REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6578/2019-70

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Lani Humljak Gugić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 06. studenog 2025., održane u nazočnosti Trpimira Gugić, odvjetnika u Zagrebu kao zz za odvjetnicu Lanu Humljak Gugić, kao punomoćnika tužitelja, te u nazočnosti Ane Mlačić, odvjetnice u Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, kao punomoćnika tuženika, dana 08. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

„I. Utvrđuje se odredba čl. 3. Ugovora o kreditu br. 016-35/2006 od 9. 1. 2006. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke ništetnom.

II. Utvrđuje se odredba čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu br. 016-35/2006 od 9. 1. 2006. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetnom.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju HV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime razlike između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i osnove valutne klauzule iznos od 2.453,30 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako slijedi: na iznos od 1,69 Eur od 30. 9. 2007. do isplate

na iznos od 1,69 Eur od 31. 10. 2007. do isplate

na iznos od 1,71 Eur od 30. 11. 2007. do isplate

na iznos od 1,7 Eur od 31. 12. 2007. do isplate

na iznos od 1,73 Eur od 31. 1. 2008. do isplate

na iznos od 1.75 Eur od 29. 2. 2008. do isplate

na iznos od 5,98 Eur od 31. 3. 2008. do isplate

na iznos od 5,83 Eur od 30. 4. 2008. do isplate

na iznos od 5.77 Eur od 31. 5. 2008. do isplate

na iznos od 5,85 Eur od 30. 6. 2008. do isplate

na iznos od 5,74 Eur od 31. 7. 2008. do isplate

na iznos od 5.75 Eur od 31. 8. 2008. do isplate

na iznos od 11.06 Eur od 30. 9. 2008. do isplate

na iznos od 6,06 Eur od 31. 10. 2008. do isplate

na iznos od 11,1 Eur od 30. 11. 2008. do isplate

na iznos od 15,67 Eur od 31. 12. 2008. do isplate

na iznos od 16.66 Eur od 31. 1. 2009. do isplate

na iznos od 12.08 Eur od 28. 2. 2009. do isplate

na iznos od 11,9 Eur od 31. 3. 2009. do isplate

na iznos od 13.11 Eur od 30. 4. 2009. do isplate

na iznos od 12,01 Eur od 31. 5. 2009. do isplate

na iznos od 11.52 Eur od 30. 6. 2009. do isplate

na iznos od 11.74 Eur od 31. 7. 2009. do isplate

na iznos od 10.6 Eur od 31. 8. 2009. do isplate

na iznos od 10.56 Eur od 30. 9. 2009. do isplate

na iznos od 11.21 Eur od 31. 10. 2009. do isplate

na iznos od 15.73 Eur od 30. 11. 2009. do isplate

na iznos od 17.8 Eur od 31. 12. 2009. do isplate

na iznos od 17.92 Eur od 31. 1. 2010. do isplate

na iznos od 22.25 Eur od 28. 2. 2010. do isplate

na iznos od 22.56 Eur od 31. 3. 2010. do isplate

na iznos od 24,58 Eur od 30. 4. 2010. do isplate

na iznos od 35,97 Eur od 31. 5. 2010. do isplate

na iznos od 32,68 Eur od 30. 6. 2010. do isplate

na iznos od 44,29 Eur od 31. 7. 2010. do isplate

na iznos od 40,30 Eur od 31. 8. 2010. do isplate

na iznos od 34,61 Eur od 30. 9. 2010. do isplate

na iznos od 50.43 Eur od 31. 10. 2010. do isplate

na iznos od 59,06 Eur od 30. 11. 2010. do isplate

na iznos od 51.96 Eur od 31. 12. 2010. do isplate

na iznos od 52.8 Eur od 31. 1. 2011. do isplate

na iznos od 46,71 Eur od 28. 2. 2011. do isplate

na iznos od 52,54 Eur od 31. 3. 2011. do isplate

na iznos od 66,2 Eur od 30. 4. 2011. do isplate

na iznos od 68,41 Eur od 31. 5. 2011. do isplate

na iznos od 86,13 Eur od 30. 6. 2011. do isplate

na iznos od 96,11 Eur od 31. 7. 2011. do isplate

na iznos od 70.66 Eur od 31. 8. 2011. do isplate

na iznos od 66.83 Eur od 30. 9. 2011. do isplate

na iznos od 66.36 Eur od 31. 10. 2011. do isplate

na iznos od 71.52 Eur od 30. 11. 2011. do isplate

na iznos od 75.29 Eur od 31. 12. 2011. do isplate

na iznos od 35.31 Eur od 31. 1. 2012. do isplate

na iznos od 73,15 Eur od 29. 2. 2012. do isplate

na iznos od 73,92 Eur od 31. 3. 2012. do isplate

na iznos od 75.87 Eur od 30. 4. 2012. do isplate

na iznos od 74,16 Eur od 31. 5. 2012. do isplate

na iznos od 74.64 Eur od 30. 6. 2012. do isplate

na iznos od 71.59 Eur od 31. 7. 2012. do isplate

na iznos od 72,03 Eur od 31. 8. 2012. do isplate

na iznos od 74.29 Eur od 30. 9. 2012. do isplate

na iznos od 74,83 Eur od 31. 10. 2012. do isplate

na iznos od 70,91 Eur od 30. 11. 2012. do isplate

na iznos od 73,45 Eur od 31. 12. 2012. do isplate

na iznos od 73.03 Eur od 31. 1. 2013. do isplate,

a koje su kamate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine određene prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO- a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju HV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.384,90 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 08. prosinca 2025. godine pa do isplate, koje kamate su po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), tj. po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 11.06.2019. godine podnio tužbu ovom sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj navodi da je tužitelj dana 9.1.2006. godine s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 016-35/2006 s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, a kako to stoji u čl. 3. citiranog ugovora te sa valutnom klauzulom kako to stoji u čl. 2. i 4. citiranog ugovora. Odredbom čl. 2. i 4. tipiziranog ugovora o kreditu sastavljenog od strane tuženika nezakonito je ugovoreno da je tužitelj dužan tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita od 22.128,00 CHF te je sukladno čl. 3. promjenjivost kamatne stope koju je banka ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti, a koje odredbe su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe.

2. Tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku kreditora o promjeni stope ugovorene kamate, a također, tuženik prije zaključenja niti u vrijeme zaključenja citiranog ugovora nije upozorio niti objasnio tužiteljici rizičnost i nestabilnost tečaja valute CHF, već su tužitelju u banci sugerirali uzimanje kredita u CHF kao najpovoljnijeg. Navedeno postupanje tuženika rezultiralo je neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana koja se ogleda u jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu tužitelja te je time kreditor postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu te Zakona o obveznim odnosima. Zbog navedenog tužitelj je oštećen za iznos kojeg će tužitelj specificirati po izradi nalaza i mišljenja financijskog vještaka odmah po pribavi potrebne dokumentacije od tuženika.

3. Tužitelj da sud donese rješenje kojim se nalaže tuženiku da u roku 15 dana temeljem odredbe čl. 186. b. st. 3. ZPP-a dostavi sve potrebne podatke za potpuno određivanje novčane tražbine koja je predmet ovog postupka, a poglavito pregled prometa po kreditu odnosno podatke koliko je tužitelj svakomjesečno plaćao izraženo u valuti CHF u pojedinačnim anuitetima temeljem Ugovora o kreditu 016-35/2006 od 9.1.2006. u razdoblju trajanja ugovora o kreditu i to razdoblju od 9. 1. 2006. pa do potpune otplate kredita. Plaćene anuitete tuženik je dužan prikazati pojedinačno za svaki mjesec s naznakom plaćanja tog anuiteta, te naznačiti po kojoj kamatnoj stopi je naplaćen koji anuitet te po kojem je tečaju naplaćen koji anuitet budući je tečaj po kojem se ima platiti anuitet određivala banka u skladu sa svojom odlukom o promjenjivoj kamatnoj stopi. Po dostavi podataka od strane tuženika koje je isti dužan dostaviti u roku od 15 dana provest će se dokaz financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, a po provedenom vještačenju tužitelj će u roku od 30 dana specificirati tužbeni zahtjev.

4. Po pribavi navedenog temeljem čl.186.b.st.2. i čl.325 a. st.3. ZPP-a, a nakon provođenja knjigovodstveno- financijskog vještačenja, tužitelj predlaže da se donese presuda:

„I. Utvrđuje se odredba čl. 3. Ugovora o kreditu br.016-35/2006 od 9. 1. 2006. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetnom.

II. Utvrđuje se odredba čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu br.016-35/2006 od 9. 1. 2006. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetnom.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznose s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje će tužitelj odrediti sukladno odredbi čl.186.b. ZPP-a, po pribavi potrebnih podataka od tuženika i provedenom vještačenju, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.“

5. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva i svih svojih navoda, te podneskom od 18.06.2020. godine navodi da će nakon što mu sud dostavi nalaz i mišljenje specificirati svoj tužbeni zahtjev, te se poziva na brojnu sudsku praksu, a ističe da je neupitan učinak presude u kolektivnom sporu, obzirom da su odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i o valutnoj klauzuli ništetne su, jer na štetu tužitelja uzrokuju znatnu neravnotežu među strankama ovlašćujući banku na jednostrane izmjene kako kamatne stope tako i tečaja.

6. Kroz daljnji tijek postupka, tužitelj svojim podneskom od 12.11.2020. godine očituje se na navode tuženika iz njegovih podnesaka od 5. listopada 2020. kao i iz podneska od 30. srpnja 2020., na način da su neosnovani, paušalni i netočni.

7. Tužitelj upućuje na daljnju sudsku praksu i predlaže uvid u istu, te tužitelj ostaje kod tužbe te usklađuje tužbeni zahtjev s nalazom vještaka kako slijedi:

I. Utvrđuje se odredba čl. 3. Ugovora o kreditu br. 016-35/2006 od 9. 1. 2006. u dijelu u, kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetnom;

II. Utvrđuje se odredba čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu br. 016-35/2006 od 9. 1. 2006. U dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetnom;

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. da tužitelju HV iz [adresa] isplati na ime razlike između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i osnove valutne klauzule iznos od 18.484,38 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a kako je navedeno u samom podnesku tužitelja od 12.11.2020. godine, kao što predlaže da se naloži tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

8. Tužitelj se podneskom od 20.11.2020. godine očituje na navode tuženika iz tuženikova podneska od 30. listopada 2020. i tužitelj ističe da su oni neosnovani, paušalni i netočni, kao i da tuženik niti na jedan način nije uspio dovesti u pitanje nalaz i mišljenje vještaka, a da su simulacije tuženika samo simulacije i to u korist tuženika te nemaju nikakvu dokaznu snagu u ovom postupku. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj svojim podneskom od 19.04.2021. godine vrši specifikaciju tužbenog zahtjeva predlažući da sud donese presudu kojom se:

I. Utvrđuje se odredba čl. 3. Ugovora o kreditu br. 016-35/2006 od 9. 1. 2006. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetnom;

II. Utvrđuje se odredba čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu br. 016-35/2006 od 9. 1. 2006. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetnom;

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. da tužitelju HV iz [adresa] isplati na ime razlike između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i osnove valutne klauzule iznos od 18.484,38 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako je navedeno u podnesku tužitelja od 19.04.2021., kao i obzirom da su bitne odredbe Ugovora o kreditu iz čl. 2., 3. i 4. ništetne, da se utvrdi u cijelosti ništetan Ugovor o kreditu br. 016-35/2006 od 9. 1. 2006. u cijelosti, a temeljem koje će ništetnosti tužitelj naknadno utužiti svoje potraživanje, te da se tuženiku nalaže da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

9. Svojim podneskom od 31.08.2021. godine tužitelj navodi da je financijski nalaz i mišljenje DARFIN d.o.o. zaprimio i da isti nalaz potvrđuje u cijelosti osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva specificiranog podneskom od 11.11.2020. koji je tužitelj predao sudu e-komunikacijom od 12.11.2020. godine, pa ustraje kod svog tako specificiranog tužbenog zahtjeva koji ponavlja i u ovom podnesku od 31.08.2021. pod toč. IV. petita predlaže da sud zbog ništetnosti odredbi iz čl. 2., 3., i 4. utvrdi predmetni ugovor ništetnim u cijelosti, pa predlaže da sud usvoji taj tužbeni zahtjev u cijelosti uz dosudu tužitelju i parničnog troška.

10. Tužitelj u tijeku postupka, svojim podneskom od 10.01.2022. godine navodi da uvodno tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva specificiranog podneskom 26.08. 2021. godine, te se očituje na zaprimljeni podnesak tuženika na način da navodi da su navodi tuženika neosnovani i paušalni u cijelosti, jer je tužitelj svojim podneskom od dana 26. 08. 2021. godine specificirao tužbeni zahtjev na način da ga je uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka, te tuženik smatra da se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva, već o usklađenju istog sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a opreza radi čak i kad bi se radilo o preinaci tužbenog zahtjeva i s obzirom da je ista objektivna sud bi isto trebao dopustiti.

11. Tužitelj ističe da ukoliko sud utvrdi ništetnom odredbu članka 2., 3. i 4. Predmetnog ugovora o kreditu, a na ništetnost sud treba paziti po službenoj dužnosti, a s obzirom da su odredbe članka 2., 3. i 4. bitne odredbe ugovora one povlače za sobom ništetnost predmetnog ugovora u cijelosti, pa bi sud trebao po službenoj dužnosti utvrditi ništetnim čitav ugovor o kreditu, te napominje da je tijekom dokaznog postupka tužitelj je dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti.

12. Nakon provođenja dokaza saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, tužitelj svojim podnescima od 19.10.2022. godine navodi da je izvršio uvid u spis te pristigli dopis dokumentaciju dostavljeno dana 8.9.2022. po Ministarstvu financija te se o istom očituje na način da navodi kako je iz dostavljenog jasno vidljivo da je tužitelj predmetnim kreditom kupio osobno vozilo u osobne svrhe, jer navedeno vozilo kupljeno po predmetnom kreditu 2006. godine nije koristio nikakve odbitke pretporeza niti PDV-a.

13. Tužitelj u prilog svojih tvrdnji o nedvojbenom statusu potrošača dostavlja i račun za predmetno vozilo iz kojeg je jasno razvidno da je kao kupac naveden HV osobno, odnosno da je navedeno osobno vozilo kupljeno za osobne potrebe, te da su u članku 10. predmetnog ugovora o kreditu navedene oznake vozila koje točno odgovaraju oznakama vozila iz računa vozila koje glasi na tužitelja osobno, te ove navode tužitelj ponavlja i u daljnjem tijeku postupka.

14. U tijeku postupka, tužitelj podneskom od 05.05.2023. godine tužitelj se protivi navodima tuženika, te ističe da ponovo prilaže račun broj: 100003.

15. Tužitelj svojim podneskom od 17.05.2023. godine usklađuje svoj tužbeni zahtjev iskazujući svoje novčano potraživanje uz kune i u EUR prema fiksnom tečaju konverzije.

16. Tužitelj svojim podneskom od 19.02.2025. godine svoj tužbeni zahtjev usklađuje s promjenom službene valute Republike Hrvatske, potražujući isplatu u EUR.

17. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj uređuje i konačno specificira tužbeni zahtjev kao u podnesku od 28.04.2025. koji podnesak ispravlja na ročištu kod ovog suda dana 06.11.2025., te tako prema ispravljenom tužbenom zahtjevu tužitelj predlaže da sud donese presudu:

„I. Utvrđuje se odredba čl. 3. Ugovora o kreditu br. 016-35/2006 od 9. 1. 2006. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke ništetnom.

II. Utvrđuje se odredba čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu br. 016-35/2006 od 9. 1. 2006. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetnom.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. da tužitelju HV iz [adresa] isplati na ime razlike između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i osnove valutne klauzule iznos od 2.453,3 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako slijedi: na iznos od 1,69 Eur od 30. 9. 2007. do isplate

na iznos od 1,69 Eur od 31. 10. 2007. do isplate

na iznos od 1,71 Eur od 30. 11. 2007. do isplate

na iznos od 1,7 Eur od 31. 12. 2007. do isplate

na iznos od 1,73 Eur od 31. 1. 2008. do isplate

na iznos od 1.75 Eur od 29. 2. 2008. do isplate

na iznos od 5,98 Eur od 31. 3. 2008. do isplate

na iznos od 5,83 Eur od 30. 4. 2008. do isplate

na iznos od 5.77 Eur od 31. 5. 2008. do isplate

na iznos od 5,85 Eur od 30. 6. 2008. do isplate

na iznos od 5,74 Eur od 31. 7. 2008. do isplate

na iznos od 5.75 Eur od 31. 8. 2008. do isplate

na iznos od 11.06 Eur od 30. 9. 2008. do isplate

na iznos od 6,06 Eur od 31. 10. 2008. do isplate

na iznos od 11,1 Eur od 30. 11. 2008. do isplate

na iznos od 15,67 Eur od 31. 12. 2008. do isplate

na iznos od 16.66 Eur od 31. 1. 2009. do isplate

na iznos od 12.08 Eur od 28. 2. 2009. do isplate

na iznos od 11,9 Eur od 31. 3. 2009. do isplate

na iznos od 13.11 Eur od 30. 4. 2009. do isplate

na iznos od 12,01 Eur od 31. 5. 2009. do isplate

na iznos od 11.52 Eur od 30. 6. 2009. do isplate

na iznos od 11.74 Eur od 31. 7. 2009. do isplate

na iznos od 10.6 Eur od 31. 8. 2009. do isplate

na iznos od 10.56 Eur od 30. 9. 2009. do isplate

na iznos od 11.21 Eur od 31. 10. 2009. do isplate

na iznos od 15.73 Eur od 30. 11. 2009. do isplate

na iznos od 17.8 Eur od 31. 12. 2009. do isplate

na iznos od 17.92 Eur od 31. 1. 2010. do isplate

na iznos od 22.25 Eur od 28. 2. 2010. do isplate

na iznos od 22.56 Eur od 31. 3. 2010. do isplate

na iznos od 24,58 Eur od 30. 4. 2010. do isplate

na iznos od 35,97 Eur od 31. 5. 2010. do isplate

na iznos od 32,68 Eur od 30. 6. 2010. do isplate

na iznos od 44,29 Eur od 31. 7. 2010. do isplate

na iznos od 40,30 Eur od 31. 8. 2010. do isplate

na iznos od 34,61 Eur od 30. 9. 2010. do isplate

na iznos od 50.43 Eur od 31. 10. 2010. do isplate

na iznos od 59,06 Eur od 30. 11. 2010. do isplate

na iznos od 51.96 Eur od 31. 12. 2010. do isplate

na iznos od 52.8 Eur od 31. 1. 2011. do isplate

na iznos od 46,71 Eur od 28. 2. 2011. do isplate

na iznos od 52,54 Eur od 31. 3. 2011. do isplate

na iznos od 66,2 Eur od 30. 4. 2011. do isplate

na iznos od 68,41 Eur od 31. 5. 2011. do isplate

na iznos od 86,13 Eur od 30. 6. 2011. do isplate

na iznos od 96,11 Eur od 31. 7. 2011. do isplate

na iznos od 70.66 Eur od 31. 8. 2011. do isplate

na iznos od 66.83 Eur od 30. 9. 2011. do isplate

na iznos od 66.36 Eur od 31. 10. 2011. do isplate

na iznos od 71.52 Eur od 30. 11. 2011. do isplate

na iznos od 75.29 Eur od 31. 12. 2011. do isplate

na iznos od 35.31 Eur od 31. 1. 2012. do isplate

na iznos od 73,15 Eur od 29. 2. 2012. do isplate

na iznos od 73,92 Eur od 31. 3. 2012. do isplate

na iznos od 75.87 Eur od 30. 4. 2012. do isplate

na iznos od 74,16 Eur od 31. 5. 2012. do isplate

na iznos od 74.64 Eur od 30. 6. 2012. do isplate

na iznos od 71.59 Eur od 31. 7. 2012. do isplate

na iznos od 72,03 Eur od 31. 8. 2012. do isplate

na iznos od 74.29 Eur od 30. 9. 2012. do isplate

na iznos od 74,83 Eur od 31. 10. 2012. do isplate

na iznos od 70,91 Eur od 30. 11. 2012. do isplate

na iznos od 73,45 Eur od 31. 12. 2012. do isplate

na iznos od 73.03 Eur od 31. 1. 2013. do isplate

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.“

18. Kod ovako konačno specificiranog tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 28.04.2025. godine ispravljenog na ročištu kod ovog suda dana 06.11.2025. godine, navodeći da je greškom u pisanju istakao toč. IV. tužbenog zahtjeva, tužitelj ostaje do zaključenja glavne rasprave, te potražuje i troškove postupka prema troškovniku koji je dostavio u spis, a na parnične troškove potražuje i zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.

19. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, te osporava osnovanost tužiteljeva pozivanja na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Tuženik navodi da su sudovi u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ali da se bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može se obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne).

20. Tuženik se poziva na odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, te podredno ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži utvrđenje ništetnosti i isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno.

21. Tuženik osporava da bi bila ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te tvrdi da je tuženikovo postupanje u vrijeme sklapanja predmetnog kredita bilo u skladu s kogentnim zakonskim odredbama, kao i za vrijeme trajanja istog Ugovora o kreditu, pa se poziva na odredbe važećeg Zakona o bankama, kao i Zakona o kreditnim institucijama, te je od stupanja na snagu istog zakona, potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno članku 308. stavku 1. navedenog zakona, a tuženik je sukladno čl. 307. gore navedenog zakona izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1. siječnja 2011. godine objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRJA-BANK d.d.”. Tuženik navodi da su navedenom metodologijom jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Tuženik se u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., kao i iz 2007. , te napominje da predmetni Ugovor o kreditu sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti.

22. Tuženik navodi da je u potpunosti poštovao sve odredbe prava zaštite potrošača, te iste nikako ne mogu imati za svrhu opravdavanje tužiteljevog nesavjesnog postupanja na štetu tuženika. Niti stari niti novi Zakon o zaštiti potrošača ne propisuje da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što je tuženik i ispunio (kako je gore obrazloženo). Tuženik sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope.

23. Tuženik napominje da je ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, pa slijedom navedenog, ugovorena kamatna stopa iz predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno članku 269. stavak 2. i članku 272. Zakona o obveznim odnosima. Odredivost kamatne stope ogleda se u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. Dakle, ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužitelj je nesumnjivo pristao na promjenjivost iste za koju je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što je istome pojašnjeno, te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Stoga je ista i u skladu s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima.

24. Tuženik dalje ističe kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a tuženik tvrdi da se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, kao i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. ZZP 2003. odnosno članku 99. ZZP 2007., nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, te detaljno obrazlaže svoje tvrdnje, kao i što ističe da je djelatnih banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope.

25. Tuženik navodi da se samo potpisivanjem Ugovora, već i prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, je javni bilježnik još jednom sve objasnio i potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Tuženik smatra da sama solemnizacija Ugovora dovodi u pitanje uspješnost tužitelja za isticanje ništetnosti pojedinih dijelova istog Ugovora, obzirom na odredbe Zakona o javnom bilježništvu, te da predmetni Ugovor o kreditu ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, stoga je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog.

26. Tuženik se poziva i na činjenicu da Hrvatska narodna banka kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, pa tako i tuženika, u svojem očitovanju navodi da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu — kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke.

27. Tuženik ističe da je bila stvarna volja ugovornih stranaka da sklope ugovor o kreditu s ugovaranjem promjenjive kamatne stope, te da je prava volja ugovornih strana bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a da je tužitelj dobrovoljno pristao na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno na sklapanje Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik slao tužitelju u skladu sa zakonskim obvezama, te da je tužitelj konkludentno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora, pa iz takvog postupanja tužitelja proizlazi zaključak da mu je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da je želio ostati u takvom ugovornom odnosu.

28. Tuženik osporava da bi bila ništetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, koje svoje viđenje tuženik detaljno obrazlaže pozivajući se da nisu ispunjeni uvjeti propisani u čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

29. Tuženik tvrdi da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF pojedinačno pregovaralo, te da sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je bio upravo izbor tužitelja, jer je tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nudio i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite, ali da se tužitelj se odlučio upravo za sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik osporava da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF, te da niti tuženik, niti Hrvatska narodna banka, niti bilo tko drugi nisu mogli predvidjeti kretanje tečaja CHF, iz čega proizlazi kako je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu.

30. Tuženik navodi da je predmetna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i uočljiva, te da prema odredbi iz članka 84. ZZP/2003 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok čl. 22. ZOO-a dopušta ugovaranje valutne klauzule, pa isto tuženik dodatno obrazlaže.

31. Tuženik ističe kako je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. godine upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta te slano klijentima tuženika poštom na njihove adrese.

32. Ugovorne strane, i vjerovnika i dužnika, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja je, kako je već navedeno, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo — vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata.

33. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku.

34. Uz već navedene prigovore, tuženik ističe i prigovor neurednosti tužbenog zahtjeva, je tužitelj potražuje isplatu ne navodeći konkretan iznos, a pri tome niti kamate koje potražuje ne specificira prema dospijeću svakog pojedinog anuiteta, pa time je tužbeni zahtjev neuredan i nepodoban za postupanje te ga tuženik predlaže u cijelosti odbaciti.

35. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže se sudu tužbu u cijelosti odbaciti zbog neurednosti, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova postupka i naknaditi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

36. U daljnjem tijeku postupka, tuženik se svojim podneskom od 30.07.2020. godine očituje na podnesak tužitelja od 18.6.2020.g. na način da ostaje kod svih dosadašnjih navoda i dokaznih prijedloga te ističe kako slijedi, te ističe da je podneskom od 14.2.2020.g. dostavio u spis predmeta svu po tužitelju zatraženu dokumentaciju, pa predlaže da sud naloži tužitelju da uredi tužbeni zahtjev i predmet spora, jer je dostavom dokumentacije otpao razlog zbog kojega tužitelj navodno nije mogao odrediti tužbeni zahtjev već prilikom podnošenja tužbe. Tuženik podneskom od 30.07.2020. godine očituje se na podnesak tužitelja od 18.06.2020. i osporava navode tužitelja iznesene u tom tužiteljevom podnesku, te tuženik ponavlja i dodatno argumentira svoje ranije iznesene prigovore i pravne stavove.

37. Tuženik osporava tijek zatezne kamate za period prije tužbe, jer ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

38. Slijedom navedenoga, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude.

39. Tuženik svojim podneskom od 30.10.2020. godine, nakon provođenja financijskog vještačenja po sudskom vještaku DARFIN d.o.o. očituje se na isti na način da tuženik prigovara Nalazu i mišljenju u cijelosti, te osporava da se u ovom postupku izrađeni Nalaz i mišljenje uzme u obzir kao dokaz visine tražbine tužitelja iz razloga kako se dalje obrazlaže.

40. Tuženik navodi da vještak u financijskom dijelu Nalaza i mišljenja dolazi do pogrešnog izračuna i to do iznosa od 4.596,54 kn kao iznosa razlike zbog promjene kamatne stope, te pogrešno dolazi do iznosa od 13.887,84 kn kao iznosa razlike zbog promjene tečaja, jer da vještak prilikom izračuna ne računa „razliku“ kao što mu je određeno zadatkom, već računa samo takozvane „pozitivne razlike“ odnosno razlike gdje je tužitelj manje plaćao temeljem simuliranog otplatnog plana sa početnom kamatnom stopom i tečajem, a ne i razlike kada je tužitelj plaćao više po takvom simuliranom planu. Nastavno na prije navedeno, tuženik ističe i prigovore pravne prirode.

41. Tuženik smatra da mehanizam izračuna razlike kakav je predložio tužitelj u tužbi doveo bi potrošača, u konkretnom slučaju tužitelja, u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika.

42. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK zbog čega tuženik predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 10,91%, pa tuženik predlaže pozvati vještaka na dopunu Nalaza i mišljenja, te dati izračun sa kamatnom stopom od 10,91% za cijelo vrijeme trajanja ugovora, te da ako sud ne prihvati prethodno iznesene prigovore, tuženik opreza radi osporava da se u ovom postupku izrađeni Nalaz vještaka uzme u obzir kao dokaz visine tražbine tužitelja i iz razloga kako ih tuženik obrazlaže i iznos argumentaciju koju je već iznio u ranijem tijeku postupka.

43. Nakon dopune nalaza i mišljenja financijskog vještaka DARFIN d.o.o. učinjene na prijedlog tuženika, tuženik se na istu očituje svojim podneskom od 29.03.2021. godine na način da čak i sve da na predmetni ugovor o kreditu ima mjesta primijeni čl. 323. u vezi s čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, dalje: ZOO), što tuženik osporava, da bi vještak primjenom pravilnog izračuna trebao utvrditi razliku kamata u iznosu 4.571,54 kn i razliku anuiteta zbog promjene tečaja u iznosu 10.970,19 kn, a ne kako to proizlazi iz tabelarnih prikaza toč. 4. i 5. Nalaza i mišljenja u kojima je vještak simulirao navodno nastale pozitivne i negativne razlike, pa da primjenom pravilnog izračuna vještak bi utvrdio navodno nastalu razliku u iznosu od 15.541,54 kn, a ne u iznosu od 16.099,00 kn, kako to pogrešno proizlazi iz dopune Nalaza i mišljenja.

44. Dodatno, tuženik ponavlja da, iako vještak u točki 4. u dijelu Nalaza računa matematičku razliku, on u svome Mišljenju daje izračun samo „više plaćenih iznosa“. Slijedom navedenog, vještak je i u svome Mišljenju morao dati izračun matematičke razlike, te tuženik osporava da se u ovom postupku izrađeni Nalaz i mišljenje uzme u obzir kao dokaz visine tražbine tužitelja, jer da je izračun vještaka primjenom ugovorene početne kamatne stope od 5,25% pogrešno uzeti u obzir jer bi prihvaćanje financijskog vještačenja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Radi navedenog tuženik u cijelosti ostaje kod prijedloga da se pozove vještaka na dopunu Nalaza i mišljenja, koji će dati izračun primjenom kamatne stope od 10,91% za cijelo vrijeme trajanja ugovora (kako je to ranije obrazloženo u podnescima tuženika od 30.7.2020.g. i 30.10.2020.g.)

45. Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude.

46. Kroz daljnji tijek postupka, tuženik svojim podneskom od 30.06.2021. se očituje na podnesak tužitelja od 16.4.2021.g. zaprimljen kroz e-komunikaciju na sudu dana 19.04.2021. godine na način da ostaje kod svih navoda i dokaznih prijedloga te osporavanja osnova i visine tužbenog zahtjeva.

47. Tuženik se prije upuštanja u raspravljanje po preinačenoj tužbi protivi preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 16.4.2021.g., ističući da tužitelj u podnesku od 16.4.2021.g. navodi kako usklađuje tužbeni zahtjev na način da zahtjeva isplatu iznosa od 18.484,38 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose, a da ZPP ne poznaje termin „usklađivanja“ tužbenog zahtjeva, već preinaku tužbenog zahtjeva. Nastavno tuženik navodi kako je tužitelj u tužbi u svom tužbenom zahtjevu zahtijevao isplatu nespecificiranog iznosa (iako je visinu odredio postavljanjem visine tužbenog zahtjeva u iznosu od 10.000,01 kn), dok u podnesku od 16.4.2021.g. traži isplatu iznosa od 18.484,38 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te da nije sporno da se u podnesku od 16.4.2021.g. procesno radi o preinaci tužbenog zahtjeva u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a (povećanje iznosa čiju isplatu potražuje), a s obzirom da je tužitelj povećao postojeći tužbeni zahtjev, te da se tuženik stoga protivi opisanoj preinaci sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a kojim je propisano da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, kao i da navedena preinaka nije dopuštena jer je učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka, a da nema mjesta primjeni odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, a kojom je sa posljednjom izmjenom ZPP-a, dana mogućnost preinake tužbenog zahtjeva i nakon zaključenja prethodnog postupka, ukoliko tužitelj bez svoje krivnje tužbu nije mogao preinačiti do kraja prethodnog postupka.

48. Podredno, u slučaju da sud rješenjem dopusti preinaku tužbe, tuženik u odnosu na preinačene tužbene zahtjeve ističe sve prigovore, navode i dokazne prijedloge koji su istaknuti u dosadašnjem tijeku postupka u odnosu na prvotno postavljene tužbene zahtjeve, i to posebice tuženik ponavlja istaknuti prigovor zastare osporavanih potraživanja tužitelja kao su sadržana u preinačenom tužbenom zahtjevu, prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka te prigovor da se u rubriciranom predmetu ne primjenjuju presude koje su donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača jer se ne radi o postupka za naknadu štete, već o postupku za povrat navodno stečenog bez pravne osnove.

49. Tuženik navodi da zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu nije osnovan, te isto obrazlaže u ovom svom podnesku, te napominje da je odredbom čl. 87. odnosno čl. 102. ZZP-a (2007.) izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

50. Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude.

51. Tuženik svojim podneskom od 13.09.2021. godina navodi da ostaje kod prigovora na Nalaz i mišljenje odnosno prigovora na dopunu Nalaza i mišljenja istaknutih podnescima od 29.3.2021.g. i 30.10.2020.g. te kod dostavljenog izračuna.

52. Tuženik navodi da su datum plaćanja i datum naplate dva različita pojma, te kako je i vještak naveo obzirom da je u Ugovoru o kreditu navedeno da se plaćanje vrši po tečaju na dan uplate ispravno je koristiti datume i tečajeve na dan uplate. Iznos uplate u HRK se prema tečaju na dan plaćanja preračunava u EUR i taj iznos predstavlja iznos naplate. Ukoliko je plaćeno prije datuma dospijeća EUR iznos tuženik knjiži kao konto preplate, dok su ostali prigovori na nalaz i mišljenje su pravna pitanja o kojima odlučuje sud, a ne financijski vještak.

53. U daljnjem tijeku postupka, tuženik svojim podneskom od 26.10.2021. godine navodi da se očituje na podnesak tužitelja od 26.8.2021.g. na način da ostaje kod svih navoda i dokaznih prijedloga te osporavanja osnova i visine tužbenog zahtjeva.

54. Tuženik se prije upuštanja u raspravljanje po preinačenoj tužbi protivi preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 26.8.2021.g., jer je navedenim podneskom je po prvi put istaknut tužbeni zahtjev pod točkom IV. gdje tužitelj ističe tužbeni zahtjev vezano uz ništetnost cijelog predmetnog ugovora, a tuženik se protivi opisanoj preinaci sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a kojim je propisano da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, te navodi da ova preinaka nije dopuštena i jer je učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka, kao i da nema mjesta primjeni odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, a kojom je sa posljednjom izmjenom ZPP-a, dana mogućnost preinake tužbenog zahtjeva i nakon zaključenja prethodnog postupka, ukoliko tužitelj bez svoje krivnje tužbu nije mogao preinačiti do kraja prethodnog postupka, a da preinačeni tužbeni zahtjev nije podoban za usvajanje.

55. Podredno, u slučaju da Naslovni sud rješenjem dopusti preinaku tužbe, tuženik u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev ističe sve prigovore, navode i dokazne prijedloge koji su istaknuti u dosadašnjem tijeku postupka, te posebno naglašava da zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu nije osnovan, jer i kada bi i bile ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredba o načinu promjene kamatne stope, a što tuženik osporava, isto ne bi dovelo do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu.

56. Slijedom navedenog, predlaže sudu da, u skladu s odredbom čl. 109. ZPP-a, naloži tužitelju da podneske ispravi odnosno dopuni u skladu s navedenim i u tu svrhu mu vratiti podnesak radi ispravka ili dopune, pod prijetnjom posljedica iz navedenog članka.

57. Podneskom od 28.04.2023. godine, tuženik se očituje na dostavljeno očitovanje Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Porezna uprava, područni ured Zagreb, Ispostava Maksimir (u nastavku: Porezna uprava) od 22. rujna 2022., pa tuženik navodi da je tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio 9. siječnja 2006. Porezna uprava se po pitanju knjiženja računa za kupnju vozila, korištenja pretporeza i povrata poreza s naslova kupnje vozila, očitovala za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2013. što je više od šest godina nakon sklopljenog predmetnog Ugovora o kreditu. Ako je tužitelj koristio odbitak pretporeza za vozilo za čiju kupnju je sklopio predmetni Ugovor o kreditu, koristio bi ga neposredno nakon kupnje vozila (a ne šest godina nakon kupnje), pa tuženik predlaže se sudu ponovno službenim putem zatražiti očitovanje Porezne uprave po pitanju knjiženja računa za kupnju vozila, korištenja pretporeza i povrata poreza s naslova kupnje vozila i to za razdoblje od 9. siječnja 2006. do 1. siječnja 2012.

58. U tijeku postupka, tuženik svojim podneskom od 07.06.2024. godine navodi da se očituje na podnesak tužitelja koji je tuženik zaprimio 24. travnja 2024.g., navodeći kako tuženik smatra da iz dopisa Ministarstva financija proizlazilo da je tužitelj osobno vozilo kupio u osobne svrhe, jer je Ministarstvo financija je predmetnim dopisom jedino obavijestilo sud da nemaju dodatnu dokumentaciju, a iz razloga što ju tužitelj, porezni obveznik, nije dostavio, a tuženik osporava i ostale navode tužitelja iz istog podneska kao neosnovani, te ističe prigovor prekluzije za dokaz: račun broj 100003.

59. Tuženik svojim podneskom od 26.02.2025. gdje se očituje na podnesak tužitelja, sačinjen dana 19. veljače 2025.g. neuredan, jer tužitelj nije razdvojio potraživanja s osnove načina promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, a iz kojeg razloga takav, neuredan i tužbeni zahtjev nije moguće prihvatiti, pa tuženik predlaže da sud sukladno čl. 109. Zakona o parničnom postupku pod prijetnjom odbačaja odnosno povlačenja tužbe pozove tužitelja na ispravak odnosno uređenje tužbenog zahtjeva.

60. Tuženik neovisno o navedenom svakako ustraje u prigovoru zastare na sva potraživanja. Dodatno se ukazuje kako s obzirom da je tužitelj tijekom postupka izvršio preinaku tužbe podneskom od 16. travnja 2021.g., a u kojem je trenutku nesporno zastario zahtjev na isplatu s osnove odredbe o načinu promjene kamatne stope, to je tužbeni zahtjev (s obzirom da tužitelj nije razdvojio potraživanja sa svake odredbe) u cijelosti zastario.

61. Tuženik se svojim podneskom od 29.09.2025. godine očituje na podnesak tužitelja od 28. travnja 2025.g. na način da navodi da se tuženik prije upuštanja u raspravljanje protivi preinaci tužbe, navodeći da je tužitelj podneskom od 28. travnja 2025.g., u nedopuštenoj fazi postupka, odnosno u fazi glavne rasprave, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, prvi puta određuje visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.453,30 eura, a da je navedeno postupanje tužitelja protivno prisilnim propisima parničnog postupka budući da sukladno čl. 186. ZPP-a, obvezan sadržaj tužbe jest određeni zahtjev u pogledu glavne stvari. Jedina iznimka od obveze postavljanja određenog tužbenog zahtjeva pri podnošenju tužbe, a prije zaključenja prethodnog postupka, propisana je čl. 186.b ZPP-a u vidu instituta stupnjevite tužbe. Budući da je tužitelj postavio određeni tužbeni zahtjev tek u fazi glavne rasprave, tužitelj nije ispravno primijenio odredbe parničnog postupka, slijedom čega tuženik predlaže Naslovnom sudu sukladno čl. 109. ZPP-a tužbu odbaciti.

62. U slučaju da Naslovni sud dopusti preinaku tužbe tuženik ističe prigovor zastare. U daljnjem tijeku postupka, tuženik ustraje kod svih svojih navoda i prigovora, a posebno navoda iz podneska od 29.09.2025. godine, te potražuje troškove prema troškovniku, a na troškove potražuje zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.

63. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u spis dostavljenu dokumentaciju po strankama, uz nalaz i mišljenje financijskog vještaka i službenim putem pribavljenu dokumentaciju po sudu na prijedlog stranaka, posebice tuženika, provedeno je financijsko vještačenje po financijskom vještaku DARFIN d.o.o., te dopunsko vještačenje po DARFIN d.o.o. na prigovore i prijedlog tuženika, saslušan je tužitelj osobno, pa kako obje stranke nakon ovako provedenog postupka ne stavljaju daljnje dokaze, već predlažu da sud donese odluku temeljem stanja spisa, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi. Treba naglasiti da su i tužitelj i tuženik stavili dokazne prijedloge nakon zaključenja prethodnog postupka, a da je sud usvojio iste dokazne prijedloge i proveo dokaze koje su stranke tada predložile, smatrajući da je isto svrsishodno, te da je potreba izvođenja istih dokaza nastala nakon provođenja dokaza saslušanjem tužitelja u ovom postupku, te da su prihvaćenjem dokaznih prijedloga kako tuženika, tako i tužitelja, obje stranke u postupku bile u procesno ravnopravnom položaju.

64. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je konačno specificiran ispravljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude. Potrebno je napomenuti da je tužitelj tijekom postupka, podneskom od 28.04.2025. i ispravkom istog na ročištu kod ovog suda dana 06.11.2025. tako konačno postavio tužbeni zahtjev da on nije imao nikakvih nedostataka zbog kojeg bi ga trebalo odbaciti, kako to neosnovano predlaže tuženik.

65. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik s tuženikom kao kreditorom sklopio predmetni ugovor o kreditu, koji je sadržavao odredbe obuhvaćene deklaratornim dijelovima tužbenog zahtjeva vezano uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i one vezano uz samostalnu promjenu redovne kamatne stope jednostranim odlukama tuženika (sukladno odluci Banke o kreditiranju građana), kao i da je kredit otplaćen.

66. Sporno je među strankama da li su ništene odredbe na koje u svom tužbenom zahtjevu pod toč. I. i II. petita konačno specificiranog tužbenog zahtjeva upire, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, osnov i visina tužbenog zahtjeva tužitelja, da li tužitelj treba umanjiti svoje potraživanje više plaćenog za manje plaćene iznose u pojedinim plaćanjima, da li je tužitelj imao status potrošača u istom ugovoru, da li se na ovaj konkretan spor mogu direktno primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, da li je solemnizacija ugovora po javnom bilježniku od značaja za uspješnost isticanja ništetnosti u ovom sporu, da li su tužitelj i tuženik bili savjesni u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, da li je tužitelj bio valjano informiran o spornim odredbama, da li je pokretanje parnice vezano uz kolektivni spor dovelo do prekida tijeka zastare za pojedinačno potraživanje tužitelja, da li su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora, tijek zateznih kamata na utužene iznose, da li su sporne ugovorne odredbe dovele do znatne neravnoteže između ugovornih stranaka na štetu tužitelja.

67. Treba napomenuti da je kroz bogatu sudsku praksu utvrđeno da u pojedinačnim parnicama koje se odnose na utvrđenja iz spora kolektivne zaštite potrošača, nije potrebno posebno isticati deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tražeći utvrđenje ništetnosti i u pojedinačnoj parnici, već je dovoljno pozvati se na utvrđenja iz kolektivnog spora i direktnu primjenu istih u ovoj parnici, a kao na prethodno pravno pitanje u ovoj pojedinačnoj parnici, ali da je nesporno u ovoj parnici tužitelj istakao i deklaratorne zahtjeve na utvrđenje ništetnosti koji je sud kako je konačno specificiran usvojio u cijelosti (toč. I. i II. izreke presude), dok sud na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti.

68. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

69. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

70. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

71. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

72. Također i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, kao i da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, kao niti tvrdnje vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

73. Za navesti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

74. Sud je u ovom postupku proveo i dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, te je sud iz tog dokaza utvrdio da je tužitelj rođen 1974. godine, po zanimanju ovlašteni ispitivač u HAK-u koji je iskazao da su trebali kredit za adaptaciju stana gdje su tada živjeli supruga i on, što je bio stan u [adresa], na adresi [adresa]. Nastavno navodi da je on u tom periodu dizao i više kredita kod različitih banaka i za različite svrhe, te da je negdje u tom periodu kupovao i novi auto, te da nije sve te kredite dizao kod iste banke. Nakon što mu je punomoćnik tužitelja predočio kredit koji je utužen u ovoj pravnoj stvari, obzirom da je dizao više kredita uz valutu CHF u navedenom periodu, tužitelj iskazuje u iskazu da se sjetio da je ovaj kredit dizao za kupnju vozila. Kupio sam Suzuki Swift novcem od ovog kredita. Taj auto mu je koristio za osobne svrhe, a sam taj auto je vrijedio oko 100.000,00 kn, a možda nešto manje.

75. U tom periodu tužitelj navodi da je kupovao i drugo osobno vozilo, kao i motore te mu je jedno vozilo služilo za autoškolu, ali vozilo koje je kupio ovim kreditom o kojem na ovom ročištu iskazuje, služilo je u tužiteljeve osobne svrhe. Tužitelj iskazuje da je on došao u banku tuženika i rekao da mu je novac trebao za kupnju vozila i rekli su mu da je predmetni kredit vezan uz CHF najpovoljnija varijanta, pa se tako tužitelj i odlučio za predmetni kredit. Te rate tj. anuiteti koje je plaćao za otplatu ovog kredita u početku su mu bili prihvatljivi i ok, a nakon toga je iznos anuiteta počeo rasti. Na izričito pitanje raspravnog suca odgovara da nije imao pojma kako će se mijenjati kamata kroz ugovoreno vrijeme. Nije bio svjestan koliko će mu porasti iznos anuiteta zbog kamata i valute, jer da onda sigurno ne bi uzeo takav kredit. Kredit je otplaćen.

76. U banci su tužitelju rekli da imaju i druge kredite u drugim valutama, ali su ga nagovarali da uzme upravo ovaj, jer je taj bio najpovoljniji. Tužitelj navodi da ga je tada najviše zanimao iznos mjesečnog anuiteta, da li će to moći otplaćivati, a poslije je počelo rasti. Tužitelj navodi da je on išao u banku buniti se zbog toga što mu je mjesečni anuitet od oko 1.300,00 kn narastao na 2.200,00 kn mjesečno i to je trajalo kroz niz godina, a ne samo par anuiteta. Rekli su mu u banci, da ako neće uredno plaćati kredit da će ga ovršiti, te je tužitelj tako nastavio dalje plaćati anuitete koji su od njega traženi.

77. U vrijeme dizanja predmetnog kredita tužitelj je bio zaposlen u autoškoli koja je bila u njegovom vlasništvu i imao je tada dosta vozila u svom vlasništvu, a navodi da po potrebi može dostaviti i ostale kredite na uvid sudu kojima je kupovao druga vozila kao i renovirao stan.

78. Tužitelj navodi da ga je u tijeku otplate ovog kredita zanimalo samo kada će prestati rasti njegovi anuiteti, jer u vrijeme kada je dizao taj kredit nije mogao pretpostaviti koliko će narasti anuitet.

79. Sud je ovaj iskaz tužitelja koji je imao brojne kredite vezane uz CHF prihvatio u cijelosti gdje se prisjeća upravo konkretnog kredita za kupnju vozila za vlastite potrebe, a koji kredit je na početku iskaza zamijenio za jedan od drugih brojnih kredita koji je digao kod različitih banaka u tom razdoblju s različitom namjenom, jer je dan logično, životno uvjerljivo, te potvrđen je provedenim financijskim vještačenjem u ovoj pravnoj stvari, kao i dokumentacijom koju je dostavio tužitelj (račun za kupnju predmetnog vozila upravo na njegovo ime osobno), kao i dokumentacijom pribavljenom po sudu na prijedlog tuženika u dva navrata od Ministarstva financija. Treba napomenuti da je tužitelj dokazao svoju tvrdnju da mu je vozilo trebalo za osobne potrebe, a ne za auto-školu koje je bio vlasnik i za koju je kupovao druga vozila i motore. Tuženik je trebao, ako je mogao, dokazati da je predmetno vozilo za kupnju kojeg je predmetni kredit i sklopljen, služio upravo u svrhu obavljanja djelatnosti auto-škole u vlasništvu tužitelja, a tuženik to, prema utvrđenju ovog suda nije dokazao, kao što isto sud nije mogao zaključiti temeljem spisu priležeće dokumentacije. Kako je i sam tuženik predlagao dokaze nakon zaključenja prethodnog postupka, to je sud i tako prikupljene dokaze službenim putem na prijedlog tuženika, kao i one koje je dostavio tužitelj (račun za kupnju predmetnog vozila) uzeo u obzir kod odlučivanja o tome da li je tužitelj u vrijeme sklapanja kredita imao status potrošača i utvrdio da je tužitelj bio potrošač, a da iz dokumentacije koja prileži spisu, kao i iz drugih dokaza, ne proizlazi osnovanost tvrdnje tuženika da tužitelj ne bio potrošač u predmetnom ugovornom odnosu.

80. Tako je sud iz iskaza tužitelja utvrdio da je on dokazao svoj status potrošača, da ga tuženik nije upozorio na rizičnost valute CHF uz koju je vezan predmetni ugovor, kao niti kada će se, kako i pod kojim uvjetima mijenjati redovna kamatna stopa jednostranim odlukama tuženika.

81. Slijedom navedenog, spomenutom presudom vezano uz kamatu i valutu CHF, donesene u sporu pokrenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, te dokazima provedenim u ovom pojedinačnom parničnom postupku, ovaj sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim način promjene kamatne stope odnosno obvezu da se ova promjena vrši ovisno odluci banke i u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF banke tuženika, kao i one odredbe koje se odnose, na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF. Treba naglasiti, da iako nije bilo specijalnog zakona, postojao je i bio na snazi ZOO koji je propisivao osnovna načela obvezno- pravnih odnosa, kao i propisivao uvjete pod kojima su određene ugovorne odredbe ništetne, kao što su odredba čl. 269., čl. 270. st. 1., čl. 271. i sl. – sve ZOO-a, vodeći računa da je za ovaj sud nesporno da činidba tužitelja nije bila niti određena niti odrediva, jer nisu postojali navedeni parametri po kojima će se mijenjati ugovorna kamata temeljem odluke i/ili akata tuženika, kao i što je ugovaranje valute CHF uz visinu obveze tužitelja kako s osnova glavnice, tako i kamate, bilo na način da tužitelj nije bio valjano informiran o posebno povećanom riziku te valute i da tečaj CHF u odnosu na kunu, Hrvatska narodna banka ne štiti, dok u odnosu na EUR štiti, zbog čega je isto postupanje tuženika bilo nesavjesno i nepošteno, a i ova visina obveze i rizika tužitelju nepoznata (čl. 323. u vezi odredbe čl. 324., te čl. 325., čl. 326. ZOO-a, vodeći računa da je tuženik takvim ugovornim odredbama postupao suprotno osnovnim načelima ZOO-a).

82. Sud je utvrdio da je tužitelj temeljem stanja spisa i priležeće dokumentacije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, kao i svoj status potrošača, a to proizlazi i iz sadržaja samog Ugovora o kreditu, kao i iz tuženikovih navoda iznošenih u tijeku ovog postupka, te argumentacije tuženika, a suprotno, tj. da tužitelj nije bio potrošač, tuženik niti ne dokazuje u ovom postupku, a teret tog dokaza bi bio na samom tuženiku. Sud je stava da se imaju i na ovaj pojedinačni spor primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom postupku zaštite potrošača, iako su sredstva kredita namijenjena i iskorištena za kupnju vozila koje je služilo osobnoj svrsi, a ne poslovnoj, kako to neosnovano tvrdi tuženik. Tuženik, prema utvrđenju ovog suda, ne predočava sudu dokaze da bi vozilo tužitelja kupljeno ovim kreditom bilo korišteno u neke poslovne svrhe, kako bi osporio tužiteljev status potrošača, kako je sud to već obrazložio, a sudska praksa je kroz brojne odluke dokazala da se utvrđenja iz pravomoćnih presuda vezano uz kolektivnu zaštitu potrošača koriste i na ugovore koji nisu stambeni.

83. Sud je odlučivao o tužbenom zahtjevu temeljem provedenih dokaza i utvrđenja iz kolektivnog spora. Dosadašnja bogata sudska praksa dovela je do utvrđenja da javni bilježnik nije imao dužnost upozoravati korisnike kredita, tj. potrošače na značenje spornih dijelova ugovora čiju ništetnost tužitelj ističe i u ovom sporu, već je to bio zadatak tuženika i njegovih djelatnika. Tuženik, prema utvrđenju suda, nije dokazao da je upozorio tužitelja na sporne odredbe ugovora iz toč. I. i II. izreke ove presude, niti objasnio tužitelju rizičnost i značenje istih, a to je tuženik bio dužan učiniti.

84. Sud je, kako iz direktne primjene utvrđenja iz presude „Potrošač“, tako i iz dokaza provedenih u ovom pojedinačnom parničnom postupku, utvrdio da su ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, bez obzira na primjenu odredbe čl. 295. ZOO-a, jer nigdje tužitelju nije pojašnjeno kako će se, kada i pod kojim uvjetima mijenjati kamatna stopa, kao što je sud utvrdio i da su ništetne odredbe o vezanju obveze tužitelja spram tuženika u odnosu na povrat kredita uz tečaj valute CHF, za koju Hrvatska narodna banka nije pružala istu zaštitu tečaja u odnosu na kunu, kao za EUR, a za što tužitelj nije znao, niti ga je tuženik s istim rizicima koji su posebni upravo na CHF i uvećani nego za EUR, nije upoznao niti upozorio.

85. Treba navesti da tuženik navodi da je upravo tužitelj pristao na sklapanje ugovora s promjenjivom kamatnom stopom, kao i valutom CHF, a ne daje nikakav dokaz u prilog tvrdnji da bi u to vrijeme kada je predmetni ugovor sklapan, postojala mogućnost ugovaranja fiksne kamatne stope, niti o tome da je i kako upozorio tužitelja na posebnu rizičnost ugovaranja valute CHF, kao i promjenjive kamatne stope i to istovremeno. Nadalje, prema stanju spisa i izostanku bilo kakve dokumentacije kojom bi tuženik dokazao da bi vršeni bili pojedinačni pregovori kako to sada smatra sudska praksa, te da bi tužitelj kao korisnik kredita imao barem pokušaj utjecaja na unaprijed uglavljene odredbe ugovora u tipskom ugovoru koji je tužitelju dan na solemnizaciju, a sve prema postojećoj sudskoj praksi temeljem koje se cijeni da su postojali pojedinačni pregovori, sud je utvrdio da nije bilo pojedinačnih pregovora niti mogućnosti utjecaja tužitelja na sporne dijelove ugovornih odredbi (npr. način određivanja kamatne stope, upoznatost s posebnom i povećanom rizičnošću valute CHF). Sud je utvrdio da tuženik nije tužitelju dao razumnu spoznaju o riziku onoga što potpisuje i obveza koje preuzima, te da ga nije upoznao niti sa značenjem niti posljedicama istih odredbi, koje tužitelj osnovano traži da se utvrde ništetnim, a odnose se na taksativno određene dijelove odredbi iz čl. 1., čl. 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora, a kako je to sud utvrdio kao prethodno pravno pitanje za odluku o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjevu tužitelja.

86. Slijedom tako provedenog dokaznog postupka i u njemu provedenih i ocijenjenih dokaza, kao i direktnom primjenom utvrđenja o ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika ili njegovim drugim aktom, kao i o ništetnosti primjene valutne klauzule u CHF, a iz svih obrazloženih razloga, što su utvrđenja iz presude kolektivne zaštite potrošača. Ništetnost je utvrđena zbog izostanka neposrednog pregovaranja, nedostatka objašnjenja i upozorenja na posebnu rizičnost ugovaranja valute CHF kao valute u čijoj kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF, utvrđuje se visina obveze tužitelja za sve njegove obveze (povrata glavnice, plaćanja redovne kamate, zatezne kamate, i dr.) prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, tj. na dan dospijeća. Izostanak potpune informacije, uvjeta pod kojima će dolaziti do promjene kamatne stope, da će do iste dolaziti jednostranim odlukama tuženika, to što je ugovor tako sastavljen i kao tipski dan tužitelju na sklapanje, nemogućnost tužitelja da utječe na ovdje sporne dijelove ugovora, nepoštenje tuženika u tom i takvom poslovanju kao trgovca spram tužitelja kao prosječnog potrošača, što je tužitelja dovelo u neravnopravan položaj, čini predmetne dijelove ugovornih odredbi ništetnima, kao i činjenica da su dijelovi tih odredbi obuhvaćeni utvrđenjem ništetnosti i iz presude donesene u kolektivnom sporu.

87. Sud je utvrdio da tuženik nije dokazao u tijeku ove parnice, da bi predmetne ugovorne odredbe na koje upire tužitelj u ovoj pravnoj stvari i koje su obuhvaćene historijatom ove tužbe, a vezano uz način promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, kao i ugovaranjem valutne klauzule u CHF obuhvaćene, da bi te odredbe iz konkretnog Ugovora o kreditu bile različite u bitnome od sadržaja, značenje i učinka ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim u pravomoćno okončanom postupku kolektivne zaštite potrošača.

88. Sud je utvrdio da to što se u konkretnoj parnici radi o potraživanju isplate zbog ništetnosti dijelova ugovornih odredbi, kako je to već ranije više puta obrazloženo, a s osnova stjecanja tuženika bez pravne osnove od strane tužitelja, kako to proizlazi iz smisla samog tužbenog zahtjeva te zastarnih rokova koje obrazlaže tužitelj u tijeku postupka, te primjeni općeg zastarnog roka od pet godina. Nadalje, to što je tužitelj izvršavao i plaćao svoje obveze tuženiku, nije od značaja za direktnu primjenu presuda donesenih u kolektivnom sporu. Sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi tužitelj u vrijeme izvršenja svojih plaćanja tuženiku po predmetnom kreditu bio svjestan da isto nije dužan učiniti za iznose utvrđene u ovoj parnici kao plaćene zbog i po ništetnim dijelovima ugovornih odredbi, zbog čega tužitelj ne bi imao u ovom realiziranom ugovoru pravo potraživati povrat utuženog osnova, pa je sud utvrdio da u ovom slučaju nema osnova za primjenu odredbe čl. 326. ZOO-a, pa je i taj prigovor tuženika sud utvrdio neosnovanim.

89. Nadalje, sud je utvrdio da sama solemnizacija ugovora po javnom bilježniku nije od utjecaja na pravo tužitelja da ističe ništetnost pojedinih dijelova ugovornih odredbi, upravo za svoj konkretan ugovor, vezano uz navode tužitelja iz historijata ove tužbe.

90. Sud je utvrdio da je evidentno da i u ovoj pojedinačnoj parnici, tuženik osporava sva utvrđenja iz kolektivne presude vezano uz isto pravno pitanje, kao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Na samu ništetnost, sud pazi i po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO-a), a i sam tužitelj je petitom tužbenog zahtjeva istakao taj deklaratorni zahtjev, sud je isti utvrdio osnovanim kao pod toč. I. i II. izreke ove presude.

91. Prema utvrđenju ovog suda savjesnost tužitelja prilikom sklapanja i ispunjenja obveze iz predmetnog Ugovora o kreditu nije sporna, jer je sud utvrdio na osnovi provedenih dokaza da tuženik nije dokazao da je tužitelj bio upoznat s time od kojih faktora ovisi promjena kamatne stope, te kada će pojedina promjena u kojem obimu i na koji način nastupiti, kao što nije bio upoznat s posebnom rizičnošću same valutne klauzule vezane uz CHF, što jasno proizlazi iz stanja spisa, dok je tuženik te informacije imao i trebao ih prezentirati tužitelju kao potrošaču, kao i ostalim potrošačima, kao i što tuženik nije predložio kao svjedoka osobu koja bi osobno pregovarala s tužiteljem o sklapanju predmetnog ugovora, a tuženik je i dana 06.11.2025. predložio da sud donese odluku temeljem stanja spisa, a to je bez izvođenja eventualnih daljnjih dokaznih prijedloga, pa time je sud utvrdio nesavjesnost postupanja tuženika koji je u tipskim ugovorima uglavio predmetne nepoštene i ništene odredbe, a što jasno proizlazi iz utvrđenja ranije citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“. Nesporno je iz utvrđenja samih presuda u već citiranom kolektivnom sporu radi zaštite potrošača, da to što se tužitelj kao potrošač odlučio upravo za konkretan ugovor ne znači pojedinačno pregovaranje, jer ta tvrdnja tuženika nije točna, kao što nije točno da su stranke željele, već je to želio samo tuženik, dovesti tužitelja kao drugu ugovornu stranu u neravnopravan i lošiji položaj, u kojem nije u poziciji odlučivati i znati o tome kako će se mijenjati kamate, kao i što nije znao povećani rizik ugovaranja valute CHF. Nije sporno da je promjenjiva kamatna stopa u smislu odredbe čl. 26. ZOO-a dopuštena ugovorna odredbe, kao i da je zakonom dopuštena valutna klauzula prema odredbi čl. 22. ZOO-a, ali prema utvrđenju ovog suda, ne način kako je to utvrđeno da je upravo u konkretnom slučaju tuženik učinio (samostalna promjena kamatne stope prema odlukama i aktima tuženika, te ugovaranje valute u CHF, bez da bi tužitelj kao potrošač bio upoznat s povećanim rizikom upravo te valute), te je ništetnost konkretnih dijelova ugovornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu, utvrđena primjenom direktnog učinka pravomoćne presude iz kolektivnog spora, kao i utvrđenjem neposredno u ovoj pojedinačnoj parnici da sadržaj i značenje konkretnih dijelova ugovornih odredbi iz predmetnog Ugovora, odgovara utvrđenjima i značenju ništetnih dijelova ugovornih odredbi iz kolektivnog spora, na koje utvrđenja se tužitelj potpuno osnovano poziva, kako to utvrđuje ovaj parnični sud, kao što je i ovaj sud utvrdio i ništetnost ostalih utuženih dijelova ugovornih odredbi obuhvaćenih tužbenim zahtjevom tužitelja u ovoj parnici, a koji izrijekom nisu obuhvaćeni samom presudom donesenom u kolektivnom sporu, a ništetni su prema utvrđenju ovog suda iz svih već ranije detaljno obrazloženih razloga. Sud je tuženikove prigovore vezano uz izostanak ništetnosti utuženih dijelova ugovornih odredbi, o izostanku direktne primjene utvrđenja iz presude u kolektivnoj zaštiti potrošača, a sud je stava i da sama činjenica solemnizacije predmetnog ugovora nije bila od značaja na uspješnost utvrđenja ništetnosti u ovoj pravnoj svari, pa je u tom smislu istaknute prigovore tuženika sud utvrdio neosnovanima u cijelosti.

92. Iz toga nadalje, prema utvrđenju ovog suda, proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi s naslova promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, ali pod uvjetom da ta tužiteljeva potraživanja nisu u zastari, kako to prigovara i tvrdi tuženi, te da tužitelj ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

93. Treba naglasiti da je sud utvrdio da je neosnovano pozivanje tuženika na njegove opće akte kao način determiniranja razloga, uvjeta i načina promjene redovne kamatne stope, jer bez obzira na odredbu čl. 295. ZOO-a, ovim općim aktima na koje se poziva tuženik u odgovoru na tužbu i u tijeku postupka, nisu dane odrednice tužitelju o tome kada će se, kako i zašto doći do promjene kamatne stope, pa je slijedom iznesenog i došlo do utvrđenja suda o ništetnosti tih dijelova ugovornih odredbi. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, nije postojalo nikakvo određenje koje bi tužitelju dalo odgovor na to što utječe na promjenu kamatne stope, već samo obveza da na takve samostalne promjene od strane tuženika temeljem odluka tuženika, tužitelj isto plati, bez obzira što nije znao kako će se i kada, te zbog čega to dešavati i u kojim točno sve uvjetima, kao i da tužitelj na isto pristaje sklapanjem tog konkretnog ugovora.

94. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku DARFIN d.o.o.

95. Sud je proveo financijsko vještačenje po sudskom vještaku DARFIN d.o.o. i utvrdio da vještak navodi svoj zadatak: provesti financijsko vještačenje na okolnosti navedene po tužitelju u tužbi pod toč. 2. na strani 3. tužbe, zadnji odlomak toč. 2, pa nakon provedenog financijskog vještačenja dostupne dokumentacije daje nalaz u kojem navodi stranke postupka, kao i da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11.06.2019. godine, a da tužitelj u tužbi navodi da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, a kako to stoji u čl. 3. predmetnog ugovora te sa valutnom klauzulom kako to stoji u čl. 2. i 4. predmetnog ugovora. Odredbom čl. 2. i 4. tipiziranog ugovora o kreditu sastavljenog od strane tuženika nezakonito je ugovoreno da je tužitelj dužan tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita od 22.128,00 CHF te sukladno čl. 3. promjenjivost kamatne stope koju je banka ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti, a koje odredbe su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe.

96. Tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku kreditora o promjeni stope ugovorene kamate, kao i da tuženik prije zaključenja niti u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije upozorio niti objasnio tužiteljici rizičnost i nestabilnost tečaja valute CHF već su tužiteljici u banci sugerirali uzimanje kredita u CHF kao najpovoljnijeg. Tužitelj navodi da je predmetno postupanje tuženika rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana koja se ogleda u jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu tužitelja te je time kreditor postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu te Zakona o obveznim odnosima, a da je tužitelj zbog navedenog oštećen za iznos kojeg će tužitelj specificirati po pribavi potrebne dokumentacije od tuženika.

97. U odnosu na Ugovor o kreditu i otplatne planove vještak navodi da je HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. (pravni prednik tuženika Addiko bank d.d.) kao Banka i HV kao Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik zaključili su dana 09.01.2006. godine Ugovor o kreditu broj 016-35/2006. (list 7-11 spisa) (u daljnjem tekstu: Ugovor) u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.128,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Banke važećem na dan korištenja kredita, a da je kredit odobren za kupovinu novog motornog vozila.

98. Člankom 3. Ugovora ugovorena je kamata od 5,25% dekurzivno godišnje. Kamate se obračunavaju mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete. U razdoblju od dana korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu, Banka obračunava interkalarnu kamatu na iskorišteni iznos kredita u visini redovne kamatne stope iz stavka 1. ovog članka. Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Banke na dan plaćanja. Interkalarna kamata naplaćuje se od iznosa kredita prilikom korištenja kredita.

99. Člankom 4. Ugovora ugovoren je rok otplate kredita i iznosi 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Kredit se stavlja u otplatu zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit iskorišten. Kredit se otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 315,36 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Banke na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten.

100. Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 28.02.2006. do 31.01.2013.g., izrađen na temelju dokumentacije:

-Pregled prometa za klijenta (list 93-101 spisa)

-Specifikacija uplata (list 103-105 spisa). Vještak daje prikaz istog u tabeli na listovima spisa 133-134.

101. Početni otplatni plan u CHF prema ugovoru o kreditu primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od 5,25% godišnje, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 28.02.2006. do 31.01.2013. godine, izrađen na temelju dokumentacije:

-Ugovor o kreditu broj 016-35/2006 (list 7-11 spisa)

-Otplatna tablica (naknadno dostavljena dokumentacija od punomoćnika tuženika na zahtjev vještaka), prikaz čega vještak daje u tabeli na listovima spisa 134-135. 102. Iz tužbe je razvidno da tužitelj potražuje razliku u kamatama do koje je došlo zbog promjene kamatne stope i razliku u anuitetu zbog primjene valutne klauzule, a u odnosu na tzv. početni otplatni plan primjenom kamatne stope ugovorene u ugovoru o kreditu i tečaja CHF/KN na dan isplate kredita, a financijski vještak pojašnjava da načelno zbroj promjene kamate i promjene anuiteta zbog primjene valutne klauzule daje veću razliku nego je razlika u plaćanju korisnika kredita prema obračunu banke u odnosu na tzv. početni otplatni plan, a tome je razlog to što je anuitet zbroj dva parametra, kamate i otplate glavnice. Prilikom plaćanja pojedinog anuiteta korisnik kredita otplaćuje kamatu i vrši otplatu glavnice (posuđena sredstva kredita), kada je ugovorena primjena valutne klauzule zaduženje korisnika kredita je u valuti a trenutkom dospijeća obveze ili plaćanjem vrši se preračun iznosa anuiteta iz valute (npr. CHF, EUR) u kune odnosno izračunava se kunska protuvrijednost obveze korisnika kredita. Promjenom kamatne stope mijenja se iznos kamate koju korisnik kredita plaća kreditoru (banci), iznos otplate glavnice i sumarno iznos anuiteta. Dakle, jedna promjena – promjena kamatne stope – mijenja tri varijable! Pri tome povećanje kamatne stope povećava kamatu, umanjuje otplatu glavnice i sveukupno povećava iznos anuiteta! To znači da kada se poveća kamatna stopa, plaćanjem povećanog anuiteta korisnik kredita otplaćuje novi povećani iznos kamate, ali plaća manju otplatu glavnice od otplate glavnice prema tzv. početnom otplatnom planu pa se ne može zaključiti da je platio više samo zbog promjene kamate, korisnik kredita plaća povećani anuitet koji je rezultat povećane kamate i umanjene otplate glavnice. 103. Iz navedenog slijedi da ono što korisnik kredita plaća prilikom povećanja kamatne stope je povećani anuitet koji se sastoji od dvije varijable, stoga izdvajanje promjene po kamati ne odražava stvarnu razliku više plaćenog jer se izostavlja druga varijabla – otplata glavnice – koja se podmiruje u manjem iznosu nego po tzv. početnom otplatnom planu. Dakle, plaćanjem korisnik kredita plaća povećanu kamatu, ali ne bi podmirio otplatu glavnice prema tzv. početnom otplatnom planu i posljedično preostala bi veća neotplaćena glavnica nego što je prema tzv. početnom otplatnom planu pa se može zaključiti da stvarno plaćanje korisnika kredita ne bi podmirilo otplatu glavnice prema tzv. početnom otplatnom planu. Financijski vještak navodi da ove promjene nisu trajnog predznaka tijekom otplate kredita, odnosno, tijekom otplata kredita otplata glavnice po obračunu banke postaje veća od otplate glavnice prema tzv. početno m otplatnom planu, i to da bi dostigla usporenje iz prvog dijela otplatnog razdoblja. Razdoblje manje i veće otplate glavnice se potiru (netiraju) u CHF što znači da korisnik kredita vraća točno ugovorenu glavnicu kredita prema oba obračuna u CHF, ali ne i u kunama radi primjene različitih tečajeva CHF/KN na dane otplate anuiteta.

104. Zaključno, svaki pojedini anuitet koji plaća korisnik kredita na određeni dan plaćanja rezultat je tri varijable – iznosa kamate u CHF i iznosa otplate glavnice u CHF koji se kao zbroj (iznos anuiteta u CHF) množi tečajem koji vrijedi na dan dospijeća ili dan plaćanja. Iz ovako argumentiranog stajališta vještaka proizlazi da je razliku više plaćenog zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule potrebno izračunati na način utvrđenja koliko je više plaćen iznos anuiteta uslijed promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule, stoga će Nalazom biti obuhvaćen takav izračun, a kao u tabeli na listu spisa 136..

105. Vještak navodi da je razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od 5,25% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 28.02.2006. do 31.01.2013. godine, a kao u tabeli na listovima spisa 137-138. Ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od 5,25% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 28.02.2006. do 31.01.2013. godine iznosi 831,40 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 4.596,54 kn. 106. Razlika između anuiteta prema početnom otplatnom planu primjenom srednjeg tečaja banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom srednjeg tečaja banke važećem na dan isplate kredita (10.01.2006. g.) za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 28.02.2006. do 31.01.2013. godine, kao u tabeli na listovima spisa 138-139. Ukupna razlika između anuiteta prema početnom otplatnom planu primjenom srednjeg tečaja banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom srednjeg tečaja banke važećem na dan isplate kredita (10.01.2006. g.) za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 28.02.2006. do 31.01.2013. godine iznosi 11.502,46 kn.

107. Sud je utvrdio da slijedom iznesenog, vještak DARFIN d.o.o. je donio zaključak, tj. mišljenja, da:

1) Razlika između anuiteta s osnove promjene kamatnih stopa:

Razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od 5,25% godišnje za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos kao u tabeli na listovima spisa 140-141, pa da ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od 5,25% godišnje za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 831,40 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 4.596,54 kn.

2) Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule:

Razlika između anuiteta prema početnom otplatnom planu primjenom srednjeg tečaja Banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom srednjeg tečaja Banke važećem na dan isplate kredita (10.01.2006. g.) za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos kao u tabeli na listovima spisa 141, pa da ukupna razlika između anuiteta prema početnom otplatnom planu primjenom srednjeg tečaja Banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom srednjeg tečaja Banke važećem na dan isplate kredita (10.01.2006. g.) za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 13.887,84 kn.

3) Ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i osnove valutne klauzule (točka 1. + točka 2. Nalaza) kako istu prikazuje vještak u tabeli na listovima spisa 142-143, čime ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatnih stopa i valutne klauzule iznosi 18.484,38 kn.

108. Tužitelj ne prigovara ovom financijskom nalazu i mišljenju, dok istome stavlja prigovore tuženik kao u svom podnesku od 30.10.2020. kako je to sud već naveo u obrazloženju ove presude, na čije prigovore je sud odredio dopunsko financijsko vještačenje po sudskom vještaku DARFIN d.o.o.

109. Sud je iz dopunskog financijskog vještačenja po sudskom vještaku DARFIN d.o.o. od 04.02.2021. godine utvrdio da se vještak očituje na prigovore tuženika na način da navodi da:

1) Razlika u anuitetima prema obračunu tuženika u odnosu na početni otplatni plan U prigovoru od 30.10.2020.g. tuženik navodi da vještak prilikom izračuna ne računa razliku kao što mu je određeno zadatkom već samo tzv. „pozitivne razlike“. Na prigovor tuženika vještak se očituje da u točki 4. nalaza (list 6-8) priliježe tabelarni pregled svih mjesečnih razlika između anuiteta s osnove promjene kamatnih stopa, a u točki 5. nalaza (list 8-9) prileže pregled svih mjesečnih razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule.

Razvidno je da oba tabelarna prikaza (točka 4. i 5. nalaza) sadrže sve mjesečne razlike, kako pozitivne tako i negativne. Vještak ponavlja prikaze svih mjesečnih razlika anuiteta kako je prikazano u nalazu od 21.7.2020.g.:

- razlika između anuiteta s osnove promjene kamatnih stopa (točka 4. nalaza) Razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od 5,25% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 28.02.2006. do 31.01.2013. godine prikazana je u tabeli na listovima spisa 182-184, pa da ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od 5,25% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 28.02.2006. do 31.01.2013. godine iznosi 831,40 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 4.596,54 kn.

- razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule (točka 5. nalaza), gdje vještak navodi da je razlika između anuiteta prema početnom otplatnom planu primjenom srednjeg tečaja banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom srednjeg tečaja banke važećem na dan isplate kredita (10.01.2006. g.) za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 28.02.2006. do 31.01.2013. godine, kao što je prikazano u tabeli na listovima spisa 184-185., pa da ukupna razlika između anuiteta prema početnom otplatnom planu primjenom srednjeg tečaja banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom srednjeg tečaja banke važećem na dan isplate kredita (10.01.2006. g.) za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 28.02.2006. do 31.01.2013. godine iznosi 11.502,46 kn.

2) Financijsko vještačenje primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu i to 10,91% godišnje, te vještak navodi da financijsko vještačenje prema prijedlogu tuženika vještak financijske struke može provesti, prema zadatku naslovnog suda i uz uplatu predujma u iznosu od 1.500,00 kn, jer se radi o zadatku koji podrazumijeva izradu novog otplatnog plana i izračune razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule u odnosu na novi otplatni plan. 110. Tužitelj na ovu dopunu nalaza i mišljenja nema primjedbi, dok tuženik i nadalje prigovara kao u podnesku od 29.03.2021. godine, te isto u tom podnesku obrazlaže, a kako je to sud već ranije naveo u obrazloženju ove presude.

111. Sud je na daljnje prigovore tuženika, odredio i daljnje pismeno dopunsko očitovanje financijskog vještaka DARFIN d.o.o. od 01.07.2021. godine iz kojeg je sud utvrdio da se vještak očituje na prigovore tuženika iz njegova podneska od 29.03.2021. godine koji prileži na listovima spisa 189-190 spisa gdje tuženik navodi da:

- a) da bi vještak primjenom pravilnog izračuna trebao utvrditi razliku kamata u iznosu 4.571,54 kn i razliku anuiteta zbog promjene tečaja u iznosu 10.970,19 kn, a ne kako to proizlazi iz tabelarnih prikaza toč. 4. i 5. Nalaza i mišljenja u kojima je vještak simulirao navodno nastale pozitivne i negativne razlike.

- b) iako vještak u točki 4. u dijelu Nalaza računa matematičku razliku, on u svome Mišljenju daje izračun samo „više plaćenih iznosa“.

- c) tuženik u cijelosti ostaje kod prijedloga da se pozove vještak na dopunu Nalaza i mišljenja koji će dati izračun primjenom kamatne stope od 10,91% za cijelo vrijeme trajanja ugovora.

Vještak se očituje na podnesak tuženika na način da navodi:

a) Vještak je na pojedine anuitete primijenio krive iznose u razlici 0,01 CHF nastale prilikom zaokruživanja iznosa i napravio korekciju kamata na 84. anuitetu simuliranog početnog otplatnog plana u razlici 0,11 CHF, pa u nastavku daje ispravljeni izračun Nalaza i mišljenja, uključujući Zaključak.

Ispravljenim izračunom utvrđena je razlika između anuiteta s osnove promjene kamatne stope u iznosu 831,32 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 4.595,95 kn. Prema simulaciji tuženika (list 166-167 spisa), a na koju se poziva tuženik u podnesku, navodi se razlika anuiteta zbog promjene kamate u iznosu 831,32 CHF što u potpunosti odgovara navedenom iznosu vještaka. Prema istoj simulaciji tuženika, navodi se razlika anuiteta zbog promjene kamate u iznosu 4.571,93 HRK. Razlika nastala prema simulaciji tuženika i izračunu vještaka nalazi se u primijenjenom tečaju.

Nastavno na tečaj koji se koristi u Nalazu i ovom očitovanju, prema Ugovoru o kreditu broj 016-35/2006 (list 7-11 spisa) kredit se otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 315,36 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Banke na dan plaćanja. Datumi plaćanja, odnosno tečaj, iskazani u izračunu vještaka odnose se na datum podmirenja anuiteta prema Pregledu prometa za klijenta (list 93- 102 spisa).

Isto tako, razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema izračunu vještaka i prema simulaciji tuženika (list 166-167 spisa) nalazi se u primijenjenom tečaju. Zbog navedenog vještak ostaje u cijelosti pri iskazanom izračunu u ovom očitovanju. Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 28.02.2006. do 31.01.2013.g., izrađen na temelju dokumentacije:

- Pregled prometa za klijenta (list 93-101 spisa)

- Specifikacija uplata (list 103-105 spisa), a kako je prikazano u tabeli na listovima spisa 232-233, pa je vještak naveo da je sveukupno otplata kredita iznosi 27.321,67 CHF od čega je otplata glavnice 22.128,00 CHF i kamata 5.193,67 CHF. Simulirani početni otplatni plan u CHF prema ugovoru o kreditu primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od 5,25% godišnje, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 28.02.2006. do 31.01.2013. godine, izrađen na temelju dokumentacije:

- Ugovor o kreditu broj 016-35/2006 (list 7-11 spisa), što vještak prikazuje u tabeli na listovima spisa 234-235, te navodi da sveukupno otplata kredita iznosi 26.490,35 CHF od čega je otplata glavnice 22.128,00 CHF i kamata 4.362,35 CHF. Razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu, a kako je vještak prikazao u tabeli na listovima spisa 235-236, te je ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od 5,25% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 28.02.2006. do 31.01.2013. godine iznosi 831,32 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 4.595,95 kn.

112. Razlika između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom srednjeg tečaja banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom srednjeg tečaja banke važećem na dan isplate kredita, kao što je prikazana na listovima spisa 237-238, a je ukupna razlika između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom srednjeg tečaja banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom srednjeg tečaja banke važećem na dan isplate kredita (10.01.2006. g.) za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 28.02.2006. do 31.01.2013. godine iznosi 11.502,61 kn.

b) U toč. 2. ovog očitovanja (razlika između anuiteta s osnove promjene kamatnih stopa) i toč. 3. očitovanja (razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule) prikazane su sve pozitivne i negativne razlike za cijeli period otplate kredita i njihov sumaran iznos po pojedinom zadatku.

U Zaključku ovog očitovanja, izdvojeni su zasebno više plaćeni iznosi (toč.1 i toč.2.) i zasebno manje plaćeni iznosi (toč. 4. i toč. 5.).

c) Financijsko vještačenje prema prijedlogu tuženika primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu i to 10,91% godišnje, vještak financijske struke može provesti, prema zadatku naslovnog suda i uz uplatu predujma u iznosu od 1.500,00 kn jer se radi o zadatku koji podrazumijeva izradu novog otplatnog plana i izračune razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule u odnosu na novi otplatni plan.

113. Sud je utvrdio da je sudski vještak DARFIN d.o.o. u ovom dopunskom očitovanju donio zaključak, tj. mišljenje da:

1) Razlika između anuiteta s osnove promjene kamatnih stopa za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos kao u tabeli na listovima spisa 239-240, pa da ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od 5,25% godišnje za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 831,32 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 4.595,95 kn.

2) Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos kao u tabeli na listovima spisa 240-241, te da je tako ukupna razlika između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom srednjeg tečaja Banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom srednjeg tečaja Banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 13.887,99 kn.

3) Ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i osnove valutne klauzule (točka 1. + točka 2. Nalaza), kao u tabeli na listovima spisa 241-242, te da je ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatnih stopa i valutne klauzule iznosi 18.483,94 kn.

4) Ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od 5,25% godišnje za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 0 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 0 kn. Navedeno je razvidno iz tablice 2. ovog očitovanja. 5) Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos kao u tabeli na listovima spisa 242-243, pa da ukupna razlika između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom srednjeg tečaja Banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom srednjeg tečaja Banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -2.385,38 kn.

6) Financijsko vještačenje prema prijedlogu tuženika primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu i to 10,91% godišnje, vještak financijske struke može provesti, prema zadatku naslovnog suda i uz uplatu predujma u iznosu od 1.500,00 kn jer se radi o zadatku koji podrazumijeva izradu novog otplatnog plana i izračune razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule u odnosu na novi otplatni plan.

114. Tužitelj ne stavlja primjedbi na ovo dopunsko vještačenje po sudskom vještaku DARFIN d.o.o., već navodi da je isti u cijelosti potvrdio osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva specificiranog kao u podnesku tužitelja od 11.11.2020. godine, te specificira tužbeni zahtjev podneskom od 31.08.2021. godine, dok tuženik prigovara ovom dopunskom nalazu i mišljenju, kako je to već i ranije navedeno u obrazloženju ove presude, inzistirajući na tome da su datum plaćanja i datum naplate dva različita pojma, što pojašnjava i ustraje kod prigovora koji čine pravno pitanje.

115. Sud je financijski nalaz i mišljenje sudskog vještaka DARFIN d.o.o. i njegovo dopunsko pismeno očitovanje sačinjeno na prigovore i traženje tužitelja, prihvatio u cijelosti kao sačinjeno na osnovi spisu priležeće dokumentacije, objektivno, detaljno obrazloženo i dodatno detaljno obrazloženo kao u dopuni nalaza i mišljenja, a u cijelosti dano u skladu s pravilima znanosti i struke.

116. Sud odlučuje koji dijelovi nalaza i mišljenja i njegove dopune se imaju primijeniti prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja, pa time znači da sve što je vještak izvještačio prema zadacima koje mu je dao sud na prijedlog stranaka, a posebice na inzistiranje tuženika, ne znači da će sud automatizmom primijeniti u svojoj odluci u ovoj pravnoj stvari.

117. Kako je tužitelj svoje konačno potraživanje prikazao i zatražio podneskom 28.04.2025., koji podnesak je ispravio neposredno na ročištu kod ovog suda dana 06.11.2025. vezano uz tužbeni zahtjev, a novčano potraživanje je iskazano u EUR kao službenoj valutu Republike Hrvatske, dok je prvotno usklađeno s provedenim financijskim vještačenjem podneskom tužitelja od dana 12.11.2020. godine, koji je podneskom od 28.04.2025. godine iskazan u EUR prema fiksnom tečaju konverzije, a što je tužitelj postavio u točno izvještačenom iznosu razlike s osnova više plaćenog zbog ništetnosti dijelova ugovornih odredbi kako je to utvrđeno iz toč. I. i II. izreke ove presude, pa kako je sud utvrdio da je tužbeni zahtjev s naslova visine i dospjelosti potraživanja tužitelja postavljen u cijelosti prema ovom financijskom nalazu i mišljenju, to je taj dio tužbenog zahtjeva na isplatu, sud usvojio u cijelosti, kao pod toč. III. izreke ove presude. Imajući u vidu da se u smislu odredbe čl. 193. ZPP-a tuženik usprotivio takvom povećanju zahtjeva spram početno naznačene visine predmeta spora u stupnjevitoj tužbi koju je tužitelj podnio u ovoj parnici, sud je konačno preinačenje i specifikaciju kao u podnesku od 28.04.2025. i ispravak istog kao na ročištu od dana 06.11.2025. godine, prihvatio u cijelosti, a u skladu s odredbama čl. 190. st. 2. u vezi odredbe čl. 191. st. 1. i st. 2. ZPP-a, smatrajući da je tuženikov prigovor vezano uz isto preinačenje neosnovan.

118. Treba navesti da u slučaju da tužitelj nije ispravio grešku u pisanju podneska od 28.04.2025. godine i u slučaju da je tako tužitelj ostao kod dijela tužbenog zahtjeva da se cijeli predmetni ugovor utvrdi ništetnim zbog ništetnosti dijelova ugovornih odredbi obuhvaćeni toč. I. i II. petita tužbenog zahtjeva od 28.04.2025., sud bi u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora kao neosnovan, jer prema ocjeni suda, tužitelj ima dostatnu sudsku zaštitu utvrđenjem ništetnosti kao pod toč. I. i II. izreke ove presude, kao i naloženim plaćanjem s naslova stečenog bez pravne osnove, kao pod toč. III. izreke ove presude, a raspravljanjem o ništetnosti cijelog ugovora, ne bi u ovoj parnici nastali posebni troškovi.

119. Treba napomenuti da tužitelj ima pravo pozivati se na direktnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora vođenog radi zaštite pravnog interesa potrošača, iako se u ovoj pravnoj stvari ne radi o naknadi štete, već o stjecanju bez pravnog osnova, kao i neovisno o tome što je tužitelj predmetni kredit uzeo radi kupnje vozila, a ne stana, o čemu je sudska praksa zauzela jasan stav, pa je i taj prigovor tuženika sud utvrdio neosnovanim.

120. Nadalje, valja obrazložiti i prigovor koji tuženik ističe vezano uz uračunavanje i tzv. negativne razlike, tj. manje plaćenog s naslova niže kamatne stope u pojedinom razdoblju za vrijeme trajanja predmetne otplate kredita, na način da je sud utvrdio da ne postoji obveza bilo sudskog vještaka financijske struke, kao niti obveza tužitelja, a niti suda da uračunava u više plaćeno ono što je tzv. negativna razlike, tj. manje plaćenog. Ovo utvrđenje suda proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2023., broj Rev-549/2023, kojom je odbijena revizija Zagrebačke banke d.d., te iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj: Revd-680/2023 od 1. ožujka 2023., kada je VSRH tuženici dopustio podnošenje revizije protiv dijela drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja: „Može li sud u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?“. O reviziji je sukladno članku 390. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; u daljnjem tekstu: ZPP) odlučivalo prošireno vijeće od 13 sudaca. Naime, vijeće je u ovoj pravnoj stvari zaključilo da kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; u daljnjem tekstu: ZOO), pri čemu je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženice da je ista istaknula protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članka 195. i članka 196. ZOO-a. Vijeće je zaključilo da stoga nema mjesta mogućnosti umanjivanja potraživanja tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli s onim iznosima kad je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja. Nadalje, na umu valja imati kako bi za takvo potraživanje tuženika, nastupila zastara, jer tuženik u ovom poslovnom odnosu nije potrošač i ne može koristiti blagodati potrošača vezano uz prekid zastare podnošenjem kolektivne tužbe, kao što ima pravo tužitelj kao potrošač. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da tužitelj osnovano nije trebao umanjivati svoj zahtjev kao što to ispravno nije niti učinio, već je potraživao samo više plaćeno po oba osnova, a u iznosu koji je u ukupnosti dosuđen tužitelju pod toč. III. izreke ove presude.

121. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno da li je postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. Tužitelj je unutar novog zastarnog roka nakon podnošenja ove pojedinačne tužbe, iskazao visinu tužbenog zahtjeva prema provedenom financijskom vještačenju, a prikaz istog u EUR nije u zastari, jer je to bila zakonska obveza tužitelja prema pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Tužitelj je zatražio mjesečne iznose u kojima potražuje isplatu i s osnova ništetnosti odredbi o načinu promjene redovne kamate jednostranim odlukama tuženika, kao i primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, ali kako niti jedno mjesečno potraživanje nije dospjelo prije 04.04.2007. godine, te je sve utuženo još 11.06.2019. godine, to niti za jedno tužiteljevo potraživanje nije nastupila zastara, kako za glavno tako i za sporedna.

122. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014. za ništetnost jednostrane promjene kamate od strane tuženika, a 14.06.2018. godina za ništetnost primjene valutne klauzule u CHF), zbog čega zastara nije nastupila za potraživanja tužitelja dospjela nakon 04.04.2007. godine (unutar roka od pet godina prije prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe 04.04.2012. godine). Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

123. Treba naglasiti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

124. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe što je za kamate 13. lipnja 2014., dok je sud utvrdio da je to za ugovaranje valutne klauzule u CHF dan 14.06.2018. godine, zbog čega zastara nije nastupila za potraživanja tužitelja dosuđena pod toč. III. izreke ove presude, kao niti za potraživanja utužena u samoj tužbi, kao i prema konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva, jer su najstarija potraživanja tužitelja dospjela sva nakon 04.04.2007. godine, te sva utužena u ovoj pojedinačnoj parnici podnošenjem stupnjevite tužbe dana 11.06.2019 godine, kada još nije nastupila zastara niti za jedno glavno ili sporedno potraživanje tužitelja koje je predmet ovog spora, a konačna specifikacija usklađenjem tužbenog zahtjeva nakon provođenja dopune financijskog vještačenja u ovoj parnici, izvršena je podneskom od 12.11.2020., što je sve bilo unutar novog zastarnog roka koji je iznova počeo teći za potraživanja zbog ništetnosti odredbe o samostalnoj i jednostranoj promjeni kamatne stope počev od 13.06.2014., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF počev od 14.06.2018. godine, što je opći zastarni rok od pet godina. Nadalje, obzirom da je podnošenjem ove pojedinačne tužbe dana 11.06.2019. godine godine je i novi zastarni rok koji je počeo teći od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, prekinuti i počeo iznova teći u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, tada niti jedna specifikacija tužbenog zahtjeva ne bi bila u zastari, a sud smatra da se specifikacijom tužbenog zahtjeva ne podiže nova tužba, kako to tvrdi tuženik. Za isticanje ništetnosti ne nastupa zastara, dok je iskazivanje ranije kunskog potraživanja u eursko je zakonska obveza tužitelja zbog pozitivnih propisa Republike Hrvatske, pa za isto tužitelj ne može biti u zastari u ovom sporu.

125. Prilikom zauzimanja takvog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

126. Slijedom navedenog dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je bio dan 04.04.2012. godine dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, za sva potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 04.04.2007. godine, a to su sva ovdje tužitelju dosuđena potraživanja tužitelja, a što su prema utvrđenju ovog suda sva potraživanja dosuđena tužitelju pod toč. III. izreke ove presude, pa je sud utvrdio da je za sva ta potraživanja tužitelja, kako glavna tako i sporedna, prigovor tuženika vezano uz zastaru neosnovan. Slijedom iznesenog, pod toč. III. izreke tužitelju je dosuđen ukupan iznos od 2.453,30 EUR, koji nije u zastari, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose, kako je to zatraženo po tužitelju u konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva i prema financijskom nalazu i mišljenju, što je već ranije obrazloženo.

127. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na potraživanje s naslova preplate izvršene zbog samostalne promjene kamatne stope od strane tuženika, a donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u CHF i zbog toga više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF u kunama, počeli su iznova teći prekinuti zastarni rokovi podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu potrošača za ova potraživanja tužitelja, tj. potrošača.

128. Dakle, za sva dosuđena potraživanja tužitelju kao pod toč. III. izreke ove presude, sud je utvrdio da su unutar općeg zastarnog roka od pet godina koji je za ovu vrstu potraživanja tužiteljice ponovo počeo teći od dana 13.06.2014. godine (samostalna promjena kamatne stope), kao i 14.06.2018. godine (ugovaranje valutne klauzule u CHF) kao i obzirom da je ovim pojedinačnim utuženjem, u smislu odredbe čl. 241. ponovo prekinut zastarni rok počeo teći iznova, a za specifikacije vršene u tijeku postupka u ovoj vrsti sporova, ne nastupa zastara kako to neosnovno tvrdi tuženik, jer je bogata sudska praksa zauzela dijametralno drugačiji stav. 129. Tako je sud utvrdio da je cijeli konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja o kojem je sud u konačnici odlučivao u ovoj pravnoj stvari kao u izreci ove presude, podnesen unutar općeg zastarnog roka od pet godina, koji se promjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, te slijedom svega iznesenog, a primjenom ranije citiranih zakonskih odredbi, kao i odredbe čl. 225. ZOO-a, u vezi odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a, takav tuženikov prigovor zastare sud je utvrdio neosnovanim u cijelosti.

130. Potrebno je naglasiti da prema odredbi članka 2. stavak 2. ZZP 03 i prema odredbi iste brojčane oznake ZZP 09, ako tim Zakonima nije drugačije određeno, na obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca primijenit će se odredbe Zakona o obveznim odnosima, a prema odredbama Zakona o obveznim odnosima (članak 110. starog ZOO-a, člana 328. ZOO/05) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, odnosno ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima, te na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO 05).

131. U odnosu na tuženikov prigovor vezano uz manje plaćeno i uračunavanje manje plaćenog umanjenjem onog što je više plaćeno, sud je već svoj stav i utvrđenje obrazložio.

132. Valja još napomenuti da nije sporno da ZOO dopušta i ugovaranje valutne klauzule (čl. 22. st. 1.), kao i ugovaranje promjenjive kamatne stope (čl. 26. ZOO-a) te da primjenom odredbe čl. 295. Odluka tuženika o kamatnoj stopi, kao i drugi podzakonski akti čine sastavni dio predmetnog ugovora o kreditu. Kako je sud u ovom postupku utvrdio da je ništetan način kako je tuženik sastavljajući tipski ugovor ugovaranjem valute CHF, to je sud utvrdio da je takvo vezanje obveze iz ugovora i samog ugovora uz valutu CHF ništetno, bez da je tuženik tužitelju pravilno i potpuno rastumačio visinu rizika takve odredbe za tužitelja. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da način određivanja promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF u ovom konkretnom slučaju nije zakonit, već ništetan.

133. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva koji se temelji na ništetnosti valutne klauzule u CHF, te ništetnost dijela ugovornih odredbi gdje je u tipskim ugovorima sastavljenima po tuženiku ugrađena odredba o samostalnoj promjeni kamatne stope od strane tuženika, bez ikakvih jasno naznačenim kriterijima i načinu te promjene, te uvjetima u kojima će se iste promjene dešavati, a kako navodi u tužbi i konačno specificiranom tužbenom zahtjevu, te je sud temeljem sadržaja ugovornih odredbi navedenih u tužbenom zahtjevu tužitelja, te direktnim učinkom iz kolektivnog spora, kao i primjenom odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a utvrdio ugovaranje valutne klauzule u CHF kao u konkretnom potrošačkom ugovoru, ništetno, kao i da je ništetan način ugovaranja promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, te da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, kao i jednostranu promjenu kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, bez da bi tužitelj bio upoznat kako će se, kada i zbog čega i pod kojim uvjetima, mijenjati kamatna stopa, a kao prethodno pravno pitanje za odluku u meritumu ovog spora. Sud je utvrdio i da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a. Sud je utvrdio da su sporni dijelovi ugovornih odredbi suprotni odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10. - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je predmetna odredba ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. i II. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. i II. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.

134. Sud je utvrdio da su sporni dijelovi ugovornih odredbi doveli do znatne neravnoteže u odnosu ugovornih stranaka na štetu tužitelja, koja neravnoteža ima svoj novčani ekvivalent u dosuđenom iznosu tužitelju s naslova tuženikova stjecanja bez osnove, ali i da sama neravnoteža ne mora biti isključivo cijenjena prema novčanom ekvivalentu, već se uzima u obzir i sam znatno pravno nepovoljan položaj u koji je tužitelj doveden ugovornim odredbama koje nameće tuženik sačinjavanjem spornih dijelova ugovora o kreditu, a tužitelj takav ugovor sklapa. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača i pravni interes za podizanje tužbe i vođenje ove parnice (dokazao identitet vozila iz kupoprodajnog ugovora, tj. računa koji je dostavio u spis i onog vozila na koji se odnosi predmetni ugovor o kreditu), osnov i visinu tužbenog zahtjeva, a sve kao u izreci ove presude.

135. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate tužitelja takvih iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. III. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose počev od naznačene svake dospjelosti pa do isplate, te je utvrdio neosnovanim prigovor tuženika o njegovoj navodnoj savjesnosti u vrijeme stjecanja pojedinih iznosa od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove, neupitna, a kamate su prema konačnoj specifikaciji tužitelja zatražene u skladu s provedenim financijskim vještačenjem. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je i tuženikov prigovor vezano uz zatraženi tijek zatezne kamate neosnovan u cijelosti. 136. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2007. godine prema odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31.07.2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01.08.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao pod toč. III. i IV. izreke ove presude.

137. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 5. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška financijskog vještačenja, plaćene sudske pristojbe na tužbu, dok je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe na presudu primjenom obzirom na primjenu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer se ova parnica zasniva i poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, a tužitelj je potrošač. Treba naglasiti da je sud kod dosuđenja parničnih troškova vezan kao gornjoj granici zatraženim troškovima, kao i načinu na koji su oni precizirani, pa podnesci koji s navedenim datumima kako su zatraženih u troškovniku, ili nisu uopće zatraženi u troškovniku, kao i ročišta koja nisu održana, ne mogu se dosuditi tužitelju, pa je sud dosudio sve troškove koje iz troškovnika mogao identificirati prema stanju spisa i koje je smatrao neophodnim za vođenje ovog postupka.

138. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, ročište 17.01.2020., podnesak 18.06.2020., podnesak 12.11.2020., podnesak 19.04.2021., podnesak 31.08.2021., podnesak 10.01.2022., ročište 14.04.2022., podnesak 19.10.2022., podnesak 05.05.2023., podnesak 17.05.2023., ročište 15.05.2023., ročište 19.02.2025., ročište 13.03.2025., podnesak 28.04.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 100 bodova; podnesak 27.02.2020., podnesak 05.01.2021., podnesak 24.03.2021., podnesak 21.05.2021. godine – svaka od ovih parničnih radnji po 25 bodova, što čini ukupno 1600 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 3.200,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 800,00 EUR, te čini zbir od 4.000,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od od 331,81 EUR, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR pa je tako ukupan trošak utvrđen u iznosu 4.384,90 EUR i dosuđen tužitelju u cijelosti, kao pod toč. IV. izreke ove presude.

139. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 08. prosinca 2025. godine pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 3. Ovršnog zakona.

140. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 08. prosinca 2025.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.