REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj P-540/2018-85
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Andrijani Modrušan kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Belić, odvjetnik iz Pule, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koje zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i dr. nakon glavne rasprave održane i zaključene 23. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Igora Belića, odvjetnika u Puli te zamjenice punomoćnika tuženika Mirjane Žrvnar, odvjetnice u Puli, 8. prosinca 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
I Odbija se glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
¨"I. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj 326-58/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojega su tužitelj i tuženik sklopili u Puli dana 18.6.2007 i koji je solemniziran kod javnog bilježnika Denisa Krajcara iz Pule, pod brojem OV-11237/07.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d, OIB: 14036333877, da tužitelju ČR, OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 113.602,06 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče (do 31. srpnja 2015. po stopi eskonta HNB-a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobiva uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena):
- na iznos od eura 344,95 od 21.08.2007. do isplate;
- na iznos od eura 0,12 od 31.08.2007. do isplate;
- na iznos od eura 341,63 od 06.09.2007. do isplate;
- na iznos od eura 338,06 od 01.10.2007. do isplate;
- na iznos od eura 337,03 od 02.11.2007. do isplate;
- na iznos od eura 35,47 od 30.11.2007. do isplate;
- na iznos od eura 304,11 od 03.12.2007. do isplate;
- na iznos od eura 340,59 od 02.01.2008. do isplate;
- na iznos od eura 0,01 od 03.01.2008. do isplate;
- na iznos od eura 68,74 od 01.02.2008. do isplate;
- na iznos od eura 306,32 od 04.02.2008. do isplate;
- na iznos od eura 368,95 od 29.02.2008. do isplate;
- na iznos od eura 0,02 od 04.03.2008. do isplate;
- na iznos od eura 330,15 od 02.04.2008. do isplate;
- na iznos od eura 331,81 od 06.05.2008. do isplate;
- na iznos od eura 175,20 od 07.05.2008. do isplate;
- na iznos od eura 405,46 od 02.06.2008. do isplate;
- na iznos od eura 417,37 od 02.07.2008. do isplate;
- na iznos od eura 21,94 od 31.07.2008. do isplate;
- na iznos od eura 384,61 od 12.08.2008. do isplate;
- na iznos od eura 51,72 od 01.09.2008. do isplate;
- na iznos od eura 356,08 od 10.09.2008. do isplate;
- na iznos od eura 40,43 od 01.10.2008. do isplate;
- na iznos od eura 374,57 od 06.10.2008. do isplate;
- na iznos od eura 87,37 od 31.10.2008. do isplate;
- na iznos od eura 0,01 od 03.11.2008. do isplate;
- na iznos od eura 349,72 od 06.11.2008. do isplate;
- na iznos od eura 72,42 od 02.12.2008. do isplate;
- na iznos od eura 355,26 od 08.12.2008. do isplate;
- na iznos od eura 66,86 od 31.12.2008. do isplate;
- na iznos od eura 395,04 od 05.01.2009. do isplate;
- na iznos od eura 463,50 od 02.02.2009. do isplate;
- na iznos od eura 465,51 od 02.03.2009. do isplate;
- na iznos od eura 459,96 od 31.03.2009. do isplate;
- na iznos od eura 461,02 od 30.04.2009. do isplate;
- na iznos od eura 452,52 od 01.06.2009. do isplate;
- na iznos od eura 38,10 od 30.06.2009. do isplate;
- na iznos od eura 408,02 od 02.07.2009. do isplate;
- na iznos od eura 35,34 od 31.07.2009. do isplate;
- na iznos od eura 413,15 od 03.08.2009. do isplate;
- na iznos od eura 35,52 od 31.08.2009. do isplate;
- na iznos od eura 417,13 od 01.09.2009. do isplate;
- na iznos od eura 40,76 od 30.09.2009. do isplate;
- na iznos od eura 407,06 od 09.10.2009. do isplate;
- na iznos od eura 447,99 od 02.11.2009. do isplate;
- na iznos od eura 46,34 od 30.11.2009. do isplate;
- na iznos od eura 407,18 od 02.12.2009 .do isplate;
- na iznos od eura 57,35 od 31.12.2009. do isplate;
- na iznos od eura 402,36 od 04.01.2010. do isplate;
- na iznos od eura 57,00 - od 01.02.2010. do isplate;
- na iznos od eura 406,76 od 02.02.2010. do isplate;
- na iznos od eura 68,19 od 01.03.2010. do isplate;
- na iznos od eura 395,89 od 02.03.2010. do isplate;
- na iznos od eura 119,14 od 31.03.2010. do isplate;
- na iznos od eura 0,01 od 01.04.2010. do isplate;
- na iznos od eura 354,32 od 06.04.2010. do isplate;
- na iznos od eura 123,49 od 30.04.2010. do isplate;
- na iznos od eura 349,09 od 05.05.2010. do isplate;
- na iznos od eura 130,17 od 31.05.2010. do isplate;
- na iznos od eura 348,25 od 04.06.2010. do isplate;
- na iznos od eura 128,28 od 30.06.2010. do isplate;
- na iznos od eura 0,01 od 01.07.2010. do isplate;
- na iznos od eura 377,02 od 05.07.2010. do isplate;
- na iznos od eura 5,29 od 02.08.2010.. do isplate;
- na iznos od eura 484,24 od 09.08.2010. do isplate;
- na iznos od eura 4,25 od 31.08.2010. do isplate;
- na iznos od eura 519,19 od 03.09.2010. do isplate;
- na iznos od eura 2,48 od 30.09.2010. do isplate;
- na iznos od eura 500,97od 26.10.2010. do isplate;
- na iznos od eura 7,42 od 02.11.2010. do isplate;
- na iznos od eura 493,49 od 03.11.2010. do isplate;
- na iznos od eura 4,29 od 02.12.2010. do isplate;
- na iznos od eura 548,34 od 30.12.2010. do isplate;
- na iznos od eura 0,06 od 31.12.2010. do isplate;
- na iznos od eura 523,99 od 04.02.2011. do isplate;
- na iznos od eura 522,21 od 09.02.2011. do isplate;
- na iznos od eura 3,44 od 28.02.2011. do isplate;
- na iznos od eura 523,97 od 22.03.2011. do isplate;
- na iznos od eura 0,01 od 31.03.2011. do isplate;
- na iznos od eura 525,55 od 27.04.2011. do isplate;
- na iznos od eura 0,03 od 30.04.2011. do isplate;
- na iznos od eura 539,77 od 23.05.2011. do isplate;
- na iznos od eura 0,01 od 31.05.2011. do isplate;
- na iznos od eura 559,78 od 15.06.2011. do isplate;
- na iznos od eura 0,04 od 30.06.2011. do isplate;
- na iznos od eura 575,54 od 27.07.2011. do isplate;
- na iznos od eura 0,08 od 31.07.2011. do isplate;
- na iznos od eura 604,53 od 29.08.2011. do isplate;
- na iznos od eura 5,82 od 31.08.2011. do isplate;
- na iznos od eura 562,22 od 27.09.2011. do isplate;
- na iznos od eura 0,52 od 30.09.2011. do isplate;
- na iznos od eura 563,81 od 24.10.2011. do isplate;
- na iznos od eura 0,26 od 31.10.2011. do isplate;
- na iznos od eura 532,22 od 21.11.2011. do isplate;
- na iznos od eura 547,25 od 28.12.2011. do isplate;
- na iznos od eura 0,90 od 31.12.2011. do isplate;
- na iznos od eura 556,20 od 26.01.2012. do isplate;
- na iznos od eura 6,84 od 31.01.2012. do isplate;
- na iznos od eura 551,99 od 23.02.2012. do isplate;
- na iznos od eura 5,46 od 29.02.2012. do isplate;
- na iznos od eura 550,49 od 23.03.2012. do isplate;
- na iznos od eura 6,94 od 31.03.2012. do isplate;
- na iznos od eura 549,30 od 24.04.2012. do isplate;
- na iznos od eura 5,51 od 30.04.2012. do isplate;
- na iznos od eura 555,08 od 29.05.2012. do isplate;
- na iznos od eura 7,00 od 31.05.2012. do isplate;
- na iznos od eura 551,54 od 27.06.2012. do isplate;
- na iznos od eura 6,76 od 30.06.2012. do isplate;
- na iznos od eura 542,59 od 24.07.2012. do isplate;
- na iznos od eura 4,24 od 31.07.2012. do isplate;
- na iznos od eura 543,61 od 28.08.2012. do isplate;
- na iznos od eura 0,56 od 31.08.2012. do isplate;
- na iznos od eura 572,40 od 17.09.2012. do isplate;
- na iznos od eura 0,03 od 30.09.2012. do isplate;
- na iznos od eura 586,63 od 31.10.2012. do isplate;
- na iznos od eura 592,15 od 29.11.2012. do isplate;
- na iznos od eura 0,05 od 30.11.2012. do isplate;
- na iznos od eura 589,29 od 28.12.2012. do isplate;
- na iznos od eura 1,32 od 31.12.2012. do isplate;
- na iznos od eura 574,03 od 31.01.2013. do isplate;
- na iznos od eura 600,83 od 27.02.2013. do isplate;
- na iznos od eura 588,65 od 28.02.2013. do isplate;
- na iznos od eura 80.572,14 od 01.03.2013. do isplate, sve to umanjeno za iznos obuhvaćen presudom Županijskog suda u Osijeku, posl. br. Gž-1423/17-2 od
6.9.2018 od eura 8.162,45 (kuna 61.500,00)."
II Prihvaća se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d, OIB: 14036333877, da tužitelju ČR, OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 29.559,20 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče (do 31. srpnja 2015. po stopi eskonta HNB-a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobiva uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja):
- na iznos od eura 37,55 od 31. kolovoza 2010. do isplate;
- na iznos od eura 37,08 od 30. rujna 2010. do isplate;
- na iznos od eura 36,01 od 31. listopada 2010. do isplate;
- na iznos od eura 83,48 od 30. studenog 2010. do isplate;
- na iznos od eura 60,93 od 31. prosinca 2010. do isplate;
- na iznos od eura 67,03 od 31. siječnja 2011. do isplate;
- na iznos od eura 69,66 od 28. veljače 2011. do isplate;
- na iznos od eura 69,62 od 31. ožujka 2011. do isplate;
- na iznos od eura 83,27 od 30. travnja 2011. do isplate;
- na iznos od eura 95,15 od 31. svibnja 2011. do isplate;
- na iznos od eura 123,92 od 30. lipnja 2011. do isplate;
- na iznos od eura 125,62 od 31. srpnja 2011. do isplate;
- na iznos od eura 92,72 od 31. kolovoza 2011. do isplate;
- na iznos od eura 93,17 od 30. rujna 2011. do isplate;
- na iznos od eura 102,00 od 31. listopada 2011. do isplate;
- na iznos od eura 110,53 od 30. studenog 2011. do isplate;
- na iznos od eura 118,67 od 31. prosinca 2011. do isplate;
- na iznos od eura 119,42 od 31. siječnja 2012. do isplate;
- na iznos od eura 116,69 od 29. veljače 2012. do isplate;
- na iznos od eura 117,89 od 31. ožujka 2012. do isplate;
- na iznos od eura 121,71 od 30. travnja 2012. do isplate;
- na iznos od eura 119,01 od 31. svibnja 2012. do isplate;
- na iznos od eura 117,40 od 30. lipnja 2012. do isplate;
- na iznos od eura 116,03 od 31. srpnja 2012. do isplate;
- na iznos od eura 85,06 od 31. kolovoza 2012. do isplate;
- na iznos od eura 102,20 od 30. rujna 2012. do isplate;
- na iznos od eura 104,29 od 31. listopada 2012. do isplate;
- na iznos od eura 99,41 od 30. studenog 2012. do isplate;
- na iznos od eura 87,82 od 31. prosinca 2012. do isplate;
- na iznos od eura 103,30 od 31. siječnja 2013. do isplate;
- na iznos od eura 100,35 od 28. veljače 2013. do isplate;
- na iznos od eura 24.293,86 od 1. ožujka 2013. do isplate;
- na iznos od eura 2.346,36 od 1. ožujka 2013. do isplate."
III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 7.473,67 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 326-58/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Ugovor je sklopljen na iznos od 107.500,00 CHF, s rokom otplate od 25 godina, u 300 jednakih mjesečnih anuiteta od CHF 579,37 sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za švicarski franak (CHF) tuženika na dan plaćanja, gdje kamatna stopa iznosi 4,20% godišnje ali je promjenjiva prema dispoziciji tuženika.
1.1. Tužitelj da je kredit uredno otplaćivao. No da su rasli kako pojedini anuiteti (s početnih 579,37 CHF zbog politike promjenjive kamatne stope tuženika do 700,84 CHF), tako i sam tečaj CHF koji da je u vrijeme sklapanja ugovora iznosio 4,410000 da bi 1. ožujka 2013. dosegao 6,199909.
1.2. Tužitelj je od tuženika zbog navedenog zatražio prijevremenu otplatu toga kredita i sukladno obračunu tuženika isplatio mu 1. ožujka 2013. iznos od 589.289,01 kunu te 103,13 kuna. Uz to je tužitelj tuženiku istoga dana uplatio i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 17.678,67 kuna koju mu je tuženik obračunao kao kunsku protuvrijednost iznosa od 2.852,90 CHF.
1.3. Tuženik je u vrijeme sklapanja ugovora, prodavao gotove financijske pakete kao što je predmetni kredit. Tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njegov sadržaj. Tuženik da nije tužitelja upozorio na valutni rizik švicarskog franka. Ekonomske posljedice valorizacije u CHF nisu bile općepoznate pa tako tužitelju uopće nisu bile poznate dok su tuženiku bile poznate. U to vrijeme da su postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i u gospodarstvu Hrvatske, koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF u razdoblju nakon sklapanja ugovora. Stoga tužitelj smatra kako se ne može uzeti da je uglavak o valutnoj klauzuli u CHF u spornom ugovoru, bio tužitelju razumljiv, jasan i lako uočljiv u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g.
1.4. Odredba o valutnoj klauzuli izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, jer su njezinim ugovaranjem, bez ugovorne mogućnosti da se tužitelju omogući pravo promjene valute kredita ili neke druge mogućnosti zaštite od rizika snažnog jačanja CHF-a , sve posljedice takvog jačanja prevaljene na tužitelja dok je istodobno tuženik dobivao sve veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme sklapanja ugovora.
1.5. Stoga tužitelj smatra kako je valutna klauzula u Ugovoru o kreditu nepoštena u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Zbog toga da je čitav ugovor ništetan, jer da sam ugovor ne bi mogao opstati bez te odredbe odnosno da ne postoje zakonske pretpostavke za utvrđenje tek djelomične ništetnosti toga ugovora o kreditu.
1.6. Tužitelj da je ustao tužbom protiv tuženika u parnici ovog suda pod poslovnim brojem P-188/16 radi isplate po osnovu ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
1.7. Isto tako ništetnom tužitelj smatra i odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita odnosno tuženikovo uvjetovanje, da za izdavanje potvrde o potpunom prestanku tužiteljevih obveza po predmetnom kreditu, kao i za izdavanje brisovnog očitovanja, je bilo potrebno da tužitelj plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koju da je tužitelj platio.
1.8. U fazi pripremnog postupka tužitelj je podneskom predanim na ročištu 10. siječnja 2019. ukoliko sud iz bilo kojeg razloga ne bude utvrdio da je ništetan cijeli predmetni ugovor o kreditu, odnosno ukoliko smatra da glavni tužbeni zahtjev (uključujući i zahtjev za isplatu) nije osnovan, podnio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, na način da zahtijeva isplatu razlike plaćenih anuiteta zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i isplatu plaćene tzv. Izlazne naknade, odnosno naknade za prijevremeno zatvaranje kredita. Eventualno kumulirani zahtjev tužitelj je precizirao nakon provedenog vještačenja u podnesku kojeg je elektroničkim putem dostavio sudu 15. lipnja 2021.
1.9. Tužitelj predlaže prihvatiti njegov glavni tužbeni zahtjev, podredno prihvatiti eventualno kumulirani zahtjev uz naknadu parničnog troška prema troškovniku.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, činjenice i razloge na kojima tužitelj temelji svoju tužbu te ističe prigovor zastare.
2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna posebice ako se uzme u obzir da se radi o zaštitnoj klauzuli koja je izričito dozvoljena odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te da je kao takva neizostavan dio ugovora koji se sklapaju ne samo s financijskim institucijama već i ugovora koji su sklopljeni između drugih osoba. Tuženik, ističe da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu te da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u CHF i kredita s valutnom klauzulom u drugoj stranoj valuti i kunskog kredita, ali da je donio odluku da je za njega prihvatljivija upravo valutna klauzula u CHF, jer je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu takav kredit smatrao najpovoljnijim između različitih kredita koje je banka nudila. Valutna klauzula da je bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tužitelj da je kao potpuno poslovno sposobna osoba koja je bila korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR, bio dužan i mogao shvatiti da je smisao valutne klauzule vezivanje iznosa kojeg će biti dužan platiti uz vrijednost strane valute. Prema mišljenju tuženika činjenica što tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sasvim točno predvidjeti kako će se mijenjati tečaj kune prema CHF ne bi trebala niti od utjecaja na dopustivost i razumljivost ugovaranja valutne klauzule.
2.2. Tuženik smatra suprotno navodima tužitelja, da odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna niti ista povlači ništetnost cijelog Ugovora o kreditu. Podredno, čak i da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, tužitelj opet ne bi mogao isticati ništetnost Ugovora o kreditu budući da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značaja, sukladno čl. 326. ZOO.
2.3. U pogledu naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik ističe da ona predstavlja stvarnu štetu koju je tuženik pretrpio zbog prijevremene otplate odnosno unaprijed dogovoreni iznos naknade štete sukladno čl. 345. st.3. ZOO. Tuženik tvrdi da trpi stvarnu štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Također da tuženik prilikom određivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir rizike poslovanja tuženika vezano za promjene aktivne i pasivne kamatne stope.
2.4. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koje tužitelj potražuje glavnim tužbenim zahtjevom i alternativnim (op. eventualnim) tužbenim zahtjevom u skladu s odredbom čl. 226. ZOO jer tužitelj zapravo potražuje povrat mjesečnih anuiteta.
2.5. Slijedom svega tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
2.6. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva kojeg je tužitelj učinio podneskom na pripremnom ročištu 10. siječnja 2019.
3. U tijeku postupka pročitane su sve isprave uložene u sudski spis, Ugovor o kreditu, pregled prometa po kreditu, pregled prometa po računima, provedeno je financijsko vještačenje, te su pročitani nalaz i mišljenje vještaka, dopuna nalaza i mišljenja vještaka, saslušana je vještakinja, a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.
4. Glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev osnovan.
5. Predmet spora je glavni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu broj 326-58/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojega su tužitelj i tuženik sklopili u Puli dana 18. lipnja 2007. i koji je solemniziran kod javnog bilježnika Denisa Krajcara iz [adresa], pod brojem OV-11237/07, a posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 113.602,06 EUR sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (naznačene u izreci – točki I/II) teku od njihova plaćanja do isplate, na ime povrata ukupnog iznosa koji je tužitelj isplatio tuženiku uplaćujući anuitete po predmetnom Ugovoru o kreditu.
5.1. Predmet spora je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužitelj, ukoliko sud glavni tužbeni zahtjev utvrdi neosnovanim, postavlja zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 29.559,20 EUR sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (naznačene u izreci – točka II) teku od njihova plaćanja do isplate, na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica i zahtjev za vraćanje naknade koju je tužitelj tuženici platio za prijevremenu otplatu kredita.
6. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 18. lipnja 2007. sklopljen Ugovora o kreditu broj 326- 58/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojega su tužitelj i tuženik solemnizirali kod javnog bilježnika Denisa Krajcara iz [adresa], pod brojem OV-11237/07, na temelju kojeg je tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita u iznosu od 107.500,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita. Nije sporno da je tužitelju u konačnici isplaćen iznos kredita od 107.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,20% godišnje te je određeno da je promjenjiva.
6.1. Također, nije sporno da je tijekom otplatnog perioda, uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka, u pojedinim mjesecima utuženog razdoblja (od srpnja 2007. do ožujka 2013.) povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Nesporno je da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen.
6.2. Nadalje, nije sporno da je u parnici pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-188/16 presudom od 27. lipnja 2017. prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je djelomično preinačenom presudom Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž- 1423/2017-2 od 6. rujna 2018. naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 39.931,78 HRK sa zateznom kamatom sve po osnovu ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu.
7. Sporno je radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i tzv. Izlaznoj naknadi te je li posljedica ništetnosti navedenih ugovornih odredaba potpuna ili djelomična ništetnost predmetnog Ugovora.
7.1. Posljedično tome, sporna je i osnovanost restitucijskog zahtjeva tužitelja, pri čemu valja utvrditi ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati povrat svih iznosa koje je uplatio tuženiku plaćanjem anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu, ili tužitelju pripada pravo na isplatu preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike nastale promjenom tečaja CHF.
7.2. Ujedno, sporno je tužiteljevo svojstvo potrošača, njegova aktivna legitimacija, kao i je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva.
8. Radi utvrđenja je li tužitelj predmetni Ugovor sklopio u svojstvu potrošača te na okolnosti pregovora pri sklapanju ugovora proveden je dokaz njegovim saslušanjem.
8.1. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni kredit podigao kod prednika tuženika u Hypo Alpe Adria banci i to za potrebe zatvaranja jednog drugog za njega nepovoljnog kredita kojeg je imao u to vrijeme u drugoj banci. Kada je Hypo banka objavila da nudi kredite u CHF-u upravo za zatvaranje nepovoljnih kredita kod drugih banaka on da se odlučio obratiti im se s ciljem realizacije toga kredita kako bi zatvorio raniji nepovoljni kredit. Prilikom razgovora u banci preporučili su mu upravo kredit u CHF-u jer je u to vrijeme on imao najnižu kamatu, a time i najpovoljniji anuitet. Tužitelj tada da nije ništa znao o valuti CHF niti su mu u banci nešto posebno objašnjavali. Prijevremeno je zatvorio predmetni kredit i pri zatvaranju tog kredita tuženik da mu je naplatio tzv. izlaznu naknadu pri čemu nije imao nikakvu mogućnost utjecati na visinu naknade i uopće obvezu plaćanja te naknade kao ni na visinu dugovanja u tom trenutku kada se odlučio na prijevremenu otplatu. Osim što nije imao mogućnosti utjecati na visinu obveze u banci da mu nisu ništa posebno pojasnili na što se odnosi plaćanje tzv. izlazne naknade odnosno što predstavlja njihov trošak koji mu naplaćuju kao izlaznu naknadu. U drugom predmetu koji je bio vođen kod ovog suda ishodovao je pravomoćnu presudu kojom su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe predmetnog kredita a koje se odnose na promjenljivu kamatu i po toj osnovi da mu je izvršena isplata dosuđenog iznosa. Ne spori da je pročitao ugovor i da je razumio pojam valutne klauzule, ali ističe da nije razumio niti znao na koji će se točno način ni uslijed čega mijenjati tečaj CHF-a, to da mu nitko nije objasnio. Nije mogao uzeti kredit u drugoj valuti već samo za CHF. Prije sklapanja ugovora o kreditu nije se raspitivao kod drugih banaka. Nije znao za obvezu plaćanja izlazne naknade, to ga je iznenadilo kad se odlučio vratiti taj kredit. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu djelatnici banke da mu nisu ništa obrazlagali niti pojašnjavali ugovorne odredbe već da su mu samo uručili gotov odnosno pripremljen ugovor s kojim je otišao kod javnog bilježnika na ovjeru. Ne sjeća se da je dobio opće uvjete niti odluke banke. Kredit je podigao kao fizička osoba, a novčana sredstva ostvarena po tom kreditu uložio je u uređenje stana u kojem živi.
8.2. Sud je iskaz tužitelja ocijenio istinitim jer je iskazivao logično, ne upadajući u kontradiktornosti i u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tuženik njegov iskaz nije osporio. Na temelju tužiteljeva iskaza utvrđeno je da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu radi zatvaranja (vraćanja) nepovoljnijeg kredita kojeg je imao u drugoj banci, a kojeg je bio podigao radi uređenja stana.
8.3. Odredbom čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Na bitno istovjetan način je pojam "potrošač" definiran i u Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj 79/07 i 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07), kao i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.
8.4. Kako u konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj zaključio Ugovor o kreditu kao fizička osoba, a tuženik nije dokazao (niti to proizlazi iz provedenih dokaza) da je tužitelj digao kredit u svrhu bilo kakve poduzetničke djelatnosti, nisu osnovani navodi tuženika kojima tužitelju osporava svojstvo potrošača.
9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod točkom 5. da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 čl. 81., 82. i 90. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje protivno člancima 96. i 97. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
9.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na kamatnu stopu), a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), a koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.
9.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji sadrži upravo sporne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kuna veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.
9.3. U odnosu na primjenu utvrđenja iz navedenih presuda u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
9.4. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.
9.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
10. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
10.1. Upravo na te okolnosti proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, druge dokaze sud nije proveo jer je tuženik tijekom postupka odustao od saslušanja svjedoka koje je bio predložio upravo na okolnosti pregovora i informiranja tužitelja.
10.2. Na temelju ranije predočenog iskaza tužitelja (točka 8.1. obrazloženja), kojeg je sud ocijenio istinitim u cijelosti, utvrđeno je da on u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule te da mu je upravo kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazan kao najpovoljniji, bez predočenja mogućih rizika ugovaranja valutne klauzule. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužitelja s djelatnicima tuženika u predugovornoj fazi nema značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužitelj od strane tuženika nije dobio potrebne i potpune obavijesti.
10.3. S druge strane, tuženik (na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Drugim riječima, predloženim dokazima tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.
11. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje u tekstu: ZOO/05).
11.1. Glede valutne klauzule, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.
11.2. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Odredba o valutnoj klauzuli u CHF opravdano je ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena jer je obveza korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, navedeno je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.
12. Nastavno je, s obzirom na glavni tužbeni zahtjev, valjalo utvrditi povlači li ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli sa sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu.
12.1. Odredbom čl. 324. st. 1. i 2. ZOO/05 propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali ugovor će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
12.2. Odredbom čl. 1021. ZOO/05 propisano je da se ugovorom o kreditu obvezuje banka korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Stoga, eventualna ništetnost odredaba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula s obzirom da to nije bitni elementi ugovora o kreditu, ne povlači sa sobom ništetnost ugovora u cijelosti, tim više što predmetni ugovor može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli.
13. Slijedom navedenog, odbijen je glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora te s njim povezan kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 113.602,06 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, odnosno za povrat ukupnog iznosa kojeg je tužitelj platio tuženiku na ime predmetnog Ugovora o kreditu do 1. ožujka 2013.
13.1. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke presude.
14. S obzirom na to da je sud sukladno navedenom u točkama 9. do 11. ovog obrazloženja, odlučujući o prethodnom pitanju važnom za ovaj spor, obrazložio da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, prihvaćen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u njegovom kondemnatornom dijelu.
14.1. Stoga je odlučeno kao u točki II izreke presude.
15. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
15.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.
15.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
16. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru nepoštene, a time i ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je uzeti u obzir početni tečaj, kao jedini valjano određen, a time i pošten.
16.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darinki Cimera, iz kojeg je utvrđeno da razlika između uplaćenih anuiteta po srednjem tečaju banke na dan uplate anuiteta i anuiteta kojeg bi bilo potrebno uplatiti da je tečaj fiksiran na dan sklapanja kredita iznosi 256.995,08 HRK, a nakon što se od tog iznosa odbije iznos efekta povećane kamate sadržane u rati anuiteta u iznosu od 51.974,68 HRK dobiveni iznos od 205.020,40 HRK predstavlja efekt preplaćenog iznosa kredita u kunama uslijed promjene tečaja, umanjenog za sadržanu kamatu u preplaćenoj tečajnoj razlici.
16.2. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, pa se vještak na njegove primjedbe očitovao na način da je naveo da je Nalaz i mišljenje napravljeno isključivo prema zadaći iz Rješenja suda od 29. rujna 2020., u kojem je decidirano utvrđena zadaća, te da je stoga izračunao traženo na način da je izračunao razliku između stvarno otplaćenih anuiteta u kunama i anuiteta koji su ugovoreni prema početnom otplatnom planu, prema početnom isplatnom tečaju na dan plasiranja kredita (18.06.2007. godine). Ta razlika da iznosi 256.995,08 kuna, a u istu da je uključen efekt povećanja kamatne stope u iznosu od 51.974,68 kuna i efekt porasta tečaja CHF u iznosu o 205.020,40 kuna, što ukupno iznosi 256.995,08 kuna (stupac 8. Tablice 2.) Sve ostale primjedbe iz Podneska tuženika su isključivo pravno pitanje i nisu u nadležnosti vještaka.
16.3. Usmeno saslušana vještakinja navela je da ostaje u cijelosti kod pisanog nalaza i mišljenja kojeg je sačinila prema zadatku iz rješenja te istaknula da je uzela u obzir i negativnu razliku u izračunu, što znači kada je tečaj u trenutku plaćanja anuiteta bio veći od ugovorenog, a što da je razvidno u tablici broj 2 stupac 10 iz kojeg jasno proizlazi da je razlika po osnovi tečajnih razlika 205.020,40 kn. Nakon što joj je tužitelj predočio podnesak od 15. lipnja 2021., a kojim je izvršio uračunavanje negativnih tečajnih razlika vještakinja je navela da je takvo uračunavanje matematički, i financijski stručno odnosno ispravno.
16.4. Sud je nalaz i mišljenje financijske vještakinje prihvatio u cijelosti, cijeneći ga stručnim i objektivnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i sukladno zadatku suda.
16.5. Slijedom navedenog, kako je tužitelj uredio svoj (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem, istog je valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05 odlučiti kao u točki II izreke presude, nalaganjem tuženiku da tužitelju isplati iznos od 27.212,84 EUR na ime razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda u utuženom razdoblju, sve s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja.
17. Konačno, tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
17.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.
17.2. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi okončan je (u odnosu na tuženika) donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli okončan je (u odnosu na tuženika) donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj poslovni broj: Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Ova tužba podnesena je 1. ožujka 2018. dakle nekoliko mjeseci prije no što je donesena navedena odluka VTS RH pa je stoga prigovor zastare neosnovan.
17.3. Zastara nije nastupila ni u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Kao što je već navedeno, tužitelj je podneskom od 10. siječnja 2019. preinačio tužbu na način da je postavio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. Preinačeni tužbeni zahtjev nije u zastari jer tužitelj preinačeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi na kojoj se temelji i tužba. U takvoj situaciji, po stavu ovoga suda, podnošenjem tužbe došlo je do prekida zastare i u odnosu na ovaj (preinačeni) dio tužbenog zahtjeva. U protivnom bi odredba čl. 190. st. 2. ZPP, sukladno kojoj je tuženik ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu, bila vrlo često neprimjenjiva (upravo zbog nastupanja zastare), što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Uzimajući u obzir da je postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan 16. lipnja 2018., proizlazi da za taj dio zahtjeva ni do dana preinake tužbe (10. siječnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina.
18. Sud je na prijedlog tuženika proveo vještačenje na okolnosti je li tuženik trpio štetu zbog prijevremene otplate kredita. Među strankama je sporno u osnovi pravno pitanje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe te osnovanosti prigovora zastare.
18.1. Vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo da je sukladno navodima iz Podneska tuženika od 22. ožujka 2021. (točka 8. Podneska) i prilogu o iznosu kamatnih stopa financiranja izradio Tablicu 1a, iz koje je razvidno da trošak financiranja iznosa od 94.680,46 CHF prema zadanim kamatnim stopama iznosi 6.624,41 CHF, odnosno 5.692,37 EUR-a za razdoblje 03/2013. godine do 9/2018. godine. Kako vještak ne raspolaže stvarnim podacima o visini administrativnih troškova, troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično, nije iste niti uključio u izračun štete koju je tuženik prema svojim navodima pretrpio zbog prijevremene otplate kredita od strane tužitelja.
18.2. Tužitelj da je u svom podnesku naknadno dostavio vlastiti trošak financiranja od strane matične kuće te iznose kamatnih stopa za navedeno te da je to bio temelj za izračun troška financiranja iz Tablice 1a. Vještak je zaključno u svom mišljenju naveo:
"Na okolnost utvrđivanje visine troškova tuženika uslijede prijevremene otplate kredita iz zadaće suca od 5. travnja 2024. godine, a sve prema Podnesku tuženika od dana 22.03.2021. godine vještak navodi da je iz dostavljene dokumentacije izračunao trošak financiranja tuženika (Tablica 1a) te da isti primjenom kamatnih stopa dobivenih od strane tuženika iznos 6.624,41 CHF, odnosno 5.692,37 EUR. Ostale eventualne troškove, navedene u Podnesku tuženika vještak nije bio u mogućnosti izračunati, uslijed nedostatka dokumentacije i relevantnih podataka."
19. Prema odredbi članka 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje: ZOO) korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).
20. Budući da su odredbe članka 1024. stavka 3. i 4. ZOO-a prisilne naravi, tuženica je kao davatelj kredita mogla od tužitelja kao korisnika kredita naplatiti samo naknadu stvarno pretrpljene štete, ako ju je pretrpjela zbog prijevremene otplate kredita, odnosno onih troškova koji bi joj, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), pri čemu je tu štetu trebala i dokazati, ali ta se naknada, imajući na umu prisilne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženica trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.
21. Vještak Darinka Cimera je navela da je iz dostavljene dokumentacije izračunala trošak financiranja tuženika (Tablica 1a) te da isti primjenom kamatnih stopa dobivenih od strane tuženika iznosi 6.624,41 CHF, odnosno 5.692,37 EUR. Ostale eventualne troškove, navedene u Podnesku tuženika vještak nije bio u mogućnosti izračunati, uslijed nedostatka dokumentacije i relevantnih podataka. U tom smislu vještakinja je istaknula kako ne raspolaže stvarnim podacima o visini administrativnih troškova, troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično, pa da stoga nije iste niti uključila u izračun štete koju je tuženik prema svojim navodima pretrpio zbog prijevremene otplate kredita od strane tužitelja. Tužitelj da je u svom podnesku naknadno dostavio vlastiti trošak financiranja od strane matične kuće te iznose kamatnih stopa za navedeno te da je to bio temelj za izračun troška financiranja iz Tablice 1a nalaza i mišljenja.
21.1. Dakle dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka u pogledu izračuna štete temelji se na izračunu kamatnih stopa odnosno, izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženica trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.
21.2. Tuženica iako je za to imala priliku tijekom postupka nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, odnosno nije dokazala da se ti troškovi ne odnose na naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).
21.3. Kako je to suprotno prisilnoj zakonskoj odredbi, radi se o ništetnoj ugovornoj odredbi.
22. Iz navedenoga proizlazi da je tuženica naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita u nespornom iznosu od 2.346,36 EUR naplatila ono što joj je odredbom članka 1024. stavak 4. ZOO izričito zabranjeno.
23. Ovaj Ugovor o kreditu u čl. 8. st.2 sadrži odredbu da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge.
23.1. Slijedom navedenoga, ovaj sud odlučujući o prethodnom pitanju za ovaj spor, utvrđuje da je ugovorna odredba predmetnog Ugovora o kreditu sadržana u čl. 8. st.2 ništetna u smislu odredbe članka 322. stavak 1 u vezi članka 324. stavak 1 ZOO-a.
24. Istovjetno shvaćanje izraženo je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. Vrhovni sud je u svojoj odluci dodatno obrazložio da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom je u pravni poredak Republike Hrvatske prenesena Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.
25. Neodlučno je pozivanje tuženice na činjenicu da je tužitelj kao poslovno sposobna osoba preuzeo obvezu plaćanja sporne naknade, jer prema članku 2. ZOO-a sudionici u prometu, iako slobodno uređuju obvezne odnose, ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.
25.1. Sud nije prihvatio tuženikove primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka jer su one bile usmjerene na tvrdnje da je pogrešno prikazala visinu kamatne stope koju bi tuženik bio naplatio da nije došlo do prijevremene otplate kredita, zbog činjenice da je ugovaranje naknade zbog neostvarenih kamata (izmakle dobiti) zabranjeno pa stoga nije relevantno koliko one iznose, odnosno nije zatraženo od vještaka da se na takve primjedbe očituje, nakon zaprimljenog prvog očitovanja na taj dio nalaza i mišljenja. Vještakinja je jasno navela da joj je da bi napravila potrebni izračun na zahtjev tuženika, potrebno bilo da isti dostavi podatke potrebne kao podloga za navedeni obračun i to: analitičku evidenciju tuženika po mjestu troška, odnosno po korisniku kredita (potkrijepljenu računovodstvenim evidencijama) o vremenu i broju radnika koji su radili na predmetnom slučaju, iznos bruto naknade po satu za navedene djelatnike, te specificirane ostale režijske troškove povezane sa predmetnim ugovorom o kreditu, a tuženik nesporno to nije dostavio.
25.2. Dakle, prema teretu dokaza tuženik nije dokazao da je trpio štetu zbog prijevremene otplate kredita.
26. Kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe tuženica je dužna na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. ZOO-a vratiti tužitelju iznos naknade naplaćene na temelju te (ništetne) odredbe odnosno 2.346,36 EUR.
26.1. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.
27. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema članku 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. Zahtjevi iz odnosa stjecanja bez osnove u pravilu zastarijevaju u općem petogodišnjem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ništetnost sporne ugovorne odredbe, o kojoj je odlučeno kao o prethodnom pitanju u ovom postupku, utvrđena je tek sada za potrebe ovog postupka.
28. Na iznos isplaćene naknade tuženica je dužna platiti i zatezne kamate po stopi propisanoj čankom 29. stavkom 2. ZOO-a, čija je visina precizirana u izreci presude, i to od dana kada je navedeni iznos primila.
29. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva koju je tužitelj učinio podneskom od 10. siječnja 2019. u fazi prije zaključenja prethodnog postupka, no sud je istu dopustio pozivom na odredbu čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP) cijeneći da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i čl. 191. st. 2. ZPP-a.
29.1. Što se tiče istaknutog prigovora zastare na preinačene iznose valja istaći da je taj prigovor tuženika neosnovan jer je tužitelj već u tužbi podnesenoj 1. ožujka 2018. istaknuo zahtjev za isplatom po toj istoj osnovi (ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe o valuti) čime je prekinuo zastaru, a preinaka tužbe učinjena podneskom od 10. siječnja 2019. mu je dopuštena. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela od 27. svibnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi:
"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP) , zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."
30. Budući da je tužitelj uspio u sporu u pogledu eventualno kumuliranog zahtjeva u cijelosti, tuženik mu je dužan naknaditi parnične troškove na temelju članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/2023.). Visina troškova odmjerena je prema odredbama važeće Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25. dalje: Odvjetnička tarifa) i vrijednosti predmeta spora eventualno kumuliranog zahtjeva (29.559,20 EUR).
30.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe Tbr.7/1 (250 bodova), za sastav tri obrazložena podneska Tbr. 8/1 (3x250 bodova) i zastupanje na ročištu 23. listopada 2025., 16. veljače 2022., 16. lipnja 2021., 3. travnja 2019., 10. siječnja 2019. Tbr.9.1. (5x250 bodova), zastupanje na ročištu 27. veljače 2024., 8. rujna 2023., 19. svibnja 2022. Tbr. 9/2 (3x125 bodova) ukupno 2.625 bodova, što uvećano za vrijednost boda i PDV iznosi 6.562,50 EUR.
30.2. Trošak zastupanja na ročištu 25. ožujka 2022. već je dosuđen tužitelju rješenjem od 6. travnja 2022. po načelu krivnje pa stoga nije osnovano ponovo ga potraživati.
30.3. Tužitelju je priznat i dosuđen i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,16 EUR te na ime sudskih pristojbi na tužbu tužitelju je priznato obzirom na visinu eventualno kumuliranog zahtjeva iznos od 342,00 EUR te na presudu 171,01 EUR koliko će iznositi njegova obveza uslijed korištenja sustava e-komunikacije prema članku 7. stavku 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18.) jer plaćanjem pristojbe u roku od tri dana ima mogućnost smanjiti pristojbenu obvezu za polovicu.
30.4. Stoga ukupni parnični troškovi tužitelja iznose 7.473,67 EUR.
30.5. Na taj iznos tužitelju su priznate zatezne kamate od dana donošenja odluke prema članku 151. stavku 3. ZPP-a.
31. Stoga je odlučeno kao u točki III izreke ove presude.
U Puli 8. prosinca 2025.
S u d a c
Andrijana Modrušan
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćnicima
