REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU

Grubišno Polje, Kolodvorska 2

Poslovni broj: P-241/2025-46.

(Raniji broj: P-507/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Marini Lacković, odvjetnici iz Daruvara, S. Radića 14, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 25. studenog 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika i u prisutnosti punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 8. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se djelomično ništetnima odredbe članka 7. i članka 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103664215, zaključenog dana 03.rujna 2007. godine između tužitelja ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski Trg 3A, OIB: 23057039320 da tužitelju ŽO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 7.026,11 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 01. listopada 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te nadalje od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja preko dosuđenog 7.026,11€ a zatraženog 9.552,65€, tj. za iznos od 2.526,54€, kao i zahtjev koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate koja teče na pojedine iznose i to:

- na iznos od 0,01 EUR počam od 02.11.2007. godine

- na iznos od 0,01 EUR počam od 02.12.2007. godine

- na iznos od 0,01 EUR počam od 02.03.2008. godine

- na iznos od 0,01 EUR počam od 02.05.2008. godine

- na iznos od 0,01 EUR počam od 02.07.2008. godine

- na iznos od 0,01 EUR počam od 03.09.2008. godine

- na iznos od 0,01 EUR počam od 07.10.2008. godine

- na iznos od 0,01 EUR počam od 06.11.2008. godine

- na iznos od 0,01 EUR počam od 06.02.2009. godine

- na iznos od 19,75 EUR počam od 06.05.2009. godine

- na iznos od 19,73 EUR počam od 06.06.2009. godine

- na iznos od 19,71 EUR počam od 07.07.2009. godine

- na iznos od 19,69 EUR počam od 07.08.2009. godine

- na iznos od 19,66 EUR počam od 06.09.2009. godine

- na iznos od 19,65 EUR počam od 06.10.2009. godine

- na iznos od 19,62 EUR počam od 06.11.2009. godine

- na iznos od 19,59 EUR počam od 06.12.2009. godine

- na iznos od 11,05 EUR počam od 02.01.2010. godine

- na iznos od 8,52 EUR počam od 06.01.2010. godine

- na iznos od 19,54 EUR počam od 06.02.2010. godine

- na iznos od 19,52 EUR počam od 06.03.2010. godine

- na iznos od 19,49 EUR počam od 03.04.2010. godine

- na iznos od 19,46 EUR počam od 06.05.2010. godine

- na iznos od 19,43 EUR počam od 06.06.2010. godine

- na iznos od 19,41 EUR počam od 06.07.2010. godine

- na iznos od 19,38 EUR počam od 03.08.2010. godine

- na iznos od 19,35 EUR počam od 02.09.2010. godine

- na iznos od 19,31 EUR počam od 06.10.2010. godine

- na iznos od 2,43 EUR počam od 02.11.2010. godine

- na iznos od 16,85 EUR počam od 06.11.2010. godine

- na iznos od 8,62 EUR počam od 02.12.2010. godine

- na iznos od 10,63 EUR počam od 07.12.2010. godine

- na iznos od 2,82 EUR počam od 02.01.2011. godine

- na iznos od 16,40 EUR počam od 06.01.2011. godine

- na iznos od 5,47 EUR počam od 02.02.2011. godine

- na iznos od 13,71 EUR počam od 06.02.2011. godine

- na iznos od 19,15 EUR počam od 06.03.2011. godine

- na iznos od 19,11 EUR počam od 06.04.2011. godine

- na iznos od 7,47 EUR počam od 02.05.2011. godine

- na iznos od 11,61 EUR počam od 06.05.2011. godine

- na iznos od 19,03 EUR počam od 04.06.2011. godine

- na iznos od 19,00 EUR počam od 02.07.2011. godine

- na iznos od 18,96 EUR počam od 05.08.2011. godine

- na iznos od 18,92 EUR počam od 06.09.2011. godine

- na iznos od 18,87 EUR počam od 06.10.2011. godine

- na iznos od 12,33 EUR počam od 02.11.2011. godine

- na iznos od 12,30 EUR počam od 06.12.2011. godine

- na iznos od 1,30 EUR počam od 02.01.2012. godine

- na iznos od 10,97 EUR počam od 06.01.2012. godine

- na iznos od 12,24 EUR počam od 07.02.2012. godine

- na iznos od 2,97 EUR počam od 02.03.2012. godine

- na iznos od 9,24 EUR počam od 06.03.2012. godine

- na iznos od 12,18 EUR počam od 06.04.2012. godine

- na iznos od 12,14 EUR počam od 06.05.2012. godine

- na iznos od 12,12 EUR počam od 06.06.2012. godine

- na iznos od 12,08 EUR počam od 02.07.2012. godine

- na iznos od 10,56 EUR počam od 02.08.2012. godine

- na iznos od 1,40 EUR počam od 04.08.2012. godine

- na iznos od 12,01 EUR počam od 06.09.2012. godine

- na iznos od 11,97 EUR počam od 06.10.2012. godine

- na iznos od 11,94 EUR počam od 06.11.2012. godine

- na iznos od 5,34 EUR počam od 02.12.2012. godine

- na iznos od 6,56 EUR počam od 06.12.2012. godine

- na iznos od 11,86 EUR počam od 06.01.2013. godine

- na iznos od 1,56 EUR počam od 02.02.2013. godine

- na iznos od 10,26 EUR počam od 06.02.2013. godine

- na iznos od 11,78 EUR počam od 06.03.2013. godine

- na iznos od 11,74 EUR počam od 06.04.2013. godine

- na iznos od 11,70 EUR počam od 04.05.2013. godine

- na iznos od 11,66 EUR počam od 06.06.2013. godine

- na iznos od 11,62 EUR počam od 06.07.2013. godine

- na iznos od 11,58 EUR počam od 03.08.2013. godine

- na iznos od 11,53 EUR počam od 06.09.2013. godine

- na iznos od 11,48 EUR počam od 05.10.2013. godine

- na iznos od 11,44 EUR počam od 06.11.2013. godine

- na iznos od 11,39 EUR počam od 06.12.2013. godine

- na iznos od 11,35 EUR počam od 04.01.2014. godine

- na iznos od 11,31 EUR počam od 06.02.2014. godine

- na iznos od 11,26 EUR počam od 06.03.2014. godine

- na iznos od 11,20 EUR počam od 02.04.2014. godine

- na iznos od 11,16 EUR počam od 06.05.2014. godine

- na iznos od 11,10 EUR počam od 06.06.2014. godine

- na iznos od 11,05 EUR počam od 05.07.2014. godine

- na iznos od 10,89 EUR počam od 05.08.2014. godine

- na iznos od 10,84 EUR počam od 06.09.2014. godine

- na iznos od 10,79 EUR počam od 04.10.2014. godine

- na iznos od 10,74 EUR počam od 06.11.2014. godine

- na iznos od 10,68 EUR počam od 06.12.2014. godine

- na iznos od 10,62 EUR počam od 06.01.2015. godine

- na iznos od 10,44 EUR počam od 06.02.2015. godine

- na iznos od 10,39 EUR počam od 06.03.2015. godine

- na iznos od 10,33 EUR počam od 02.04.2015. godine

- na iznos od 5,08 EUR počam od 02.05.2015. godine

- na iznos od 5,19 EUR počam od 06.05.2015. godine

- na iznos od 10,21 EUR počam od 06.06.2015. godine

- na iznos od 10,10 EUR počam od 04.07.2015. godine

- na iznos od 4,09 EUR počam od 02.02.2008. godine

- na iznos od 7,39 EUR počam od 02.03.2008. godine

- na iznos od 9,75 EUR počam od 02.04.2008. godine

- na iznos od 0,75 EUR počam od 06.04.2008. godine

- na iznos od 0,34 EUR počam od 02.05.2008. godine

- na iznos od 0,51 EUR počam od 04.05.2008. godine

- na iznos od 0,01 EUR počam od 02.06.2008. godine

- na iznos od 4,29 EUR počam od 06.06.2008. godine

- na iznos od 2,73 EUR počam od 06.07.2008. godine

- na iznos od 0,14 EUR počam od 20.07.2008. godine

- na iznos od 0,54 EUR počam od 06.09.2008. godine

- na iznos od 6,46 EUR počam od 07.10.2008. godine

- na iznos od 19,32 EUR počam od 06.11.2008. godine

- na iznos od 13,42 EUR počam od 06.12.2008. godine

- na iznos od 28,10 EUR počam od 06.01.2009. godine

- na iznos od 30,65 EUR počam od 06.02.2009. godine

- na iznos od 32,46 EUR počam od 06.03.2009. godine

- na iznos od 0,07 EUR počam od 02.04.2009. godine

- na iznos od 25,50 EUR počam od 07.04.2009. godine

- na iznos od 28,57 EUR počam od 06.05.2009. godine

- na iznos od 25,60 EUR počam od 06.06.2009. godine

- na iznos od 22,71 EUR počam od 07.07.2009. godine

- na iznos od 21,90 EUR počam od 07.08.2009. godine

- na iznos od 24,06 EUR počam od 06.09.2009. godine

- na iznos od 21,90 EUR počam od 06.10.2009. godine

- na iznos od 22,57 EUR počam od 06.11.2009. godine

- na iznos od 24,31 EUR počam od 06.12.2009. godine

- na iznos od 1,18 EUR počam od 02.01.2010. godine

- na iznos od 27,14 EUR počam od 06.01.2010. godine

- na iznos od 32,91 EUR počam od 06.02.2010. godine

- na iznos od 32,34 EUR počam od 06.03.2010. godine

- na iznos od 42,53 EUR počam od 03.04.2010. godine

- na iznos od 38,35 EUR počam od 06.05.2010. godine

- na iznos od 47,00 EUR počam od 06.06.2010. godine

- na iznos od 55,38 EUR počam od 06.07.2010. godine

- na iznos od 55,72 EUR počam od 03.08.2010. godine

- na iznos od 1,54 EUR počam od 02.09.2010. godine

- na iznos od 66,26 EUR počam od 07.09.2010. godine

- na iznos od 62,09 EUR počam od 06.10.2010. godine

- na iznos od 0,51 EUR počam od 02.11.2010. godine

- na iznos od 54,13 EUR počam od 06.11.2010. godine

- na iznos od 2,49 EUR počam od 02.12.2010. godine

- na iznos od 70,58 EUR počam od 07.12.2010. godine

- na iznos od 0,93 EUR počam od 02.01.2011. godine

- na iznos od 86,55 EUR počam od 06.01.2011. godine

- na iznos od 1,63 EUR počam od 02.02.2011. godine

- na iznos od 77,25 EUR počam od 06.02.2011. godine

- na iznos od 77,69 EUR počam od 06.03.2011. godine

- na iznos od 71,86 EUR počam od 06.04.2011. godine

- na iznos od 2,13 EUR počam od 02.05.2011. godine

- na iznos od 78,04 EUR počam od 06.05.2011. godine

- na iznos od 102,88 EUR počam od 04.06.2011. godine

- na iznos od 49,24 EUR počam od 02.07.2011. godine

- na iznos od 49,11 EUR počam od 06.07.2011. godine

- na iznos od 138,81 EUR počam od 05.08.2011. godine

- na iznos od 140,77 EUR počam od 06.09.2011. godine

- na iznos od 104,40 EUR počam od 06.10.2011. godine

- na iznos od 101,67 EUR počam od 02.11.2011. godine

- na iznos od 97,61 EUR počam od 06.12.2011. godine

- na iznos od 0,51 EUR počam od 02.01.2012. godine

- na iznos od 104,61 EUR počam od 06.01.2012. godine

- na iznos od 110,84 EUR počam od 07.02.2012. godine

- na iznos od 1,24 EUR počam od 02.03.2012. godine

- na iznos od 109,02 EUR počam od 06.03.2012. godine

- na iznos od 106,92 EUR počam od 06.04.2012. godine

- na iznos od 107,92 EUR počam od 06.05.2012. godine

- na iznos od 110,76 EUR počam od 06.06.2012. godine

- na iznos od 6,25 EUR počam od 02.07.2012. godine

- na iznos od 101,65 EUR počam od 06.07.2012. godine

- na iznos od 4,35 EUR počam od 02.08.2012. godine

- na iznos od 105,00 EUR počam od 04.08.2012. godine

- na iznos od 106,24 EUR počam od 06.09.2012. godine

- na iznos od 103,88 EUR počam od 06.10.2012. godine

- na iznos od 107,58 EUR počam od 06.11.2012. godine

- na iznos od 2,18 EUR počam od 02.12.2012. godine

- na iznos od 103,52 EUR počam od 06.12.2012. godine

- na iznos od 108,61 EUR počam od 06.01.2013. godine

- na iznos od 0,60 EUR počam od 02.02.2013. godine

- na iznos od 101,96 EUR počam od 06.02.2013. godine

- na iznos od 105,25 EUR počam od 06.03.2013. godine

- na iznos od 109,25 EUR počam od 06.04.2013. godine

- na iznos od 105,44 EUR počam od 04.05.2013. godine

- na iznos od 97,29 EUR počam od 06.06.2013. godine

- na iznos od 98,36 EUR počam od 06.07.2013. godine

- na iznos od 99,18 EUR počam od 03.08.2013. godine

- na iznos od 101,81 EUR počam od 06.09.2013. godine

- na iznos od 105,95 EUR počam od 05.10.2013. godine

- na iznos od 104,32 EUR počam od 06.11.2013. godine

- na iznos od 106,97 EUR počam od 06.12.2013. godine

- na iznos od 105,59 EUR počam od 04.01.2014. godine

- na iznos od 109,35 EUR počam od 06.02.2014. godine

- na iznos od 110,74 EUR počam od 06.03.2014. godine

- na iznos od 109,68 EUR počam od 02.04.2014. godine

- na iznos od 107,32 EUR počam od 06.05.2014. godine

- na iznos od 105,60 EUR počam od 06.06.2014. godine

- na iznos od 107,59 EUR počam od 05.07.2014. godine

- na iznos od 110,33 EUR počam od 05.08.2014. godine

- na iznos od 112,68 EUR počam od 06.09.2014. godine

- na iznos od 112,88 EUR počam od 04.10.2014. godine

- na iznos od 114,99 EUR počam od 06.11.2014. godine

- na iznos od 116,34 EUR počam od 06.12.2014. godine

- na iznos od 116,28 EUR počam od 06.01.2015. godine

- na iznos od 116,87 EUR počam od 06.02.2015. godine

- na iznos od 116,87 EUR počam od 06.03.2015. godine

- na iznos od 7,19 EUR počam od 02.04.2015. godine

- na iznos od 109,68 EUR počam od 04.04.2015. godine

- na iznos od 2,52 EUR počam od 02.05.2015. godine

- na iznos od 114,35 EUR počam od 06.05.2015. godine

- na iznos od 116,87 EUR počam od 06.06.2015. godine

- na iznos od 116,83 EUR počam od 04.07.2015. godine

- na iznos od 113,99 EUR počam od 05.08.2015. godine

- na iznos od 113,99 EUR počam od 02.09.2015. godine, do 30. rujna 2015. godine, kao neosnovan.

IV Utvrđuje se da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju s osnove provedene konverzije priznate Aneksom broj 2. ugovora u iznosu od 5.708,69€ / 43.012,10 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od 19. siječnja 2016. godine, te se odbija prigovor tuženika radi prijeboja kao neosnovan,

V Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju DO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.480,00€, sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamate stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećana za tri postotna poena, počam od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika ovome sudu radi isplate. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom (dalje u tekstu: banka) dana 03. rujna 2007. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103664215 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) potvrđen kod javnog bilježnika Mladena Čop iz Daruvara, pod brojem: OV-9868/07 od dana 04.rujna 2007. godine za iznos kredita od 44.900,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Banke za CHF važećem na dan puštanja kredita u tečaj. Kredit je bio namjenski-hipotekarni kredit ( gotovinski kredit uz hipoteku) , s obvezom vraćanja u 180 jednaka mjesečna anuiteta od 435,50 CHF, prema Otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora.

Člankom 8. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna promjenjiva kamatna stopa koja je trenutku ugovaranja iznosila 8,250% . Za vrijeme otplate kredita tuženik je svojim jednostranim odlukama mijenjao visinu ugovorene redovne kamate na način da je :

- dana 01. travnja 2009.. godine povećao stopu redovne ugovorene kamate na 9,20%,

- dana 06. listopada 2011. godine povećao stopu redovne ugovorene kamate na 8,85%,

- dana 13.prosinca 2013. godine povećao stopu redovne ugovorene kamate na 8,781% ,

- dana 13.lipnja 2014.godine povećao stopu redovne ugovorene kamate na 8,843% ,

- dana 01.prosinca 2014. godine povećao stopu redovne ugovorene kamate na 8,831%,

uslijed čega su (i zbog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu) u odnosu na tužiteljevu obvezu otplate utvrđenu Oplatnom tablicom koja je sastavni dio Ugovora o kreditu, kontinuirano rasle rate anuiteta.

Ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope iz članka 8. Ugovora o kreditu su bez pravnog učinka jer je istom ugovoreno da tuženik ima pravo jednostrano mijenjati kamatu te su bez pravnog učinka i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz članka 7 . Ugovora o kreditu jer tuženik sam određuje visinu tečaja CHF u odnosu na kune te time jednostrano određuje visinu obveze tužitelja što je između ostalog protivno i odredbi članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05.) koja ima za cilj zaštitu vrijednosti predmeta ugovora te je smisao navedene odredbe da niti jedna ugovorna strana nema utjecaj na izračun vrijednosti ugovorne obveze.

Naime, u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao III. tuženik) u razdoblju od 10.09.2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10.09.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Prema odredbi članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, sudska odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u pojedinačnim postupcima povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula (čl. 7. i čl. 8 Ugovora) to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 8,250% za redovnu kamatu. Također ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, tužitelj je angažirao vještaka Josipa Rašića, dipl. oec. iz trgovačkog društva RAŠIĆ računovodstvo i revizija d.o.o. Daruvar koji je dana 17.travnja 2019. godine izradio Vještački nalaz iz zaključka kojeg proizlazi da ukupan iznos više plaćenih kamata te razlika glavnice i tečajnih razlika uslijed primjene valutne klauzule iznosi 62.214,38 kuna (razlika kamate 10.847,56 kn i tečajne razlike 51.448,09 kn i to na dan 01. rujna 2015. godine , budući da je tužitelj izvršio konverziju kredita dana 30. rujna 2015. godine , sukladno odredbama Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: Zakon o konverziji).

Naime, bez obzira na izvršenu konverziju kredita tužitelja , kada je predmet nagodbe ništetan pravni posao i sama nagodba je ništetna, bez obzira na to jesu li strane znale ili nisu znale za njegovu ništetnost, kako to proizlazi iz čl. 157. ZOO-a. Čak i ako su ugovorne strane , u konkretnom slučaju tuženik, znale za ništetnost pravnog posla, pa su je svjesno nagodbom htjele otkloniti, i takva nagodba je ništetna. Zbog prisilne naravi ove odredbe onemogućena je konvalidacija ništetnog pravnog posla. Nadalje, sukladno članku 145. ZOO-a obnova nastaje ako se vjerovnik i dužnik suglase da postojeću obvezu zamijene novom i ako nova obveza ima različitu glavnu činidbu ili različitu pravnu osnovu. Međutim, sukladno odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a obnova je bez učinka ako je prijašnja obveza bila ništetna ili već ugašena. Zakonodavac je ovom odredbom onemogućio eventualno izigravanje pravila o ništetnosti ugovora (čl. 322. do 329. ZOO-a), jer bi u protivnom jedna ništetna ili nepostojeća (ugašena) obveza mogla biti zamijenjena nekom drugom. Posljedično navedenom je za zaključiti da se ništetnost pravnog posla ne može otkloniti voljom ugovornih strana bez obzira na činjenicu jesu li one znale ili ne za ništetnost ugovora, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo na povrat stečenog bez pravne osnove na dan konverzije kredita, bez obzira na izvršenu konverziju.

Vještačkim nalazom koji prileži tužbi utvrđeni su efekti konverzije na način da je tuženik tužitelju utvrdio novu glavnicu u iznosu od 17.508,10€ , dok je glavnica po početnom otplatnom planu na dan 30.rujna 2015. godine trebala iznosi 27.725,17CHF, odnosno utvrđena je razlika glavnice u iznosu od 10.562,25 kn.

Također, zatezne kamate na razlike u anuitetima kredita nastale kao posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu na dan 30.rujna 2015. godine iznose 20.588,52 kn. Slijedom svega naprijed navedenoga , tužitelja od tuženika s osnova stjecanja bez osnove temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kredita potražuje ukupan iznos od 62.280,38 kn (tablica 2. nalaza) s pripadajućim kamatnim stopama počam od dospijeća (naplate) svakog mjesečnog anuiteta kredita pa do isplate.

Kako je iz okolnosti navedenih u tužbi očigledno postoji tražbina tužitelja prema tuženiku koja je dospjela, tužitelj predlaže da sud po izvedenim dokazima u postupku donese presudu kojom se utvrđuju djelomično ništetnima odredbe članka 7. i članka 8.

Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103664215 zaključenog dana 03.rujna 2007. godine između tužitelja ŽO iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka , Jadranski trg 3a , OIB: 23057039320 kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 62.280,38 kn sa zateznim kamatama tekućim po stopi od 15% godišnje do 31.prosinca 2007.godine, po stopi od 14% godišnje tekućim od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to tekućom na pojedine iznose od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja se od dospijeća do 31. srpnja 2015. određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, uz nadoknadu troškova postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, sve u roku 15 dana.

2. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je pismenim podneskom od 27. listopada 2025. godine precizirao tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu novčanih iznosa tako da potražuje od tuženika iznos od 9.552,65€ sa pripadajućim zateznim zakonskim kamatama računatim na pojedine iznose do isplate.

3. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem ističe prigovor mjesne nenadležnosti ističući da je odredbom čl. 16. st. 7. Ugovora o kreditu broj 5103664215 od 3. rujna 2007. godine ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke pa kako su stranke sporazumno odredile nadležnost smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nadležan Općinski sud u Rijeci.

Isto tako, tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

Ističe da su stranke dana 15. siječnja 2016. godine sklopile Aneks broj 2 ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZPK/15).

Navedenim aneksom parnične stranke izmijenile su osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Aneksom je ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (u čl. 6. Aneksa) a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora.

Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Potpisivanju aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzija i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenih revizora.

Sukladno odredbi čl. 19.c toč. 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate a sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 3. ZIDZPK/15, pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita CHF-EUR i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredita tako i za EUR kredit.

Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita sukladno ZIDZPK/15 početno utvrđeni otplatni plan ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta odnosno tuženik je prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita.

Stoga, postupak konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden je na način da je utvrđen iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u CHF. Uzete su u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u EUR. Kreiran je otplatni plan za novi eurski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u CHF, iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunati su u EUR po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za eurski kredit.

Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje aneksa a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovorenim uvjetima.

Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovoreni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati eurskim korisnikom kredita od početka pa tuženik smatra da je u cijelosti neosnovana tužiteljeva tužba.

Isto tako, navodi da su sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju priznate i uračunate odnosno uzete su u obzir pa se bilo kakvo novčano potraživanje po toj osnovi koju navodi tužitelj ukazuje neosnovanim.

Tuženik ističe stajalište recentne sudske prakse i pravne teorije da su potrošači sklapanjem aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koji su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita sada s valutnom klauzulom u EUR pa smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan te se tuženik poziva na više pravomoćnih presuda županijskih sudova kao i stručne članke prof.dr. JO i dr.sc. MO s Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Tuženik ističe i prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari te navodi da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanje koje je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 230 ZOO-a a u svezi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (u nastavku ZZP), pa uzimajući u obzir da je tužitelj utužio razdoblje od 1. veljače 2008. do 1. rujna 2015. godine, cjelokupno potraživanje tužitelja je u zastari s obzirom da je tužba podnesena 28. svibnja 2019. godine s obzirom da je prošlo više od tri godine od plaćanja koje je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima.

Tuženik ističe da je VTSRH istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupka budući da je on samo procjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi) a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora. Smatra da je u ovom postupku potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samoga sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti stranke valute (CHF) za njegove kreditne obveze. Tuženik ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Tuženik ističe da je u reklamnom materijalu kao i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD a ne isključivo ponudu kredita u CHF te ni na koji način nije preferira, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude. Težište je stavio na kreditiranje bez jamaca i to na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca te je isticao da svako kreditno zaduživanje bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg korisnik kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan te je na određenim letcima egzaktno grafički prikazao kretanje tečaja CHF; EUR i USD u odnosu na kunu u razdoblju od šest godina prije 2004.

Isto tako tužitelju su prilikom savjetovanja u bankama predočeni i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. U svim poslovnicama banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info-telefonu banke.

Ističe da je tuženik tužitelja općenito kao potrošača upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više načina i to ugovor o kreditu koji sadrži posebnu odredbu "valutna klauzula".

Iz Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom koji dokument je mogao preuzeti tužitelj kao potencijalni korisnik kredita u poslovnicama tuženika, brošurom Stambeni krediti Erste Banke koja upozorava na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima, brošurom o kretanju tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004., kao i razgovorom sa službenicima banke. Iz brošure Hipotekarni krediti bilo je razvidno da je tuženik obavijestio tužitelja o mogućnosti podizanja kredita kako u valutnoj klauzuli u EUR tako i u valutnoj klauzuli u CHF te da su oba modela prezentirana na jednak način. Obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz Ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli. Isto tako proizlazi da su korinsci kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na EUR, te navodi da je iz navedenog razumljivo da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF odnosno o stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obavješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF.

Nadalje se ističe, da tužena nije ostvarila "ekstra profit" na tečajnim razlikama niti je imala bilo kakve namjere usmjerene na ostvarivanje "ekstra profita", te je upravo tuženik snosio valutni rizik. Stoga smatra da se odredba ugovora o valutnoj klauzuli ne može smatrati nepoštenom. U pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik navodi kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima.

Tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (ZIDZPK, "Narodne novine" br. 112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovoreni odnos s potrošačem putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona o bankama "Narodne novine" broj 84/02 i 141/06) odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (članak 308. "Narodne novine" br. 117/08).

Nadalje se navodi da je tuženik bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je navedeno uredno činio. Nadalje, tuženik ističe da radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju tuženik se rukovodio i Direktivom vijeća Europskih zajednica (93/13/EEZ od 5. travnja 1993.). Navedena direktiva u prilogu sadrži tzv. sivu listu od 19 ugovornih odredbi koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača, no za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredbi koje trgovcu omogućuju da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenim ugovorom ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga zadržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (točka 2.b Priloga Direktive).

Tuženik smatra da nije nepoštena odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Tuženik navodi da treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti u skladu s Direktivnom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članka 145. Ustava Republike Hrvatske, tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivnom koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tom što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, tuženik smatra da to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Ističe se, da je već kroz ZPK tužitelju pružena razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, a ovo jer su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope, a sukladno Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, koju je donio tuženik sukladno noveli ZIDZPK (n.n.143/13).Tuženik nadalje navodi da deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa.

Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojna dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope, te ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja Ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, te stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora.

Tuženik navodi da odredba članka 8. stavak 1. Ugovora i dalje sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 8,25 % godišnje, no tuženik smatra da je jasno, da je uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine, početno ugovorena visina jest njezina trajna visina budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti.

Međutim, ukoliko se ugovor tumači teološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja.

Tuženik ističe da nije moguće, niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.

Tuženik navodi da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom u odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac.

U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba izražavati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa budući da se pod njih podrazumijeva "sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuje hoće li uopće zasnovati određeni obvezno pravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati" (IO, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005., str. 7).

Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pri tom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od ostalih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. U svezi navedenog tuženik navodi da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu, te se stoga ne može prihvatiti kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on s tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo, da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.

Tuženik navodi da u ovoj stvari nije sporno da je kao pružatelj financijskih usluga u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenog zakona u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje tuženik smatra da bi sud trebao cijeniti budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno su suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, tuženik ističe da je njegov doprinos takvoj šteti više nego očigledan. Nadalje se navodi da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 odredbom članka 118., odnosno članka 138.a ("Narodne novine" br. 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) jasno definira pravnu osnovu tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz Kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otplata već i dalje egzistira. Stoga, predlaže da sud odbije tužbu uz nadoknadu troškova postupka.

4. Tijekom postupka, a na pripremnom ročištu održanom dana 6. svibnja 2025. godine tuženik ističe prigovor prebijanja s osnove preplate koja je tužitelju priznata Aneksom broj 2 kojim je provedena konverzija u iznosu od 5.708,69€ sa zakonskom zateznom kamatom od 19. siječnja 2016. godine.

5. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-241/2025 (Raniji broj: P-507/2019), tj. uvid u ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103664215 od 3. rujna 2007. godine (list 5-9), u pregled prometa po partiji 5103664215 od 3. rujna 2007. do 30. rujna 2015. godine (list 10-15), u otplatnu tablicu (list 16-21), u obavijesti o promjeni kamatnih stopa (list 22-23, 25), u otplatni plan (list 23-24), u otplatni plan (list 25-26), u obavijesti o usklađenju kamatne stope (list 27-28), u otplatni plan (list 28-29), u obavijesti o usklađenju visine kamatne stope (list 30), u otplatni plan (list 31), u obavijest o usklađenju visine kamatne stope (list 32), u otplatni plan (list 33), u izračun konverzije (list 34-36), u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Rašić računovodstvo i revizija d.o.o. (list 38-52), u Aneks broj 2 ugovora o kreditu 5103664215 od 15. siječnja 2016. godine (list 64-67), u obrazac za prihvat izračuna konverzije (list 68), u sudsku praksu (list 69-80, 140-141, 325-329, 360-380, 490-504, 517-580), u članke prof.dr.sc. JO doc.dr.sc. MO objavljene u časopisu Pravo i porezi br. 3/19 (list 81-85), u reviziju podnesenu po tuženiku u predmetu pod brojem P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu (list 86-108), u brošure i reklamni materijal tuženika (list 109-124), u priopćenje Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015. godine (list 127-132), u obavijest o usklađenju kamatne stope (list 133), u metodologiju utvrđivanja promjene kamatne stope (list 134-137), u priopćenje za javnost Ministarstva financija (list 138), u obavijest Hrvatske narodne banke od 16. ožujka 2015. godine (list 139), u odluku o prosječnoj ponderiranoj kamatnoj stopi HNB—a od 9. prosinca 2013. godine (list 142), u Aneks ugovora broj 1 Ugovora o kreditu (list 143), u pregled prometa po partiji kredita od 1. rujna 2015. do 31. prosinca 2016. godine (list 261-263), u članak mr.sc. LO (list 265-278), u obavijest o izračunu konverzije kredita (list 279-300), u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš od 20. kolovoza 2025. godine (list 391-462), u očitovanje financijsko knjigovodstvenog vještaka od 13. listopada 2025. godine (list 473-477). Izveo dokaz saslušanjem tužitelja (list 584).

6. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

8. Budući da je tuženik istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda o istom je odlučio ovaj sud svojim rješenjem P-507/2019-7. od 8. studenog 2019. godine na način da je odbio prigovor tuženika kao neosnovan a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gž-335/2020-2. od 30. studenog 2020. godine.

9. Iz Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103664215 od 3. rujna 2007. godine proizlazi da su isti sklopili tužitelj i tuženik, te je istim kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 44.900,00 CHF, kao hipotekarni gotovinski kredit, da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 8,250% godišnje, da se kredit u iznosu od 44.900,00 CHF i kamata iz točke. 8. tog Ugovora otplaćuju u 180 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora, te da u slučaju promjene kamatne stope iz toč.8. tog Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, i da će o izmijenjenom iznosu anuiteta banka pisano obavijestiti korisnika kredita.

10. Iz pregleda prometa po partiji kredita 5103664215 za razdoblje od 3. rujna 2007. do 30. rujna 2015. godine proizlazi da je dospjela glavnica 16.782,32CHF, dospjela kamata 26.498,67 CHF, uplate 42.831,34 CHF, trošak fiksnog tečaja CHF 406,85 CHF.

11. Iz otplatne tablice od 3. rujna 2007. godine, iznos kredita 44.900,00CHF, proizlazi da je anuitet odnosno otplatna rata predmetnog kredita tužitelja trebala iznositi 435,59 CHF sve do 1. rujna 2022. godine.

12. Uvidom u obavijesti o promjeni kamatnih stopa utvrđuje se da je tuženik tužitelja obavještavao o promjeni kamatnih stopa kada se kamatna stopa povećavala te je istog obavještavao da će se uvećana kamatna stopa primjenjivati na kredit nakon obavijesti te je uz svaku obavijest o promjeni kamatne stope tuženik dostavljao i novi otplatni plan tužitelju iz kojih je vidljivo da se rata kredita povećavala.

13. Uvidom u izračun konverzije za kredit broj 5103664215 na dan 30. rujna 2015. godine proizlazi da je iznos glavnice kredita u CHF na dan 30. rujna 2015. godine 28.171,68 a u eurima 17.508,10 dok je iznos glavnice kredita u kunama i to iznosa preračunatog iz CHF 196.660,07 a iz EUR 133.623,18. Iznos anuiteta u CHF je 440,12 a u eurima 287,23 a iznos anuiteta preračunat u kune iz CHF je 3.072,38 a iz EUR 2.192,16 a iznos preplate u kunama je 40.514,66.

14. Tužitelj je dostavio i preliminarni izračuna po Rašić računovodstvu i revizija d.o.o. iz čijeg izračuna proizlazi da je ukupan iznos više plaćenih redovnih kamata, razlike glavnice i tečajne razlike uslijed primjene valutne klauzule utvrđen u iznosu od 62.280,38 kuna. Isto tako je iskazan iznos preplate u kunama u iznosu od 40.514,66 te je utvrđena razlika glavnice – efekti konverzije u iznosu od 10.562,25 kuna.

15. Uvidom u Aneks ugovora broj 2 ugovora o kreditu broj 5103664215 od 15. siječnja 2016. godine utvrđuje se da su stranke suglasno utvrdile da su dana 3. rujna 2007. godine zaključile ugovor o kreditu broj 5103664215 na iznos od 44.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te stranke suglasno utvrđuju da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu bez obzira na promjene kreditne partije te druge izmjene utvrđene ovim Aneksom te da iste nemaju značaj obnove.

U istom Aneksu sačinjen je izračun konverzije iz kojeg proizlazi da je na dan 30. rujna 2015. godine nedospjela glavnica kredita u iznosu od 28.171,68CHF te su u toč. 5. utvrdili konverziju na način da se obveza iz osnovnog ugovora u CHF osim zateznih kamata i ostalih troškova i naknada dospjelih i nepodmirenih do potpisivanja Aneksa podmiruju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a za EUR važećem na dan podmirenja, te se utvrđuje da na dan 30. rujna 2015. godine je utvrđena nedospjela glavnica kredita u iznosu od 17.508,10€ i da je ista plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja.

U toč. 6. stranke su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu te su utvrdili u toč. 8. anuitet u visini 287,23€ plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja, te je korisnik kredita dobio i otplatni plan.

16. Tuženik je dostavio i članak autora mr.sc. LO, diplomiranog pravnika o učinku podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kao i članak prof. dr. sc. JO i doc.dr.sc. MO, u kojima autori razmatraju ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse, pa se može reći da autori u navedenim člancima iznose svoje stavove o navedenoj problematici.

17. Isto tako, iz promotivnih uvjeta za odobravanje stambenih kredita utvrđuje se da je tuženik oglašavao odobravanje kredita na način da je oglašavao i kamatnu stopu u CHF kao i u EUR.

18. Uvidom u Aneks broj 1. ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103664215 od 19. kolovoza 2015. godine stranke su utvrdile nedospjeli iznos glavnice kredita kao i visinu ugovorene promjenjive kamatne stope kao zbroj šestomjesečnog libora-za CHF i 8,781% bod godišnje zaokruženo na tri decimale i u tom Aneksu tužitelj je svojim potpisom potvrdio da je u cijelosti suglasan sa svim odredbama osnovnog ugovora i njegovih sastavnih dijelova a koji Aneks je sklopljen prije Aneksa 2. ugovora o kreditu koji je sklopljen 15. siječnja 2016. godine.

19. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2007. godine zaključio ugovor o kreditu u ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. u Daruvaru. iznos kredita je bio 44.000,00CHF, rok otplate 15 godina i rata je bila oko 1.700,00 kuna, bio je gotovinski kredit sa hipotekom a namjena je bila kupovina automobila. Došao je u banku i htio je podići kredit upravo za tu namjenu i službenik u banci je ispitivao njegovu kreditnu sposobnost jer je bio u to vrijeme u mirovini i onda mu je utvrđeno da ima jedino kreditnu sposobnost za podizanje kredita u CHF jer nije mogao podići kredit u kunama niti u EUR tako da mu taj kredit nisu ni nudili jer nije imao kreditnu sposobnost. Povoljniji je bio kredit jer je rok otplate bio duži i povoljnija kamata tako da je taj kredit bio povoljniji i jeftiniji a kredit u EUR nije mogao podići tu sumu novaca jer ne bi bio kreditno sposoban i ne bi mogao otplaćivati ratu. Banka je sačinila ugovor i onda je on otišao kod javnog bilježnika potpisati. Ne sjeća se da li je bilo promjenjive kamata ili pojedinosti u vezi ugovora, ne sjeća se zbog proteka vremena ali sve uvjete je utvrdila banka i sačinila obrazac ugovora, nije mogao utjecati na uvjete ugovora u smislu da bi mogao nešto pregovarati i dogovarati s bankom. Banka ga nije posebno upozoravala na nekakav rizik zaključenja ugovora u CHF jer je dao trajni nalog nakon zaključenja za skidanje od mirovine. Otišao je kod javnog bilježnika u Daruvar koji mu nije objašnjavao rizik tog ugovora, a ne sjeća se da je pročitao ugovor a niti da mu je bilježnik čitao. Nakon što je podigao kredit banka mu je doznačila iznos kredita u kunama na njegov račun i onda je on mogao kupiti auto i to je i napravio. Dobio je otplatni plan i u otplatnom planu je bilo navedeno 440,00CHF ali nije siguran zbog proteka vremena ali je plaćao u protuvrijednosti u kunama. Kad je došlo do promjene tečaja CHF onda su nastali problemi, nakon tri godine došlo je do povećanja rate i problema kod otplate kredita sa 1.700,00kn došlo je do 3.250,00kn. Otplaćivao je kredit ali sa velikim poteškoćama jer je to bila velika rata. Dobivao je tokom otplate kredita od banke obavijesti o promjeni kamate, išao je u banku pitati zbog čega je to ali su mu rekli da je to tako da je viša sila i da se tu ništa ne može. Nije mogao kredit pretvoriti u neki drugi kredit jer nije bio kreditno sposoban. On je otplaćivao kredit od mirovine. Išao je sam pitati u banku kada je došlo do konverzije CHF u EUR što je s tim i oni su mu ponudili i trebao je tada platiti oko 120.000,00 kuna da bi kredit bio otplaćen i onda je on prodao nekretninu na kojoj je imao hipoteku i onda je zatvorio kredit, ne sjeća se koje je to godine bilo. Ne zna koliko je bilo u eurima tada u konverziji ali je nakon konverzije otplatio kredit na način da je prodao nekretninu na način da je dogovorio sa budućim kupcem kupovninu kako bi mogao dobiti novce za otplatu kredita da bi se mogla obrisati ta hipoteka. Banka mu je priznala 44.000,00 kuna u konverziji a koji iznos je korišten za otplatu kredita i onda je on doplatio 80.000,00 kuna kako bi zatvorio kredit u cijelosti. Kod zaključenja tog dodatka ugovora o konverziji nije mogao ništa mijenjati već kako su mu oni ponudili tako je on prihvatio. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije imao nikakav obrt ili da bi se bavio kakvom poslovnom djelatnošću osim što je bio u mirovini i otplata kredita je bila iz mirovine koju je on primao. Sredstva od kredita koristio je za kupnju automobila koji je koristio za svoje osobne potrebe.

20. Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, i u skladu s materijalnim dokazima koji su izvedeni tijekom postupka.

21. U provedenom postupku provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje i to na okolnost:

- izračuna pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj uplatio tuženiku na ime promjenjive ugovorene kamatne stope i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio na ime ugovorene kamatne stope da je ugovorena kamatna stopa ostala u visini kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu s time da je zadatak vještaka preplate po valuti iskazati po mjesecima i primjenom fiksnog tečaja konverzije u euro,

- iskazati izračun pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj uplatio tuženiku na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu s time da je zadatak vještaka preplate po valuti iskazati po mjesecima i primjenom fiksnog tečaja konverzije u euro , time da je zadatak vještaka preplate po kamati i po valuti iskazati odvojeno i ukupno,

- izračun dospjele zakonske zatezne kamate na iskazane preplate od dana dospijeća razlike po tečaju do dana konverzije, a sve imajući u vidu da se sukladno odredbi čl.172 ZOO-a najprije vraća kamata, a tek onda glavnica,

- izračun razlike glavnice na dan konverzije kredita 30. rujna 2015. godine,

- da knjigovodstveno-financijski vještak iskaže rekapitulaciju razlike preplate nakon izvršenog prijeboja s preplatom priznatom u konverziji,

- je li konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15

- jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR).

22. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš od 20. kolovoza 2025. godine proizlazi da je prilikom konverzije kredita iz CHF u eure tuženik početno odobreni iznos kredita u CHF denominirao u eure i cjelokupnu otplatu kredita u CHF izjednačio s položajem u kojem bi tužitelj bio da je koristio kredit denominiran u EUR iste vrste i trajanja , a kako je to u skladu sa zakonskim odredbama međutim prilikom konverzije nisu priznate sve pretplate tužitelja utvrđene ovim nalazom čime tužitelj konverzijom nije obeštećen u odnosu na početno ugovorene uvjete.

Prema Sporazumu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzijom je na 30.09.2015. utvrđena pretplata u iznosu od 40.514,66 HRK.

Uplate tužitelja u iznosu od 244.992,88 HRK raspoređene za podmirivanje anuiteta i opomena u CHF iskorištene su na podmirivanje anuiteta i opomena u EUR. Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno 8.250,41 HRK (1.095,07 €) više zbog promjene kamatne stope što je vještak prikazao u Tablici na str. 22-24 svog nalaza.

Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno 53.162,52 HRK (7.055,85 €) više zbog promjene tečaja CHF u odnosu na HRK što je vještak prikazao u Tablici na str. 24-27 svog nalaza.

Tužitelju se iz pretplate nakon prijeboja s potraživanjima na ime zateznih kamata, više plaćenih redovnih kamata i više plaćenih tečajnih razlika ne mogu podmiriti više plaćene tečajne razlike u iznosu 42.376,88 HRK (5.624,35 €) što je vještak, također, prikazao u Tablici na str. 26 i 27 nalaza.

Razlika glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana na dan 30.09.2015. iznosi 10.561,31 HRK odnosno 1.401,73 €.

23. Na prijedlog tužitelja financijsko-knjigovodstveni vještak je sačinio izračun dospjele zakonske zatezne kamate na iskazane preplate od dana dospijeća razlike po tečaju do dana konverzije. Tako vještak navodi da je u nalazu i mišljenju navedeno je da se ukupna potraživanja tužitelja na dan 30.09.2015. sastoje od 1. zateznih kamata na više plaćene iznose u iznosu od 21.478,61 HRK

2. više plaćenih kamata u iznosu od 8.250,41 HRK

3. više plaćenih tečajnih razlika u iznosu od 53.162,52 HRK

4. razlike glavnice u iznosu od 10.561,31 HRK

što ukupno čini iznos od 93.452,85 HRK

Tako je vještak prikazao da je tužitelju priznata preplata u iznosu od 40.514,66 HRK iz nje se mogu namiriti cjelokupne zatezne kamate, cjelokupne više plaćene kamate i više plaćene tečajne razlike u iznosu od 10.785,64 HRK iz čega proizlazi nepodmirene više plaćene tečajne razlike u iznosu od 42.376,88 HRK i razlika glavnice u iznosu do 10.561,31 HRK, a kako je to i prikazano na stranici 20. nalaza i mišljenja Do konverzije 30.09.2015. zatezne kamate na više plaćene iznose su 21.478,61 HRK. Tužitelju su na dan 30.09.2015. godine priznate pretplate 40.514,66 HRK iz čega se mogu namiriti zatezne kamate, više plaćene redovne kamate i 10.785,64 HRK više plaćenih tečajnih razlika.

Tužitelju se iz pretplate nakon prijeboja s potraživanjima na ime zateznih kamata, više plaćenih redovnih kamata i više plaćenih tečajnih razlika ne mogu podmiriti više plaćene tečajne razlike u iznosu 42.376,88 HRK (5.624,35 €), te razlika glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana na dan 30.09.2015. iznosi 10.561,31 HRK odnosno 1.401,73 €.

Potraživanje tužitelja na dan 30.09.2015. godine iznosi 7.026,11 EUR-a uvećano za kamate tekuće od 01.10.2015. godine.

24. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka u cijelosti s obzirom da je isti odgovorio na sva postavljena pitanja suda a i istome stranke nisu prigovarale.

25. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII- tuženika kao neosnovane.

Navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

U odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine.

U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

26. Sukladno odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 - u daljnjem tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Isto tako člankom 102. st. 2. istoga zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samoga ugovora a koji može opstati bez ništetne odredbe.

27. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

28. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope i valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i rasta valute ništetne.

29. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 96. st. 1. i 2.. ZZP).

Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.

30. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu se pobliže ne navodi što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta, te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora.

Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a.

31. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

32. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

33. Navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Tužitelju nisu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

34. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate i valute, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

35. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019.

Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Dodatkom od 15. siječnja 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

Stoga sud smatra kako je tuženik temeljem članaka 29. st. 2. i čl. 323. st. 1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos od sveukupno 7.026,11€ s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. godine do isplate.

36. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine, a odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i u odnosu na tuženika te u vezi odredbi o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna po donošenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pa onda zastara počinje teći od dana pravomoćnosti, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 28. svibnja 2019. godine, to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu, a od 13. lipnja 2019. godine za promjenjivu kamatnu stopu.

37. U smislu odredbe članka 502c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u bitnom je izrazio stajalište da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

38. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, Ugovorom o kreditu, broj 2402006-1031262160/51401652-5103664215, koji je zaključio sa tužiteljem dana 3. rujna 2007. godine, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 96. i 102. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, dalje : ZZP).

Nadalje je utvrđeno da je u tom Ugovoru tuženik ugovorio sa tužiteljem redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (tuženika) i internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu potrošača (tužitelja), a što je također protivno navedenim odredbama ZZP-a.

Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tuženiku postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita.

Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati.

Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a).

Tako tuženik treba vrati tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u nalazu i mišljenju od 20. kolovoza 2025. godine te očitovanja od 13. listopada 2025. godine i to iznos od 7.026,11€ zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. godine do isplate.

Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

39. Kako je nesporno da je tuženik tužitelju priznao iznos od 5.377,22€ prilikom konverzije, a koji iznos je korišten za konačnu otplatu kredita, to onda tužitelj nema pravo ponovno potraživati navedeni iznos a imajući u vidu da je tužitelju priznata preplata utvrđena konverzijom pa se onda ne može kumulirati navedeni iznos sa preplatom koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, već tužitelj ima pravo na njihovu razliku odnosno na iznos preplate temeljem ništetnih odredbi umanjen za priznati iznos preplate u konverziji. Sud je izvršio uračunavanje sukladno čl. 171. i 172. ZOO-a tako što je od priznatog iznosa u konverziji 5.377,22€ namirio zakonsku zateznu kamatu koju tužitelj potražuje a obračunatu do 30. rujna 2015. godine od dospijeća svakog pojedinog iznosa na preplaćene promjenjive kamate i na tečajne razlike a koja obračunata kamata iznosi 2.850,70€, te promjenjivu kamatu u iznosu od 1.095,02€ i dio tečajnih razlika u iznosu od 1.431,50€, a ostaju nenamiren preostali iznos na ime tečajnih razlika u iznosu od 5.624,38€ i razlika glavnice 1.401,73€ ili ukupno 7.026,11€, pa je onda nakon uračunavanja navedenih iznosa utvrđeno da tužitelj ima potraživanje s osnova tečajne razlike i razlike glavnice u iznosu od 7.026,11€ koji je i dužan mu tuženik nadoknaditi a sve sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. godine do isplate, stoga je sud i odbio tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate računate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

40. Imajući u vidu posljedice ništetnosti, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, to tužitelj ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, slijedom čega je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 7.026,11€ a što se odnosi na dio tečajnih razlika i razliku glavnice zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. godine do isplate, odnosno od slijedećeg dana nakon provedene konverzije koja je provedena 30. rujna 2015. godine, a sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

41. Tužitelj je u svom tužbenom zahtjevu postavljenom u pismenom podnesku od 27. listopada 2025. godine zahtijevao isplatu preplate nastale zbog tečajne razlike u iznosu od 7.055,85€, više plaćenog iznosa radi promjene kamatne stope u iznosu od 1.095,07€ te na ime razlike glavnice na dan 30. rujna 2015. godine iznos od 1.401,73€ ili ukupno 9.552,65€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom od dospijeća na pojedine iznose do isplate, pa je onda sud sukladno čl. 172.ZOO-a izvršio uračunavanje tako da je prvo namirio zateznu kamatu u iznosu od 2.850,70€ i onda promjenjivu kamatu u iznosu od 1.095,02€ i dio tečajnih razlika u iznosu od 1.431,50€, te nakon takvog uračunavanja tužitelju je sud dosudio iznos od 7.026,11€, a što se odnosi na razliku tečaja u iznosu od 5.624,38€ i razliku glavnice 1.401,73€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. godine do isplate.

Budući da tužitelju pripadaju preplaćeni iznosi sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja pa do dana konverzije na pojedine iznose koje je preplatio a i nadalje na preostali iznos koji se odnosi na preplaćene tečajne razlike do dana plaćanja (čl. 7. ZOO), budući je nesporno kako je tuženik nesavjestan stjecatelj obzirom je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, pa je do stjecanja došlo na temelju ništetnih ugovornih odredbi, slijedom čega je tuženik dužan platiti stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO od dana stjecanja, odnosno od idućeg dana od dana plaćanja svakog anuiteta tužitelju.

Nakon što je sud izvršio uračunavanje priznatog iznosa u postupku konverzije, a imajući u vidu sve navedeno, sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati na ime preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule i razlike glavnice iznos od 7.026,11€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. godine do isplate, te odlučio kao u izreci po točkom II temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, a odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), dok je odbio tužitelja sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog 7.026,11€ a zatraženog 9.552,65€ tj. za iznos od 2.526,54€ zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i odlučio kao u izreci pod točkom III.

Shodno navedenom, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) odlučeno je kao u izreci.

42. Zbog navedenoga sud je djelomično udovoljio tužbenom zahtjevu i presudio je kao u toč. I, II i III izreke ove presude.

43. Presudom suda EU C118/17 (slučaj D) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe.

44. Ovaj sud smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom-Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

Dakle, sklapanjem Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i iznosa po osnovi valutne klauzule.

Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj:Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., te Županijskog suda u Splitu broj:Gž- 400/2021-2 od 24. ožujka 2021. godine.

45. Po ocjeni ovoga suda, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja s osnove preplate priznate u konverziji u iznosu od 5.708,69€ / 43.012,10 kuna, nije osnovan. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. ZOO- a, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je tuženik od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja.

Osim toga, odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu - ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način, da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, te promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, i to dakle odredbe o valutnoj klauzuli te promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

46. Slijedom svega naprijed iznijetog, s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju po osnovi predmetnog kredita, sud je odlučio kao u točki IV izreke.

47. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 2. ZPP- a, s obzirom na postignuti uspjeh u parnici a imajući u vidu cjelokupni postupak kao i vrijednost tužbenog zahtjeva koji je tužitelj postavio nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.

Budući da je tužitelj u pogledu osnove tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti odnosno u omjeru od 100% a u pogledu visine tužbenog zahtjeva sud cijeni da je njegov uspjeh 56% (budući da tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu potražuje iznos od 12.403,32€ a dosuđeno mu je 7.026,08€), onda ukupan uspjeh mu je 156% koji se podijeli sa 2 pa se dobije ukupni omjer uspjeha tužitelja u postupku od 78%.

Tuženik je uspio u postupku sa 44% i kada se njegov uspjeh podijeli sa 2, dobije se da je tuženik uspio ukupno u postupku sa 22% i kada se tužiteljev uspjeh u parnici umanji za tuženikov uspjeh onda proizlazi da je tužitelj ukupno uspio u postupku sa 56% a prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora.

Sud je tužitelju priznao troškove sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno vrijednosti predmeta spora kao i vrijednosti boda (1 bod 2,00€) i to koji se odnose na sastav tužbe 200,00€, sastav podneska 25. srpnja 2019. 200,00€, zastupanje na raspravi 11. rujna 2019. godine 100,00€ umjesto traženih 200,00€, odnosno 50% Tarife budući da na istom ročištu nisu izvođeni nikakvi dokazi, sastav podneska 8. ožujka 2021. godine 200,00€, sastav podneska od 12. listopada 2022. godine 100,00€ umjesto traženih 200,00€, s obzirom da isti spada u tzv. "ostale podneske", zastupanje na raspravi 6. svibnja 2025. godine 200,00€, sastav podneska od 27. listopada 2025. godine 200,00€, zastupanje na raspravi 25. studenog 2025. godine 200,00€, trošak PDV-a 350,00€ ili ukupno 1.750,00€.

Budući da je tužitelj uspio u postupku sa 56%, to onda sukladno njegovom uspjehu tuženik mu je dužan nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 980,00€. Tužitelju je sud priznao trošak predujma za vještačenje 500,00€ umjesto traženih 600,00€ budući da će se uplaćeni a neutrošeni predujam vratiti tužitelju, u cijelosti bez obzira na postignuti uspjeh u parnici budući da je tuženi prigovorio osnovi tužbenog zahtjeva a budući da je navedeni trošak bio neophodno potreban. Kada se troškovi priznati s obzirom na postignuti uspjeh u parnici u iznosu od 980,00€ pridodaju troškovi predujma koje je sud priznao u cijelosti u iznosu od 500,00€, onda je sud priznao ukupne troškove tužitelju u iznosu od 1.480,00€ pa je naložio tuženiku da tužitelju nadoknadi navedeni trošak, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude, do isplate.

Tužitelju nije priznat trošak kao opravdan i potreban za sastav podneska od 18. ožujka 2025. godine u iznosu 200,00€ jer sud smatra da isti nije bio neophodno potreban za vođenje postupka.

U Grubišnom Polju, 8. prosinca 2025. godine

S u t k i n j a

Milka Katić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 8. prosinca 2025. godine. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.