REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-1053/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ u pravnoj stvari tužitelja LR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Petru Markoviću, odvjetniku u OD Eterović, Šarac i Topić iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 7. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženika, 8. prosinca 2025., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 4. Ugovora o kreditu broj 9010636575 od 15.7.2005., a koji glasi: „ Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalno metodom ).“

II Utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 5. Ugovora o kreditu broj 9010636575 od 15.7.2005., a koji glasi: „obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.“

III Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 6. Ugovora o kreditu broj 9010636575 od 15.7.2005. a koji glasi: „kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.“

IV Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 9010636575 od 15.7.2005., a koja glasi: „Kredit u iznosu od 97.436,28 CHF ( slovima: stosamtisućačetristotridesetdva CHF i osamdesetjedan C ) i kamata iz točke 4. Ovog ugovora otplaćuje se u 336 ( slovima: tristotridesetšest ) jedankih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.

V Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 12.9. Ugovora o kreditu broj 9010636575 od 15.7.2005., a koja glasi: „ Potpisom ovog ugovora korisnik kredita i založni dužnici izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“

VI Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 u roku od 15 dana na ime preplaćenog tečaja isplatiti tužitelju LR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 7.048,96 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama određenim do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022.g. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do 31.12.2023. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 01.01.2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim:

-na iznos od 8,23 EUR tekućim od 01.09.2005.g. pa do isplate,

-na iznos od 7,35 EUR tekućim od 01.10.2005.g. pa do isplate,

-na iznos od 7,26 EUR tekućim od 01.11.2005.g. pa do isplate,

-na iznos od 7,77 EUR tekućim od 01.12.2005.g. pa do isplate,

-na iznos od 5,43 EUR tekućim od 01.01.2006.g. pa do isplate,

-na iznos od 4,38 EUR tekućim od 01.02.2006.g. pa do isplate,

-na iznos od 1,15 EUR tekućim od 01.03.2006.g. pa do isplate,

-na iznos od 0,14 EUR tekućim od 01.06.2006.g. pa do isplate,

-na iznos od 17,31 EUR tekućim od 04.11.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 23,15 EUR tekućim od 03.01.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 24,04 EUR tekućim od 01.02.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 25,60 EUR tekućim od 01.03.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 20,70 EUR tekućim od 01.04.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 21,48 EUR tekućim od 01.05.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 15,09 EUR tekućim od 01.06.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 9,63 EUR tekućim od 01.07.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 11,01 EUR tekućim od 04.08.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 14,00 EUR tekućim od 01.09.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 13,65 EUR tekućim od 01.10.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 10,65 EUR tekućim od 01.11.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 16,26 EUR tekućim od 01.12.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 20,35 EUR tekućim od 01.01.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 26,93 EUR tekućim od 01.02.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 25,22 EUR tekućim od 01.03.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 33,72 EUR tekućim od 01.04.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 31,86 EUR tekućim od 01.05.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 35,74 EUR tekućim od 01.06.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 61,47 EUR tekućim od 01.07.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 55,97 EUR tekućim od 01.08.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 70,80 EUR tekućim od 01.09.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 66,04 EUR tekućim od 01.10.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 55,94 EUR tekućim od 01.11.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 73,13 EUR tekućim od 01.12.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 96,70 EUR tekućim od 01.01.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 80,45 EUR tekućim od 01.02.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 86,35 EUR tekućim od 01.03.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 78,43 EUR tekućim od 01.04.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 79,62 EUR tekućim od 01.05.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 108,65 EUR tekućim od 01.06.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 110,73 EUR tekućim od 01.07.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 137,92 EUR tekućim od 01.08.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 122,21 EUR tekućim od 01.09.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 108,26 EUR tekućim od 01.10.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 106,52 EUR tekućim od 01.11.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 105,27 EUR tekućim od 01.12.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 111,41 EUR tekućim od 01.01.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 118,38 EUR tekućim od 01.02.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 118,87 EUR tekućim od 01.03.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 114,52 EUR tekućim od 01.04.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 116,67 EUR tekućim od 01.05.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 118,70 EUR tekućim od 01.06.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 115,48 EUR tekućim od 01.07.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 116,57 EUR tekućim od 01.08.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 114,75 EUR tekućim od 01.09.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 110,14 EUR tekućim od 01.10.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 115,01 EUR tekućim od 01.11.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 117,70 EUR tekućim od 01.12.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 116,76 EUR tekućim od 01.01.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 106,32 EUR tekućim od 01.02.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 115,21 EUR tekućim od 01.03.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 115,64 EUR tekućim od 01.04.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 111,90 EUR tekućim od 01.05.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 101,95 EUR tekućim od 01.06.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 101,69 EUR tekućim od 01.07.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 103,83 EUR tekućim od 01.08.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 107,86 EUR tekućim od 01.09.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 114,01 EUR tekućim od 01.10.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 110,84 EUR tekućim od 01.11.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 112,66 EUR tekućim od 01.12.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 114,74 EUR tekućim od 01.01.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 99,17 EUR tekućim od 01.02.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 101,52 EUR tekućim od 01.03.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 100,81 EUR tekućim od 01.04.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 98,05 EUR tekućim od 01.05.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 96,93 EUR tekućim od 01.06.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 97,23 EUR tekućim od 01.07.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 100,79 EUR tekućim od 01.08.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 103,38 EUR tekućim od 01.09.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 102,79 EUR tekućim od 01.10.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 105,26 EUR tekućim od 01.11.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 107,00 EUR tekućim od 01.12.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 106,07 EUR tekućim od 01.01.2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 107,31 EUR tekućim od 01.02.2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 107,31 EUR tekućim od 01.03.2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 107,31 EUR tekućim od 01.04.2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 107,31 EUR tekućim od 01.05.2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 107,31 EUR tekućim od 01.06.2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 107,31 EUR tekućim od 01.07.2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 107,31 EUR tekućim od 01.08.2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 107,31 EUR tekućim od 01.09.2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 107,31 EUR tekućim od 01.10.2015.g. pa do isplate,

VII Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 u roku od 15 dana isplatiti tužitelju LR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime uvećane glavnice iznos od 3.759,24 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje do 31.12.2022.g., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01.01.2023. godine pa do 31.12.2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 01.01.2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim od 01.08.2018.g. pa do isplate.

VIII Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732, da tužitelju LR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 € u roku od 15 dana zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućima od

8. prosinca 2025. pa do isplate.

IX O d b i j a s e tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška povrh dosuđenih 2.000,00 € kao neosnovanim.

X O d b i j a s e tužitelj s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom koji glasi: "I Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 u roku od 15 dana isplatiti tužitelju LR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.325,89 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim do 31.12.2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 01.01.2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim od podnošenja tužbe pa do isplate.".

XI O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je nasljednik iza pok. LR ER koja je s tuženikom kao kreditorom 15.7.2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 9010636575 kojim se tuženik obvezao pok. LR VR staviti na raspolaganje iznos od 97.436,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Također kredit još uvijek nije otplaćen te isti mora otplatiti tužitelj kao nasljednik. U članku 7. ugovora ugovorena je valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja. Navedena klauzula u ugovoru je temeljem kolektivne tužbe presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P- 1401/2012, Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Rev-2221/2018 utvrđena nepoštenom u odnosu na potrošača te kao takvom ništetnom. Naime člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također u istom članku je navedeno da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Citirane odredbe prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u čl. 3. st. 2. koji glasi: Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“. Pok. LR ER prilikom sklapanja ugovora nikako nije mogla utjecati na navedenu odredbu odnosno o navedenoj odredbi uopće se nije pojedinačno pregovaralo već je ista bila sadržana u tipskom ugovoru tuženika. Također tužitelj ističe da tuženik nije pok. VR predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi pok. ER kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjima, mogla razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koja za nju proizlaze iz valutne klauzule u švicarskom franku. Naime, u vrijeme kada je sklapala ugovor, pok. ER nije ništa znala o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u CHF niti ju je tuženik uredno i u razumnoj mjeri obavijestio i upozorio na konkretne rizike koje ugovaranje valutne klauzule u CHF donosi. Samim time pok. ER nije ni mogla razumjeti sporne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili ne. Naime pok. ER nije bila upozorena da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, te da isto predstavlja sigurno ulaganje samo za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače kao primatelje kredita. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke uključujući i ovdje tuženika, a ne prosječni potrošač pa tako ni pok. ER. S navedenom okolnosti kao i opasnosti koje donosi ugovaranje valutne klauzule u švicarskom franku kao specifične valute, tuženi je kao banka zbog svog stručnog znanja svakako znao odnosno bio je svjestan navedenog, dok s druge strane ER kao obični građanin, to isto nije mogla znati, a banka odnosno tuženik, protivno načelu savjesnosti i poštenja, nije pok. ŽR na navedeni rizik upozorio. Unatoč navedenom, cjelokupni rizik navedenog ugovornog odnosa prebačen je na korisnika kredita koji je kao potrošač nesumnjivo slabija strana u ugovornom odnosu. Dakle navedena odredba o kojoj se između ugovornih strana nije pojedinačno pregovaralo, a koja je sastavni dio tipskog ugovora koji je banka unaprijed sastavila, upravo zbog već opisanog nesavjesnog i nepoštenog postupanja banke predstavlja značajnu neravnotežu među ugovornim stranama, i to na štetu potrošača. Ponovno napominju da tuženik kao stručnjak nije upozorio niti informirao pok. ŽR kao potrošača o rizicima koji se vežu uz ugovaranje valutne klauzule u švicarskom franku, pa samim time pok. ŽR ER nije ni bila svjesna rizika koji preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu ovdje tužitelja i pok. ER i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik za taj rizik zna ali ga prešućuje te istovremeno nudi kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima kao najpovoljniju priliku u odnosu na druge valute, bez da potrošača upozori o rizicima koji su vezani uz tu valutu. Na taj način potrošač je, protivno načelu poštenja i savjesnosti, navođen na sklapanje ugovora s rizičnom valutom. Pri tome dolazi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao potrošač i dužnik ima obvezu vratiti tuženom i neizvjesna je cijena, jer se kamata plaća u istoj valuti, švicarskom franku. Dakle oba bitna elementa ugovora su promjenjivi i neizvjesni, s tim da tuženik kao vjerovnik zna da uz valutu u švicarskom franku postoji poseban rizik koji na kraju snosi kao potrošač isključivo ugovaratelj kredita kao korisnik kredita jer on navedeni kredit otplaćuje u kunama, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju ugovaratelj kredita otplaćuje u kunama. Navedenim postupanjem, odnosno ugovaranjem odredbe kojom se glavnica veže uz švicarski franak, došlo je do znatne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača jer banka kao kreditor prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći i posebni rizik valutne klauzule koji je vezan uz švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da tuženik kao kreditor navedenu odredbu razumije, a potrošač uopće ne razumije kakav je rizik preuzeo. Također, neravnoteža postoji već u samoj činjenici da se radi o tipskom ugovoru tuženika s navedenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a kojima je pok. ER preuzela rizik franka na sebe, ne znajući za njega jer ju banka nije o tome informirala. Opisano nedopušteno postupanje tuženika je potvrđeno i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012, Visokog Trgovačkog suda pod posl.br. Pž- 6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Rev-2221/2018 u povodu kolektivne tužbe te je navedenom presudom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Sukladno čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1. Zakona o parničnom postupku da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da je ugovor o kreditu nesporno sklopljen u periodu obuhvaćenom presudom (ugovor o kreditu sklopljen 15.7.2005. a presuda se odnosi na razdoblje od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008.) donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske. Također pok. ER izvršila je konverziju kredita međutim tužitelj nije izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje o samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Navedeno je i potvrđeno u Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Rev-2868/2018. Također prilikom provedbe konverzije utvrđena je nova glavnica.

1.2. Konačno, specificiranim tužbenim zahtjevom od 8. listopada 2025. (list 208-216 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj predlaže da se utvrde ništetnim dijelovi odredbi predmetnog Ugovora sadržanog u čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7. čl. 12.9.; kao i da se tuženika obveže na isplatu iznosa od 7.048,96 € na ime preplate zbog promjene tečaja sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačno plaćeni iznos; i iznos od 3.759,24 € na ime preplate zbog uvećane glavnice, sve zajedno s troškovima postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude te ukoliko sud ne usvoji točku 6. i 7. tužbenog zahtjeva, tužitelj postavlja eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u odnosu na točku 6. i 7., te predlaže da sud donese presudu kojom će se naložiti tuženiku isplata iznosa od 2.325,89 € na ime zakonskih zateznih kamata na pojedine iznose zbog promjene tečaja tekućim od preplate pojedinog iznosa pa do datuma konverzije, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.12.2023.

2. U odgovoru na tužbu (list 19-30 spisa), tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije iz razloga što tužitelj nije ovlašten podnijeti predmetnu tužbu jer nije potrošač koji je, sukladno važećim propisima, osobno pokrenuo parnicu radi naknade štete koja bi mu bila uzrokovana eventualnim postupanjem tuženika. Naime, odredbom članka 5. t. 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015, 14/2019, dalje: ZZP) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Jednaku definiciju potrošača daje ZZP iz 2007., dok je odredbom članka 3. t. 1. ZZP-a iz 2003. određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Isto tako, odredbom članka 2. t. b Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13), potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Također, odredba članka 118. ZZP-a propisuje sljedeće: „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.“ Iz naprijed navedenog proizlazi da tužitelj nije potrošač te nije s tuženikom niti u kakvom odnosu, pa se na njega kao treću osobu ne proteže zaštita koju su potrošači osobno mogli ostvarivati temeljem čl.118 ZZP-a, jer je predmetnom odredbom ZZP-a navedeno da se takva zaštita odnosi na one potrošače koji osobno pokrenu postupke radi naknade štete koja bi im bila uzrokovana eventualnim postupanjem tuženika. Potrošačka prava strogo su vezana za konkretnu osobu potrošača, a ocjena poštenosti odredaba ugovora temelji se na okolnostima prije sklapanja ugovora te okolnostima u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno potrošačka prava su vezana za status potrošača, pa tako daju posebna prava predviđena ZZP- om i ostalim propisima, stoga se takva tražbina koja proizlazi iz eventualne ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu smatra tražbinom koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, pa zbog toga tužitelj ustupom utužene tražbine ne može stupiti u pravni položaj svojeg prednika. Tužitelj nije sklopio pravni posao s tuženikom, odnosno nije korisnik kredita te nije otplaćivao predmetni kredit. Također, navodna tražbina koja je predmet ovog spora nije dio ostavinske mase. Sukladno svemu navedenom, tuženik predlaže Naslovnom sudu da tužbu odbaci zbog nedostatka aktivne legitimacije, a podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

2.1. Tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Ističe da CHF konverzija nije protivna pravu EU. Presudom Suda EU C-567/2020 od 5.5.2022. određeno je i potvrđeno sljedeće: sadržaj dodatka ugovora o kreditu temeljem kojega je provedena konverzija u potpunosti je određen ZID ZPK; odredbe dodatka ugovora o kreditu temeljem kojih je provedena konverzija su odraz odredaba ZID ZPK koje kao odredbe nacionalnog prava imaju obveznu prirodu; ZID ZPK je uspostavljena ravnoteža između svih prava i obveza ugovornih strana od strane zakonodavca; na postupke pred nacionalnim sudovima povodom konvertiranih CHF kredita, pa tako i u ovom postupku nije primjenjiva presuda Suda EU Dunai C-118/17 jer je konverzija kredita provedena na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, odnosno u okviru ponude tuženika učinjene u skladu sa odredbama ZID ZPK. CHF konverzija je provedena u skladu sa ZID ZPK koji je usklađen sa Ustavom RH, u kojem rješenju US RH broj U-I-3685/2015 od 4.4.2017. ističe: tim zakonom su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita; navedeni zakon ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize; konverzija je razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, odnosno. CHF konverzija je u skladu sa stajalištem Vrhovnog suda RH od 4.3.2020. iz oglednog postupka vođenim pod brojem Gos- 1/2019 Rješenjem od 4.3.2020. riješio, gdje je zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik napominje da je odredbom članka 502.n st. 1. ZPP propisano da su sudovi nižeg stupnja vezani pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH iz oglednog postupka, pa navodi i ostale bitne zaključke u predmetu Gos-1/2019: ZID ZPK je donesen radi uspostave narušene ravnoteže u odnosima trgovaca i potrošača; kreditne institucije, zajedno s tuženikom, bile su dužne postupati po ZID ZPK, dok je na korisnicima kredita i tužitelju počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma o konverziji ili će zadržati važeće ugovorene uvjete; ZID ZPK je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO te je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, stoga ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, odnosno nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl.; uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa - sporazuma koji su sklopljeni suglasno ZID ZPK 4; pravomoćnim presudama hrvatskih sudova kojima su utvrđene nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanom uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije utvrđeno da bi zbog utvrđenih povreda bili ništetni osnovni ugovori u cijelosti, uz napomenu da se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti (argumentum a contrario, sve ostale odredbe osnovnog ugovora o kreditu su valjane i proizvode pravne učinke); utvrđenja iz presude Suda EU Dunai C-118/17 nisu primjenjiva u ovoj pravnoj stvari. Tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju samog ZID ZPK te ističe; sukladno odredbi članka 19.b ZID ZPK, konverzijom se izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi takav korisnik bio da mu je, umjesto kredita u CHF, odobren odgovarajući kredit u EUR, dakle konverzija ima retroaktivni učinak (ex tunc), dakle, nakon konverzije treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit u EUR, odnosno s valutnom klauzulom u EUR; pravna posljedica navedenog zaključka je da potrošači s konvertiranim CHF kreditima nisu u položaju uopće se pozivati na nepoštene odredbe iz izvornog ugovora, odnosno nemaju pravni interes po toj osnovi tražiti dodatno obeštećenje jer je konverzijom potrošač s konvertiranim CHF kreditom jednak (isto) što i potrošač s EUR kreditom; tužitelj je kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, pa bi tužitelj usvajanjem tužbenog zahtjeva dobio dvostruku korist te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada tuženi bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo bi do dvostruke naplate; svako eventualno dodatno obeštećenje potrošača s konvertiranim CHF kreditom dovodi do diskriminacije i neravnopravnosti potrošača s EUR kreditom, što nije bila namjera predlagatelja zakona koji je u Prijedlogu ZID ZPK istaknuo da se vodi „načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR“ te da „uzimajući u obzir sve prethodno navedeno i sagledavajući činjenice, ravnotežu odnosa, stvarno uložena sredstva te vodeći računa o ravnopravnom položaju dužnika u CHF u odnosu na dužnike u drugim valutama, ovim Zakonom se provodi konverzija kredita s ugovorenim zaštitnim mehanizmom u CHF u kredit sa ugovorenim zaštitnim mehanizmom u EUR, koji odgovara stvarnoj valuti izvora sredstava kojom su vjerovnici raspolagali, te odgovara valuti u kojoj su denominirana tržišta nekretnina i drugih roba koje su najvećim dijelom nabavljane navedenim kreditima.“ Stoga, inicijalno sklopljeni ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja (prvenstveno voljom potrošača) te su sklopile dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom RH i odredbama prava Europske Unije. S obzirom da je nesporno da je ZID ZPK uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u pogledu konvertiranih CHF kredita, odnosno došlo je do potpune restitucije potrošača, pa ne postoji osnova po kojoj bi Sud konverziju izostavio iz primjene jer su otpali i svi zahtjevi za obeštećenjem potrošača s kreditima izvorno denominiranim u CHF jer se nakon provedene konverzije na njih više ne smije gledati kao na potrošače s kreditom denominiranim u CHF.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja. Odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) u presudi poslovni broj Rev-x 183/11-2 odlučuje sljedeće: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ (tako i Rev 1666/11 od 6.5.2015, Rev 141/2006 od 22.2.2006 i Rev-x 808/11-2 od 12.9.2012) Primjenom relevantnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta VSRH, potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe je zastarjelo, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Odredbom članka 226. ZOO- a propisano je sljedeće: „(1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.“ Tuženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Odredbom članka 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Sukladno navedenom, zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik. Spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku. Nadalje, nesporno je da nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto je naveo i VSRH u svojoj odluci Rev-2245/17. Nesporno je i da je VSRH u istovrsnim predmetima primjenjivao stroge i nedvosmislene zakonske odredbe koje određuju zastaru i prekid zastare. Tuženik ističe da su zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom, stoga je svako suprotno stajalište i odluka temeljena na istima suprotna zakonu, načelu pravne sigurnosti i načelu prava na pravično suđenje. Kako odredba članka 241. ZOO- a nije derogirana posebnim zakonom (kao što je, primjerice, posebnim zakonom propisano da se zastara prekida kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja pokrene postupak utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja), očito je volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, a kojom se pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja.

2.3. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto proizlazi i iz stava VTSRH-a izraženog u presudi poslovni broj Pž-6632/17 (Presuda Pž-6632/17); „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača… mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača…Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Prema navedenom, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž-6632/17, presuda Pž-7129/13 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 (Presuda P-1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu.

2.4. U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni kamatne stope odlukom tuženika, tuženik ističe da tužitelj nema pravni interes tražiti da se odredba članka 4. Ugovora o kreditu utvrdi ništetnom. Naime, primarno bi tužitelj imao pravni interes tražiti utvrđenje predmetne odredbe ništetnom, ako bi imao pravo na isplatu. Međutim, tužitelj pravo na isplatu više nema, odnosno pravni interes tužitelja za utvrđenjem odredbe ništetnom ne postoji jer je za kondemnatorni zahtjev nastupila zastara, a sukladno recentnom stavu VSRH od 1.3.2022. Podredno, u odnosu na navode o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik se očituje kako slijedi; Vezano za navode tužitelja o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, tuženik ističe da je ugovoreno da se promjenjiva kamatna stopa mijenja sukladno Općim uvjetima poslovanja, pa se moraju uzeti u obzir svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita te na način promjene kamatne stope. Takvi elementi su javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji bilo koje od banaka, pa tako niti tuženika, već ovise o uvjetima tržišta, troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, ovise o regulatornim troškovima Hrvatske narodne banke, zatim o kreditnom riziku zemlje (CDS) te marži koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Nadalje, nesporno je da su na visinu kamate utjecali realni parametri poput CDS-a, LIBOR-a i regulatorni trošak. Dakle, radi se o cijeni kredita koja samim time određuje i visinu kamatne stope. Tuženik dalje ističe da je odredbom članka 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje: ZPK), točnije izmjenom ZPK-a 2014. određeno da je kamatna stopa spoj parametra i fiksnog dijela. Sukladno navedenom, tuženik do stupanja izmjene ZPK-a nije niti imao zakonske obveze u pogledu izmjena i usklađivanja odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu u smislu obveze definiranja parametara promjenjivosti. Međutim, tuženik ističe da je svoje obveze propisane svim važećim propisima ispunio, kako u pogledu promjena visine kamatne stope, tako i u pogledu obavještavanja svih korisnika kredita, uključujući i ovdje tužitelja; Odredbom članka 59. ZZP-a iz 2003. određeno je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: – odredbu o iznosu zajma, – odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, – odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, – odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), – odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena,

– odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, – odredbu o ukupnom trošku zajma, – odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili polog novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, – godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, – odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, – odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Tada važeća odredba članka 173. Zakona o bankama (NN 84/2002) propisivala je obvezu informiranja potrošača od strane banaka, kao i ovdje tuženika. Sukladno svemu navedenom i temeljem važećih zakonskih propisa, nesporno je da je banka, ovdje tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali je bila dužan postupati sukladno odredbama važećih propisa. Tuženik ističe da je VSRH svojom odlukom Gzz-2/02-2 utvrdio sljedeće: „pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška...stopa ugovorne kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više godina, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.“ Zaključno, tuženik ističe da se kamatna stopa mijenja i mijenjala se isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika.

2.5. Odredbom članka 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije (Sud EU) u presudi broj C-81/19 (Presuda C-81/19) zauzeo je stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Naprijed navedeno je Sud EU opravdao činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive 93/13 u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Naime, Sud EU istaknuo je da je odredbom članka 2. st. 1. Direktive 93/13 propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive 93/13. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Sud EU je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije. Tuženik ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije. Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a. Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.6.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ VSRH u presudi poslovni broj Rev 1990/91 ističe: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe da se u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu, te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik ističe da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju. Dapače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa je tužitelj ima saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK. Nadalje, VTSRH je presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude, a kako je u odgovoru na tužbu gore u tekstu citirano, kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se isto temelji. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. Unatoč tome da je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik navodi okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tuženik ističe i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. VSRH u presudi Revt-249/14 ističe sljedeće: „Nije sporno da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ Osim toga, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tuženik je već naprijed istaknuo da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Stoga, tuženik ističe da je isto naveo i VSRH u presudi Revt-249/14; „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka. Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu; naime, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF. Nesporno je i utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti. VSRH u presudi Revt-249/14 ističe da „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka.“. Također, u presudi P- 1401/12 sud navodi sljedeće; „…no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke.“ Dakle, nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja.

2.6. Konačno, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan uz cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Rješenje o nasljeđivanju iza pok. ER, poslovni broj O- 3529/22 UPP/OS-242/22 od 10.svibnja 2023. (list 12-13 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima PBZ-a (list 31-39), priopćenje HNB-a (list 40), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010636575 (list 47-52), knjigovodstvena kartica (list 53-83), otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope (list 84-90), plan otplate (list 91- 100), pregled uplata po kreditu na dan 6.6.2023. (list 101-106), Ugovor o kreditu broj 9010636575 od 15.7.2005. (list 107-117), u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj LR osobno te je provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz DARFIN d.o.o. (list 155-197).

4. Tuženik je prigovorio aktivnoj legitimaciji tužitelja kao nasljednika korisnice kredita. Uvidom u rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-3529/22 UPP/OS-242/22 od 10.svibnja 2023. vidljivo je da je nasljednik iza pok. LR ER, brat LR. Sukladno čl. 5. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015 i 14/2019), sud smatra da je nasljednik u ovom slučaju aktivno legitimiran u postupku te je irelevantno je li potraživanje s osnova ugovora o kreditu uneseno u rješenje o nasljeđivanju. Nasljednik je univerzalni sukcesor, pa kao takav stupa u pravni položaj svojeg prednika u pogledu svih njegovih prava i obveza, i to u trenutku njegove smrti, a ne u trenutku donošenja rješenja o nasljeđivanju. Samo donošenje rješenja o nasljeđivanju ne znači da ostavitelj nema druge imovine. Smrću ostavitelja njegova prava i obveze prenose se na nasljednike, pa je prigovor aktivne legitimacije neosnovan.

5. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su prednica tužitelja i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 9010636575, 15.7.2005.

5.1. Predmetnim Ugovorom o kreditu prednici tužitelja je stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 97.436,28 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Namjena kredita je kupnja stambenog objekta kao i da se korisnik kredita obvezuje sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu, a banka zadržava pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita. Rok otplate kredita je 336 mjeseci.

6. Između stranaka je nesporno da je prednica tužitelja s tuženikom sklopila 16. veljače 2016. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010636575, a temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim se propisuje način konverzije kredita denominiranog u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

7. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj LR iskazao je da je 2005. njegova sestra ER uzela kredit kod tuženika u iznosu od oko 100.000,00 CHF kojim sredstvima je kupila stan koji joj je služio za stanovanje. Često se čuo telefonom sa svojom sestrom i znao je da joj je početna rata bila negdje oko 300,00 €, međutim nakon par godina rata kredita je porasla sve do i 500,00 € i znala ga je nazvati kako bi joj posudio novce, odnosno svakih nekoliko mjeseci znao joj je posuditi kako bi izašla iz te krize. Znao je pitati sestru kako to da je uzela kredit u CHF-u jer zar nije znala da je to najlošija opcija, ali mu je govorila da joj je to jedino ponuđeno i da joj i zapravo ništa nije objašnjeno kako će teći otplata. Osobno nije bio prisutan kad je njegova sestra sklapala ugovor o kreditu. Nažalost, njegova sestra se razboljela radi čega je i umrla, a on je proglašen njezinim jedinim nasljednikom. Poznato mu je da je njegova sestra sklopila Dodatak ugovoru o kreditu, odnosno kredit je konvertirala, poznato mu je i da je tražila moratorij za otplatu. Nakon što je proglašen nasljednikom, nastavio je s otplatom kredita te je plaćao ratu u iznosu od 460,00 €, da bi došao do rate od 380,00 €. Rate je plaćao na način da bi dolazio svakih 2-3 mjeseca u Hrvatsku i podmirivao ih. Trenutno ne plaća rate kredita jer je sestra imala ugovoreno osiguranje na iznos od 20.000,00 €, te se od tog iznosa naplaćuje kredit. Njegova sestra je po struci bila građevinski inženjer. Sestra mu je znala reći da nije bila upozorena na rizik ugovaranja kredita u CHF-u.

8. Sud je prije svega utvrđivao je li prednica tužitelj ugovor sklopiola u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik tijekom postupka osporio.

8.1. Prema čl. 3. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., L,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

8.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužitelja, utvrđeno je da je prednica tužitelj ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same namjene ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju stambenog objekta te s obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača.

8.3. Kako je prednica tužitelja sklopila predmetni ugovor u kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03), te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

9.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-

III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

9.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

9.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

10. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

12. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

14. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze.

14.1. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije prednicu tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući prednica tužitelja nije bio upozoren na eventualne rizike i isti je bio prezentiran kao "gotov proizvod", a predmetni kredit u CHF joj je ponuđen kao najpovoljniji. Nije dobila nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora, a mjesečni anuitet joj je znatno porastao tijekom otplate te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno ZZP/03 jer tuženik osim što je u spis predmeta priložio Opće uvjete poslovanja s građanima i priopćenje HNB-a, u spis predmeta nije dostavio nikakav dokaz da je prednicu tužitelja informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke. Prednica tužitelja je i zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platiola da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija zasigurno znao i morao znati jest činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, već samo u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je predmetni ugovor o kreditu ponudio i prikazao prednici tužitelja kao jedinu kreditnu opciju, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, a prednica tužitelja nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj dok je istom pravnom poslu prednica tužitelja pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Iz navedenog proizlazi da je prednica tužitelja s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati koja je bila najniža za švicarske franke. Prednica tužitelja nije mogla mijenjati ugovorne odredbe već ukoliko iste ne prihvaća, odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je prednici tužitelja predstavio kredit u CHF-u kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za prednicu tužitelja najpovoljniji. Zaključno, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora s prednicom tužitelja pregovarao o spornim odredbama pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Tuženik je propustio razjasniti prednici tužitelja odredbe o valuti obveze, nije postupao u dobroj vjeri odnosno nije dokazano da je tuženik informirao prednicu tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja ugovora o kreditu, o rizicima promjene tečaja CHF.

15. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

15.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

15.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15.3. Prema čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora i njegovo trajanje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

16. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, ako se ne radi o tražbini obuhvaćenoj zastarom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu ukupno više plaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.

16.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

17. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. Iz DARFIN d.o.o.

17.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je da: -zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije iznose 2.325,89 EUR; -više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 7.048,96 EUR; -preplata utvrđena konverzijom iznosi 2.251,73 EUR.; -UKUPNO I predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja te zateznih kamata obračunatih na više plaćene razlike anuiteta, umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 7.123,12 EUR; -razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 3.759,24 EUR; -UKUPNO II predstavlja iznos UKUPNO I umanjen za razliku preostale glavnice i iznosi 10.882,36 EUR; -manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 290,64 EUR; -SVEUKUPNO predstavlja iznos UKUPNO II umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja i iznosi 10.591,72 EUR.

18. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije.

18.1. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka dok je tuženik u cijelosti prigovorio nalazu i mišljenju kao neosnovanom, primarno zato što je provedena konverzija s pravom Europske unije, Ustavom RH, stajalištem Vrhovnog suda RH i zakonom te da nalaz i mišljenje nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari, odnosno da se ne može upotrijebiti kao dokaz temeljem kojih bi sud usvojio tužbeni zahtjev.

19. S obzirom na ovakva utvrđenja i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03, dok tuženik suprotno nije dokazao, utvrđena je ništetnost spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu kao i posljedica te ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove preplaćenih mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF temeljem čl. 323. i 324. ZOO-a.

20. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2245/20172 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama, teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda VTSRH donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, odnosno presude VTSRH poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023. tužiteljeva tražbina nije pala u zastaru.

21. U pravu je tužitelj kada ističe da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.

22. Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15) potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

22.1. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK- a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Aneksa Ugovoru, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak.

22.2. Pravo je da je na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

22.3. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

22.4. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

22.5. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i prednica tužitelja, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit prednica tužitelja konvertirala to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

22.6. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

23. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja Aneksa Ugovoru, sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Aneksa Ugovoru, sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

24. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredit denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

24.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 JR protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

24.2. Povezujući pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu JR protiv Erste Bank Hungary Zrt, za zaključiti je da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

25. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine odnosno preplata kao razlike i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu od 7.048,96 € i na ime preplate zbog uvećane glavnice iznos od 3.759,24 €. S obzirom da u ovom slučaju proizlazi djelomična ništetnost ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom od 8. listopada 2025. (list 208-213 spisa), kao stečenog bez osnove temeljem čl. 1111 ZOO-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. rujna 2005. na svaki pojedini iznos, odnosno od 1. kolovoza 2018. sukladno čl. 1115. ZOO-a odnosno čl. 29.st.1. u vezi s čl. 183. st. 1. ZOO-a po kamatnoj stopi određenoj čl. 29.st.2. ZOO-a, kako je to odlučeno kao u izreci pod VI i VII.

25.1. U odnosu na tužbeni zahtjev kako je to precizirao tužitelj podneskom od 8. listopada 2025. isti je postavljen u formi uvjetne supsidijarne objektivne alternacije, prema čl. 188.st.2. ZPP-a. No, ovaj sud ocjenjuje da se u biti ne radi o takvoj kumulaciji tužbenog zahtjeva, budući da objektivna kumulacija tužbenih zahtjeva pretpostavlja postojanje više tužbi u materijalnom smislu u povodom kojih bi se mogli voditi posebni postupci kad ne bi bile istaknute u istoj tužbi u formalnom smislu, a što u konkretnom slučaju ne bi bilo dopušteno prema pravilima o litispendenciji. Naime, u konkretnom slučaju i "glavni" i "kumulirani" tužbeni zahtjevi su zahtjevi za isplatu koji se temelje na istoj činjeničnoj i u bitnome istoj pravnoj osnovi (kojom sud nije vezan) pri čemu je "kumulirani" kao manji, sadržan u "glavnom" kao većem tužbenom zahtjevu pa bi odluka bila nerazumljiva kada bi glavni tužbeni zahtjevi bili prihvaćeni, a kumulirani, za isto razdoblje odbijen, radi čega je presuđeno kao u izreci pod X.

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovoru koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužiteljicu (potrošača), koja nije dala povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (tako odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev-1014/18 od 20.10.2021.,

Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).

26.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, podneska od 29.7.2024. i 8.10.2025. te zastupanja na ročištu 30.8.2024., 6.6.2025. i 7.11.2025. za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 300,00 €, odnosno ukupno 1.500,00 €.

26.2. Tužitelju su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 500,00 €.

26.3. Na opisani način tužitelju je dosuđen ukupni parnični trošak u iznosu od 2.000,00 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a.

26.4. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 24.7.2024. kojeg sud ocjenjuje nepotrebnim.

27. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 8. prosinca 2025.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1.Odvjetnik Petar Marković

2.Odvjetnica Petra Vatavuk