REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

10 000 Zagreb

Posl.br. P-4209/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Borni Pešeku, u pravnoj stvari tužitelja ĐN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa pun. Igor Metelko, odvj. u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, koju zastupa pun. Andreja Šeša, odvj. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno te punomoćnika tuženika, 08. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br.600741 od 27.5.2008. sklopljenog između tužitelja i prednika tuženog, a koja u čl.6.1. glasi:

“Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 1,10% (slovima:jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto), naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.”

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 954,64 EUR uvećano za zatezne kamate koje teku od 08. prosinca 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 27.5.2008. god. između prednika tuženoga i tužitelja sklopljen je Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor i banka, tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 15.980,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Odredbom čl.6.1. predmetnog Ugovora tuženi je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jednokratno u iznosu od 1,10% od ukupnog iznosa kredita. Temeljem navedenoga, tužitelju je naplaćena ulazna naknada, odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva, dana 29.5.2008., u iznosu od 104,30 EUR. O samoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva, ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da je tužitelju tuženi prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva tj. od čega se isti sastoje, niti zašto baš u naplaćenom iznosu. Naime, sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definira odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP, NN 96/03), odnosno odredba čl. 49. aktualnog ZZP (NN 41/14 I kasnije izmjene), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Posljedično, tužitelj nije mogao niti utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je u konačnici prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Nadalje, tuženi je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za navedenu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženi naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, umjesto da je naknadu ukalkulirao u ugovorenu redovnu, nominalnu kamatu koju tužitelj već plaća kao cijenu kredita. Stoga predlaže da sud donesen presudu kojom će predmetnu odredbu Ugovora utvrditi ništetnom. Kao dokaz svojim navodima prilaže predmetni ugovor, promet po kreditu, predlaže fin. vještačenje i saslušanje tužitelja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare. Navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom, pa je utoliko i stoga nije dopušteno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Nadalje, tuženik navodi da je tužitelj u tužbi više puta istaknuo kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu, te da je time navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka. Kao dokaz svojim navodim prilažu Opće uvjete poslovanja.

3. U provedenom dokaznom postupku sud je pročitao promet po kreditu (list 4, 14-19), predmetni ugovor o kreditu (list 5-12, 20), otplatnu tablicu po kreditu (list 13), Opće uvjete poslovanja (list 73-76), te saslušao tužitelja (list 90-91).

3.1. Sud nije izveo dokaz financijskog vještačenja s obzirom tužitelj u tužbi traži samo utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe predmetnog ugovora, ne i isplatu iznosa koji je uplatio na ime ugovorne odredbe.

4. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 600741, kojom je određeno da naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi jednokratno 1,10% (jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.

7. Nije sporno da je prednik tuženika s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu, broj: 600741, te da je u odredbi čl. 6.1. Ugovora određeno da naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi jednokratno 1,10% (jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.

8. Sporno je je li odredba čl. 6. st. 1. predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je tužitelj u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,10% od iznosa kredita ništena ili nije.

9. Na ročištu od 24. listopada 2025. tužitelj navodi da je digao kredit u Sberbank d.d. samo zato jer mu je poslovnica bila blizu radnog mjesta, a obvezao se osobno plaćati rate. Kredit mu je trebao za kupnju auta kojeg je koristio samo za osobne potrebe. U trenutku dizanja kredita nije imao obrt niti poslovne udjele u trgovačkim društvima. Ugovor je prije potpisivanja pročitao, a razumio ga je samo djelomično. Kredit je digao u CHF-u jer nije bilo drugih mogućnosti u drugim devizama, a li je bilo mogućnosti u kunama. Tako su mu rekli u Auto kući Zubak gdje je sve dogovorio i gdje su mu ponudili samo mogućnost uzimanja kredita u CHF. Ponudili su mu kredit u CHF- u jer je bio najpovoljniji, odnosno rata je bila najmanja. Pročitao je odredu o ulaznoj naknadi, međutim nije ju razumio jer se radilo o postocima, pa je pitao u vezi te odredbe, a na to su mu odgovorili da je to uobičajeno. Nije znao što točno plaća niti su mu rekli što točno plaća. Ne sjeća se da li je postojala mogućnost da se pojedine odredbe ugovora mogu izmijeniti.

10. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003., dalje: ZZP/03), odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, pa je sud zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporne odredbe kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

12. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Stoga proizlazi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

14. Nadalje, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu čini nejasnim, nerazumljivim, nedovoljno jasnim i neodređenim, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluke o spornim naknadama.

15. Plaćanje navedenih troškova kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1,10% od iznosa kredita za obradu kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP- a.

17. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

18. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

19. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Naime, posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu od 27, svibnja 2008. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.

21. U odnosu na prigovor zastare isti je neosnovan s obzirom tužitelj u ovom postupku ne traži da mu tuženik vrati ono što je primio na temelju ništetne odredbe Ugovora.

22. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT), a sve sukladno ustaljenoj sudskoj praksi gdje tužitelj kad postavlja deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,23 EUR.

23.1. S obzirom na vrijednost predmeta spora (1.327,23 EUR) tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) 100 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 24. listopada 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) 100 bodova, trošak sastava podneska od 14. kolovoza 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) 100 bodova, trošak pristupa na ročište za objavu odluke (Tbr. 9.3. Tarife) 50 bodova sveukupno 350 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 700,00 EUR, a uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 875,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura a koju pristojbu je i platio, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR pa je tužitelju valjalo odrediti trošak u ukupnom iznosu od 954,64 EUR zajedno sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od donošenja odluke do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 126/2021., 114/2021., 156/2022. i 155/2023.), a sve sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 06/2024.).

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

25. Tuženik nema pravo na naknadu troška jer je u cijelosti izgubio spor.

U Zagrebu 08. prosinca 2025.

Sudac:

Borna Pešek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.