REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Kennedyev trg 11

P-2618/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu mr. sc. Maji Josipović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnica NĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnica iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80a, protiv tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik iz Zagreba, Ribnjak 40, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 05. studenog 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 08. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu br. 311467 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od dana 11. kolovoza 2006. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i ČĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADE“, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 1,00% (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznos od 821,57 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 30. kolovoza 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III/ Odbija se djelomično kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu stope zatezne kamate preko dosuđene stope na dosuđeni iznos u točki II/ izreke ove presude.

IV/ Nalaže s tuženiku, u roku od 15 dana naknaditi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.226,91 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana 08. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V/ Odbija se djelomično kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu trošak u iznosu od 346,47 € sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate te se odbija djelomično kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu stope zatezne kamate preko dosuđene stope na dosuđeni trošak postupka u točki IV/ izreke ove presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. prosinca 2024. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su ČĐ i tuženik **.**.2006. sklopili ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 134.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da je čl. 5. ugovora pod nazivom naknade određeno kako se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama, dok u točki 5.1. ugovora je propisana administrativna naknada od 1,00 % jednokratno na iznos odobrenog kredita. Korisniku kredita je 29. kolovoza 2006. prilikom isplate/korištenja kredita naplaćena administrativna naknada u iznosu od 821,57 € (6.190,10 kn). Navodi da je ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva jer iz nje ne proizlazi što konkretno ulazi u administrativnu naknadu. Navodi da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu korisnika kredita koji je potrošač. Poziva se na odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu ZZP), čl. 3.i čl. 5. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu: ZOO) Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa ne može biti predmet ustupa. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva, lako uočljiva i nedvosmislena, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu. Istaknuo je prigovor zastare. Učinio je nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u direktivu vijeća 93/13/EEZ (list 9- 14 spisa), sudsku praksu (list 15-34, 75-84, 97-103, 105-131, 135-149 spisa), dopise (list 35, 45 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 37-42 spisa), Obavijesti (list 43, 44 spisa), otplatni plan za kredit (list 50-51 spisa), ugovor o kreditu (list 52-61 spisa), izvod zapisnika (list 104, 132-134 spisa), pisani iskaz ČĐ (list 47-49 spisa) te je saslušao svjedoka ČĐ (list 169-170 spisa).

4. Tužitelj je na ročištu dana 28. travnja 2025. odustao od dokaznog prijedloga saslušanja stranaka odnosno zakonskog zastupnika tužitelja, kao i od financijskog vještačenja.

5. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Predmet spora u ovom predmetu je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o administrativnoj naknadi.

7. Nije sporno da su pravni prednik tuženik (Volksbank d.d.) i ČĐ sklopili ugovor o kreditu 11. kolovoza 2006. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer je korisnik kredita sklopio ugovor kao fizička osoba pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Čl. 2. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita kupnja stana u [adresa]. Iz iskaza svjedoka ČĐ kao i njegove pisane izjave proizlazi da je on zaključio ugovor o kreditu kako bi kupio stan u kojem živi i dan danas. Iz iskaza ne proizlazi da je raniji kredit bio dignut za poslovne svrhe. Prema tome, radi se o korištenju kredita za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ČĐ jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s ugovorom o kreditu koji je u spisu. Činjenica što je ČĐ kupio stan radi zadovoljenja potrebe stambenog zbrinjavanja, dakle radi ostvarenja privatne svrhe, stoga je ovaj ugovor o kreditu ČĐ sklopio u svojstvu potrošača (tako i u odluci Suda EU N C- 630/17).

8. Čl. 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da pravni prednik tuženika odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 134.000,00 CHF. Čl. 5. ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti temeljem ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a naročito administrativnu naknadu od 1,00 % jednokratno na iznos odobrenog kredita.

9. Iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine utvrđeno je da su ČĐ i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 10. lipnja 2023. Čl. 1. i 2.1. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da ČĐ ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema pravnom predniku tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ranije navedenog ugovora o kreditu sklopljenog između ČĐ i pravnog prednika tuženika, i to tražbina na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

10. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

11. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO-a propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

12. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

13. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

14. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

15. Svjedok ČĐ iskazao je da prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije s bankom razgovarao o tzv. ulaznoj naknadi niti je bilo bilokakvog pregovora oko nje, da je on pročitao ugovor, ali da se ne sjeća te naknade iz ugovora, kao i da se ne sjeća da je on osobno plaćao tu naknadu već da mu se čini da je ona skinuta iz sredstava kredita.

16. Iz iskaza svjedoka ČĐ proizlazi da mu pravni prednik tuženika nije dao nikakve informacije o tome na koje konkretne troškove se odnosi administrativna naknada te da se o tim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka ČĐ jer je logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je pravni prednik tuženika dao bilo kakve informacije potrošaču.

17. Ništetna je odredba čl. 5. ugovora o kreditu kojom je ugovorena administrativna naknada na način da je ugovoreno kako korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu u iznosu od 1,00% jednokratno.

18. Iz potvrde tuženika od 12.11.2024. razvidno je kako je temeljem predmetnog ugovora o kreditu naplaćena administrativna naknada za obradu kredita na datum 29.08.2006. u iznosu od 6.190,10 kn, što je 821,57 €.

19. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 29/03 – dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

20. Iz iskaza svjedoka ČĐ proizlazi da se o odredbi o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, kao niti o ostalim odredbama, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su pravni prednik tuženika i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi.

21. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno administrativnim troškovima radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

22. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

23. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

24. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

25. Odredba o administrativnoj naknadi je unaprijed formulirana od strane pravnog prednika tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Pravni prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o administrativnoj naknadi niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Zbog toga je i odredba čl. 5. ugovora o kreditu kojom je ugovorena administrativna naknada ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a, stoga je odlučeno kao pod točkom I/ izreke ove presude.

27. Ništetnost odredbi o naknadama ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

28. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

29. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

30. Suprotno odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

31. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 821,57 €.

32. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

33. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

34. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II/ izreke ove presude.

35. Obzirom da je tužitelj potraživao zateznu kamatu po većoj stopi (stopi za trgovačke ugovore), tako je sud odbio zahtjev tužitelja u tom dijelu za previsoko zatraženu stopu zatezne kamate te odlučio kao pod točkom III/ izreke ove presude.

36. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25– dalje: Tarifa) kao i vrijednosti predmeta spora.

37. Sud je priznao tužitelju troškove i to: za sastav tužbe iznos od 200,00 € na temelju Tbr. 7. i Tbr. 54. Tarife, za sastav podneska od 03.02.2025. iznos od 200,00 € na temelju Tbr. 8/1 i Tbr. 54 Tarife, za zastupanja na ročištima 28.04.2025. i 05.11.2025. za svako iznos od 200,00 € na temelju Tbr. 9/1 i Tbr. 54. Tarife, za zastupanje na ročištu 11.09.2025. iznos od 100,00 € na temelju Tbr. 9/1 i Tbr. 54. Tarife što ukupno iznosi 900,00 €, a što uvećano za PDV sukladno Tbr. 46. Tarife iznosi 1.125,00 €. Tužitelju je valjalo dosuditi troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,97 € i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 67,94 €. Stoga je tužitelju valjalo ukupno dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.226,91 €, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, sve po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima (tako i u odluci VSRH Rev-1114/23 od 04.06.2024.). Slijedom iznesenog valjalo je odlučiti kao pod točkom IV/ izreke presude.

38. Tužitelju nije priznat trošak pribavljanje potvrde o visini naknade za obradu kredita jer se ne radi o pribavljanju isprave u smislu Tbr. 36. Tarife, već o korespondenciji tužitelja i tuženika prije pokretanja sudskog postupka. Tužitelj je odbijen za previsoko zatraženi trošak zastupanja na ročištu dana 11.09.2025., obzirom da je isto ročište bilo zakazano radi saslušanja svjedoka, no međutim kako isti svjedok nije pristupio na ročište, isto je odgođeno, slijedom čega se ne radi o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi pa odvjetnik ima pravo na 50% nagradu iz Tbr. 7 Tarife sukladno Tbr. 9/2 Tarife, što je 100,00 €, a ne kako je to tužitelj zatražio 200,00 €. Nadalje, tužitelj je odbijen i za trošak pristupa na ročište za objavu presude obzirom da prema mišljenju suda isti trošak također nije bio potreban sukladno čl. 155. ZPP-a jer su se stekli uvjeti za isticanje presude na e-oglasnu ploču. Tužitelj je odbijen i za previsoko zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 135,88 €, obzirom da sukladno Uredbi o Tarifi o sudskih pristojbama, a sukladno vrijednosti predmeta spora iznos sudske pristojbe na presudu iznosi 67,94 €, dok je sudsku pristojbu na tužbu tužitelj uplatio prilikom podnošenja tužbe putem e-komunikacije u iznosu od 33,97 €, slijedom čega je tužitelja valjalo odbiti za previsoko zatraženi trošak sudskih pristojbi u iznosu od 33,97 €. Obzirom da je tužitelj potraživao zateznu kamatu na troškove postupka po većoj stopi (stopi za trgovačke ugovore), tako je sud odbio zahtjev tužitelja u tom dijelu za previsoko zatraženu stopu zatezne kamate. Stoga je valjalo odlučiti kao pod točkom V/ izreke presude.

U Zagrebu 08. prosinca 2025. godine

S u d a c:

mr. sc. Maja Josipović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku uz nalog za sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku