Poslovni broj: P-4080/2023-23

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserka Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UĆ iz [adresa], OIB; 03382512908, zastupan po Jeleni Nujić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB; 92963223473, zastupana po odvjetnicima odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 08.prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se u prigovor radi prijeboja tuženika od 03. svibnja 2024. godine.

II Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 1.,čl. čl. 2. i 6. Ugovora o kreditu broj broj 3206478549/06, koji je solemniziran po javnom bilježniku Željki Maroslavac iz Zagreba, broj OU-829/06, dana 13.04.2006. godine između tužitelja UĆ i tuženika Zagrebačke banke d.d. kao kreditora.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju OĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od ukupno 2.146,30 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na pojedine iznose i to;

- Na iznos od 3,32 EUR tekućim od 11.11.2008. godine

- Na iznos od 8,64 EUR tekućim od 11.01.2009. godine

- Na iznos od 10,31 EUR tekućim od 11.02.2009. godine

- Na iznos od 15,82 EUR tekućim od 11.03.2009. godine

- Na iznos od 7,81 EUR tekućim od 11.04.2009. godine

- Na iznos od 7,67 EUR tekućim od 11.05.2009. godine

- Na iznos od 6,26 EUR tekućim od 11.06.2009. godine

- Na iznos od 7,07 EUR tekućim od 11.07.2009. godine

- Na iznos od 5,05 EUR tekućim od 11.08.2009. godine

- Na iznos od 6,50 EUR tekućim od 11.09.2009. godine

- Na iznos od 4,19 EUR tekućim od 11.10.2009. godine

- Na iznos od 5,59 EUR tekućim od 11.11.2009. godine

- Na iznos od 5,85 EUR tekućim od 11.12.2009. godine

- Na iznos od 10,15 EUR tekućim od 11.01.2010. godine

- Na iznos od 13,03 EUR tekućim od 11.02.2010. godine

- Na iznos od 11,94 EUR tekućim od 11.03.2010. godine

- Na iznos od 16,23 EUR tekućim od 11.04.2010. godine

- Na iznos od 18,30 EUR tekućim od 11.05.2010. godine

- Na iznos od 24,54 EUR tekućim od 11.06.2010. godine

- Na iznos od 28,96 EUR tekućim od 11.07.2010. godine

- Na iznos od 23,24 EUR tekućim od 11.08.2010. godine

- Na iznos od 39,92 EUR tekućim od 11.09.2010. godine

- Na iznos od 32,68 EUR tekućim od 11.10.2010. godine

- Na iznos od 33,85 EUR tekućim od 11.11.2010. godine

- Na iznos od 40,54 EUR tekućim od 11.12.2010. godine

- Na iznos od 51,24 EUR tekućim od 11.01.2011. godine

- Na iznos od 39,63 EUR tekućim od 11.02.2011. godine

- Na iznos od 43,10 EUR tekućim od 11.03.2011. godine

- Na iznos od 38,67 EUR tekućim od 11.04.2011. godine

- Na iznos od 48,31 EUR tekućim od 11.05.2011. godine

- Na iznos od 57,28 EUR tekućim od 11.06.2011. godine

- Na iznos od 59,64 EUR tekućim od 11.07.2011. godine

- Na iznos od 98,28 EUR tekućim od 11.08.2011. godine

- Na iznos od 61,99 EUR tekućim od 11.09.2011. godine

- Na iznos od 57,49 EUR tekućim od 11.10.2011. godine

- Na iznos od 57,79 EUR tekućim od 11.11.2011. godine

- Na iznos od 57,80 EUR tekućim od 11.12.2011. godine

- Na iznos od 62,82 EUR tekućim od 11.01.2012. godine

- Na iznos od 65,76 EUR tekućim od 11.02.2012. godine

- Na iznos od 66,13 EUR tekućim od 11.03.2012. godine

- Na iznos od 64,14 EUR tekućim od 11.04.2012. godine

- Na iznos od 65,15 EUR tekućim od 11.05.2012. godine

- Na iznos od 67,32 EUR tekućim od 11.06.2012. godine

- Na iznos od 64,80 EUR tekućim od 11.07.2012. godine

- Na iznos od 65,01 EUR tekućim od 11.08.2012. godine

- Na iznos od 60,67 EUR tekućim od 11.09.2012. godine

- Na iznos od 62,10 EUR tekućim od 11.10.2012. godine

- Na iznos od 65,20 EUR tekućim od 11.11.2012. godine

- Na iznos od 64,25 EUR tekućim od 11.12.2012. godine

- Na iznos od 65,79 EUR tekućim od 11.01.2013. godine

- Na iznos od 61,78 EUR tekućim od 11.02.2013. godine

- Na iznos od 60,63 EUR tekućim od 11.03.2013. godine

- Na iznos od 64,77 EUR tekućim od 11.04.2013. godine

- Na iznos od 61,30 EUR tekućim od 11.05.2013. godine

kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.434,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 08.prosinca 2025. godine do isplate, a koje kamate su do 31.12.2007. određene po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 11.04.2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 3206478549/06, koji je solemniziran po javnom bilježniku Željki Maroslavac iz Zagreba, broj OU-829/06, dana 13.04.2006. godine, na iznos od 22.075,05 CHF za kupnju motornog vozila. Dalje navodi da su dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli sadržani u Ugovoru o kreditu nepošteni, odnosno posljedično ništetni jer su protivni prvenstveno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Osporava valjanost ugovaranja navedenih odredbi sukladno odredbama kako tada važećeg Zakona o zaštiti o potrošača tako i Zakona o obveznim odnosima što sve detaljno izlaže u nastavku. Tužitelj je prilikom otplate doveden u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK na što kao mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Kao prosječnom potrošaču kojem je iznos kredita izražen u valuti CHF samo značio manju kamatnu stopu, nikad nije bio upozoren da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK. Na upit koji bankarski proizvod je za njega povoljniji nije mu dano obrazloženje. Tijekom trajanja otplate kredita tuženik je od dana plasmana do naplate kredita višekratno mijenjao visinu anuiteta primjenjujući valutnu klauzulu. Prilikom zaključenja ugovora tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca jer u suprotnom ne bi pristao na zaključenje ugovora temeljem kojeg bi bio dužan otplaćivati mjesečnu ratu koja je uvećana u pojedinim razdobljima otplate za cca 35%. Tuženik kao banka je, za razliku od tužitelja, kao specijalizirana novčarska ustanova, čiji je predmet poslovanja novac koji plasira potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda, to znala ili mogla znati te stoga prilikom ugovaranja nije postupala u dobroj vjeri. Ugovaranje "valutne klauzule" dopušteno je u skladu s odredbama ZOO-a, no to ne znači da je ugovornu odredbu dopušteno ugovoriti ako bi ugovaranje iste bilo u suprotnosti s drugim kogentnim propisima – Zakona o zaštiti potrošača, kao lex specialis, te s temeljnim načelima ZOO- a, odnosno, ako bi posljedice ugovaranja predmetne odredbe, kao bitnog sastojka ugovora, dovele do toga da je ugovor u suprotnosti s drugim odredbama i temeljnim načelima ZOO-a kao i Zakona o zaštiti potrošača. Poziva se na odluku Visokoj trgovačkog sud Republike Hrvatske u presudi posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Bitni elementi ugovora o kreditu bili su neizvjesni, a rizik preuzima potrošač, ovdje tužitelj, a da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu toga nije svjestan. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik je na nepošten način potaknuo tužitelja kao potrošača na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u CHF pri čemu je takvo propuštanje protivno načelu savjesnosti i poštenja što i potvrđuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. 43 Pž-6632/2017. Navedeni stav podržao je i Vrhovni sud RH u Presudi i Rješenju posl.br. Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine. Osim toga, u ovom konkretnom slučaju "valutna klauzula" primijenjena je protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, i protivno načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a. Isto tako, ugovaranje valutne klauzule protivno je čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača. S obzirom na sve navedeno, tužitelj predlaže sudu da uzme u obzir izravni učinak kolektivne presude i obrazloženje odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-3142/18. Tužitelj traži da sud utvrdi ništetnim dijelove odredaba čl. 1. i 2. i 6. Ugovora o kreditu, a prema zakonitom dijelu potonjih odredaba tužitelj bi bio obvezan za cijelo vrijeme otplate kredita isplatu vršiti po srednjem tečaju HNB za devize koji je vrijedio na dan isplate kredita. Tužitelj traži da mu tuženik, vrati sve iznose koje je primio na temelju ništetnih odredaba sukladno čl. 323. st. 1. ZOO (povrat u prijašnje stanje) uz primjenu pravila o stjecanju bez osnove čl. 1111. – 1117. ZOO. Podredno, ako bi sud smatrao da nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove, tužitelj zahtijeva isplatu s osnove naknade štete te tvrdi da postoji i krivnja tuženika u smislu čl. 323. st. 2. ZOO, a time i odgovornost za štetu koju je tužitelj pretrpio. Slijedom toga, tužitelj potražuje preplaćene iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s tim da u ovome slučaju zakonska zatezna kamata teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu. Ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Poziva se na odluku VSRH poslovni broj Rev-2221/18 od 03.09.2019. godine kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te na odluke suda EU. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (list 8-13 spisa), u promet po kreditu (list 14-21 i 72-79 spisa), u oplatni plan (list 22-25 spisa), u pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 26 spisa), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. (list 160-166 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 178 spisa).

4. Među strankama nije sporno da su parnične stranke dana 11.04.2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 3206478549/06, koji je solemniziran po javnom bilježniku Željki Maroslavac iz Zagreba, broj OU-829/06, dana 13.04.2006. godine, na iznos od 22.075,05 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita za kupnju motornog vozila, na rok otplate od 84 mjesečnih anuiteta. Ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHD 300,91 po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

5. Sporno je da li su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, sporno je da li je nastupila zastara potraživanje, sporno je da li je tužitelj potrošač, te je sporna visina tužbenog zahtjeva. Sporno je i da li je osnovan prigovor prijeboja.

6. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

9. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 01.04.2005. do 31. 12 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

11. Dakle ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora provedu dokazi i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača.

12. Na tu okolnost proveden je dokaz saslušanjem tužitelja koji je naveo da je za vrijeme održavanja Zagrebačkog autoshowa na Zagrebačkom velesajmu se nudila akcijska kamata za sklapanje ugovora o kreditu za kupnju vozila, te je to tada bila najniža kamatna stopa na tržištu. Kako bi kupio vozilo otišao je u auto kuću gdje su mu napravili otplati plan, a s kojim je otišao u banku. Tamo su mu dali primjerak ugovora, a koji je i potpisao. Obzirom na protek vremena ne može se sjetiti da li su mu zaposlenici banke objasnili što je to valutna klauzula i koji su rizici kod sklapanja takve vrste ugovora, a niti koji su rizici kod sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na euro. Nije tražio sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u eurima obzirom mu je bila bitna samo ova akcijska kamata koju je spomenuo.

13. Ovakvom iskazu sud je u cijelosti poklonio vjeru obzirom je isti dat životno i logično te sud nije imao nikakvog razloga posumnjati u isti, a isti je također i u skladu s ostalim dokazima koji se nalaze u spisu. Iz navedenog, ovaj sud zaključuje da je u ovom slučaju prednik tuženika postupio na isti način kako je to utvrđeno tijekom postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da tužitelja nije u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, te je sud zaključio da se u ovom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

14. Također, iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit sklopio radi kupnje vozila za vlastitu uporabu. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da je isti sklopio tužitelj osobno kao korisnik kredita te da je namjena kredita kupnja vozila Renauld, Laguna Pack Authentique 16,6 16V.

15. Čl. 3 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a što sud smatra da je tužitelj bio prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a što je sud utvrdio gore provedenim dokazima, a iz čega proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača.

16. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika promjene valute po srednjem tečaju tuženika iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

17. Uvidom u Ugovor o kreditu, plan otplate, a poglavito iz nalaza i mišljenja vještaka, a koji dokaz je sud prihvatio jer je dan stručno, sažeto i jasno, te uzimajući u obzir činjenicu da stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu vještva, sud je utvrdio da se za trajanja kredita tečaj mijenjao od na više i na niže te je utvrđeno da je tužitelj počeo s otplatom kredita odnosno da je prvi anuitet kredita10.05.2013 15.08.2012. godine. Tuženik ne spori da je tužitelj platio sve anuitete.

18. Na okolnost visine utuženog potraživanja sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem te je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka i iz dokumentacije koja se nalazi u spisu utvrđeno da razlika između visine ugovorenih kamata određenih u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu i iznosa računatih temeljem promijenjene kamate i tečaja koje su tužitelju naplaćen više uplaćen iznos za predmetno razdoblje iznosi 2.146,30 eura. Ukupna razlika s osnove valute za koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos iznosi 174,09 eura.

19. Na ovakav nalaz i mišljenje stranke nisu istaknule prigovor matematičke prirode, a iz kojeg razloga sud nije proveo dokaz saslušanjem vještaka obzirom smatra da bi isto bilo u suprotnosti s načelom ekonomičnosti, a s druge strane, obzirom da stranke nisu isticale prigovor na matematički izračun datog vještva, time je visina tužbenog zahtjeva, a kako ju je postavio vještak, postala nesporna, dok sud ne utvrđuje nesporne činjenice.

20. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove.

21. Neosnovan je prigovor zastare, jer je podnošenjem tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a i tužitelj je mogao od prvog naplaćenog anuiteta, u roku 5 godina, tražiti od tuženika povrat iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne obveze. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu za razdoblje otplate kredita od siječnja 2009 do studenog 2012. godine. U odnosu na prvo (najstarije) potraživanje došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. i zastara u odnosu na preplaćeni tečaj CHF zastara iznova počinje teći 15. lipanj 2018. godine. (pravomoćno okončanje spora donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule kada je zastara počela teći iz početka) Člankom 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Tužitelj je tužbu podnio 24. svibnja 2023. iz čega slijedi da prigovor zastare u odnosu na valutnu klauzulu nije osnovan.

22. Tuženik je podneskom od 03. svibnja 2024. godine postavio prigovor radi prijeboja, isti precizirajući podneskom od 15.travnja 2025.godine, predlažući da sud izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja, ukoliko utvrdi da postoji tražibna tužitelja i to u iznosu 174,09 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, a koliko konačno tuženik potražuje.

23. Člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost promjene kamatne stope, tako da je krivnja za ništavosti ugovornih odredbi na strani tuženika. Dakle, nije tužitelj kao stranka ugovora odgovorna za ništavosti navedenih odredbi već je, upravo suprotno, tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Isto tako tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost promjene kamatne stope i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po eventualnoj manjoj kamatnoj stopi je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika. Stoga je sud odbio takav prigovor tuženika.

24. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 18.12.2023. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 27.05.2024. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište dana 11.02.2024. prema Tbr 9/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 15.04.2025. prema Tbr 8/1 100 bodova, te trošak pristupa na ročište dana 13.10.2025. prema Tbr 9/1 100 bodova, što ukupno iznosi 600 bodova, odnosno 1.200,00 eura. Tužitelju je također priznat trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 200,00 eura, te trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 34,03 eura, tako da ukupan trošak dosuđen tužitelju iznosi 1.434,00 eura. Na dosuđeni trošak sud je odredio kamate sukladno čl. 151 st. 3 ZPP-a.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude

U Zagrebu, 08.prosinca 2025. godine

Sudac:

Biserka Pavković Fućak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

tužitelj po punomoćniku

tuženik po punomoćniku