespornog saznanja da je obitelj MN u cijelom posjedu stana tuženik je mogao tražiti da ga se uvede u posjed i time prekinuti posjed tužiteljice i spriječiti nastup pravnih posljedica dosjelosti (time i gubitka tabularnog upisa suvlasništva). Ništa od toga tuženik punih 17 godina nije tražio.

36. Realizirani upis tuženika u slučaju višestrukog otuđenja nekretnine u slučaju izostanka dobre vjere po mišljenju ovog suda ne štetu poštenju drugog stjecatelja (tužiteljice) koji se je nalazio u dugogodišnjem posjedu prije, za vrijeme i nakon višestrukog raspolaganja.

37.Točno je da se pravo vlasništva kod višestrukog otuđenja stječe prvenstvenim upisom u zemljišnu knjigu, ali dosjelost jest pravno relevantna i ne može se isključiti ako je samostalan zakonit, istinit i pošten ili barem pošten posjed aktualan i efektivan ( ne samo godinama prije upisanog otuđenja već i godinama nakon), a postoje okolnostima koje isključuju dobru vjeru upisanog kupca. Utoliko, dosjelost teče i dalje te je upis nesavjesnog stjecatelj neučinkovit zbog njegove nesavjesnosti i ne zaustavlja dosjelost posjednika.

38. Zaključno, u situaciji višestrukog ugovaranja otuđenja, stjecanje vlasništva dosjelošću nije isključeno ako upisano vlasništvo nije stečeno u dobroj vjeri odnosno postoje okolnosti koje isključuju dobru vjeru upisanog vlasnika radi čega taj upis ne šteti poštenju posjednika koji održava kontinuitet tog posjeda do navršene dosjelosti.

39. Upravo radi svega iznijetog upis prava suvlasništva tuženika temeljem ugovora sa ZN koji ugovor nije realiziran, kako po pitanju uvođenja u posjed tako i po pitanju isplate cijene, uz nesporno znanje tuženika za dugotrajni raniji, a tako i kasniji permanentni posjed tužiteljice koji tuženik nije pravnim sredstvima (iako je mogao) prekinuo, ne priječi stjecanje prava suvlasništva predmetnog stana od strane tužiteljice temeljem dosjelosti. Kako su se na strani tužiteljice ostvarile zakonske pretpostavke za stjecanje prava suvlasništva predmetnog stana dosjelošću (kako je obrazloženo u točkama 23.-31. obrazloženja) to je tužiteljica temeljem odredbe članka 130.stavka 1.ZV- a ovlaštena ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I.izreke presude.

40.Da li izostanak dobre vjere na strani tuženike predstavlja kršenje stožernog načela savjesnosti i poštenja u tolikom intenzitetu da predstavlja protivnost moralu društva što bi činilo ugovor ništetnim, sud nije razmatrao budući je prethodno utvrdio da su se, neovisno o navedenom ugovoru, na strani tužiteljice ostvarile zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

41. S obzirom da je sud utvrdio osnovanim zahtjev tužiteljice radi utvrđenja prava suvlasništva stana u [adresa] to je protutužbeni zahtjev tuženika radi predaje u suposjed istog temeljem odredbe članka 162.stavka 1.ZV-a odbio kao neosnovan, kako je odlučeno u točki II.izreke presude.

42. Odluka o parničnom trošku donijeta je temeljem odredbe članka 154.st.1. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23, 107/25, dalje Tarifa ) te je tužiteljici priznat parnični trošak u iznosu od 5.500,00 EUR a obuhvaća trošak odvjetničkog zastupanja i to trošak sastava tužbe u iznosu od 400,00 EUR, trošak zastupanja na ročištima od 11.siječnja 2021., 17.svibnja 2023., 19.listopada 2023, 30.travnja 2024., 02.lipnja 2025., 04.srpnja 2025., 22.rujna 2025., 23.listopada 2025., svako po 400,00 EUR te trošak sastava obrazloženih podnesaka od 23.ožujka 2023. i 23.listopada 2025., svaki 400,00 EUR, sve uvećano za 25% PDV- a. Trošak sastava tužbe i presude tužiteljici nije priznat jer nije određeno postavljen (''po odluci suda''). Odluka o trošku sadržana je u točki III. izreke presude.

U Splitu, dana 08.prosinca 2025.

SUDAC

Branka Šolić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU : protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- punomoćniku tužiteljice-protutužene

- punomoćniku tuženika-protutužitelja