Poslovni broj: Gž-2152/2023-4

 

Poslovni broj: Gž-2152/2023-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S. d.d. S., OIB…, kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & P. u S., protiv tuženice T. T. rođ. M. iz S., OIB…, koju zastupa punomoćnik Tomislav Krka, odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & K. u S., radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskoga suda u Splitu, poslovni broj P-4236/2016 od 19. travnja 2017., u sjednici održanoj 18. listopada 2023.,

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskoga suda u Splitu, poslovni broj P-4236/2016 od 19. travnja 2017.

>

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim se traži utvrđenje da je tužitelj vlasnik čest. zem. 555/3 pašnjak površine 435 m² Z.U. 7480 k.o. S., i da se naloži odjelu za zemljišne knjige Općinskog suda u Splitu da izvrši uknjižbu prava vlasništva te nekretnine na ime tužitelja uz prethodno brisanje prava vlasništva upisanoga na ime tuženice, kao što je odbijen i zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi troškove postupka (točka I. izreke), te je tužitelj obvezan u roku od 15 dana naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 17.187,50 kuna (točka II. izreke).

 

2. Protiv te presude žali se tužitelj pobijajući je u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači shodno žalbenim navodima, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2.1. Na žalbu nje odgovoreno.

 

2.2. Žalba je neosnovana.

 

3. U provedenom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje, prema odredbi članka 354. stavka 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

3.1. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženice pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

 

4. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi vlasnikom u odnosu na kat. čest. 555/3 k.o. S. na način da se tužitelj upiše kao vlasnik uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženice.

 

5.  Tužitelj svoj zahtjev za utvrđenje prava vlasništva predmetne nekretnine temelji na tvrdnji da je predmetnu nekretninu unio u temeljni kapital tužitelja kao i da je tužitelj posjedovanjem odnosno dosjelošću stekao pravo vlasništva.

 

6. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2320/2019-3 od 6. lipnja 2023. ukinuta je presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž-2102/2017-2 od 10. siječnja 2019. te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

 

7. U svojoj ukidnoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je smatrao da je predmetna nekretnina još prije 1958. godine eksproprirana prednicima tuženice i prenesena u društveno vlasništvo na način određen Zakonom o eksproprijaciji, što pretpostavlja postojanje (konačnog) rješenja o eksproprijaciji i sporazuma odnosno odluke o naknadi za ekspropriranu nekretninu, iako u spisu ne prileže te isprave, pa su razlozi o tome da je predmetna nekretnina formalno izvlaštena i prenesena s prednika tuženice u društveno vlasništvo prije 1958. (kada je u zemljišnim knjigama proveden upis nacionalizacije te iste nekretnine) proturječni sadržaju isprava u spisu.

 

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i iz stanja spisa, proizlazi sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je čest. zem. 555/3 k.o. S. nacionalizirana i postala društveno vlasništvo na temelju Zakona o nacionalizaciji zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. (Službeni list FNRJ broj: 52/1958),

- da iz rješenja Općinskog suda u Splitu Odjela za zemljišne knjige Z-7489/1999 od 5. listopada 2000. proizlazi da je na čest. zem. 555/3 z.u. 7480 k.o. S. bio uknjižen kao vlasnik M. M., za cijelo,

- da je M. M. pok. K., tuženik pod 3. u postupku Općinskog suda u Splitu 2P-1070/2000 (kasnije oznake P2-6559/2009), po tužbi tužitelja H. S. d.d. (ranije oznake tužitelja iz ove tekuće parnice), radi utvrđenja prava vlasništva na čest. zem. 555/1 k.o. S., naveo da je prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora u odnosu na čest. zem. 555/1 k.o. S., kupio još jednu parcelu (čest. zem. 555/3), koja je udaljena 12-15 dužnih koraka od istočne granice čest. zem. 555/1 k.o. S. i to od istog prodavatelja, B. R. pok. I., time da je čest. zem. 555/3 k.o. S. kupio 1998., a poznato mu je da je na tom području bio kamp koji je radio do 1991.,

 

- da iz Ugovora o darovanju zaključenog između darovatelja M. M. i daroprimateljice njegove kćeri T. T. rođ. M., a koji je ovjeren u potpisu darovatelja kod javnog bilježnika J. M. Š. sa sjedištem u S. pod poslovnim brojem Ov-13689/07 od 19. rujna 2007., proizlazi da je darovatelj darovao daroprimateljici čest. zem. 555/3 Z.U. 7480 k.o. S.,

- da iz Rekapitulacije nove i sadašnje vrijednosti nekretnina s geometrijskim podatcima proizlazi da je autokamp građen u vremenu od 1957. do 1963.,

- da iz dopisa Javnog pravobraniteljstva kotara Split broj 1629/1958 upućenog NOO Sekretarijatu za opću upravu i unutrašnje poslove S. proizlazi da je Komisija za određivanje naknade zakazala ročište za 23. tekućeg mjeseca (iz štambilja NOO S.,Kotara S. proizlazi da se radi o prosincu mjesecu 1958.), u predjelu S.-K. da se utvrde podatci za naknadu, a na poleđini tog dopisa s nečitkim potpisom stoji tekst: „eksproprijacija za C.-prisustvovao komisijskom utvrđivanju kultura i poboljšica kao potrebnih podataka za utvrđenje naknade“,

- da sadržaj dopisa NOO S. Sekretarijata za privredu broj 03-23-840/1 od 27. prosinca 1958., upućenog Javnom pravobraniteljstvu Split glasi: „U vezi vašeg upozorenja e 1629 /58 od 19. prosinca o.g. izvještavamo vas da je 23. ov.mj. ing. A. M., službenik ovog Sekretarijata, prisustvovao u T. ročištu koje je urekla Komisija za određivanje naknade, da se utvrde kulture i poboljšice na ekspropriranoj zemlji. Nakon toga utvrđivanja eksproprirana zemljišta predana su i preuzeta za N.O. Općine S.“,

- da su tuženici u postupku Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1070/2000 tvrdili kako su prije zaključenja kupoprodajnog ugovora s prodavateljem B. R. pok. I. izvršili uvid u zemljišnu knjigu, te da su utvrdili da je raniji vlasnik B. R. pok. I. u cijelosti uknjižen, pa kako nije bilo drugih uknjižbi i zabilježbi, da nisu imali razloga za sumnju da B. R. pok. I., kao prodavatelj ne bi bio vlasnik nekretnine koju prodaje,

- da iz lokacijske dozvole – Rješenja N.O.O. S., Sekretarijata za komunalne poslove od 26. svibnja 1958. proizlazi da je izdano odobrenje za izgradnju objekta campinga na čest. zem. 561, 560, 559, 558, 554, 555/1, 555/2, 555/3 i 555/5 k.o. S. u predjelu T.,

- da je u nalazu i mišljenju vještaka mjernika A. Z. od 29. studenoga 2001., a koji je obavio očevid na čest. zem. 555/1, navedeno da se nekad prostor na toj čestici zemlje i okolnim česticama koristio u turističke svrhe,

- da je T. D. S. rješenjem N.O. kotara S. od 28. kolovoza 1957. odobren glavni projekt T. S.,

- da je N. S. 3. ožujka 1960. donio rješenje o osnivanju poduzeća T. u S. kojemu se daju na upravljanje i korištenje osnovna sredstva koja se sastoje od zgrade motela, terena i objekata na terenu, campinga u predjelu „T.“ s namještajem, instalacijama i inventarom, čija će se vrijednost utvrditi u posebnom popisu koji će biti sastavni dio tog rješenja,

- da je 18. svibnja 1960. NOO S. donio rješenje o odobravanju konstituiranja Ugostiteljskog poduzeća T.-S.,

- da je 29. prosinca 1960. osnovano H. poduzeće S. u S., a koje je nastalo spajanjem H. B. S., Ugostiteljskog poduzeća R. Z. S. i U. poduzeća T. – S.,

- da prema rješenju NOO S. od 18. siječnja 1961. o odobrenju konstituiranja Hotelskog poduzeća S. u S., u sastavu ima poslovne jedinice: H. B., R. Z. te C. motel T. u predjelu T.,

 

- da je nakon toga osnovano H. A. koji u svom sastavu ima OOUR S. koje mijenja naziv u Hotelsko – ugostiteljsko-turističko poduzeće „S.“ p.o. S.,

- da je H. „S.“ d.d. za hotelijerstvo, turizam i ugostiteljstvo promijenio tvrtku pod kojem je poslovao u M. S. d.d. za hotelijerstvo, turizam i ugostiteljstvo.

 

9. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev smatrajući kako u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao osnovu stjecanja sporne nekretnine prema odredbi članka 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17., dalje: ZV), jer iz rezultata provedenoga dokaznog postupka proizlazi da ni tužitelj ni njegovi pravni prednici, nisu imali pravo korištenja ili upravljanja predmetne nekretnine, jer sporno zemljište nije oduzeto iz posjeda tuženice odnosno njenih prednika i po osnovi odluke nadležnog organa dano tužitelju na korištenje ili upravljanje, a činjenica da je tužitelju izdana lokacijska dozvola za uređenje zemljišta za izgradnju kampa, za vrijeme dok je to zemljište bilo u privatnom vlasništvu ili pak naknadno nakon nacionalizacije zemljišta, nije zakonska osnova za gubitak i stjecanje prava vlasništva. Nadalje, prvostupanjski sud je stava da tužitelj nije ni dokazao da bi na predmetnom zemljištu bio izgrađen objekt niti da bi za to imao odobrenje, pa tužitelj ni s osnove dosjelosti nije stekao pravo vlasništva na izgrađenom objektu na zemljištu u bivšem društvenom vlasništvu, zbog čega je odbio tužbeno potraživanje u cijelosti.

 

10. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije dokazao osnovu svoga stjecanja prava vlasništva predmetne nekretnine ni s osnove pretvorbe po odredbi članka 390.a ZV-a kao ni s osnove dosjelosti jer iz provedenoga dokaznog postupka ne proizlazi osnovanost tužbenog potraživanja.

 

11. Naime, odredbom članka 1. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (»Narodne novine«, broj 19/91., 83/92., 94/93., 2/94. i 9/95., dalje: Zakon o pretvorbi) propisano je da se tim zakonom uređuje pretvorba poduzeća s društvenim kapitalom (u daljnjem tekstu: poduzeće) u poduzeće kojemu je određen vlasnik, dok je odredbom članka 2. stavak 1. tog Zakona propisano da je društveni kapital prema tom zakonu razlika između vrijednosti sredstava ukupne aktive poduzeća i vrijednosti obveza poduzeća uključujući obveze prema pravnim i fizičkim osobama na temelju njihovih trajnih uloga u poduzeću.

 

11.1. Postupak pretvorbe počinje donošenjem odluke o pretvorbi koju u smislu članka 10. toga Zakona donosi organ upravljanja poduzeća, a koja se s prilozima u smislu članka 11. toga Zakona (između ostalog elaboratom o procjeni vrijednosti poduzeća – stavak 1. točka 7. te podacima i dokazima o pravu korištenja nekretnina prema stavku 1. točka 5.) dostavlja Fondu za privatizaciju kao nadležnom za davanje suglasnosti o namjeravanoj pretvorbi (članak 12. stavak 1. toga Zakona), odnosno za donošenje rješenje kojim se utvrđuju nekretnine koje su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u smislu članka 42. Zakona o privatizaciji (»Narodne novine«, broj 21/96.).

 

11.2. To znači da samo poduzeće donosi odluku o tome koje su nekretnine njegova sredstva i stoga ulaze u vrijednost njegove ukupne aktive (njegovih ukupnih sredstava), a rješenje o tome donosi Fond za privatizaciju kao nadležno tijelo, ako su ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 11. Zakona o pretvorbi (u pogledu nekretnina, to je prije svega pravo korištenja). Tako izdano rješenje u skladu s odredbom članka 42. stavak 2. Zakona o privatizaciji služi za upis nekretnina u zemljišne knjige, odnosno polaganje u knjigu isprava, te predstavlja javnu ispravu u smislu članka 55. stavak 1.b Zakona o zemljišnim knjigama (»Narodne novine«, broj 91/96., 114/01., 100/04., 107/07.) odnosno članka 60. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 63/19. i 128/22. – dalje: ZZK).

 

12. Prema odredbi članka 360. stavak 1. ZV-a pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu postalo je pretvorbom nositelja toga prava – pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni slijednik dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije, a prema odredbi stavka 2. toga zakonskog članka pravo upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu toga zakona nije pretvorila u subjekt prava vlasništva, postaje stupanjem na snagu toga zakona pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.

 

12.1. Također prema odredbi članka 390.a ZV-a trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenoga vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile:

- društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i

- koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva i

- čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva.

 

13. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi na predmetnoj nekretnini imao pravo prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja, iako iz stanja zemljišne knjige proizlazi da je predmetna nekretnina sposobna biti predmetom prava vlasništva.

 

13.1. Naime, kako to navodi i revizijski sud u svojoj ukidnoj odluci, tužitelju je u ovom parničnom postupku bilo dopušteno dokazivati da je predmetna nekretnina prenesena s njezinog vlasnika u društveno vlasništvo u smislu odredbe članka 3. stavak 1. Zakona o eksproprijaciji (Službeni list FNRJ broj 12/57.) i bez donošenja posebnog (formalnog) akta o izvlaštenju, a što tužitelj tijekom postupka nije dokazao, a niti takva utvrđenja proizlaze iz ispava priloženih u spisu, a niti je sama činjenica da je određen izlazak komisije za utvrđenje potrebnih podataka za određivanje naknade za ekspropriranu nekretninu na lice mjesta dostatna za takav zaključak.

 

13.2. Dakle, kod činjenice da je prema stanju zemljišne knjige predmetna nekretnina bila nacionalizirana i postala društveno vlasništvo 28. prosinca 1958. i da je prednik tuženice imao pravo korištenja dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji u posjed drugoj osobi, što tužitelj u žalbi i ne osporava, ukazuje da činjenica što je predmetna nekretnina bila obuhvaćena lokacijskom dozvolom za izgradnju objekta campinga u predjelu T. ne pretpostavlja da je prednik tužitelja ušao u posjed predmetne nekretnine na temelju valjane odluke o davanju tog zemljišta na korištenje ili upravljanje nakon pravilno provedenog postupka eksproprijacije i isplate naknade za oduzetu nekretninu, a postojanje odluke o davanju na korištenje i upravljanje je uvjet bez kojega nije moguća pretvorba prava vlasništva.

 

14. Kako tužitelj na okolnost postojanja valjane odluke nadležnog tijela o dodjeli predmetne nekretnine na korištenje i upravljanje nije predlagao dokaze, a polazeći od odredaba članka 7. stavka 1. ZPP-a i članka 219. stavka 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe članka 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), prvostupanjski sud nije imao razloga udovoljiti tužbenom zahtjevu i pravilno je primijenio materijalno pravo kada ga je odbio.

 

14.1. Propust ili nemogućnost da dokaže činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev (prema pravilu o teretu dokazivanja: prema kojemu je on trebao dokazati te činjenice - i prema kojemu se nije niti moglo na teret tuženice staviti da nadomjesti tu obvezu tužitelja ili da sama dokazuje neku negativnu činjenicu), tužitelj ne može otkloniti tvrdnjom da je prilikom odlučivanja o predmetu spora prvostupanjski sud pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

15. Dakle, iz rezultata raspravljanja proizlazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene sve pretpostavke predviđene odredbom člankom 390.a ZV-a prema kojima je tužitelj nad predmetnom nekretninom stekao pravo vlasništva na temelju zakona – pretvorbom društvenog vlasništva.

 

16. Konačno, u odnosu na žalbeni prigovor o stjecanju prava vlasništva dosjelošću treba odgovoriti da prema pravnom shvaćanju ovoga suda kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavka 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

17. Na temelju odredbe članka 388. stavka 1., 2. i 3. ZV-a stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju se prema njegovim odredbama, ako tim prijelaznim i završnim odredbama ili posebnim zakonom nije drukčije određeno (stavak 1.), stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka (stavak 2.), a rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni tim Zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu, nastavljaju teći u skladu s odredbom stavka 2. toga članka, ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen tim Zakonom ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu (stavak 3.).

 

17.1. Do 1. rujna 1980. primjenjivala su se pravna pravila Općega građanskog zakonika (dalje: OGZ) na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila  donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“, broj 73/91.) Prema pravilima OGZ-a moguće je dosjedanjem steći nekretninu, ako se radi o državnoj imovini posjedovanjem, poštenim, istinitim i zakonitim u trajanju od četrdeset godina, suglasno pravnom pravilu paragrafa 1472. OGZ-a. Prema članku 28. stavku 2. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list“ SFRJ broj 6/80., 36/90., dalje: ZOVO) savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar (redovnom) dosjelošću protekom deset godina, a (samo) savjesni posjednik (izvanrednom dosjelošću) protekom dvadeset godina. Dana 1. siječnja 1997. stupio je na snagu ZV-a. Člankom 159. stavkom 1. ZV-a kao temeljne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću predviđene su – samostalan  posjed određene kakvoće i vrijeme dosjelosti određeno zakonom. U slučaju redovite dosjelosti, dakle one koja se temelji na kvalificiranom (zakonitom, istinitom i poštenom) posjedu, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potreban je rok od deset godina (članak 159. stavak 2. ZV-a), dok kod izvanredne dosjelosti, koja se temelji samo na poštenom posjedu, taj rok iznosi dvadeset godina (članak 159. stavak 3. ZV-a), a, odredbom članka 159. stavak 4. ZV-a je propisano da je na nekretninama koje se nalaze u vlasništvu RH, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba za stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle pošten posjed u trajanju od 40 godina.

 

17.2. Nadalje, u vezi uračunavanja u rok dosjelosti vremena prije 8. listopada 1991., u slučaju kad je i prije toga posjed tužitelja odnosno njegovih prednika bio zakonit, pošten i istinit, Vrhovni sud Republike Hrvatske je izrazio pravno shvaćanje (primjerice u odlukama broj Rev 291/14-2 od 17. travnja 2018., Rev-x 974/2017-2 od 7. svibnja 2019., Rev 215/2022-2 od 2. ožujka 2022.), prema kojem kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavka 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

17.3. Na temelju odredbe članka 160. stavka 1. i 2. ZV-a vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kada je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, s time da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici. Ova pitanja su, u bitnome, na isti način bila uređena člankom 30. stavkom 1. i 2. ZOVO-a. Odredbom članka 18. stavka 5. ZV-a propisano je da se posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

 

17.4. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i činjenično stanje koje je utvrđeno u ovom postupku proizlazi da tužitelj nije dokazao da su se ostvarene pretpostavke iz članka 159. stavka 1. i 4. ZV-a u vezi stavka 1. članka 1. Protokola I uz Konvenciju za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nekretnine prethodno upisane kao društveno vlasništvo a sada vlasništvo tuženice.

 

18. Odluka o naknadi parničnog troška, po kojoj je tužitelj dužan tuženici naknaditi parnični trošak temelji se na članku 154. stavku 1. ZPP-a, kao što je pravilno odlučio prvostupanjski sud.

 

19. Slijedom navedenog valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

Split, 18. listopada 2023.