REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: Pn-126/2022-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Marini Smaić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Mihanovićeva 3, Zagreb, OIB: 84397956623, zastupanog po punomoćniku ŽĆ, dipl.iur., protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Župić & partneri d.o.o. Zagreb, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 13. studenog 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja ŽĆ, dipl.iur. i zamjenika punomoćnika tuženika ČĆ, odvjetničkog vježbenika, 8. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku CROATIA osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623 uplati na račun Državnog proračuna ,Katančićeva 5, Zagreb, IBAN [broj bankovnog računa], poziv na broj 26/5908-19-19-03118572213 iznos od 33.952,01 kn = 4.506,21 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 7. siječnja 2022. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“.

II. Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, da tuženiku Croatia osiguranje d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.325,76 (slovima: tisuću tri stotine dvadeset pet eura sedamdeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 8. prosinca 2025. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u preostalom iznosu od 295,81 eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: tužitelj/HZMO) podnio je 1. lipnja 2022. tužbu protiv Croatia osiguranja d.d. Zagreb (dalje: tuženik), radi naknade štete. U tužbi navodi da je protiv tuženika već vodio postupak za naknadu štete koji trpi isplatom 60% - tnog iznosa obiteljske mirovine osiguranici CĆ koja je ostvarila pravo na obiteljsku mirovinu iza smrti supruga TĆ koji je smrtno stradao zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći koja se dogodila dana 10. prosinca 1983. u Slavonskom Brodu. Tužitelj navodi da je svojim rješenjem broj 13933 od 6. veljače 1984. osiguranici CĆ iz [adresa] priznao pravo na obiteljsku mirovinu zbog smrti supruga TĆ. Prometnu nesreću izazvao je SĆ osobnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka] koje vozilo je u trenutku nesreće bilo osigurano kod tuženika.

1.1. Dalje navodi da između parničnih strankama nije sporno da je tuženik odgovoran za štetu koju tužitelj trpi isplatom 60%-tnog iznosa obiteljske mirovine osiguranici CĆ jer je sam osiguranik doprinio nastanku štetnog događaja u 40%-tnom iznosu. Nadalje, da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj PŽ-5091/2015-3 od 11. travnja 2017. odlučeno o naknadi štete za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2014. Navodi da je tuženik podmirio tužitelju štetu koja je nastajala tužitelju isplatom obiteljske mirnim putem od 1. siječnja 2015. do 30. lipnja 2017. godine. Naknadu štete za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 30. lipnja 2019. da je tuženik podmirio sudskim putem po presudi Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž-1136/2020-2 od 12. kolovoza 2021. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu Pn-187/2019-13 od 2. studenog 2020.

1.2. Dalje navodi da je odštetnim zahtjevom od 16. prosinca 2021. tužitelj zatražio od tuženika da mu podmiri daljnju štetu koja je nastajala isplatom obiteljske mirovine za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. svibnja 2021. u iznosu od 33.952,01 kn, ali da je tuženik otklonio obvezu plaćanja uz obrazloženje da ne postoji obveza jer da bi osiguranik tužitelja TĆ u svakom slučaju primao starosnu mirovinu.

1.3. Tužitelj navodi da nije sporna uzročno-posljedična veza između prometne nezgode i smrti osiguranika tužitelja niti pravo tužitelja potraživati štetu od tuženika, već da je sporna visina štete na koju ima pravo tužitelj. Tužitelj potražuje štetu nastalu isplatama obiteljske mirovine temeljem odredbi članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju u punom iznosu, izravno od tuženika, sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, dok kamatu potražuje temeljem odredbe članka 165. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ne spori pasivnu legitimaciju kao osiguravatelja vozila registracijske oznake [registarska oznaka], nastanak prometne nezgode od dana 10. prosinca 1983., ne spori djelomičnu odgovornost svoga osiguranika i to u omjeru od 60% niti činjenicu da je u naprijed navedenom štetnom događaju smrtno stradao osiguranik tužitelja TĆ te da je tužitelj, supruzi smrtno stradalog priznao pravo na obiteljsku mirovinu. Međutim, tuženik se postavljenoj tužbi i tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti osporavajući prvenstveno osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, a podredno i visinu, a sve imajuću u vidu činjenicu da bi osiguranik tužitelja da nije bilo štetnog događaja u utuženom razdoblju već odavno bio korisnikom starosne mirovine te bi tužitelj svakako po redovnom tijeku stvari bio u obvezi isplaćivati starosnu mirovinu.

2.1. Nadalje, da je osiguranik tužitelja (neposredni oštećenik) pokojni TĆ rođen **.**.1936. te da bi isti, po redovnom tijeku stvari još 2001. godine stekao uvjete i postao korisnikom starosne mirovine. U tom smislu obveza tuženika na isplatu štete tužitelju bi postojala samo u slučaju kada bi se utvrdilo da je iznos obiteljske mirovine koji je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti osiguraniku u istom tom razdoblju i to samo za iznos eventualne razlike.

2.2. Tuženik navodi da su ranije za rješavanje ovih sporova bili nadležni trgovački sudovi te da je o navedenom pravnom pitanju zauzeto pravno shvaćanje na sjednici Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, održanoj 5. prosinca 2016., a o istome da postoji i mnogobrojna sudska praksa (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6039/2016. od 19. siječnja 2018., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-3836/2016 od 11. travnja 2016., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-2312/2015 od 14. lipnja 2017., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-4715/2013 od 11. ožujka 2016.).

2.3. Nadalje, da nije sporno da je tuženik za ranije razdoblje odnosno za ranije izvršene isplate izvršio plaćanje naknade štete sukladno pravomoćnoj odluci u kojoj je drugostupanjski sud zauzeo drugačije stajalište, ali upravo zbog različite sudske prakse tuženik je u jednom od sporova koje je vodio sa tužiteljem također vezano uz naknadu štete zbog isplaćene obiteljske mirovine u situaciji sličnoj ovoj, izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske usvojio te je u svojoj odluci broj: Rev- 1235/2021 od 22. veljače 2022. zauzeo jasan i nedvojben stav o tome što u ovakvom slučaju predstavlja stvarnu štetu tužitelju, a to je samo eventualna razlika između iznosa pretpostavljene starosne i isplaćene obiteljske mirovine ukoliko ista postoji što je moguće utvrditi provođenjem financijskog vještačenja.

2.4. Tuženik prigovara i visini postavljenog tužbenog zahtjeva iz razloga što smatra da bi tužitelj i pod pretpostavkom osnovanosti postavljenog zahtjeva imao pravo na naknadu razmjernog dijela isplaćene obiteljske mirovine, a ne punog iznosa sve imajući u vidu odredbu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koja odredba se ima primijeniti u konkretnom slučaju.

2.5. Nadalje, navodi da je izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika prema trećim osobama i tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama. Konkretnije, radi se ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu te je upravo taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije kako u ovome slučaju, tako i u svim drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika (imatelja motornog vozila iz čije je uporabe došlo do štete).

2.6. Tuženik ističe da samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu pa je nesporno da je samo jedan propis mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a to je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Upravo i jedino na temelju toga propisa, smatra tuženik, moguće je utvrditi sadržaj obveze tuženika kao osiguratelja automobilske odgovornosti svoga osiguranika prema trećim oštećenim osobama, što je i tužitelj u ovome slučaju.

2.7. Tuženik citira odredbu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14.) koja regulira subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja te ističe da je o pitanju koji se Zakon ima primijeniti u sporovima koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika (ZMO ili ZOOP) također postojala različita sudska praksa do donošenja novijih odluka Vrhovnog suda, u kojim odlukama je zauzeto stajalište da se u ovakvim slučajevima ima primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenih isplata (presuda VSRH broj Rev-12/2022 od 12.1.2022., VSRH broj Rev- 909/2021 od 8.9.2021., VSRH broj Revx-388/2018 od 25.8.2020., VSRH broj Rev- 5292/2019 od 16.6.2020., VSRH broj Rev-1354/2016 od 18.5.2021., VSRH broj Revd- 3715/2021 od 8.9.2021., VSRH broj Rev-66/2022 od 1.2.2022., VSRH broj Revt- 634/2017 od 16.3.2022., VSRH broj Rev-1235/2021 od 22.2.2022. i VSRH broj Rev- 3401/2018 od 20.4.2022.).

2.8. Zaključno ističe da je iz navedenih odluka evidentno da je Vrhovni sud Republike Hravtske zauzeo pravno shvaćanje prema kojemu za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete odnosno u vrijeme izvršenih isplata od strane tužitelja, a kako je to tuženik i naveo u odgovoru na tužbu pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz obvezivanje tužitelja na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

3. Prema odredbi članka 2. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. dalje: ZPP) sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a stranke u postupku su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (članak 7. stavak 1. ZPP).

3.1. Relevantne činjenice za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem materijalnih dokaza koje su stranke dostavile uz tužbu (str.5-58) i odgovor na tužbu (str.64-76) i dokaze koje su stranke dostavljale uz svoje podneske tijekom postupka. Stranke su uz svoje podneske tijekom postupka uglavnom dostavljale sudsku praksu, odnosno odluke općinskih i županijskih sudova te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima su sudovi zauzimali (različita) pravna stajališta o primjeni odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju, odnosno Zakona o obveznim osiguranjima u prometu povodom zahtjeva tužitelja za naknadu štete od tuženika.

3.2. Na pripremnom ročištu održanom kod ovoga suda 13. rujna 2023. punomoćnica tužitelja odustala je od dokaznog prijedloga za pribavljanjem spisa predmeta HZMO za osiguranika TĆ, prijedloga za pribavljanjem spisa Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu broj: P-61/2015 (dostavljene uz tužbu) budući između parničnih stranaka nema spora o činjenicama koje je predloženim dokazima trebalo utvrditi.

3.3. U dokaznom postupku pročitano je rješenje tužitelja broj 13933 o priznavanju prava na obiteljsku mirovinu (str.5-6), zapisnik o uviđaju (str.9-15), presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5091/2015-3 od 11. travnja 2017. (str. 16-22), presuda Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1136/2020- 2 od 12. kolovoza 2021. (str. 24-28), presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pn-187/2019-13 od 2. studenog 2020. (str. 32-37), zahtjev za naknadu štete (str. 42-43), obračun izvršenih isplata (str.44), obavijest tuženika (str. 45), ispis iz banke podataka tužitelj doznačenih mirovinskih primanja za osiguranika EĆ (str. 46-57), obavijest tuženika o neosnovanosti zahtjeva tužitelja od 25. siječnja 2022. (str.58) te tužiteljev izračun razmjernog iznosa obiteljske mirovine (str.217). Na prijedlog tuženika pribavljen je spis HZMO za osiguranika tužitelja FĆ (priložen je spisu u posebnoj omotnici) te je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Mirni Tot Nužda, dipl. oec. iz Slavonskog Broda na okolnost utvrđenja razmjernog iznosa mirovine u skladu sa odredbom članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i (ne) postojanja razlike između mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu (str.250-257).

3.4. Daljnje dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

4. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Sud neće posebno obrazlagati materijalne dokaze koji su pročitani u postupku budući da se istima utvrđuju činjenice koje su parnične stranke tijekom postupka učinile nespornim.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom obiteljske mirovine u razdoblju od 1. ožujka 2021. do 30. rujna 2022. supruzi osiguranika NĆ kojoj je tužitelj rješenjem od 19. ožujka 2008. priznao pravo na obiteljsku mirovinu od 5. ožujka 2008. (nakon stjecanja uvjeta za mirovinu).

5.1. Riječ je o subrogacijskom zahtjevu tužitelja za isplatom tzv. kapitalizirane štete, pri čemu tužitelj takav zahtjev temelji na materijalnopravnoj osnovi za koju smatra da proizlazi iz odredbe članka 160. i čl. 163. Zakona o mirovinskom osiguranju.

5.2. Tuženik smatra da pravnu osnovu razmatranja tužbenog zahtjeva treba promatrati kroz primjenu odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, tj. zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate, a ne Zakona o mirovinskom osiguranju.

6. Između stranaka u postupku nije bila sporna:

- činjenica nastanka štetnog događaja - prometne nezgode od 10. prosinca 1983.

- činjenica da je prometnu nezgodu prouzročio osiguranik tuženika SĆ upravljajući vozilom registracijske oznake [registarska oznaka] je u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, dakle nesporna je pasivna legitimacija tuženika,

- činjenica da je vozač vozila osiguranog kod tuženika kriv za nastanak predmetnog štetnog događaja,

- činjenica da je osiguranik tužitelja TĆ stradao u predmetnoj prometnoj nezgodi te da je zbog ozljeda zadobivenih u istoj preminuo te je nakon smrti osiguranika njegovoj supruzi CĆ priznato pravo na obiteljsku mirovinu,

- da je tuženik naknadio štetu tužitelju za prethodna utužena razdoblja zaključno sa 30. lipnja 2019. sukladno pravomoćnim sudskim presudama te da je u međuvremenu došlo do promjene pravnog shvaćanja VSRH glede primjene prava u sporovima koje pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika na način da se ima primijeniti odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je na snazi u vrijeme izvršenih isplata slijedom čega je sporno pravo tužitelja na naknadu štete nakon 30. lipnja 2019.

6.1. Sporna je osnova i visina tražbine tužitelja, sporno je postojanje razlike između iznosa obiteljske mirovine koja se već isplaćuje CĆ i starosne mirovine koja koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti osiguraniku u istom razdoblju, a koja razlika bi predstavljala obvezu tuženika prema tužitelju u skladu sa odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (članak 27).

6.2. Sporne činjenice sud je utvrdio čitanjem materijalnih dokaza navedenih pod točkom 3.3. Obrazloženja odluke te financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem (str.250-257).

6.3. Iz nalaza i mišljenja vještaka Mirne Tot Nužda, dipl.oec. proizlazi da Tužitelj je za razdoblje od 01.07.2095. do 31.05.2021. godine na ime obiteljske mirovine zbog smrti osiguranika TĆ koja je nastala zbog ozljede na radu isplatio ukupan iznos od 56.586,69 kn, odnosno 7.510,34 EUR (preračunato po fiksnom tečaju konverzije koji iznosi 7,53450 kuna za 1 euro). Prema Rješenju HZMO broj 13933 od dana 6. veljače 1984. godine, kojim je supruzi preminulog osiguranika priznao pravo na obiteljsku mirovinu, uzrok smrti osiguranika je ozljeda na radu. S obzirom da je tužiteljevom osiguraniku invalidska mirovina na koju se odnosi tužiteljev zahtjev utvrđena uslijed ozljede na radu osiguranika, a naknada štete tuženika prema tužitelju se očituje u razlici priznatog iznosa mirovine i mirovine koja bi bila priznata zbog ozljede na radu, a jednako je određeno Rješenjem suda da se utvrdi ova razlika; za zaključiti je da ne postoji takva razlika, odnosno stvarna šteta.

6.4. Vještakinja je svoj nalaz i mišljenje usmeno obrazložila na ročištu za glavnu raspravu održanom 13. studenog 2025. Stranke nisu imale pitanja za vještaka niti primjedbi, nisu predložile novo vještačenje i nisu imale drugih dokaznih prijedloga pa kako su svi predloženi dokazi izvedeni to je glavna rasprava zaključena na istom ročištu.

7. Prema odredbi članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13., 151/14., 33/15. i 93/15., dalje: ZMO) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (stavak 1.), s tim da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to: novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu; novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja (stavak 2.). Zavod može zahtjevom za naknadu štete obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina, stavak 3.). Kad se šteta sastoji u obvezi Zavoda na trajna novčana davanja taj se iznos štete može zahtijevati i u ukupnom iznosu (kapitalizirana šteta), a izračunava se prema visini priznate mirovine i tablicama aktuarske matematike koje donosi Zavod po prethodno pribavljenom mišljenju Ministarstva nadležnog za financije. Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje (stavak 4.).

7.1. Prema odredbi članka 164. ZMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete, stavak 1.), s tim da su za utvrđivanje visine stvarne štete u tom slučaju mjerodavne odredbe tog Zakona (stavak 5.).

7.2. Odredbom članka 165. stavak 3. ZMO-a propisano je da na svotu potraživanja naknade štete, Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od petnaest dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu.

7.3. Odredbom članka 170. ZMO-a propisano je da se na naknadu štete primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama tog Zakona.

7.4. U ovoj pravnoj stvari isplata mirovine odnosi se na razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. svibnja 2021., stoga do primjene dolazi Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14., dalje ZOOP).

7.5. Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U stavku 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. U stavku 3. definirano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavak 4. istoga članka ZOOP-a glasi da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

8. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom pravnom shvaćanju izraženom u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021. se poziva na raniju odluku br. Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020. u kojoj je zaključeno slijedeće:

"Naime, prema tom pravnom shvaćanju za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)“.

8.1. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u drugim recentnim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., odluci broj Rev1067/2012 od 5. prosinca 2017., odluci broj Revt-412/2018 od 22. travnja 2020. prema kojemu je propis prema kojemu se ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen.

8.2. Ovdje je potrebno ukazati i na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je zauzeto isto pravno shvaćanje pa između ostalih i u odluci broj Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022. u kojoj je predmet zahtjeva bila naknada štete s naslova isplate mirovine isplaćene u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. listopada 2020., da je za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode te da prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalih i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP. Također da osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP.

8.3. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revd-3181/2021-2 od 14. rujna 2022. godine izraženo je pravno shvaćanje da se u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.

8.4. Također je potrebno ukazati na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-1052/2023-3 od 20. prosinca 2023. koje upućuje na primjenu odredbi ZOOP s obrazloženjem da se taj Zakon primjenjuje kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama ZOOP, da taj Zakon uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZMO koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Radi toga, kao posebniji, valja primijeniti ZOOP, a ne ZMO kako to smatra tužitelj.

8.5. U potonjoj presudi Vrhovni sud obrazlaže i to da je činjenica da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori. Također slijedi i to da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP kojima je uređena odgovornost osiguratelja, da nije bilo zapreke da se donošenjem ZMO stave izvan snage odredbe ZOOP koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja.

8.6. Navedeno pravno shvaćanje je u skladu sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije u spojenim predmetima Republike Italije protiv Europske komisije, T- 60/06 RENV II i T-62/06 RENV II, u kojima Sud EU, odlučujući o prigovoru jedne od stranaka u sporu o povredi načela lex specialis derogat legi generali, konstatira da se u odnosu dva zasebna okvira pravila (kao što je to riječ kod odnosa dvaju posebnih propisa) jednostavno ne može govoriti o primjeni pa time i povredi načela lex specialis derogat legi generali.

8.7. Kako je ranije navedeno pod točkom 7.4. Obrazloženja ove odluke, u ovoj pravnoj stvari primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14.) jer se isplata mirovine odnosi na razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. svibnja 2021.

8.8. Imajući u vidu ranije citirana pravna shvaćanja Vrhovnog suda da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen i to članak 27. stavak 1., 2., i 3. mišljenje je ovoga suda kako tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete, ali onako kako je ona regulirana upravo citiranim zakonskim odredbama.

8.9. U konkretnim slučajevima to znači da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a koji razmjerni iznos mirovine se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

8.10. Prihvaćajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i odredbe ZOOP-a proizlazi da tužitelj ima pravo potraživati od tuženika naknadu samo ako postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem o umirovljenju i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini te razlike, što znači da tužitelj mora dokazati odlučnu činjenicu – nastanak štete i visinu štete koja bi bila obračunata primjenom odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP koja propisuje drugačiji način obračuna štete od načina obračuna koji je propisan odredbama ZMO jer tužitelj dostavlja obračun prema odredbama ZMO i otklanja mogućnost primjene izračuna prema odredbama ZOOP.

8.11. Dakle, prema odredbi članka 27. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, a provedenim vještačenjem utvrđeno je da ne postoji takva razlika, odnosno stvarna šteta (str.250-257).

9. Prema odredbi članka 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok je šteta prema članku 1046. ZOO umanjenje nečije imovine (obična šteta) sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

9.1. Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da su pretpostavke odgovornosti za štetu postojanje štetnika (osobe odgovorne za štetu), protupravna štetna radnja, postojanje štete i postojanje uzročne veze između štetne radnje štetnika i štete kao posljedice te radnje, a da bi postojala odgovornost za štetu, sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

9.2. Tužitelj nije dokazao odlučnu činjenicu, odnosno nastanak štete i visinu štete koja bi bila obračunata primjenom odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP koja propisuje drugačiji način obračuna štete od načina obračuna koji je propisan odredbama ZMO, stoga je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude (jednako i Žs u Splitu, Gž-1104/2025-3 od 16. listopada 2025.).

10. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP u vezi sa člankom 155. i čl. 2 ZPP.

10.1. Prema odredbi članka 154. stavka 1. ZPP stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove parničnog postupka pa je sud, slijedom navedene zakonske odredbe donio odluku kao u točki II. izreke presude i obvezao tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

10.2. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora (4.506,21 eura/33.952,01 kuna) i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

10.3. Tuženik je popisao trošak u ukupnom iznosu od 1.621,57 eura. Tuženik je između ostaloga popisao i trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu 91,57 eura, a s obzirom da je tužitelj oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi odredbom članka 11. stavka 1. toč.1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 51/23., dalje: ZSP) to je tuženik u obvezi platiti sudsku pristojbu za odgovor na tužbu koja za njega nastaje po pravomoćnom završetku postupka u skladu sa odredbom članka 4. stavka 1. točke 2. ZSP, ali ne u zatraženom iznosu od 91,57 eura, nego u iznosu 45,76 eura.

10.4. Tuženiku je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav obrazloženog podneska od 28. srpnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8 toč. 1. u vezi sa Tbr.7.1. Tarife, 100 bodova x 2,00 eura), trošak zastupanja na pripremnom ročištu 13. rujna 2023. i na ročištu za glavnu raspravu 13. studenog 2025. u iznosu 200,00 eura za svako ročište, (Tbr. 9.1. u vezi sa Tbr.7.1. Tarife, 100 bodova x 2,00 eura), što sveukupno iznosi 600,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu 150,00 eura (Tbr. 46. Tarife) daje iznos troškova od 750,00 eura. Navedenom iznosu treba dodati trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu 45,76 eura i plaćeni predujam za vještačenje u iznosu 530,00 eura (str.247) što ukupno iznosi 1.325,76 eura.

10.5. Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 21. ožujka 2022. budući da takav podnesak nije u sudskom spisu, odnosno da navedenog datuma tuženik nije dostavio obrazloženi podnesak te trošak sudske pristojbe preko dosuđenog iznosa od 45,76 eura pa je o tom dijelu zahtjevu tuženika kao neosnovanom odlučeno u točki III. izreke presude.

11. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 8. prosinca 2025.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb,

2. Tuženik Croatia osiguranje d.d., Zagreb po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Župić & partneri d.o.o. Zagreb.