Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-318/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužiteljice ĐR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupani po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 21. studenog 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnice tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 8. prosinca 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103720233, sklopljenog 7.11.2007. između tužiteljice ĐR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, u dijelu odredbe koji glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno=200,00 HRK, obračunate s datumom ugovora.”.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., da tužiteljici ĐR u roku od 15 dana isplati iznos od 547,25 EUR (petstočetrdesetsedameuradvadesetpet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od 8.11.2007. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. da tužiteljici ĐR plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 468,75 EUR (četiristošezdesetosameurai sedamdesetpetcenti) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 8. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Djelomično se odbija zahtjev tužiteljice ĐR za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 762,43 EUR (sedamdstošezdesetdvaeuraičetrdesettricenta) uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela kako je s tuženikom 7.11.2007. sklopila Ugovor o kreditu 2402006-1031262160/51400607-5103720233, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 93.640,00 CHF po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 8 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 10. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,00 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom isplate kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 07.11.2007. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 4.123,25 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 547,25 eura. O ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna, te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno članku 1115. ZOO-a, takvu dužan vratiti zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako u cijelosti spori osnovanost tužbe i to s više osnova, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prvenstveno, što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku Stambeni krediti s ostatkom vrijednosti u predmetnom periodu bilo navedeno da se plaća naknada za obradu kredita u visini od 1,00 % od odobrenog iznosa kredita. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 1,00% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi. Dakle, jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Zbog činjenice da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 7. studenog 2007. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom navedenog, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ili ustanovljenje ništetnosti bio osnovan (a čemu se tuženik protivi), jedino bi bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u potvrdu tuženika (stranica 5 spisa), ugovor o kreditu (stranice 6-12 spisa), obračun naknade za bankarske usluge (stranica 29 spisa), izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5.3.2004. (stranica 30 spisa), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (stranice 31-37 spisa), pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 7.11.2007. do 7.2.2015. (stranice 38-47 spisa), proces obrade kredita od 2004. -2011. godine (stranice 48-51 spisa), te je saslušao tužiteljicu ĐR.

3.1. Na raspravi održanoj kod ovog suda 21. studenog 2025., tužiteljica je odustala od dokaznog prijedloga za provođenjem financijskog vještačenja.

3.2. Sud je na pripremnom ročištu 21. studenog 2025., a koje je održano isti dan kao i glavna rasprava, po prigovoru tuženika, a u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 547,25 eura, sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. -dalje u tekstu: ZPP). Naime, tužitelj je u ovom sporu istaknuo zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 547,25 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 09.05.2002, Rev 688/00-2 od 7.1.2004.).

4. Prije upuštanja u raspravljanje, tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a koji za koji prigovor je ovaj sud utvrdio kako je neosnovan.

4.1. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/2022. i 59/2023. – dalje: ZZP).

4.2. Člankom 1. stavkom 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

4.3. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

4.4. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u članak 3. ZZP-a, pa su odredbama članka 53. i 54. ZZP-a propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

4.5. Člankom 53. ZZP-a, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako stavak 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok stavak 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, članak 54. istog zakona navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 53. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako je naveden niz odredaba, a pod točkom 19. navedeno je da se radi o odredbi kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 59. stavkom 1. ZZP-a kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

4.6. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredaba bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

4.7. Slijedom toga, ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 54. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 53. ZZP- a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 55. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

4.8. Odredba članka 16. stavka 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije bila posebno pregovarana između stranaka te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Rijeku te bi imao trošak putovanja u Rijeku i natrag. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

4.9. U konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postoji izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača

– tužitelja. Slijedom navedenog, odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda koji je istaknuo tuženik kao neosnovan.

5. Saslušana na raspravi, tužiteljica ĐR iskazala je je ona osobno podigla kredit kod tuženika 2007. godine, a radilo se o kreditu za stan koji je bio novogradnja i koji je bio potreban za osobne potrebe i to je stan koji se i danas unutar njezine obitelji koristi. Ističe kako je otišla u prostorije tuženika kako bi realizirala predmetni kredit iz razloga jer je investitor zgrade gdje su kupovali predmetni stan tamo ju uputio a budući da on je s tuženikom u poslovnoj suradnji pa je zbog toga otišla u prostorije tuženika. Nadalje iskazuje kako je ona tom prilikom osobno pričala s osobnim bankarom ali je pričala uglavnom samo o visini kredita koji mogu podići, o dokumentaciji koja je potrebna radi realizacije predmetnog kredita i o kamatnim stopama. Nadalje iskazuje da koliko se sjeća tada joj ništa nije bilo spominjano da će se morati platiti kakva naknada za obradu kredita. Potom iskazuje kako je nakon par dana i nakon što je dostavila traženu dokumentaciju tuženiku došla u prostorije tuženika gdje ju je dočekao unaprijed sastavljen ugovor te su tada ona i njezin suprug zajedno bili te su pročitali takav unaprijed sastavljen ugovor, međutim vezano uz naknadu za obradu kredita zaposlenik tuženika nije objašnjavao svaku pojedinu stavku ugovora pa tako niti članak ugovora koji se odnosi na naknadu za obradu kredita. Potom iskazuje kako je ona osobno pročitala ugovor, da isti sadržava odredbu o naknadi, međutim radilo se o ugovoru koji je napisan na sedam stranica, a trenutno se ne može sjetiti točno što je sadržavao taj članak. Nakon svega toga je s predmetnim ugovorom otišla kod javnog bilježnika gdje je potpisan taj ugovor a ne sjeća se da li je bilježnik čitao ugovor i objašnjavao ga, sjeća se samo da je to dugo trajalo. Također iskazuje kako je naknada za obradu kredita plaćena, a misli da je naplaćena iz kredita.

6. Iz potvrde tuženika (stranica 5 spisa) proizlazi kako je tuženik izdao potvrdu tužiteljici da je bila korisnik predmetnog kredita, te da je po istom naplaćena naknada u iznosu od 4.123,25 kuna odnosno 547,25 EUR/fiksni tečaj konverzije 7,53450, sukladno članku 10. stavku 1. predmetnog ugovora.

7. Iz ugovora o kreditu (stranice 6-12 spisa) proizlazi kako je tužiteljici odobren kredit od strane tuženika na iznos od 93.640,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, te je člankom 10. stavkom 1. propisana naknada od 1,00 % od ukupnog iznosa kredita (minimalno 200,00 hrk).

8. Iz obračuna naknade za bankarske usluge (stranica 29 spisa) proizlazi kako je tuženik naveo u obračunu, u svezi predmetnog kredita, kako je za iznos kredita od 93.640,00 CHF protuvrijednost u kunama iznos naknade 1%, odnosno 4.123,25 kuna.

9. Iz izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (stranice 31-37 spisa) proizlazi kako je u općim odredbama navedeno kako se jednokratna naknada za obradu kredita obračunava prilikom odobrenja ili plasmana proizvoda, u propisanom postotku iznosa glavnice kredita/proizvoda ili u apsolutnom iznosu, sukladno odluci banke.

10. Iz pregleda prometa po partiji kredita za razdoblje od 7.11.2007. do 7.2.2015. (stranice 38-47 spisa) proizlazi kako je istoj naplaćena naplata dospjele naknade u iznosu od 4.123,25 kuna, i to 7. studenog 2007.

11. Iz procesa obrade kredita od 2004. -2011. godine (stranice 48-51 spisa) proizlazi kako je tuženik utvrdio proces obrade kredita i to u 4. koraka.

12. S obzirom na gore navedeno, osim utvrđenja ništetnosti navedene ugovorne odredbe Ugovora o kredita, tužiteljica u ovom postupku potražuje od tuženika (kao nepoštenog stjecatelja) isplatu (povrat) isplaćene jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 547,25 EUR, sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 8. studenog 2007. do isplate.

13. Tužbeni zahtjev tužiteljice je u cijelosti osnovan.

14. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103720233, sklopljenog 7.11.2007., u dijelu odredbe koji glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno=200,00 HRK, obračunate s datumom ugovora.”, te isplata iznosa od 547,25 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 8.11.2007. pa do isplate.

15. Među parničnim strankama je sporno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 1,00% iznosa kredita, sadržana u dijelu članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

16. U ovom postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 7.11.2007. tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103720233, kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 93.640,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je ugovoreno da se korisniku kredita naplaćuje naknada, 1,00% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (članak 10. stavak 1.),

- da je odobren stambeni kredit za kupovinu nekretnine,

- da je tuženik tužiteljici na ime predmetne naknade naplatio iznos od 547,25 eura.

17. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP).

17.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

17.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

17.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

17.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

17.5. U okviru te ocjene, potrebno je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

17.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 10. stavka 1. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

17.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Tužitelj je potrošač u smislu članka 3. ZZP, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu – za kupnju nekretnine, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit utrošila za kupovinu nekretnine koja joj je bila potrebna za osobne potrebe, odnosno za stanovanje, a nije bila vlasnik niti obrta niti tvrtke niti je nekretninu unijela u imovinu obrta ili tvrtke. Tužena pak tijekom postupka nije dokazao da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljičine poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužiteljica je potrošač, a tuženik trgovac, te se radi o potrošačkom ugovoru.

19. Slijedom naprijed navedenog, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 10. stavak 1. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti, ovaj sud je saslušao tužiteljicu, te pročitao predmetni ugovor o kreditu.

20. Temeljem tako provedenih dokaza, ovaj sud zaključuje da tuženik, na kojemu je teret dokaza, nije dokazao da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

21. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21.1. Plaćanje troškova obrade kredita uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,00% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21.2. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

21.3. Budući se o odredbi članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

21.4. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

22. Neosnovan je prigovor zastare tuženika. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojeg je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225.

ZOO-a od pet godina nije protekao.

23. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

23.1. Tužiteljici zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa od 547,25 eura, koji iznos je među strankama nesporan, a koja uplata je prema potvrdi tuženika 23. srpnja 2024. izvršena 7.11.2007. pa kako tužiteljica potražuje zateznu kamatu počevši od 8.11.2007., to joj je ista dosuđena sukladno traženju. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

24. S obzirom na iznijeto, ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 1,00% iznosa kredita, sadržana u dijelu članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužiteljice za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 547,25 eura s kamatom počevši od 8.11.2007. pa do isplate.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

26. Tužiteljica je u uspjela u sporu u cijelosti, pa joj pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

27. Tužiteljici je priznata naknada troška postupka, sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno članku 40. stavku 3. ZPP, po prigovoru tuženika, kao što je obrazloženo pod točkom 3.2. obrazloženja i to naknada troška sastava tužbe u visini od 50 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 15.4.2025. u visini od 50 bodova sukladno Tbr. 8. točci 1. Tarife, te zastupanja na ročištu od 21.11.2025. u visini od 50 bodova sukladno Tbr. 9. točci 1. Tarife, te zastupanja na ročištu od 24.10.2025. u visini od 12,5 bodova, sukladno Tbr. 9. točci 4., kao i zastupanja na ročištu za objavu odluke u visini od 25 bodova, sukladno Tbr. 9. točci 3. Tarife, odnosno ukupno 187,5 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% iznosi 468,75 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 8. prosinca 2025. pa do isplate, sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO, stoga je odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.

28. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 762,43 eura nije osnovan jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po prigovoru tuženika, kao što je obrazloženo pod točkom 3.2. obrazloženja, dok je za trošak pristojbi na tužbu i presudu tužitelju u cijelosti odbijen, budući da isti nisu niti plaćeni. Jednako tako i zahtjev tužiteljice za naknadu troška za zastupanje na ročištu od 24. listopada 2025. u iznosu od 218,75 eura, budući da tužitelj ne može potraživati naknadu punog iznosa za pristup ročištu, već, budući da je isto odgođeno prije početka raspravljana, pa isti ima pravo na naknadu troškova sukladno Tbr. 9. točci 5. Tarife, a ne sukladno Tbr. 9. točci 1. Radi svega navedenoga, odlučeno je kao pod IV. izreke.

29. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka u ukupnom iznosu od 250,00 eura, budući je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

Osijek, 8. prosinca 2025.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika