REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-8410/2021-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zvonimiru Matiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., iz Zagreba, po generalnoj punomoći P 1400/19, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 22. listopada 2025., održane u nazočnosti tužitelja osobno, uz punomoćnika Zvonimira Matića, odvjetnika u Zagrebu i u nazočnosti IB, odvjetničke vježbenice i zz za odvjetnike u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, kao generalne punomoćnike tuženika, po generalnoj punomoći Su- 1400/19, dana 08. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka dijelovi odredbi Ugovora o kreditu broj 188-50-4091367 od 10.05.2007. godine zaključen između tužitelja PB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika REIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB 53056966535i to dijela čl. 1. čl. 2. i čl. 7. istog Ugovora gdje je ugovorena valuta u CHF, švicarskom franku i gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika, kao i svi dijelovi odredbi Ugovora o kreditu koje uređuju pravo na jednostranu promjenu kamatne stope od strane tuženika i odredbe koje ugovaraju valutnu klauzulu u CHF, švicarskom franku.

II. Nalaže se tuženiku REIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB 53056966535, platiti tužitelju PB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], s pripadajućim zateznim kamatama na iznos od 2.757,61 €, koje teku od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, a kako slijedi: 4,69 € od 30.11.2007.

4,69 € od 1.1.2008.

7,28 € od 25.1.2008.

9,4 € od 26.2.2008.

13,03 € od 28.3.2008.

7,57 € od 29.4.2008.

7,76 € od 24.5.2008.

10,45 € od 25.6.2008.

7,03 € od 27.7.2008.

7,03 € od 31.8.2008.

9,04 € od 27.9.2008.

26,76 € od 1.11.2008.

14,89 € od 27.11.2008.

29,98 € od 18.12.2008.

32,3 € od 30.1.2009.

33,35 € od 29.2.2009.

34,3 € od 25.3.2009.

34,86 € od 16.4.2009.

30,37 € od 27.5.2009.

27,06 € od 1.7.2009.

27,94 € od 29.7.2009.

29,68 € od 25.8.2009.

29,53 € od 30.9.2009.

27,77 € od 18.10.2009.

31,08 € od 27.11.2009.

33,72 € od 22.12.2009.

37,49 € od 31.1.2010.

36,63 € od 28.2.2010.

41,74 € od 1.4.2010.

40,77 € od 1.5.2010.

42,66 € od 1.6.2010.

59,03 € od 1.7.2010.

55,66 € od 31.7.2010.

65,96 € od 1.9.2010.

62,4 € od 1.10.2010.

56,68 € od 30.10.2010.

68,75 € od 1.12.2010.

84,11 € od 31.12.2010.

73,23 € od 26.1.2011.

77,05 € od 19.2.2011.

72,2 € od 24.3.2011.

73,07 € od 1.5.2011.

93,65 € od 3.6.2011.

95,66 € od 1.7.2011.

112,48 € od 30.7.2011.

103,65 € od 1.9.2011.

93,99 € od 1.10.2011.

92,13 € od 30.10.2011.

91,39 € od 3.12.2011.

95,98 € od 4.1.2012.

99,99 € od 2.2.2012.

100,52 € od 3.3.2012.

97,75 € od 3.4.2012.

98,62 € od 3.5.2012.

100,86 € od 2.6.2012.,

a koje su kamate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine određena prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO- a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana, te naknadi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 2.003,13 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 08. prosinca 2025. godine pa do isplate, koje kamate su po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), tj. po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj PB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.861,14 EUR i na taj iznos zatraženim zateznim kamatama.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 25.10.2021. godine podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj tužbi tužitelj navodi da je s tuženikom dana 10.05.2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 188-50-4091367, u daljnjem tekstu Ugovor o kreditu, kojim je odobren kredit u u kunskoj protuvrijednosti od 18.676,43 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, čl. 1. Ugovora o kreditu. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je jednostrano promjenjiva kamatna stopa od 5,20 %, a koju je kamatnu stopu tuženik jednstrano, mijenjao na način da ju je povisio na 6,2 %, potom na 6,7 %, potom na 7,5% itd, dok je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je kako će tužitelj otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF.

2. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik za vrijeme ugovora o kreditu jednostrano mijenjao kamate, bez navođenja glavnog parametra, te drugih potrebnih obrazloženja za promjenu te kamate-

niz odluka koji imaju izravan utjecaj na predmetni Ugovor o kreditu, te da dvije presude Visokog trgovačkog suda RH imaju izravan utjecaj na određivanje pravne naravi ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 13. lipnja 2014. godine donio pravomoćnu presudu kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013. na način da je utvrđeno da su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, budući su postupali protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018., donio je odluku pod poslovnim brojem Pž-6632/17, kojom je pravomoćno utvrđeno da su banke, pa tako i ovdje tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

3. Budući tužitelj u predmetnom Ugovoru o kreditu ima status potrošača, a da su navedene presude donesene po odredbi čl. 501.a Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu ZPP-a, odredbe koje uređuje podnošenje tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava, to se tužitelj kao potrošač, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a poziva na pravno utvrđenje iz gore navedenih presuda kojim su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, tj. da je tuženik u ovom slučaju povrijedio prava tužitelja kao potrošača na način da je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u konkretnom Ugovoru o kreditu.

4. Tužitelj predlaže sudu utvrditi kako su bile ništetne odredbe Ugovora o kreditu, jer je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača na način da je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u konkretnom Ugovoru o kreditu, te tužitelj predlaže financijsko vještačenje na okolnost utvrđenja preplate iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi sadržanih u predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno na okolnost postojanja preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o jednostranoj promjenjivoj kamati i po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF kako bi se utvrdilo svaki pojedinačni mjesečni više uplaćeni iznos koji je nastao zbog nezakonite promjene kamatne stope i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te razliku iznosa preplate.

5. S obzirom da je tužitelj laik, te nema stručna znanja za utvrđenje predmetne tražbine, u slučaju da je potrebno dopuniti zadatak vještaka tužitelj zadržava to pravo, pa je tužitelj predložio da se financijsko vještačenje provede temeljem priložene dokumentacije, te da se od tuženika svakako zatraži sva relevantna dokumentacija koju nabraja u tužbi.

6. Predlaže se sudu donijeti slijedeću presudu:

„1. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka dijelovi odredbi Ugovora o kreditu broj 188-50-4091367 od 10.05.2007. godine zaključen između tužitelja PB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika REIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB 53056966535i to dijela čl. 1. čl. 2. i čl. 7. istog Ugovora gdje je ugovorena valuta u CHF, švicarskom franku i gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika, kao i svi dijelovi odredbi Ugovora o kreditu koje uređuju pravo na jednostranu promjenu kamatne stope od strane tuženika i odredbe koje ugovaraju valutnu klauzulu u CHF, švicarskom franku.

2. Nalaže se tuženiku REIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB 53056966535, platiti tužitelju PB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], s pripadajućim zateznim kamatama na iznos od 34.800,00 kuna, tako da kamate teku na iznos:

200,00kn od 01.07.2007.

200,00kn od 01.08.2007.

200,00kn od 01.09.2007

200,00kn od 01.10.2007

200,00kn od 01.11.2007

200,00kn od 01.12.2007

300,00kn od 01.01.2008

300,00kn od 01.02.2008

300,00kn od 01.03.2008

300,00kn od 01.04.2008

300,00kn od 01.05.2008

300,00kn od 01.06.2008

300,00kn od 01.07.2008

300,00kn od 01.08.2008

300,00kn od 01.09.2008

300,00kn od 01.10.2008

300,00kn od 01.11.2008

300,00kn od 01.12.2008

400,00kn od 01.01.2009

400,00kn od 01.02.2009

400,00kn od 01.03.2009

400,00kn od 01.04.2009

400,00kn od 01.05.2009

400,00kn od 01.06.2009

400,00kn od 01.07.2009

400,00kn od 01.08.2009

400,00kn od 01.09.2009

400,00kn od 01.10.2009

400,00kn od 01.11.2009

400,00kn od 01.12.2009

800,00kn od 01.01.2010

800,00kn od 01.02.2010

800,00kn od 01.03.2010

800,00kn od 01.04.2010

800,00kn od 01.05.2010

800,00kn od 01.06.2010

800,00kn od 01.07.2010

800,00kn od 01.08.2010

800,00kn od 01.09.2010

800,00kn od 01.10.2010

800,00kn od 01.11.2010

800,00kn od 01.12.2010

800,00kn od 01.01.2011

800,00kn od 01.02.2011

800,00kn od 01.03.2011

800,00kn od 01.04.2011

800,00kn od 01.05.2011

800,00kn od 01.06.2011

800,00kn od 01.07.2011

800,00kn od 01.08.2011

800,00kn od 01.09.2011

800,00kn od 01.10.2011

800,00kn od 01.11.2011

800,00kn od 01.12.2011

800,00kn od 01.01.2012

800,00kn od 01.02.2012

800,00kn od 01.03.2012

800,00kn od 01.04.2012

800,00kn od 01.05.2012

800,00kn od 01.06.2012

po stopi od 14 % godišnje od 01.01.2008. do 30.06.2011., od 01.07.2011. do 31.07.2015. po stopi koju određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, te trošak ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

7. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj nakon tuženikova odgovora na tužbu očituje se svojim podneskom od 28.12.2021. godine na način da ustraje na tvrdnjama da su ništene i bez pravnog učinka odredbe čl. 1., čl. 2. te čl. 7. Ugovora o kreditu zaključen između parničnih stranaka dana 10.05.2007. godine, u daljnjem tekstu Ugovor, u dijelu navedenih odredbi gdje je ugovorena valutna klauzula CHF, švicarski franak, te gdje je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope po odluci tuženika. Navedene ugovorne odredbe kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, dakle isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te ništetnost tih ugovornih odredbi na koje ukazuje tužitelj, proizlazi iz činjenice da su takve ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima čl. 96. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07. Čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača propisano je kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Niti jednoj od ovih zakonskih pretpostavki nije udovoljeno od strane tuženika u predmetnom Ugovoru o kreditu.

8. Nadalje, činjenica promjenljivosti obveze tužiteljice kao potrošača u odnosu na kamatu, a koja banka kao tuženik jednostrano, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano čl. 4. ZOO-a, dakle da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, dok povreda načela savjesnosti i poštenja postoji zbog povreda odredbe čl. 247. ZOO-a kojim je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

9. Ugovor tuženika standardizirani ugovor banke na koji tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre potrebne za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega su takve odredbe ništetne, pa kako kamata spada u cijenu, a cijena podrazumijeva činidbu koju je tužitelj u obvezi plaćati tuženiku, promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika protivna je odredbi čl. 269. ZOO-a, kojom je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

10. Odredbom čl. 270. ZOO-a propisano je kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, da isto ima za posljedicu ništetnosti ugovora.

11. Tužitelj navodi kako je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojim jednostranim odlukama, a da se prethodno o tim odlukama nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da je za takvu promjenu tražio bilo kakvu suglasnost, pa je jednostrano mijenjanje kamatne stope po tuženiku izravno imalo za posljedicu naplatu većih kreditnih mjesečnih anuiteta. Tuženik osim što je mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci i na taj način nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužiteljicu kao potrošača, u Ugovoru o kreditu ugovorio je nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica i kamata švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

12. Tužitelj se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. u odnosu na tuženika, a temeljem tužbe tužitelja POTROŠAČ-HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA presudio odredbe Ugovora koje su identične predmetnom Ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika, a u odnosu na promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, ništetnim i bez pravnih učinaka, a da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno kojeg je sklopio i tuženik, ugovorila valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, a imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Tužitelj dodatno obrazlaže da kako tužitelj u predmetnom Ugovoru o kreditu ima status potrošača, a da su navedene presude po odredbi čl. 501.a ZPP-a, tužitelj se pozivom na odredbe čl. 502.c ZPP-a poziva na pravno utvrđenje iz gore navedenih presuda kojim su prihvaćeni zahtjevi udruga potrošača za utvrđenjem da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača na gore opisani način. Slijedom pravnih posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, smatra se da sporne ugovorne odredbe nisu niti nastale (pravno nepostojeće) i to ex tunc.

14. Temeljem odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora. Tužitelj smatra da takva odgovornost tuženika postoji, jer je visoko specijalizirana pravna osoba registrirana za bankarske poslove te ima odgovarajuće stručne službe koje su mu mogle omogućiti ponuditi tužitelju valjani pravni posao, u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača, ali da tuženik to nije učinio.

15. Imajući u vidu navedeno, tužitelj tvrdi da tuženik nije postupao sukladno čl. 342. u vezi s čl. 4., čl. 6., te čl. 8. ZOO-a, slijedom čega tužitelj ima pravo zbog opisanih povreda tražiti od tuženika naknadu. Napominje se da da je odredbom čl. 346. ZOO- a u vezi s čl. 348. ZOO-a propisano kako ugovorna strana koja je dužna obavijestiti drugu stranu o činjenicama što su od utjecaja na njihov međusobni odnos odgovara za štetu koju pretrpi druga strana zbog toga što nije bila na vrijeme obaviještena.

16. Tužitelj svojim podneskom od 02.11.2023. godine prihvaća provedeno financijsko vještačenje i usklađuje s istim svoj tužbeni zahtjev na način da predlaže da sud donese presudu:

„1. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka dijelovi odredbi Ugovora o kreditu broj 188-50-4091367 od 10.05.2007. godine zaključen između tužitelja PB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika REIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB 53056966535i to dijela čl. 1. čl. 2. i čl. 7. istog Ugovora gdje je ugovorena valuta u CHF, švicarskom franku i gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika, kao i svi dijelovi odredbi Ugovora o kreditu koje uređuju pravo na jednostranu promjenu kamatne stope od strane tuženika i odredbe koje ugovaraju valutnu klauzulu u CHF, švicarskom franku.

2. Nalaže se tuženiku REIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB 53056966535, platiti tužitelju PB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], s pripadajućim zateznim kamatama na iznos od 2.757,61 €, tako da kamate teku na iznos:

4,69 € od 30.11.2007.

4,69 € od 1.1.2008.

7,28 € od 25.1.2008.

9,4 € od 26.2.2008.

13,03 € od 28.3.2008.

7,57 € od 29.4.2008.

7,76 € od 24.5.2008.

10,45 € od 25.6.2008.

7,03 € od 27.7.2008.

7,03 € od 31.8.2008.

9,04 € od 27.9.2008.

26,76 € od 1.11.2008.

14,89 € od 27.11.2008.

29,98 € od 18.12.2008.

32,3 € od 30.1.2009.

33,35 € od 29.2.2009.

34,3 € od 25.3.2009.

34,86 € od 16.4.2009.

30,37 € od 27.5.2009.

27,06 € od 1.7.2009.

27,94 € od 29.7.2009.

29,68 € od 25.8.2009.

29,53 € od 30.9.2009.

27,77 € od 18.10.2009.

31,08 € od 27.11.2009.

33,72 € od 22.12.2009.

37,49 € od 31.1.2010.

36,63 € od 28.2.2010.

41,74 € od 1.4.2010.

40,77 € od 1.5.2010.

42,66 € od 1.6.2010.

59,03 € od 1.7.2010.

55,66 € od 31.7.2010.

65,96 € od 1.9.2010.

62,4 € od 1.10.2010.

56,68 € od 30.10.2010.

68,75 € od 1.12.2010.

84,11 € od 31.12.2010.

73,23 € od 26.1.2011.

77,05 € od 19.2.2011.

72,2 € od 24.3.2011.

73,07 € od 1.5.2011.

93,65 € od 3.6.2011.

95,66 € od 1.7.2011.

112,48 € od 30.7.2011.

103,65 € od 1.9.2011.

93,99 € od 1.10.2011.

92,13 € od 30.10.2011.

91,39 € od 3.12.2011.

95,98 € od 4.1.2012.

99,99 € od 2.2.2012.

100,52 € od 3.3.2012.

97,75 € od 3.4.2012.

98,62 € od 3.5.2012.

100,86 € od 2.6.2012.

po stopi zakonske zatezne kamate od 18 do 31.12.2007. godine potom po stopi od 14 % godišnje od 01.01.2008. do 30.06.2011., od 01.07.2011. do 31.07.2015. po stopi koju određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, te trošak ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

17. Kod ovako konačno specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelj ustraje do zaključenja glavne rasprave, te potražuje troškove postupka prema troškovniku i na troškove zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.

18. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je zahtjev za utvrđenje pod toč. I postavljen protivno odredbama čl. 186. I 187. ZPP-a, jer tužitelj navodi kako smatra da su djelomično ništetne odredbe iz čl. 1., 2. i 7. ugovora o kreditu, a da pritom ne navodi koje to dijelove smatra ništetnim, pa tuženik smatra kako se po takvom zahtjevu ne može postupiti i predlaže tužbu u tom dijelu odbaciti, a protivi se i tužiteljevom zahtjevu za dostavu dokumentacije, te ujedno ističe da je isti nejasan. Tužitelj s jedne strane traži dostavu dokumentacije koju je već priložio uz tužbu, a s druge strane dokumentaciju koja ne postoji, jer predmetni kredit nije vezan uz valutnu klauzulu EUR pa ne može niti postojati takva dokumentacija.

19. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

20. Tuženik navodi kako tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika, te da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da se iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, koji stav tužitelja, tuženik smatra neosnovanim.

21. Tuženik navodi da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene, te vezano uz isto tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17 koje dijelove tuženik citira.

22. Nadalje, tuženik napominje da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž- 6632/17.

23. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze, pa da sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

24. Nevezano za pravni stav o primjeni utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, tuženik ističe da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, kako se detaljno obrazlaže u nastavku ovog odgovora na tužbu.

25. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF, tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te svoje navode tuženik detaljno obrazlaže, te posebno ističe da je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF.

26. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF, te tuženik napominje da je institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača.

27. Tuženik napominje da je tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika, te tuženik smatra da je to zapreka za uspješno isticanje ništetnosti pojedinih dijelova istog Ugovora.

28. Tuženik cijeni da radi pravilnog rješenja ove pravne stvari je potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16.

29. Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ, pa je zato u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja, pa da zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna.

30. U odnosu na pojedinačno pregovaranje, tuženik navodi da se temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla, dok su u konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunski kredit), te da tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi.

31. Tuženik osporava da u predmetnu slučaju postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, te tuženik ističe da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu.

32. Tuženik navodi da uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: i (i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje; ii (ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu.

33. Tuženik ističe da je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika.

34. U odgovoru na tužbu, tuženik navodi kako smatra da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat, a uz navedeno, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika.

35. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. U slučaju ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Obrazloženjem presude VTSRH posl. br. Pž- 7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. Imajući u vidu ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta, te tuženik napominje da promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora.

36. Nadalje, tuženik ističe da u trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama12 (donesen 13.10.2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009. s kasnijim izmjenama13), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tuženik ističe da je on u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima.

37. Tuženik navodi da je tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011. godine. . Ovi opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope.

38. Tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na parametre koji predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine (NN 112/12) koji je u čl. 11.a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena, te ističe da je tuženik koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima.

39. Tuženik tvrdi da promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja su od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećao kamatnu stopu, pa da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. 40. Tuženik ističe da je tužitelj sklopio ugovor znajući da sklapa ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i da je tužitelj unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti, te da su tuženikovi djelatnici bili obučeni da upute potrošače i da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite.

41. U svom odgovoru na tužbu, tuženik ističe da zaključno posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Cilj navedenog zakonodavnog rješenja bio je dvojak: (i) otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te (ii) rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove. Odredbom čl. 19. st. 3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili (tužitelja) i banaka kao vjerovnika (tuženika) nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača.

42. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.

43. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati.

44. Tuženik ističe da je neosnovan i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

45. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

46. U daljnjem tijeku postupka, tuženik svojim podneskom od 16.09.2022. godine se očituje na navode tužitelja iz podneska tužitelja od 28.12.2021. te tuženik osporava tužiteljevo viđenje pravne situacije, i opetovno ističe svoje činjenično i pravno viđenje predmeta ovog spora i iznosi razloge za isto. Tuženik, uz ostalo navodi da pitanje naknade štete nije riješeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa pa je tužitelj u ovom konkretnom postupku dužan dokazati sve pretpostavke za naknadu štete sukladno općim pravilima za naknadu štete iz Zakona o obveznim odnosima, ako smatra da mu je ista nastala. Tužitelj na ove okolnosti ne predlaže ikakve dokaze.

47. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik navodi da je tužitelju ugovorna odredba kojim se ugovara otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan dospijeća: (i) bila jasna, razumljiva i lako uočljiva,

(ii) o njoj se pojedinačno pregovaralo,

(iii) ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

(iv) i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te da se sukladno odredbama čl. 319. ZOO-a odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase, a pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog tumačenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenih istim zakonom.

48. Sukladno odredbi čl. 320. st. 1. ZOO-a u slučaju kada je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane, ali a u ovom slučaju osnovno je pravilno da se ugovorne odredbe primjenjuju onako kako glase, osobito kada se radi o strogo formalnom ugovoru kakav je ugovor o kreditu. Samo se nejasne odredbe tumače u korist druge strane.

49. Tuženik se poziva na razumljivost ugovorne odredbe o valuti CHF, kao i činjenicu da je ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika.

50. Tuženik u ovom svom podnesku ponavlja i sve ostale prigovore i tvrdnje koje je već iznio u odgovoru na tužbu, te navodi da ako bi, sud odredio provođenje vještačenja po prijedlogu tužitelja, vještak bi u obzir trebao uzeti i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita.

51. Tuženik predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije te tužitelju naloži da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

52. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u spis dostavljenu dokumentaciju, provedeno je financijsko vještačenje po financijskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o., pa kako je tužitelj odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem tužitelja osobno kao stranke iz razloga navedenih na ročištu kod ovog suda dana 22.10.2025., te kako je tuženik odustao od izvođenja dokaza saslušanjem zaposlenika banke, tj. tuženika kao svjedoka, te sud odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem kao svjedoka prisjednika javnog bilježnika Mirjane Karabalić Pataky, a stranke nisu imale nakon toga daljnjih dokaznih prijedloga, već su predložile da sud donese odluku temeljem stanja spisa, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

53. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao pod toč. I., II. izreke ove presude.

54. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik s tuženikom kao kreditorom sklopio predmetni ugovor o kreditu, koji je sadržavao odredbe obuhvaćene deklaratornim dijelovima tužbenog zahtjeva vezano uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i one vezano uz samostalnu promjenu redovne kamatne stope jednostranim odlukama tuženika (sukladno odluci Banke o kreditiranju građana), da je kredit otplaćen.

55. Sporno je među strankama da li su ništene odredbe na koje u svom tužbenom zahtjevu pod toč. I. petita konačno specificiranog tužbenog zahtjeva upire, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, osnov i visina tužbenog zahtjeva tužitelja, da li tužitelj treba umanjiti svoje potraživanje više plaćenog za manje plaćene iznose u pojedinim plaćanjima, da li je tužitelj imao status potrošača u istom ugovoru, da li se na ovaj konkretan spor mogu direktno primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, da li je solemnizacija ugovora po javnom bilježniku od značaja za uspješnost isticanja ništetnosti u ovom sporu, da li su tužitelj i tuženik bili savjesni u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, da li je tužitelj bio valjano informiran o spornim odredbama, da li je pokretanje parnice vezano uz kolektivni spor dovelo do prekida tijeka zastare za pojedinačno potraživanje tužitelja, da li su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora, tijek zateznih kamata na utužene iznose, da li su sporne ugovorne odredbe dovele do znatne neravnoteže između ugovornih stranaka na štetu tužitelja, da li je tužitelju bilo poznato da ne mora platiti utužene iznose, te da li ima pravo potraživanja povrata tako plaćenog, a u smislu odredbe čl. 326. ZOO-a, obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen, a tužitelj si nije zadržao pravo povrata, te da li se radi o zabrani manjeg značaja.

56. Treba napomenuti da je kroz bogatu sudsku praksu utvrđeno da u pojedinačnim parnicama koje se odnose na utvrđenja iz spora kolektivne zaštite potrošača, nije potrebno posebno isticati deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tražeći utvrđenje ništetnosti i u pojedinačnoj parnici, već je dovoljno pozvati se na utvrđenja iz kolektivnog spora i direktnu primjenu istih u ovoj parnici, a kao na prethodno pravno pitanje u ovoj pojedinačnoj parnici, ali da je nesporno u ovoj parnici tužitelj istakao i deklaratorne zahtjeve na utvrđenje ništetnosti, dok sud na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti.

57. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

58. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

59. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

60. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

61. Također i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, kao i da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, kao niti tvrdnje vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

62. Za navesti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

63. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim način promjene kamatne stope odnosno obvezu da se ova promjena vrši ovisno o Odluci banke, kao i one odredbe koje se odnose, na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF. Treba naglasiti, da iako nije bilo specijalnog zakona, postojao je i bio na snazi ZOO koji je propisivao osnovna načela obvezno-pravnih odnosa, kao i propisivao uvjete pod kojima su određene ugovorne odredbe ništetne, kao što su odredba čl. 269., čl. 270. st. 1., čl. 271. i sl. – sve ZOO-a, vodeći računa da je za ovaj sud nesporno da činidba tužitelja nije bila niti određena niti odrediva, jer nisu postojali navedeni parametri po kojima će se mijenjati ugovorna kamata temeljem odluke i/ili akata tuženika, kao i što je ugovaranje valute CHF uz visinu obveze tužitelja kako s osnova glavnice, tako i kamate, bilo na način da tužitelj nije bio valjano informiran o posebno povećanom riziku te valute i da tečaj CHF u odnosu na kunu, Hrvatska narodna banka ne štiti, dok u odnosu na EUR štiti, zbog čega je isto postupanje tuženika bilo nesavjesno i nepošteno, a i ova visina obveze i rizika tužitelju nepoznata (čl. 323. u vezi odredbe čl. 324., te čl. 325., čl. 326. ZOO-a, vodeći računa da je tuženik takvim ugovornim odredbama postupao suprotno osnovnim načelima ZOO-a).

64. Sud je utvrdio da je tužitelj temeljem stanja spisa i priležeće dokumentacije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, kao i svoj status potrošača, a to proizlazi i iz sadržaja samog Ugovora o kreditu, kao i iz tuženikovih navoda iznošenih u tijeku ovog postupka, te argumentacije tuženika, a suprotno, tj. da tužitelj nije bio potrošač, tuženik niti ne dokazuje u ovom postupku, a teret tog dokaza bi bio na samom tuženiku. Tuženik osporava da bi tužitelj imao pravo na ovu sudsku zaštitu, jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio za kupnju vozila, a da se utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača ne mogu koristiti na druge kredite, već samo na one sklopljene radi kupnje stana, tj. nekretnine. Tuženik, prema utvrđenju ovog suda, ne predočava sudu dokaze da bi vozilo tužitelja kupljeno ovim kreditom bilo korišteno u neke poslovne svrhe, kako bi osporio tužiteljev status potrošača, a sudska praksa je kroz brojne odluke dokazala da se utvrđenja iz pravomoćnih presuda vezano uz kolektivnu zaštitu potrošača koriste i na ugovore koji nisu stambeni. Sud u ovom postupku nije saslušao tužitelja osobno kao stranku, jer je isti na izdržavanju zatvorske kazne i zbog bolesti na liječenju u Bolnici za osobe lišene slobode, te je punomoćnik tužitelja odustao od izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, a sam tuženik je već i prije toga odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka djelatnika tuženika, pa je time uspostavljena ravnoteža dokaznih tj. procesnih oružja.

65. Sud je odlučivao o tužbenom zahtjevu temeljem provedenih dokaza, a odbio je tuženika s prijedlogom da se sasluša kao svjedok prisjednik javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, iz razloga što je ustaljena obimna sudska praksa dovela do zaključka da javni bilježnik nije imao dužnost upozoravati korisnike kredita, tj. potrošače na značenje spornih dijelova ugovora čiju ništetnost tužitelj ističe i u ovom sporu, već je to bio zadatak tuženika i njegovih djelatnika. Tuženik, prema utvrđenju suda, nije dokazao da je upozorio tužitelja na sporne odredbe ugovora iz toč. I. izreke ove presude, niti objasnio tužitelju rizičnost i značenje istih, a to je tuženik bio dužan učiniti.

66. Sud je, kako iz direktne primjene utvrđenja iz presude „Potrošač“, tako i iz dokaza provedenih u ovom pojedinačnom parničnom postupku, utvrdio da su ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, bez obzira na primjenu odredbe čl. 295. ZOO-a, jer nigdje tužitelju nije pojašnjeno kako će se, kada i pod kojim uvjetima mijenjati kamatna stopa, kao što je sud utvrdio i da su ništetne odredbe o vezanju obveze tužitelja spram tuženika u odnosu na povrat kredita uz tečaj valute CHF, za koju Hrvatska narodna banka nije pružala istu zaštitu tečaja u odnosu na kunu, kao za EUR, a za što tužitelj nije znao, niti ga je tuženik s istim rizicima koji su posebni upravo na CHF i uvećani nego za EUR, nije upoznao niti upozorio.

67. Treba navesti da tuženik navodi da je upravo tužitelj pristao na sklapanje ugovora s promjenjivom kamatnom stopom, kao i valutom CHF, a ne daje nikakav dokaz u prilog tvrdnji da bi u to vrijeme kada je predmetni ugovor sklapan, postojala mogućnost ugovaranja fiksne kamatne stope, niti o tome da je i kako upozorio tužitelja na posebnu rizičnost ugovaranja valute CHF, kao i promjenjive kamatne stope i to istovremeno. Nadalje, prema stanju spisa, i izostanku bilo kakve dokumentacije kojom bi tuženik dokazao da bi vršeni bili pojedinačni pregovori kako to sada smatra sudska praksa, te da bi tužitelj kao korisnik kredita imao barem pokušaj utjecaja na unaprijed uglavljene odredbe ugovora u tipskom ugovoru koji je tužitelju dan na solemnizaciju, a sve prema postojećoj sudskoj praksi temeljem koje se cijeni da su postojali pojedinačni pregovori, sud je utvrdio da nije bilo pojedinačnih pregovora niti mogućnosti utjecaja tužitelja na sporne dijelove ugovornih odredbi (npr. način određivanja kamatne stope, upoznatost s posebnom i povećanom rizičnošću valute CHF). Sud je utvrdio da tuženik nije tužitelju dao spoznaju o riziku onoga što potpisuje i obveza koje preuzima, te da ga nije upoznao niti sa značenjem niti posljedicama istih odredbi, koje tužitelj osnovano traži da se utvrde ništetnim, a odnose se na taksativno određene dijelove odredbi iz čl. 1., čl. 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora, a kako je to sud utvrdio kao prethodno pravno pitanje za odluku o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjevu tužitelja.

68. Slijedom tako provedenog dokaznog postupka i u njemu provedenih i ocijenjenih dokaza, kao i direktnom primjenom utvrđenja o ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika ili njegovim drugim aktom, kao i o ništetnosti primjene valutne klauzule u CHF, a iz svih obrazloženih razloga, što su utvrđenja iz presude kolektivne zaštite potrošača. Ništetnost je utvrđena zbog izostanka neposrednog pregovaranja, nedostatka objašnjenja i upozorenja na posebnu rizičnost ugovaranja valute CHF kao valute u čijoj kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF, utvrđuje se visina obveze tužitelja za sve njegove obveze (povrata glavnice, plaćanja redovne kamate, zatezne kamate, i dr.) prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, tj. na dan dospijeća. Izostanak potpune informacije, uvjeta pod kojima će dolaziti do promjene kamatne stope, da će do iste dolaziti jednostranim odlukama tuženika, to što je ugovor tako sastavljen i kao tipski dan tužitelju na sklapanje, nemogućnost tužitelja da utječe na ovdje sporne dijelove ugovora, nepoštenje tuženika u tom i takvom poslovanju kao trgovca spram tužitelja kao prosječnog potrošača, što je tužitelja dovelo u neravnopravan položaj, čini predmetne dijelove ugovornih odredbi ništetnima, kao i činjenica da su dijelovi tih odredbi obuhvaćeni utvrđenjem ništetnosti i iz presude donesene u kolektivnom sporu.

69. Sud je utvrdio da tuženik nije dokazao u tijeku ove parnice, da bi predmetne ugovorne odredbe na koje upire tužitelj u ovoj pravnoj stvari i koje su obuhvaćene historijatom ove tužbe, a vezano uz način promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, kao i ugovaranjem valutne klauzule u CHF obuhvaćene, da bi te odredbe iz konkretnog Ugovora o kreditu bile različite u bitnome od sadržaja, značenje i učinka ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim u pravomoćno okončanom postupku kolektivne zaštite potrošača.

70. Sud je utvrdio da to što se u konkretnoj parnici radi o potraživanju isplate zbog ništetnosti dijelova ugovornih odredbi, kako je to već ranije više puta obrazloženo, a s osnova stjecanja tuženika bez pravne osnove od strane tužitelja, kako to proizlazi iz smisla samog tužbenog zahtjeva te zastarnih rokova koje obrazlaže tužitelj u tijeku postupka, te primjeni općeg zastarnog roka od pet godina. Nadalje, to što je tužitelj izvršavao i plaćao svoje obveze tuženiku, nije od značaja za direktnu primjenu presuda donesenih u kolektivnom sporu. Sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi tužitelj u vrijeme izvršenja svojih plaćanja tuženiku po predmetnom kreditu bio svjestan da isto nije dužan učiniti za iznose utvrđene u ovoj parnici kao plaćene zbog i po ništetnim dijelovima ugovornih odredbi, zbog čega tužitelj ne bi imao u ovom realiziranom ugovoru pravo potraživati povrat utuženog osnova, pa je sud utvrdio da u ovom slučaju nema osnova za primjenu odredbe čl. 326. ZOO-a, pa je i taj prigovor tuženika sud utvrdio neosnovanim.

71. Nadalje, sud je utvrdio da sama solemnizacija ugovora po javnom bilježniku nije od utjecaja na pravo tužitelja da ističe ništetnost pojedinih dijelova ugovornih odredbi, upravo za svoj konkretan ugovor, vezano uz navode tužitelja iz historijata ove tužbe.

72. Sud je utvrdio da je evidentno da i u ovoj pojedinačnoj parnici, tuženik osporava sva utvrđenja iz kolektivne presude vezano uz isto pravno pitanje, kao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Na samu ništetnost, sud pazi i po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO-a), a i sam tužitelj je petitom tužbenog zahtjeva istakao taj deklaratorni zahtjev, sud je isti utvrdio osnovanim kao pod toč. I. izreke ove presude.

73. Prema utvrđenju ovog suda savjesnost tužitelja prilikom sklapanja i ispunjenja obveze iz predmetnog Ugovora o kreditu nije sporna, jer tužitelj nije bio upoznat s time od kojih faktora ovisi promjena kamatne stope, te kada će pojedina promjena u kojem obimu i na koji način nastupiti, kao što nije bio upoznat s posebnom rizičnošću same valutne klauzule vezane uz CHF, što jasno proizlazi iz stanja spisa, dok je tuženik te informacije imao i trebao ih prezentirati tužitelju kao potrošaču, kao i ostalim potrošačima koji su također tužitelji pred ovim sudom, a nije to učinio niti njima, pa time nesavjesnost postupanja tuženika koji je u tipskim ugovorima uglavio predmetne nepoštene i ništene odredbe jasno proizlazi iz utvrđenja ranije citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“. Nesporno je iz utvrđenja samih presuda u već citiranom kolektivnom sporu radi zaštite potrošača, da to što se tužitelj kao potrošač odlučio upravo za konkretan ugovor ne znači pojedinačno pregovaranje, jer ta tvrdnja tuženika nije točna, kao što nije točno da su stranke željele, već je to želio samo tuženik, dovesti tužitelja kao drugu ugovornu stranu u neravnopravan i lošiji položaj, u kojem nije u poziciji odlučivati i znati o tome kako će se mijenjati kamate, kao i što nije znao povećani rizik ugovaranja valute CHF. Nije sporno da je promjenjiva kamatna stopa u smislu odredbe čl. 26. ZOO-a dopuštena ugovorna odredbe, kao i da je zakonom dopuštena valutna klauzula prema odredbi čl. 22. ZOO-a, ali prema utvrđenju ovog suda, ne način kako je to utvrđeno da je upravo u konkretnom slučaju tuženik učinio (samostalna promjena kamatne stope prema odlukama i aktima tuženika, te ugovaranje valute u CHF, bez da bi tužitelj kao potrošač bio upoznat s povećanim rizikom upravo te valute), te je ništetnost konkretnih dijelova ugovornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu, utvrđena primjenom direktnog učinka pravomoćne presude iz kolektivnog spora, kao i utvrđenjem neposredno u ovoj pojedinačnoj parnici da sadržaj i značenje konkretnih dijelova ugovornih odredbi iz predmetnog Ugovora, odgovara utvrđenjima i značenju ništetnih dijelova ugovornih odredbi iz kolektivnog spora, na koje utvrđenja se tužitelj potpuno osnovano poziva, kako to utvrđuje ovaj parnični sud, kao što je i ovaj sud utvrdio i ništetnost ostalih utuženih dijelova ugovornih odredbi obuhvaćenih tužbenim zahtjevom tužitelja u ovoj parnici, a koji izrijekom nisu obuhvaćeni samom presudom donesenom u kolektivnom sporu, a ništetni su prema utvrđenju ovog suda iz svih već ranije detaljno obrazloženih razloga. Sud je tuženikove prigovore vezano uz izostanak ništetnosti utuženih dijelova ugovornih odredbi, o izostanku direktne primjene utvrđenja iz presude u kolektivnoj zaštiti potrošača, a sud je stava i da sama činjenica solemnizacije predmetnog ugovora nije bila od značaja na uspješnost utvrđenja ništetnosti u ovoj pravnoj svari, pa je u tom smislu istaknute prigovore tuženika sud utvrdio neosnovanima u cijelosti.

74. Iz toga nadalje, prema utvrđenju ovog suda, proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi s naslova promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, ali pod uvjetom da ta tužiteljeva potraživanja nisu u zastari, kako to prigovara i tvrdi tuženi, te da tužitelj ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

75. Treba naglasiti da je sud utvrdio da je neosnovano pozivanje tuženika na njegove opće akte kao način determiniranja razloga, uvjeta i načina promjene redovne kamatne stope, jer bez obzira na odredbu čl. 295. ZOO-a, ovim općim aktima na koje se poziva tuženik u odgovoru na tužbu i u tijeku postupka, nisu dane odrednice tužitelju o tome kada će se, kako i zašto doći do promjene kamatne stope, pa je slijedom iznesenog i došlo do utvrđenja suda o ništetnosti tih dijelova ugovornih odredbi. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, nije postojalo nikakvo određenje koje bi tužitelju dalo odgovor na to što utječe na promjenu kamatne stope, već samo obveza da na takve samostalne promjene od strane tuženika temeljem odluka tuženika, tužitelj isto plati, bez obzira što nije znao kako će se i kada, te zbog čega to dešavati i u kojim točno sve uvjetima, kao i da tužitelj na isto pristaje sklapanjem tog konkretnog ugovora.

76. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. iz kojeg je utvrdio da isti vještak navodi zadatak koji je dobio od suda, a kojim je naloženo utvrditi izračun preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope i to između početno ugovorene kamatne stope od 5,20% i svih kasnijih povećanja kamatne stope, kao i izračun preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike i to između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate ugovora o kreditu i svih kasnijih povećanja tečaja, za sve vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 10. svibnja 2007-,

77. Vještak je na temelju navedenog obavio je uvid u spis predmeta i priloženu dokumentaciju i to:

- Ugovor o kreditu broj 188-50-4091367 od 10. svibnja 2007. (list 8. do 11. spisa),

- Plan otplate kredita broj 188-50-4091367 (list 15. do 17. spisa),

- Knjigovodstvena kartica kredita (list 18. do 21. spisa),

a temeljem čega daje nalaz nastavku daje nalaz.

78. Sud je utvrdio da je financijski vještak u svom nalazu naveo da Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor i PB kao korisnik kredita zaključili su 10. svibnja 2007. Ugovor o kreditu broj 188-50-4091367 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 18.676,43 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- rok otplate 60 mjeseci, otplata u jednakim mjesečnim anuitetima,

- promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,20 % godišnje,

- prema planu otplate kredita, dospijeće prve obveze bilo je 30. lipnja 2007., a sljedeće svakog posljednjeg dana u mjesecu,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća.

Kredit je iskorišten 16. svibnja 2007., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,438783 kn za 1 CHF, pa je iznos kredita u otplati od 18.676,43 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 82.900,62 kn.

79. Uvidom u knjigovodstvenu karticu kredita razvidno je kako se u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do konačne otplate kredita (1. lipnja 2012.), kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila kako slijedi:

- 5,20 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 31. listopada 2007.,

- 6,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. studenoga 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. travnja 2008.,

- 6,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 28. veljače 2009.,

- 7,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. lipnja 2011.,

- 7,50 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. rujna 2011.,

- 6,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. listopada 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2012., odnosno do konca izračuna.

80. Sud je utvrdio da financijski vještak za odgovaranje na postavljeni zadatak, u Tabeli 1 (listovi spisa 76-77) daje se otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate, kao i usporedni otplatni plan prema sljedećim elementima:

- glavnica u iznosu od 18.676,43 CHF,

- fiksna stopa ugovornih kamata od 5,20 % godišnje,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita,

te se usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazuju razlike u visini obveza, i to:

- prvo se iskazuju razlike u visini anuiteta, koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac 'm' Tabele 1),

- zatim se te razlike iskazuju u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja kreditora na dan korištenja kredita (stupac 'p' Tabele 1),

- konačno, iskazuju se razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'q' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate (tečaj na dan dospijeća) i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).

81. Sud je utvrdio da je financijski vještak Ručević vještačenja d.o.o. mišljenja u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, kako slijedi:

- ugovoreni iznos od 18.676,43 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio je protuvrijednost od 82.900,62 kn,

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 2007.) do konačne otplate kredita (1. lipnja 2012.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.766,65 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita), odnosno 499,85 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama) i stupcu 'p1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR),

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 2007.) do konačne otplate kredita (1. lipnja 2012.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 17.011,35 kn, odnosno 2.257,76 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'q' Tabele 1 iz nalaza (u kunama) i stupcu 'q1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR).

82. Vještak daje napomenu da iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. I 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

83. Na ovaj financijski nalaz i mišljenje tužitelj nema primjedbi, te usklađuje podneskom od 02.11.2023. svoj tužbeni zahtjev s ovim financijskim nalazom i mišljenjem i njegovim izračunima, pa potražuje ukupno iznos od 2.757,61 EUR zajedno s pripadajućim zakonski zateznim kamatama tekućima na svaki pojedinačnim mjesečni iznos počev od pojedinog plaćanja po tužitelju tuženiku temeljem utvrđenih ništetnih odredbi ugovora, pa sve do isplate, sve usklađeno s financijskim nalazom i mišljenjem.

84. Tuženik svojim podneskom od 25.01.2024. godine se protivi djelomičnom povlačenju tužbe kao u podnesku tužitelja od 01.11.2023. te ističe da je neosnovan i zahtjev tužitelja kojim traži zatezne kamate tekuće na svaki pojedini navodno preplaćeni iznos od dana dospijeća svakog anuiteta. Tuženik ponavlja svoje ranije u tijeku postupka iznesene prigovore, s time da navodi da tužitelj nema pravo na povrat plaćenog, obzirom na odredbu čl. 1112. ZOO-a, jer tko izvrši plaćanje za koje je znao da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati njegovo vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta, dok tužitelj ove uvjete niti navodi niti dokazuje.

85. Tuženik ističe da nema prigovora na matematički izračun vještaka, ali ističe da on ne doprinosi rješenju spora. Sud ponavlja svoje prigovore i predlaže da sud odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka tuženiku zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

86. Sud je financijski nalaz i mišljenje Ručević vještačenje d.o.o. prihvatio u cijelosti, jer je dan objektivno, detaljno obrazloženo, na osnovi spisu priležeće dokumentacije, te je u cijelosti sačinjen po pravilima znanosti i struke.

87. Na osnovi provedenog financijskog vještačenja sud je utvrdio da je tužitelj dokazao da je ugovoreni iznos od 18.676,43 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio je protuvrijednost od 82.900,62 kn,

88. Nadalje, sud je iz ovog financijskog nalaza i mišljenja utvrdio da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 2007.) do konačne otplate kredita (1. lipnja 2012.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.766,65 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita), odnosno 499,85 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama) i stupcu 'p1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), kao i da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 2007.) do konačne otplate kredita (1. lipnja 2012.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 17.011,35 kn, odnosno 2.257,76 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'q' Tabele 1 iz nalaza (u kunama) i stupcu 'q1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), sve uz napomenu da iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. I 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

89. Kako je tužitelj svoje konačno potraživanje podneskom od 02.11.2023. postavio u izvještačenom iznosu razlike s osnova više plaćenog zbog ništetnosti dijelova ugovornih odredbi kako je to utvrđeno iz toč. I. izreke ove presude, a tužbeni zahtjev s naslova visine i dospjelosti potraživanja tužitelja postavljen u cijelosti prema ovom financijskom nalazu i mišljenju, to je taj dio tužbenog zahtjeva sud usvojio u cijelosti, kao pod toč. II. izreke ove presude. Imajući u vidu da se u smislu odredbe čl. 193. ZPP-a tuženik usprotivio takvom smanjenju i time povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, to je sud slijedom iznesenog morao odbiti tužitelja s preostalim dijelom potraživanja prema tužbenom zahtjevu u tužbi, i to s iznosom od 1.861,14 EUR i na taj iznos zatraženom zakonskom zateznom kamatom, kao s neosnovanim, sve kao pod toč. III. izreke ove presude, obzirom da je sud utvrdio da je tužitelj u tužbi potraživao ukupan iznos od 4.618,75 EUR, dok je dokazao osnovanost potraživanja u visini od konačno zatraženih 2.757,61 EUR koji je sud tužitelju i dosudio pod toč. II. izreke ove presude.

90. Nadalje, valja obrazložiti i prigovor koji tuženik ističe vezano uz uračunavanje i tzv. negativne razlike, tj. manje plaćenog s naslova niže kamatne stope u pojedinom razdoblju za vrijeme trajanja predmetne otplate kredita, na način da je sud utvrdio da ne postoji obveza bilo sudskog vještaka financijske struke, kao niti obveza tužitelja, a niti suda da uračunava u više plaćeno ono što je tzv. negativna razlike, tj. manje plaćenog. Ovo utvrđenje suda proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2023., broj Rev-549/2023, kojom je odbijena revizija Zagrebačke banke d.d., te iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj: Revd-680/2023 od 1. ožujka 2023., kada je VSRH tuženici dopustio podnošenje revizije protiv dijela drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja: „Može li sud u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?“. O reviziji je sukladno članku 390. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; u daljnjem tekstu: ZPP) odlučivalo prošireno vijeće od 13 sudaca. Naime, vijeće je u ovoj pravnoj stvari zaključilo da kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; u daljnjem tekstu: ZOO), pri čemu je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženice da je ista istaknula protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članka 195. i članka 196. ZOO-a. Vijeće je zaključilo da stoga nema mjesta mogućnosti umanjivanja potraživanja tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli s onim iznosima kad je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja. Nadalje, na umu valja imati kako bi za takvo potraživanje tuženika, nastupila zastara, jer tuženik u ovom poslovnom odnosu nije potrošač i ne može koristiti blagodati potrošača vezano uz prekid zastare podnošenjem kolektivne tužbe, kao što ima pravo tužitelj kao potrošač. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da tužitelj osnovano nije trebao umanjivati svoj zahtjev kao što to ispravno nije niti učinio, već je potraživao samo više plaćeno po oba osnova, a u iznosu koji je u ukupnosti dosuđen tužitelju pod toč. II. izreke ove presude.

91. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

92. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.), zbog čega zastara nije nastupila za potraživanja tužitelja dospjela nakon 04.04.2007. godine (unutar roka od pet godina prije prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe 04.04.2012. godine). Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

93. Treba naglasiti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

94. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe što je za kamate 13. lipnja 2014., dok je sud utvrdio da je to za ugovaranje valutne klauzule u CHF dan 14.06.2018. godine, zbog čega zastara nije nastupila za potraživanja tužitelja dosuđena pod toč. II. izreke ove presude, kao niti za potraživanja utužena u samoj tužbi, kao i prema konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva, jer su najstarija potraživanja tužitelja dospjela sva nakon 04.04.2007. godine, te sva utužena u ovoj pojedinačnoj parnici podnošenjem tužbe dana 25.10.2021. godine, kada još nije nastupila zastara niti za jedno glavno ili sporedno potraživanje tužitelja, a konačna specifikacija usklađenjem tužbenog zahtjeva nakon provođenja dopune financijskog vještačenja u ovoj parnici, izvršena je podneskom od 02.11.2023., što je sve bilo unutar novog zastarnog roka koji je iznova počeo teći za potraživanja zbog ništetnosti odredbe o samostalnoj i jednostranoj promjeni kamatne stope počev od 13.06.2014., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF počev od 14.06.2018. godine, što je opći zastarni rok od pet godina. Nadalje, obzirom da je podnošenjem ove pojedinačne tužbe dana 25.10.2021. godine godine je i novi zastarni rok koji je počeo teći od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, prekinuti i počeo iznova teći u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, tada niti jedna specifikacija tužbenog zahtjeva ne bi bila u zastari, a sud smatra da se specifikacijom tužbenog zahtjeva ne podiže nova tužba, kako to tvrdi tuženik.

95. Prilikom zauzimanja takvog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

96. Slijedom navedenog dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je bio dan 04.04.2012. godine dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, za sva potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 04.04.2007. godine, a to su sva ovdje tužitelju dosuđena potraživanja tužitelja, a što su prema utvrđenju ovog suda sva potraživanja dosuđena tužitelju pod toč. II. izreke ove presude, pa je sud utvrdio da je za sva ta potraživanja tužitelja, kako glavna tako i sporedna, prigovor tuženika vezano uz zastaru neosnovan. Slijedom iznesenog, pod toč. II. izreke tužitelju je dosuđen ukupan iznos od 2.757,61 EUR, koji nije u zastari, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama kako je to zatraženo po tužitelju u konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva i prema financijskom nalazu i mišljenju, što je već ranije obrazloženo.

97. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na potraživanje s naslova preplate izvršene zbog samostalne promjene kamatne stope od strane tuženika, a donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u CHF i zbog toga više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF u kunama, počeli su iznova teći prekinuti zastarni rokovi podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu potrošača za ova potraživanja tužitelja, tj. potrošača.

98. Dakle, za sva dosuđena potraživanja tužitelju kao pod toč. II. izreke ove presude, sud je utvrdio da su unutar općeg zastarnog roka od pet godina koji je za ovu vrstu potraživanja tužiteljice ponovo počeo teći od dana 13.06.2014. godine (samostalna promjena kamatne stope), kao i 14.06.2018. godine (ugovaranje valutne klauzule u CHF) kao i obzirom da je ovim pojedinačnim utuženjem, u smislu odredbe čl. 241. ponovo prekinut zastarni rok počeo teći iznova.

99. Tako je sud utvrdio da je cijeli konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja o kojem je sud u konačnici odlučivao u ovoj pravnoj stvari pod toč. I-II. izreke ove presude, podnesen unutar općeg zastarnog roka od pet godina, koji se promjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, te slijedom svega iznesenog, a primjenom ranije citiranih zakonskih odredbi, kao i odredbe čl. 225. ZOO-a, u vezi odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a, takav tuženikov prigovor zastare sud je utvrdio neosnovanim u cijelosti, jer je i onaj dio tužbenog zahtjeva s kojim je tužitelj odbijen obzirom na tuženikovo protivljenje povlačenju tog dijela tužbenog zahtjeva kao pod toč. III. izreke bio također izvan zastare, ali previsoko postavljen zbog čega je sud isti dio zahtjeva i odbio.

100. Potrebno je naglasiti da prema odredbi članka 2. stavak 2. ZZP 03 i prema odredbi iste brojčane oznake ZZP 09, ako tim Zakonima nije drugačije određeno, na obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca primijenit će se odredbe Zakona o obveznim odnosima, a prema odredbama Zakona o obveznim odnosima (članak 110. starog ZOO-a, člana 328. ZOO/05) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, odnosno ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima, te na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO 05).

101. U odnosu na tuženikov prigovor vezano uz manje plaćeno i uračunavanje manje plaćenog umanjenjem onog što je više plaćeno, sud je već svoj stav i utvrđenje obrazložio.

102. Valja još napomenuti da nije sporno da ZOO dopušta i ugovaranje valutne klauzule (čl. 22. st. 1.), kao i ugovaranje promjenjive kamatne stope (čl. 26. ZOO-a) te da primjenom odredbe čl. 295. Odluka tuženika o kamatnoj stopi, kao i drugi podzakonski akti čine sastavni dio predmetnog ugovora o kreditu. Kako je sud u ovom postupku utvrdio da je ništetan način kako je tuženik sastavljajući tipski ugovor ugovaranjem valute CHF, to je sud utvrdio da je takvo vezanje obveze iz ugovora i samog ugovora uz valutu CHF ništetno, bez da je tuženik tužitelju pravilno i potpuno rastumačio visinu rizika takve odredbe za tužitelja. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da način određivanja promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF u ovom konkretnom slučaju nije zakonit, već ništetan.

103. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva koji se temelji na ništetnosti valutne klauzule u CHF, te ništetnost dijela ugovornih odredbi gdje je u tipskim ugovorima sastavljenima po tuženiku ugrađena odredba o samostalnoj promjeni kamatne stope od strane tuženika, bez ikakvih jasno naznačenim kriterijima i načinu te promjene, te uvjetima u kojima će se iste promjene dešavati, a kako navodi u tužbi i konačno specificiranom tužbenom zahtjevu, te je sud temeljem sadržaja ugovornih odredbi navedenih u tužbenom zahtjevu tužitelja, te direktnim učinkom iz kolektivnog spora, kao i primjenom odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a utvrdio ugovaranje valutne klauzule u CHF kao u konkretnom potrošačkom ugovoru, ništetno, kao i da je ništetan način ugovaranja promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, te da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, kao i jednostranu promjenu kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, bez da bi tužitelj bio upoznat kako će se, kada i zbog čega i pod kojim uvjetima, mijenjati kamatna stopa, a kao prethodno pravno pitanje za odluku u meritumu ovog spora. Sud je utvrdio i da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a. Sud je utvrdio da su sporni dijelovi ugovornih odredbi suprotni odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je predmetna odredba ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.

104. Sud je utvrdio da su sporni dijelovi ugovornih odredbi doveli do znatne neravnoteže u odnosu ugovornih stranaka na štetu tužitelja, koja neravnoteža ima svoj novčani ekvivalent u dosuđenom iznosu tužitelju s naslova tuženikova stjecanja bez osnove, ali i da sama neravnoteža ne mora biti isključivo cijenjena prema novčanom ekvivalentu, već se uzima u obzir i sam znatno pravno nepovoljan položaj u koji je tužitelj doveden ugovornim odredbama koje nameće tuženik sačinjavanjem spornih dijelova ugovora o kreditu, a tužitelj takav ugovor sklapa.

105. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate tužitelja takvih iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. II. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose počev od svakog pojedinog stjecanja od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove. neupitna, a kamate su prema konačnoj specifikaciji tužitelja zatražene u skladu s provedenim financijskim vještačenjem. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je i tuženikov prigovor vezano uz zatraženi tijek zatezne kamate neosnovan u cijelosti.

106. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2007. godine prema odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31.07.2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01.08.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao pod toč. II. izreke ove presude.

107. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 5. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška financijskog vještačenja, plaćene sudske pristojbe na tužbu, dok je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe na presudu primjenom obzirom na primjenu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer se ova parnica zasniva i poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, a tužitelj je potrošač.

108. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 28.12.2021., ročište 27.03.2023., podnesak od 02.11.2023., ročište 09.10.2025, ročište 22.10.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 100 bodova; podnesak 25.10.2021., podnesak 31.03.2023. – svaka od ovih parničnih radnji po 25 bodova; što čini ukupno 650 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 1.300,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 325,00 EUR, te čini zbir od 1.625,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak financijskog vještačenja u zatraženom iznosu od 331,81 EUR, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 46,32 EUR pa je tako ukupan trošak utvrđen u iznosu 2.003,13 EUR i dosuđen tužitelju u cijelosti, kao pod toč. II. izreke ove presude.

109. Sud je u odluci o trošku vodio računa i o dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja s kojim je tužitelj morao biti odbijen zbog tuženikova protivljenja smanjenju tužbenog zahtjeva koje smatra povlačenjem, pa time i protivljenje tuženika povlačenju, i to na način da je sud utvrdio da se radi o potrošačkom kreditiranju, da i ukupan tužbeni zahtjev (dosuđeni i odbijeni dio) su u istom tarifnom razredu kao i dosuđeni dio, te da odbijanjem dijela tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi postupka niti za tužitelja niti za tuženika, kao i da se tuženik cijeli tijek postupka protivio kako osnovanosti, tako i visini tužbenog zahtjeva. Slijedom iznesenog, tužitelju je sud utvrđeni parničnih trošak dosudio u cijelosti kao pod toč. II. izreke ove presude. 110. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 08. prosinca 2025. godine pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 3. Ovršnog zakona.

111. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 08. prosinca 2025.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.