Poslovni broj: Gž-913/2023-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-913/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja S. S. iz R. N., M., B.., OIB:..., zastupanog po punomoćniku E. V., odvjetniku u Z. protiv 1. tuženika A. L., OIB:..., i 2. tuženice A. L., OIB:..., oboje iz Z., F. zastupane po punomoćniku M. M., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: Pn-164/2021-26 od 11. travnja 2023., na sjednici održanoj 18. listopada 2023.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              I. Tužiteljeva žalba se djelomično prihvaća i u preostalom dijelu odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: Pn-164/2021-26 od 11. travnja 2023:

-          djelomično preinačuje u stavku I. 1. izreke i sudi tako da se tuženicima nalaže da tužitelju solidarno isplate naknadu imovinske štete u iznosu od 1.465,31 eura/11.040,41 kuna zajedno s zateznim kamatama od 18. listopada 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se potvrđuje u preostalom dijelu stavka I. 1. izreke.

-          preinačuje u dijelu stavka I. 2. izreke i točke II. izreke na način da tužitelj i tuženici snose svaki svoj trošak postupka.

 

              II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim se nalaže tuženicima da tužitelju solidarno isplate iznos od 94.350,00 kuna zajedno s zateznim kamatama od 21. veljače 2019. te zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka. Točkom II. naloženo je tužitelju da tuženicima solidarno isplati parnični trošak u iznosu od 1.916,18 eura/14.437,50 kuna, u roku od 15 dana.

 

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tužitelj iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019. i 80/2022., dalje: ZPP) Suprotno zaključku prvostupanjskog suda tužitelj je u provedenom postupku dokazao osnovu i visinu štete. Visina štete je dokazana dostavljenom ponudom i računom. Osporava i odluku o troškovima postupka iz razloga što je prvostupanjski sud neosnovano dosudio tuženicima trošak za zastupanje na ročištu od 16. ožujka 2022. i 18. siječnja 2023. u iznosu od po 100 bodova iako su ta ročišta bila odgođena. Žalbeni prijedlog je ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe članka 359. stavka 1. ZPP-a.

 

3. Tuženici nisu dostavili odgovor na žalbu.

 

4. Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi naknade imovinske štete u visini od 75.000,00 kuna, a koja je nastala na kući tužitelja uslijed postupanja tuženika koji su u toj kući živjeli kao najmoprimci. Tužitelj potražuje od tuženika i isplatu iznosa od 15.750,00 kuna na ime nepodmirene tri mjesečne najamnine te režija za stanovanje.

 

6. Prvostupanjskom je presudom odbijen tako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak, kako u konkretnom slučaju, tužitelj u provedenom postupku nije dokazao da je I. tuženik sadnjom 350 sadnica biljke marihuane uzrokovao štetu u kući u D. P., K.. Utvrđuje da tužitelj i prvotuženik, prilikom ugovaranja najma predmetne kuće, nisu ugovorili obvezu prvotuženika za održavanje te kuće već su ugovorili samo ovlaštenje tuženika na bojanje zidove dok nije ugovorena obveza 1. tuženika za naknadu štete koja bi nastala uporabom tog stana. Zaključuje i da predloženim personalnim dokazima (saslušanjem svjedoka B. G., M. S. i D. S.) tužitelj nije dokazao da predmetna šteta na kući nije nastala redovnim korištenjem kuće, sve s obzirom na činjenicu da su u toj kući tuženici živjeli dvije godine sa djecom. Prvostupanjski sud zaključuje i da tužitelj nije dokazao da postoji obveza prvotuženik na plaćanje ugovorene najamnine za mjesec studeni i prosinac 2018. te siječanj 2019. te postojanje dugovanja na ime nepodmirenih režija, a nije dokazana niti osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženicu.

 

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u tužiteljevoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnoga prava prema članku 365. stavku 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je tužiteljeva žalba djelomično osnovana.

 

8. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njena  izreka nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude i u njoj su navedeni potrebni razlozi o odlučnim činjenicama.

 

9. Prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a

 

10. Djelomično je međutim ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, s tim da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir ni sve činjenice koje proizlaze iz stanja spisa pa je o žalbama odlučeno primjenom članka 373.a ZPP-a tako što je prvostupanjska presuda djelomično potvrđena, a djelomično preinačena.

 

11. Nije sporno da su tuženici kao najmoprimci boravili u tužiteljevoj kući na adresi D. P., K. u razdoblju od 1. listopada 2016. do kraja listopada 2018. kao i da je tužitelj početkom 2019. tu kuću prodao kupcu D. S..

 

12. Nije sporno ni da je prvotuženik pravomoćnom presudom na temelju sporazuma stranaka Županijskog suda u Zagrebu proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela protiv zdravlja ljudi - neovlaštene proizvodnje i prometa drogama jer je u razdoblju od polovice srpnja 2018. do 23. listopada 2018. na adresi u kući u D. P., K. montirao opremu, materijal i tvari namijenjene neovlaštenoj proizvodnji marihuane te zasijao 500 sjemenki od kojih se razvilo oko 350 sadnica iz kojih je izraslo isto toliko biljaka i oko 10. listopada 2018. obrao te biljke, a potom demontirao opremu i urod i odvezao ju sa predmetne adrese.

 

13. Sporno je da li su tuženici, za vrijeme boravka u tužiteljevoj kući, korištenjem te kuće, uzrokovali štetu koja prelazi okvir redovite uporabe. Sporna je i visina tako nastale štete. Sporno je i da li su tuženici dužni isplatiti tužitelju najamninu za mjesec studeni i prosinac 2018. te siječanj 2019 kao i da li su tužitelju podmirili sve režijske troškove nastale u vrijeme njihova boravka u tužiteljevoj kući.

 

14. Prije svega, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu imovinske štete u iznosu od 67.559,59 kuna, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj, u konkretnom slučaju, nije dokazao da je prvotuženik sadnjom 350 sadnica biljke marihuane uzrokovao nastanak štete na njegovoj kući, a koji šteta se po tvrdnjama tužitelja, sastoji od korozije metalnih dijelova u kući, vlaženja, truljenja, pojave plijesni na zidovima, podovima te drvenim dijelovima u kući, uz postojanje smrada, polomljenih i oštećenih dijelova kuhinje kao i oguljenog laka na radijatorima.

 

14.1. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da je postojala obveza prvotuženika za plaćanje najamnine za mjesec studeni i prosinac 2018. te siječanj 2019. jer iz dokaznog postupka proizlazi utvrđenim da su tužitelj i prvotuženik sklopili ugovor o najmu kojim je ugovoreno trajanje najma od 1. listopada 2016. do 1. listopada 2017., dok su nakon isteka ugovorenog razdoblja, usmenim putem ugovorili novo trajanje najma na razdoblje od još godinu dana, dakle od listopada 2017. do listopada 2018., a za koje razdoblje su tuženici dostavili dokaze o podmirenju tako ugovorene najamnine, dok tužitelj nije dokazao da su stranke ugovorile trajanje najma i nakon proteka mjeseca listopada 2018. Pri tome je nesporna činjenica da su tuženici posjed predmetne kuće napustili do studenog 2018. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da su, u konkretnom slučaju, tuženici dokazali da su tužitelju podmirili sve režijske troškove nastale u vrijeme njihovog boravka u tužiteljevoj kući, dok s druge strane tužitelj predloženim dokazima nije dokazao vrstu i visinu nepodmirenih režijskih troškova, koji bi sukladno njegovim tvrdnjama, trebali podmiriti tuženici.

 

15. S time u vezi pravilno je ocijenjen neosnovanim i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 15.750,00 kuna.

 

16. Međutim, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da mu je nastala imovinska šteta u iznosu od 11.040,41 kuna, a za koju štetu su solidarno odgovorni tuženici.

 

17. Odredbom članka 1045. stavkom 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. dalje:ZOO) propisano je da tko drugome uzrokuje štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Predmijeva se obična nepažnja.

 

17.1. Krivnja postoji kad je štetnik prouzročio štetu namjerno ili nepažnjom (odredba članka 1049. ZOO).

 

18. Opće pretpostavke odgovornosti za štetu prema ZOO-a su postojanje subjekata obveznog odnosa odgovornosti za štetu, a to su odgovorna osoba i oštećenik, postojanje štetne radnje i štetnika, postojanje štete. Mora postojati i uzročna veza između štetne radnje i štete na način da se šteta javlja kao posljedica štetne radnje.

 

19. Šteta je prema odredbi članka 1046. ZOO-a definirana kao umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezinog povećanja (izmakla korist) i povrede prava osobnosti (neimovinska šteta).

 

20. U konkretnom slučaju, cijeneći sadržaj iskaza prvotuženika, proizlazi da se za vrijeme njegovog boravka u tužiteljevoj kući dogodila poplava od koje je navlažen parket, laminat, rubnjaci i lajsne te su tako nastalu štetu, sukladno dogovoru s tužiteljem, bili u obvezi sanirati tuženici, a koji su nesporno u tom razdoblju zajedno s djecom koristili tužiteljevu kuću. U svojem iskazu prvotuženik navodi da je platio gletanje i krečenje kuće, dok radove postavljanja laminata angažirani majstor nije dovršio, iz razloga što je prvotuženika privela policija. Iskaz prvotuženika se u tom dijelu podudara s iskazom tužitelja, koji je potvrdio, da ga je prvotuženik telefonskim putem u razdoblju od rujna do listopada 2018. obavijestio da je njegovim propuštanjem zatvaranja vode u kući, nastala šteta od poplave kao i da se zbog toga prvotuženik obvezao tužitelju da će tako nastalu štetu sanirati i kuću vratiti u prvobitno stanje. Drugotuženica je također u svojem iskazu potvrdila činjenicu da je u vrijeme njihovog boravka u prizemlju tužiteljeve kuće nastala šteta od poplave.

 

21. Iz tako utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, dokazao ispunjenje općih pretpostavki odgovornosti za imovinsku štetu koju su tuženici svojim radnjama, odnosno propuštanjem dužne pažnje, uzrokovali na nekretnini tužitelja i to štetu koja je nastala uslijed poplavljivanja donjeg dijela kuće tužitelja zbog kojeg je u tom dijelu kuće morao biti uklonjen navlaženi pod i ponovno postavljen laminat, a koje radove tuženici nisu izvršili, iako su ih sukladno dogovoru s tužiteljem, trebali izvršiti o svojem trošku. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi i da je tužitelj početkom 2019. prodao predmetnu kuću kupcu D. S., kojem se tužitelj obvezao podmiriti sve troškove sanacije kuće od štete koja je nastala postupanjem tuženika. Kupac D. S., saslušan kao svjedok u ovom postupku, potvrdio je da prilikom pregleda tužiteljeve kuće, a prije kupnje, uočio da je donji stan bio bez laminata te da ga je on postavio, dok je tužitelj za tako izvršene radove, njemu kao kupcu umanjio iznos kupoprodajne cijene. Nadalje, cijeneći sadržaj isprave - ponude za kupnju broj 44.2019. od 9. veljače 2019. u kojoj je specificiran trošak nabave materijala kao i trošak radova za postavljanja novog laminata, ovaj sud, utvrđuje, da bi visina tako prouzročene imovinske štete iznosila ukupno 11.040,41 kuna, a koji iznos je naznačen u toj ponudi.

 

22. Dakle, kako je tužitelj u tom dijelu, dokazao štetu i protupravno postupanje tuženika, to je po ocjeni ovog suda trebalo prihvatiti kao osnovan tužiteljev zahtjev za isplatu naknade imovinske štete u iznosu od 11.040,41 kuna.

 

23. Zatezna kamata na tako dosuđenu štetu prema članku 1089. stavak 2. ZOO-a teče od dana kad ju je sud dosudio.

 

24. Uzimajući u obzir da su uslijed preinačenja pobijane odluke o glavnoj stvari tužitelj i tuženici djelomično uspjeli u sporu u približno jednakim dijelovima, budući da je tužitelj uspio u većem dijelu s osnovom (oko 89 %), a u neznatnom dijelu s visinom tužbenog zahtjeva (oko 11 %), valjalo je po načelu pravičnosti i svrsishodnosti odluku o troškovima postupka sadržanim u prvostupanjskoj presudi preinačiti i odrediti da svaka od stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, prema članku 154. stavka 4. ZPP-a, što se u konačnici odnosi i na troškove žalbenog postupka pa je zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti.

 

25. Iz svih navedenih razloga, a na temelju članaka 368., 373.a i 166. stavaka 1. i 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.

 

 

 

U Puli 18. listopada 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća

 

Marija Sošić,v.r.