Republika Hrvatska
Općinski sud u Puli-Pola
Stalna služba u Rovinju-Rovigno
Rovinj, Obala P. Budicin 4
Posl.br. P-1027/2019-48
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
i
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužitelja FŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici u Puli, protiv tužene Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćniku Ivanu Dilberu, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 29. listopada 2025. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 08. prosinca 2025. godine
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe tužitelja iz podneska od 09. svibnja 2025. godine.
i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102237487, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14. veljače 2005. godine a koja glasi:
« U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke. »
II. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102237487, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14. veljače 2005. godine, a koja glasi:
"Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke."
pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102237487 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14. veljače 2005. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 2. koja glasi: « … tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. », u odredbi čl.7. koja glasi: « … obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. », pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana, s osnova preplaćene kamate, isplati iznos od 1.704,26 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
- na iznos od 0,01 eura od 06.06.2005 do isplate
- na iznos od 0,01 eura od 05.10.2005 do isplate
- na iznos od 0,01 eura od 04.11.2005 do isplate
- na iznos od 0,01 eura od 05.12.2005 do isplate
- na iznos od 0,01 eura od 05.01.2006 do isplate
- na iznos od 0,01 eura od 06.02.2006 do isplate
- na iznos od 0,01 eura od 04.04.2006 do isplate
- na iznos od 0,01 eura od 04.05.2006 do isplate
- na iznos od 0,01 eura od 05.06.2006 do isplate
- na iznos od 0,01 eura od 05.07.2006 do isplate
- na iznos od 0,01 eura od 04.12.2006 do isplate
- na iznos od 0,01 eura od 05.04.2007 do isplate
- na iznos od 0,01 eura od 03.08.2007 do isplate
- na iznos od 0,01 eura od 01.12.2007 do isplate
- na iznos od 29,39 eura od 01.02.2008 do isplate
- na iznos od 29,39 eura od 01.03.2008 do isplate
- na iznos od 29,38 eura od 01.04.2008 do isplate
- na iznos od 29,38 eura od 01.05.2008 do isplate
- na iznos od 29,37 eura od 01.06.2008 do isplate
- na iznos od 29,37 eura od 01.07.2008 do isplate
- na iznos od 29,36 eura od 01.08.2008 do isplate
- na iznos od 29,35 eura od 01.09.2008 do isplate
- na iznos od 29,34 eura od 01.10.2008 do isplate
- na iznos od 29,34 eura od 01.11.2008 do isplate
- na iznos od 29,34 eura od 01.12.2008 do isplate
- na iznos od 29,33 eura od 01.01.2009 do isplate
- na iznos od 29,32 eura od 06.02.2009 do isplate
- na iznos od 29,32 eura od 16.03.2009 do isplate
- na iznos od 29,30 eura od 07.04.2009 do isplate
- na iznos od 47,61 eura od 06.05.2009 do isplate
- na iznos od 47,61 eura od 05.06.2009 do isplate
- na iznos od 47,59 eura od 06.07.2009 do isplate
- na iznos od 47,57 eura od 04.08.2009 do isplate
- na iznos od 47,57 eura od 04.09.2009 do isplate
- na iznos od 47,56 eura od 05.10.2009 do isplate
- na iznos od 47,54 eura od 05.11.2009 do isplate
- na iznos od 47,53 eura od 04.12.2009 do isplate
- na iznos od 47,51 eura od 05.01.2010 do isplate
- na iznos od 47,50 eura od 05.02.2010 do isplate
- na iznos od 47,49 eura od 05.03.2010 do isplate
- na iznos od 47,48 eura od 06.04.2010 do isplate
- na iznos od 47,46 eura od 05.05.2010 do isplate
- na iznos od 47,45 eura od 04.06.2010 do isplate
- na iznos od 47,43 eura od 05.07.2010 do isplate
- na iznos od 47,41 eura od 09.08.2010 do isplate
- na iznos od 47,40 eura od 06.09.2010 do isplate
- na iznos od 47,38 eura od 06.10.2010 do isplate
- na iznos od 34,62 eura od 05.11.2010 do isplate
- na iznos od 34,60 eura od 06.12.2010 do isplate
- na iznos od 34,59 eura od 11.01.2011 do isplate
- na iznos od 34,57 eura od 07.02.2011 do isplate
- na iznos od 34,55 eura od 07.03.2011 do isplate
- na iznos od 34,54 eura od 06.04.2011 do isplate
- na iznos od 34,52 eura od 09.05.2011 do isplate
- na iznos od 19,38 eura od 07.06.2011 do isplate
- na iznos od 19,37 eura od 06.07.2011 do isplate
- na iznos od 19,35 eura od 04.08.2011 do isplate
- na iznos od 19,35 eura od 06.09.2011 do isplate
- na iznos od 19,33 eura od 06.10.2011 do isplate
- na iznos od 1,83 eura od 07.11.2011 do isplate
- na iznos od 1,83 eura od 06.12.2011 do isplate
- na iznos od 1,83 eura od 09.01.2012 do isplate
- na iznos od 1,82 eura od 08.02.2012 do isplate
- na iznos od 1,81 eura od 06.03.2012 do isplate
- na iznos od 1,81 eura od 06.04.2012 do isplate
- na iznos od 1,81 eura od 08.05.2012 do isplate
- na iznos od 1,81 eura od 06.06.2012 do isplate
- na iznos od 1,80 eura od 06.07.2012 do isplate
- na iznos od 1,80 eura od 07.08.2012 do isplate
- na iznos od 1,80 eura od 05.09.2012 do isplate
- na iznos od 1,80 eura od 09.10.2012 do isplate
- na iznos od 1,78 eura od 08.11.2012 do isplate
- na iznos od 1,78 eura od 10.12.2012 do isplate
- na iznos od 1,78 eura od 14.01.2013 do isplate
- na iznos od 1,78 eura od 08.02.2013 do isplate
- na iznos od 1,78 eura od 12.03.2013 do isplate
- na iznos od 1,77 eura od 08.04.2013 do isplate
- na iznos od 1,77 eura od 07.05.2013 do isplate
- na iznos od 1,76 eura od 06.06.2013 do isplate
- na iznos od 1,76 eura od 08.07.2013 do isplate
- na iznos od 1,76 eura od 07.08.2013 do isplate
- na iznos od 1,75 eura od 06.09.2013 do isplate
- na iznos od 1,74 eura od 07.10.2013 do isplate
- na iznos od 1,74 eura od 11.11.2013 do isplate
- na iznos od 1,74 eura od 10.12.2013 do isplate
- na iznos od 1,74 eura od 10.01.2014 do isplate
- na iznos od 1,12 eura od 07.02.2014 do isplate
- na iznos od 1,11 eura od 11.03.2014 do isplate
- na iznos od 1,11 eura od 07.04.2014 do isplate
- na iznos od 1,11 eura od 07.05.2014 do isplate
- na iznos od 1,11 eura od 06.06.2014 do isplate
- na iznos od 1,10 eura od 07.07.2014 do isplate
- na iznos od 1,10 eura od 07.08.2014 do isplate
- na iznos od 1,10 eura od 10.09.2014 do isplate
- na iznos od 1,09 eura od 21.10.2014 do isplate
- na iznos od 1,09 eura od 12.11.2014 do isplate
- na iznos od 1,09 eura od 12.12.2014 do isplate
- na iznos od 1,09 eura od 13.01.2015 do isplate
- na iznos od 1,08 eura od 13.02.2015 do isplate
- na iznos od 1,08 eura od 16.03.2015 do isplate
- na iznos od 1,08 eura od 13.04.2015 do isplate
- na iznos od 1,08 eura od 11.05.2015 do isplate
- na iznos od 1,07 eura od 09.06.2015 do isplate
- na iznos od 1,07 eura od 13.07.2015 do isplate
- na iznos od 1,06 eura od 18.08.2015 do isplate
- na iznos od 1,06 eura od 15.09.2015 do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. godine (NN 72/02), za period od 01. siječnja 2008. godine do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana, s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 5.928,89 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
- na iznos od 2,82 eura od 01.11.2008 do isplate
- na iznos od 6,93 eura od 01.01.2009 do isplate
- na iznos od 9,79 eura od 06.02.2009 do isplate
- na iznos od 1,95 eura od 07.04.2009 do isplate
- na iznos od 3,55 eura od 06.05.2009 do isplate
- na iznos od 0,80 eura od 05.06.2009 do isplate
- na iznos od 4,41 eura od 05.01.2010 do isplate
- na iznos od 10,57 eura od 05.02.2010 do isplate
- na iznos od 9,81 eura od 05.03.2010 do isplate
- na iznos od 18,42 eura od 06.04.2010 do isplate
- na iznos od 17,83 eura od 05.05.2010 do isplate
- na iznos od 23,21 eura od 04.06.2010 do isplate
- na iznos od 41,92 eura od 05.07.2010 do isplate
- na iznos od 30,65 eura od 09.08.2010 do isplate
- na iznos od 57,04 eura od 06.09.2010 do isplate
- na iznos od 50,02 eura od 06.10.2010 do isplate
- na iznos od 38,64 eura od 05.11.2010 do isplate
- na iznos od 62,49 eura od 06.12.2010 do isplate
- na iznos od 84,99 eura od 11.01.2011 do isplate
- na iznos od 70,25 eura od 07.02.2011 do isplate
- na iznos od 68,73 eura od 07.03.2011 do isplate
- na iznos od 63,87 eura od 06.04.2011 do isplate
- na iznos od 74,98 eura od 09.05.2011 do isplate
- na iznos od 96,41 eura od 07.06.2011 do isplate
- na iznos od 92,51 eura od 06.07.2011 do isplate
- na iznos od 144,33 eura od 04.08.2011 do isplate
- na iznos od 144,93 eura od 06.09.2011 do isplate
- na iznos od 97,68 eura od 06.10.2011 do isplate
- na iznos od 96,38 eura od 07.11.2011 do isplate
- na iznos od 90,76 eura od 06.12.2011 do isplate
- na iznos od 99,47 eura od 09.01.2012 do isplate
- na iznos od 106,38 eura od 08.02.2012 do isplate
- na iznos od 106,65 eura od 06.03.2012 do isplate
- na iznos od 102,69 eura od 06.04.2012 do isplate
- na iznos od 105,23 eura od 08.05.2012 do isplate
- na iznos od 108,69 eura od 06.06.2012 do isplate
- na iznos od 103,63 eura od 06.07.2012 do isplate
- na iznos od 104,99 eura od 07.08.2012 do isplate
- na iznos od 101,81 eura od 05.09.2012 do isplate
- na iznos od 98,79 eura od 09.10.2012 do isplate
- na iznos od 104,52 eura od 08.11.2012 do isplate
- na iznos od 103,13 eura od 10.12.2012 do isplate
- na iznos od 102,53 eura od 14.01.2013 do isplate
- na iznos od 98,49 eura od 08.02.2013 do isplate
- na iznos od 95,96 eura od 12.03.2013 do isplate
- na iznos od 105,37 eura od 08.04.2013 do isplate
- na iznos od 98,38 eura od 07.05.2013 do isplate
- na iznos od 91,77 eura od 06.06.2013 do isplate
- na iznos od 90,17 eura od 08.07.2013 do isplate
- na iznos od 93,73 eura od 07.08.2013 do isplate
- na iznos od 94,83 eura od 06.09.2013 do isplate
- na iznos od 102,04 eura od 07.10.2013 do isplate
- na iznos od 100,71 eura od 11.11.2013 do isplate
- na iznos od 103,33 eura od 10.12.2013 do isplate
- na iznos od 98,32 eura od 10.01.2014 do isplate
- na iznos od 89,67 eura od 07.02.2014 do isplate
- na iznos od 91,23 eura od 11.03.2014 do isplate
- na iznos od 89,02 eura od 07.04.2014 do isplate
- na iznos od 88,57 eura od 07.05.2014 do isplate
- na iznos od 86,20 eura od 06.06.2014 do isplate
- na iznos od 88,17 eura od 07.07.2014 do isplate
- na iznos od 91,19 eura od 07.08.2014 do isplate
- na iznos od 93,61 eura od 10.09.2014 do isplate
- na iznos od 95,56 eura od 21.10.2014 do isplate
- na iznos od 96,99 eura od 12.11.2014 do isplate
- na iznos od 97,48 eura od 12.12.2014 do isplate
- na iznos od 98,12 eura od 13.01.2015 do isplate
- na iznos od 98,10 eura od 13.02.2015 do isplate
- na iznos od 98,10 eura od 16.03.2015 do isplate
- na iznos od 98,10 eura od 13.04.2015 do isplate
- na iznos od 98,10 eura od 11.05.2015 do isplate
- na iznos od 98,10 eura od 09.06.2015 do isplate
- na iznos od 98,10 eura od 13.07.2015 do isplate
- na iznos od 98,10 eura od 18.08.2015 do isplate
- na iznos od 98,10 eura od 15.09.2015 do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05) za period do 31. srpnja 2015. godine, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 7.968,51 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
VII. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Utvrđuje se ništetnim Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5102237487 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 16. veljače 2016. godine."
VIII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 6.592,40 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Dana 11. lipnja 2019. godine kod ovoga suda tužitelj podnosi tužbu zaprimljenu pod posl.br. P-1027/2019 protiv tužene radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora o kreditu sklopljenog dana 14. veljače 2005. godine i njegovog Aneksa broj 1 sklopljenog dana 16. veljače 2016. godine uz isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi.
1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:
- da su dana 14. veljače 2005. godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102237487, kojim ugovorom je tuženica odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 104.200,00 CHF;
- da ugovor sadrži ugovorenu odredbu o mjesnoj nenadležnosti suda prema sjedištu Banke, a koja odredba je po ocijeni tužitelja nepoštena i ništetna;
- da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka;
- da parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nenadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nenadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u Ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženice;
- da sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvariti sudskim putem;
- da je iz samog Ugovora razvidno da je ugovor zaključen u [adresa];
- da Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika;
- da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate;
- da se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta;
- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača;
- da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, pa obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužiteljica stoga predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke;
- da obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom;
- da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženica propustila tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;
- da je na dan sklapanja predmetnog ugovora (14. veljače 2005. godine) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi banke iznosio 4,8115, a od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno da se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja;
- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne;
- da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka;
- da obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka;
- da su se temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. godine sklapali Aneksi/Dodaci uz osnovni ugovor o kreditu;
- da je Aneksima/Dodacima provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima što je za korisnika kredita to je značilo da se od zaključenja Aneksa/Dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u euru;
- da ništetnost ugovornih odredbi djeluje ex tunc dakle, od trenutaka kada je ugovor sklopljen, stoga da se ima smatrati da te ništetne ugovorne odredbe nisu niti sklopljene, tj. da pravno uopće ne postoje, a to nadalje znači da u trenutku sklapanja Aneksa/Dodatka, u osnovnim ugovorima o kreditu valuta švicarskog franka više nije postojala, čime nestaje glavni razlog za sklapanja Aneksa/Dodatka – da krediti s valutnom klauzulom u CHF valuti konverzijom postanu krediti s valutnom klauzulom u euru;
- da iz svega navedenog razvidno je da ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka, povlači sa sobom i ništetnost cijelog Aneksa/Dodatka;
- da su tužitelj i tuženik zaključili Aneks broj 1 uz Ugovoru o kreditu broj: 5102237487 dana 16. veljače 2016. godine, kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima;
- da je u odredbi čl. 5.2. Aneksa navedeno da nakon konverzije preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 56.941,44 eura, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 434.463,19 kuna (prema tečaju EUR na dan 30. rujna 2015. godine koji je iznosio 7,63);
- da je u odredbi čl. 5.3. Aneksa utvrđen manjak u iznosu od 3.662,81 eura;
- da obzirom su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka (a ništetnost djeluje ex tunc), na dan 30. rujna 2015. godine prema početnom otplatnom planu preostala neotplaćena glavnica kredita iznosila 83.270,03 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti (primjenom tečaja koji je bio važeći na dan zaključenja ugovora - 4.8115) iznosi 400.653,75 kuna, dakle preostala neotplaćena glavnica kredita znatno je manja nego što je prikazano u Aneksu ugovora;
- da obzirom ništetnost ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu djeluje od trenutka kada je ugovor sklopljen, te da u trenutku sklapanja predmetnog dodatka valuta švicarskog franka u osnovnom ugovoru o kreditu više nije postojala, da je u dodatku ugovora o kreditu netočno prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, a koji iznos predstavlja bitan sastojak Aneksa ugovora, stoga predmetni Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu u cijelosti da je ništetan;
- kako bi tužitelj ostvario pravo na punu restituciju svih neosnovano uplaćenih iznosa i nakon zaključenja predmetnog Aneksa, isti postavlja zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog Aneksa ugovora o kreditu.
- da je rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili Dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, što ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju - pravo na povrat novčanog iznosa;
- da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine te posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke;
- da su sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača);
- da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila;
- da se prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi HNB-a - 4,8115, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora;
- da obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja, ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, a što povlači za sobom i ništetnost samog Aneksa/Dodatka, tužitelj smatra da je predmetni kredit znatno preplatio za iznos od 50.129,04 kuna i na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja da mu pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.
1.2. Slijedom svega naprijed navedenog tužitelj predlaže da sud nakon što provede dokazni postupak usvoji tužbeni zahtjev to utvrdi djelomičnu ništetnost ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope te odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHF iz osnovnog ugovora sklopljenog 14. veljače 2005. godine. Nadalje, da utvrdi da je ništetan i Aneks broj 1 ugovora o kreditu od 16. veljače 2016. godine (konverzija), uz nalaganje tuženoj da isplati stečeno bez osnove po tim ništetnim ugovornim odredbama i sve prema utvrđenoj preplati iz provedenog financijskog vještačenja i u iznosima mjesečnih anuiteta iz podneska od 09. svibnja 2025. godine (list 580-585).
2. Tužena u odgovoru na tužbu od 04. travnja 2020. godine (list 70-94) osporava navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti ističući: prigovor mjesne nenadležnosti, prigovor zastare i prigovor radi prijeboja, a sve uz sljedeće navode:
- da su odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu sklopljenog 14. veljače 2005. godine za slučaj spora stranke ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke čime su ugovorne strane potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP-a;
- da je sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom, ovdje istovjetan, pa je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci;
- da su neosnovani navodi tužitelja da bi se odredba o prorogaciji nadležnosti imala smatrati nepoštenom, pa time i ništetnom to u svezi toga ističe da je stajalište sudske prakse da sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka odlučivati o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje nepoštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost;
- da su Aneksom Ugovora o kreditu sklopljenog 16. veljače 2016. godine parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;
- da je Aneksom promijenjena ugovorna valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu, a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora;
- da je tužena prethodno sklapanju Aneksa dostavila tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine, stoga da je potpisivanju Aneksa, sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i da su sukladno odredbi čl. 19.c toč. 4. ZID ZPK prilikom konverzije kredita uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF i pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate, a sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 3. ZID ZPK;
- da je tuženica prilikom konverzije početno utvrđeni otplatni plan ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenila novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog ugovora o kreditu u CHF imale utjecaja na izmjenu početno utvrđenog otplatnom plana i anuiteta odnosno nesporno je da je tužena prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatila i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita;
- da je tužena bila u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženicom, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, no isti je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženom;
- da je konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK te su prilikom samog postupka konverzije sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju priznate i uračunate odnosno uzete u obzir;
- da su odluke Vrhovnog suda RH od 03. rujna 2019. godine posl.br. Rev-2221/18, a kojom je potvrđena odluka VTS RH broj Pž-663/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su banke, pa tako i tužena, povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF nepravilne i nezakonite;
- da je sam VTS RH istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi, a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu;
- da slijedom naprijed navedenog u ovom postupku je potrebno utvrditi da li u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (CHF) za njegove kredite obveze;
- da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, na koji način je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kome se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i to putem reklamnog materijala kao i oglasima ;
- da su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručavani podaci u kojima se decidirano objašnjava pojam valutne klauzule te promjene tečaja stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita te da je osim toga svakodnevno u poslovnicama Banke moguće provjeriti i tečaj određene stane valute, a iste informacije da je tužitelj mogao dobiti i na besplatnom info telefonu banke ili na internet stranici banke;
- da tužena nije ostvarila niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF;
- da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima u svjetskoj ekonomiji i ni jedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu, pa je neživotno i nelogično da tužitelj nije znao za rizik;
- da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest opće prihvaćen od svih subjekata u društvu stoga svaka osoba pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute u odnosu na bilo koju stranu valutu jer je riječ o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu;
- da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojim se glavnica ugovora veže uz valutu CHF bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike u duhu zaštite potrošača, ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu već suprotno tome ona je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tužitelj kune u odnosu na CHF podložan promjenama;
- da u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženica ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršila sukladno tada važećim pozitivnim propisima po propisanoj metodologiji;
- da je tužena prije donošenja ZID ZPK (NN 112/12 i 143/13) bila u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstva javnog informiranja ili na odgovarajući način, odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 318) (NN 117/08) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego se nova stopa počinje primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan što je tužena u ovoj stvari uredno činila;
- da se tužena međutim radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodila i Direktivom Vijeća Europske zajednice 93/137EEZ od 05. travnja 1993. godine koja u prilogu sadrži tzv. "sivu listu" od 19 ugovornih odredaba koje bi se mogla smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbi čl. 97. ZZP-a;
- da je jedan od osnovnih ciljeva Direktivne 93/13/EEZ da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijanje odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora;
- da kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, tužena ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu, pa neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, da to ne znači da ih sud treba zanemariti, te da prema njima postupanje tužene nije nepošteno;
- da nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa jer su parnične stranke jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac;
- da tužena spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tužena ikakvu štetu prouzročila;
- da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 01. siječnja 2014. godine (NN 143/13) jer je njome tužena bila u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se uračunava ugovorna kamata, a kojom metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna mreža te razdoblje promjene kamatnih stopa kojoj obvezi je tužena udovoljila;
- da je ZID ZPK (NN 143/13) i na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl. 11.a st. 5. kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega;
- da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (4,99%) slijedom čega podnošenjem ove tužbe se tužitelj odrekao uživati blagodati odredbe čl. 11. st. 5. ZPK i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita;
- da je tužena istakla prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari kako se primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s čl. 230. ZOO-a;
- da je tužena istakla i prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 6.921,60 kuna (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) kao i s osnove razlike u depozitu koji je u trenutku kada je uplaćena partija kredita iznosio 18.327,33 kuna više nego u trenutku kada je uplaćen na partiju depozita;
- da ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tužena izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kao i razlike u depozitu i to u iznosu od 25.248,93 kuna uz pripadajuću zateznu kamatu prema svakomjesečnom izračunatom preplatom od travnja 2005. godine do rujna 2018. godine, na pojedine iznose prema specifikaciji (list 90-91);
- da tužena ima protutražbinu prema tužitelju i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim zahtjeva utvrđenje ništetnom odredbe o načinu promjene kamatne stope s obzirom bi se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,99% u kojem slučaju tužitelj više ne bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom i to tražbinom u iznosu od 2.501,06 CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose prema specifikaciji lista 92.
2.1. Slijedom svega navedenog predloženo je sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.
3. Tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu podneskom od 28. travnja 2020. godine (list 235-253) slijedećim navodima:
- da glede prigovorene mjesne nadležnosti ovoga suda tužitelj opetovano ukazuje da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka pa između ostalog da parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika;
- da sporna ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem;
- da je prebivalište tužitelja u [adresa], te bi tužitelj vođenjem parničnog postupka pred sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima i to prije svega putnih troškova koji se odnose na odlaske u Rijeku i dodatnog ulaganja vremena, dok tuženik takve troškove ne bi imao s obzirom da ima sjedište u [adresa] iako valja imati na umu i to da tuženik ima svoju poslovnicu u [adresa], u kojem gradu je predmetni ugovor i zaključen;
- da odredba čl.19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju jasno navodi da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište;
- da je u presudi suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
- da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj klauzuli o kojoj se nije pregovaralo, već je odredba čl.16.7. predmetnog ugovora unaprijed formulirana od strane tuženika kao odredba formuliranog standardnog ugovora, pa su time ispunjene pretpostavke iz čl.81. i 82. ZZP-a, te je navedena odredba nepoštena i ništetna;
- da je i na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održan dana 05. studenoga 2020. godine usvojen sljedeći zaključak (citat): „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti “;
- da je sud vezan za utvrđenje iz kolektivnih presuda na koje se tužitelj poziva i da iste imaju direktan učinak i za sudove u posebnim postupcima koji se vode radi ostvarenja prava potrošača za naknadu koji se mogu pozvati na ta utvrđenja iz pravomoćnih presuda kojima je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbu iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Kondemnatorni tužbeni zahtjev da se temelji na institutu ništetnosti i obvezi kako bi se ostvarila svrha ništetnosti;
- da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija tužitelju, a činjenica da je sklopljen Aneks ugovoru nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje preplatu po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, a sve kako konverzijom ništetan ugovor ili ništetna ugovorna odredba ne mogu konvalidirati;
- da se tužitelj poziva na brojne odluke nacionalnih sudova, ali i na presude suda EU i to konkretno na predmet broj C-118/17 u predmetu F protiv Erste bank Hungary, u kojoj se izričito navodi da zakonska intervencija u ugovorni odnos ne može imati za učinak smanjenu zaštitu koja je zajamčena potrošačima;
- da se ukazuje da u trenutku konverzije kredita još nije bila pravomoćna odluka o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti što da je moglo utjecati i na samu konverziju koja je provedena prije toga, imajući u vidu da je banka u obračun uzela i sve promjene kamatnih stopa a koje su bile donesene jednostrano od strane banke, na koji način banka ponovno ne uvažava interese potrošača i ponovno ne postupa kao svjestan gospodarstvenik;
- da tužitelj ukazuje na sve propuste tužene prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu kada nije prenijela tužitelju kao potrošaču sve bitne informacije da bi ona mogla procijeniti ekonomske posljedice koje iz njega mogu proizići odnosno nije ukazala na dodatne rizike kod valutne klauzule u švicarskim francima, a sve kako su banke znale i bile svjesne koji su specifični rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u CHF;
- da se kondemnatorni tužbeni zahtjev temelji na institutu ništetnosti i obvezi restitucije, pa radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora;
- da se u odnosu na prigovor zastare ukazuje na neosnovanost istog pozivom na odredbu čl. 323. i 328. ZOO-a pri čemu navodi da je cilj ništetnosti da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije);
- da se u pogledu Aneksa Ugovora o kreditu ističe kako je sukladno odredbi čl. 282. ZOO-a između stranaka došlo do nesporazuma obzirom su stranke vjerovale da su u svemu suglasne, no da je među njima stvarno postojao nesporazum o bitnim sastojcima ugovora;
- da u trenutku sklapanja Aneksa, u osnovnom Ugovoru o kreditu valuta CHF više nije postojala, a osim toga da je u Aneksu netočno prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, a koji iznos predstavlja bitan sastojak predmetnog Aneksa;
- da se osporava tužiteljeva visina istaknutih prigovora radi prijeboja i ističe prigovor zastare obzirom da tuženik kao banka nije potrošač, stoga se na istoga ne može primijeniti prekid tijeka zastare iz kolektivnog spora prema Trgovačkim sudom, osim što tužena kao nesavjesna i nepoštena ugovorna strana nema pravo na zatezne zakonske kamate;
- da ukoliko bi sud prihvatio da postoji potraživanje tužene prema tužitelju, tada bi se radilo o tražbini koja je nastala namjernim prouzročenjem štete, a koja tražbina ne može prestati prijebojem (odredba čl. 200. ZOO-a);
- da tužena pokušava zakonsko fiksiranje kamatne stope na 3,23% prikazati kao nekakvu restituciju tužitelju u razdoblju otplate kredita po toj kamatnoj stopi međutim, da time tužitelju nije ništa vraćeno jer je i dalje otplaćivao kredit i cijenu za njega - kamatu, samo po stopi koja je određena intervencijom zakonodavca;
- da je i uz ovakvu kamatnu stopu tužitelj i dalje preplatio svoj kredit budući da se ista obračunava na uvećanu glavnicu pa je neosnovano traženje tužene da sud utvrdi postojanje tražbine prema tužitelju u iznosu od 2.501,06 CHF, pa istaknuti prigovor prijeboja valja odbiti kao neosnovan;
- da konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa ugovoru o kreditu nije od značaja za tužbeni zahtjev kako ga je tužitelj postavio jer se odredbama ZID ZPK, a niti Dodatkom/Aneksom ne spominje na koji način bi se trebala riješiti ništetnost tih odredbi koje se tiču CHF valute i jednostranog mijenjanja kamatne stope dakle, da Dodatkom/Aneksom nisu konačno razriješeni odnosi ugovornih strana;
- da tužitelj smatra da je predmetni kredit u razdoblju od 30. rujna 2015. godine preplatio za iznos od 55.831,41 kuna i da na svaki pojedino utvrđen iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate;
- da je Aneksom navedeno da preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 56.941,44 eura ili u kunskoj protuvrijednosti 434.463,19 kuna (prema tečaju EUR na dan 30. rujna 2015. godine koji iznosi 7,63);
- da je Aneksom utvrđen manjak u iznosu od 3.662,81 eura te je utvrđeno da preostali dug korisnika kredita prema banci iznosi 59.888,85 eura ili u kunskoj protuvrijednosti 456.951,93 kuna (prema tečaju EUR na dan 30 rujna 2015. godine koji iznosi 7,63);
- da obzirom su ništetne ugovorne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF, na dan 30. rujna 2015. godine prema početnom otplatnom planu preostala glavnica kredita iznosila je 83.270,03 CHF ili u kunskoj protuvrijednosti 401.778,23 kuna;
- da je na dan 16. veljače 2016. godine razlika između preostalog duga po Aneksu broj 1 i glavnice kredita po početnom otplatnom planu iznosila 55.173,70 kuna što znači da sklapanjem Aneksa tužitelj nije u cijelosti obeštećen glede preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju pa kod konverzije dolazi do razlike u glavnici, a koja nije uzeta u obzir kod sklapanja Aneksa.
3.1. Slijedom svega naprijed navedenog, u tome podnesku tužitelj pored istovjetnih deklaratornih zahtjeva iz točke I., II. i III. tužbe, precizira glavni kondemnatorni zahtjev u točkama IV. i V. (ranije točka V. tužbe) tražbinom iznosa od 55.831,41 kuna uz pripadajuće zatezne kamate na svakomjesečne utvrđene preplate do isplate (točka IV), te tražbinu u iznosu od 55.173,70 kuna na ime razlike glavnice (točka V. tužbe, list 248-252). Dakle, ovim podneskom tužitelj odustaje od utvrđenja ništetnim Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile dana 16. veljače 2016. godine (ranija točka IV. tužbe).
3.2. Kao podredni zahtjev, ukoliko sud ne bi prihvatio glavni kondemnatorni zahtjev iz nove točke V. tužbe (razlika glavnice) tada tužitelj (pored razlike mjesečnih anuiteta iz točke IV. tužbe koja obuhvaća period od zaključenja osnovnog Ugovora do zaključenja Aneksa) potražuje razliku mjesečnih anuiteta za period nakon zaključenja Aneksa ugovora pa nadalje i to kako precizirano u podrednom zahtjevu točke V. kojom potražuje isplatu iznosa od 10.596,10 kuna zajedno s pripadajućom kamatom od svakomjesečne razlike anuiteta do isplate (list 252-253).
4. Podneskom od 14. svibnja 2020. godine tužena se očituje na prednje navode tužitelja (list 255-269) u kojemu ustraje kod svog prigovora mjesne nenadležnosti, a u odnosu na povučeni dio tužbe koja se odnosi na utvrđenje ništetnim Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija tužena se tome izričito protivi i zahtjeva donošenje meritorne odluke po tom pitanju. Nadalje, ističe da je tužitelj podneskom od 28. travnja 2020. godine i preinačio tužbu i to na način da postavlja tužbeni zahtjev kojim zahtjeva isplatu razlike u glavnici nakon provedene konverzije. Tuženik se u odnosu na ovu preinaku protivi i predlaže sudu da utvrdi da preinaka nije dopuštena.
4.1. Glede provedene konverzije tužena inzistira na stanovištu da su tim Aneksom parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja da je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vrhovni sud Republike Hrvatske da je u oglednom postupku Gos-1/2019 dana 04. ožujka 2020. godine odgovorio na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava odnosno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, da VSRH zauzima jasno pravno stanovište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. Dodatka/Aneksa, ili Ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZID ZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Nadalje da VSRH navodi i da je ZID ZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tužena bila u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno, tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima pa je stoga Sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZID ZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. VSRH da zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR, imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve, ali ipak samo pod uvjetom da ističu ove razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo iz razloga općeg prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZID ZPK/15. Stav je tužene da u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZID ZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, a koji je odnos naknadno uređen Sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovu među strankama.
4.2. U odnosu na zastaru tužena ističe da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio pod navodno uvećanim anuitetima, a sve u smislu čl. 118. ZZP, a u svezi čl. 230. ZOO. Tužena ukazuje da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari s obzirom na okolnost da je predmeta tužba podnesena 11. lipnja 2019. godine, stoga da je prošlo više od tri godine od plaćanja koje je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. Što se tiče prekida postupka, stav je tužene da je potraživanje tužitelja zastarjelo jer je isti mogao i bio dužan, neovisno od kolektivnog spora, u zastarnim rokovima pokrenuti postupak za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora te ostvariti zahtjev za naknadu štete u tom postupku, čime je isključivo tužitelj, a ne treća osoba, jedini mogao prekinuti tijek zastare (čl. 241. ZOO). Podredno i opreza radi, pod uvjetom da sud smatra da je došlo do prekida zastare navodnog potraživanja tužitelja uslijed podnošenja tužbe u parničnom postupku po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač protiv 8 banaka, tužena ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta nego slijedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita (dakle od 14. lipnja 2014. godine, odnosno od 15. lipnja 2018. godine).
4.3. Glede navoda tužitelja da bi naslovni sud bio vezan utvrđenjima iz kolektivnog postupka vezano uz valutnu klauzulu tužena ukazuje da je i sam VSRH istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke budući je on sam ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi, a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, za vrijeme i nakon sklapanja ugovora o kreditu.
4.4. Konačno, tužena ustraje kod svojih prigovora radi prijeboja ističući da je istaknuti prigovor uvjetni procesno pravni prigovor kojim tužena ne tvrdi da je tužiteljeva tražbina postojala i li da postoji, nego tužena ističe uvjetno postojanje svoje tražbine, ukoliko sud ocijeni osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, te u tom slučaju tužena ustraje na prijedlogu da sud utvrdi osnovanim prijedlog za vraćanje tih tražbina.
5. Podneskom od 20. studenoga 2020. godine (list 325-332) tužitelj se očitovao na navode iz podneska tužene ponavljajući u suštini svoja shvaćanja da ZID ZPK/15, a niti Aneks ugovora nisu razriješili pitanje ništetnosti odredbi koje se tiču tečaja CHF valute i jednostranog mijenjanja kamatne stope, a niti da je to učinila odluka VSRH R1/2019, jer se tom odlukom nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača kod sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu pa do dana sklapanja konverzije. Aneksom ugovora o kreditu od 16. veljače 2016. godine ugovorne stranke da nisu uredile svoj odnos pro futuro, odnosno tek od sklapanja Aneksa tužitelj svoj kredit otplaćuje u EUR valuti u kunskoj protuvrijednosti uz primjenu EURLIBOR-a kojim se definira promjenjivost kamatne stope za ubuduće. U razdoblju zaključenja osnovnog ugovora, pa do sklapanja Dodatka kojim se provela konverzija, da je tužitelj svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tužena kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.
5.1. Glede pitanja pravnog interesa potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredit s EUR valutom, da je raspravio VSRH u odluci Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, kojom odlukom je utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem ZID ZPK zaključili dodatak ugovora o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, nisu izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju - pravo na povrat novčanog iznosa.
5.2. Tužitelj ukazuje na konkretne primjenjive presude suda EU i to prije svega na broj C-118/17 za koju odluku tužena navodi da nije primjenjiva u konkretnom slučaju, navodeći da je razlika između mađarskog i hrvatskog zakona samo u tome što je kod nas konverzija bila opcija za potrošača, no unatoč razlici u utvrđenju iz navedenog predmeta, značajno je i za naše područje. Naime, ističe da je sud EU u toj odluci izričito naveo da zakonska intervencija u ugovorni odnos ne može imati utjecaj na smanjenu zaštitu koja je zajamčena potrošačima, što znači da u svakom pojedinačnom slučaju Sud mora voditi računa što je u interesu potrošača te u situaciji kada su određene odredbe ugovora ništetne, pravo na potpunu restituciju neminovno je pravo svakog potrošača, koje pravo mu se ne smije umanjiti, ograničiti niti oduzeti. Tužitelj konačno ističe i odluku suda EU u predmetu C-452/18, gdje navodi kako odredba ugovora koja je utvrđena kao nepoštena može biti predmet ugovora o obnovi između stranaka i kada se potrošač odrekne učinka do kojeg bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, a što da treba provjeriti nacionalni sud.
5.3. Slijedom navedenog, a kako je nesporno za tužitelja da konverzijom kredita nije za njega ostvarena potpuna restitucija, osnovno je njegovo pravo da se u ovoj pravnoj stvari prizna pravo na punu potpunu restituciju jer kada se njemu i sličnima koji su konvertirali kredite to pravo ne bi priznao tada bi se stvorila neravnoteža u odnosu na korisnike koji su svoj kredit otplatili u CHF valuti.
5.4. U odnosu na protivljenje tužene objektivnoj preinaci tužbe ističe da je neosnovano jer je to prije zaključenja prethodnog postupka i dopušteno, sukladno načelu svrsishodnosti i ekonomičnosti postupanja, jer u konkretnom slučaju ne radi se o promjeni istovjetnosti tužbenog zahtjeva iz razloga što tužitelj i dalje potražuje svoju novčanu tražbinu zbog istih razloga ništetnosti ugovornih odredbi, pa se predlaže sudu sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a preinaku dopustiti.
5.5. Glede istaknutog prigovora zastare na preinačeni dio, tužitelj ukazuje na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine.
5.6. Glede prigovora tužene da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, ukazuje se da je tužena nesavjesna ugovorna strana pa u tom slučaju mora platiti zatezne kamate računajući od dana kada je neosnovano stekla svaki pojedinačni iznos, a svako drugo tumačenje da bi bilo protivno institutu ništetnosti i pozitivnim pravnim propisima.
5.7. Konačno, tužitelj osporava i visinu prigovora radi prijeboja to ističe prigovor zastare obzirom da tužena nije potrošač stoga da se na istu ne može primijeniti prekid tijeka zastare iz kolektivnog spora uz činjenicu da je tužena i nesavjesna ugovorna strana pa da nema pravo ni na zatezne zakonske kamate.
6. Podneskom od 23. studenoga 2020. godine (list 333-345) tužena reagira na podnesak tužitelja od 20. studenoga 2020. godine, ukazujući da tužiteljevom viđenje i tumačenje presuda suda EU ne odgovaraju onome što se stvarno navodi u tim presudama već suprotno tome da primjenjujući stav suda EU na konkretni slučaj iz predmeta C-118/17, proizlazi da konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZID ZPK/15, isključenja od ispitivanja poštenosti i nepoštenosti, stoga su svi učinci konverzije isključeni iz Direktive, pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tužena u tom podnesku ukazuje na rješidbe iz presuda suda EU u predmetu C-452/18, C-118/17 kao i odluku VSRH broj Rev-18/2018 i konačno opetovano na odluku VSRH u oglednom sporu broj Gos-1/2019, koje su odlučne u smislu da iz njih proizlaze pravna stajališta koja su primjenjiva i na ovaj konkretan slučaj odnosno: 1) Aneks ugovora o kreditu zaključen između stranaka, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samog početka i valjan je; 2) Aneksom ugovora o kreditu stvorena je n ova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; 3) tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrditi ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove i 4) tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka kreditnog odnosa, te ga s toga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.
6.1. Tužena i dalje osporava tijek zateznih kamata i ustraje kod prigovora zastare ne prihvaćajući recentni stav Vrhovnog suda RH iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tužena ostaje kod istaknutog prigovora zastare i stava da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, a sve kako je i ranije navedeno u odgovoru na tužbu u smislu odredbe čl. 118. ZZP-a, a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. Stoga uzimajući u obzir da je tužitelj utužio razdoblje od 05. travnja 2005. godine pa do 16. veljače 2016. godine, tuženik ističe da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari s obzirom na okolnost da je predmetna tužba podnesena 11. lipnja 2019. godine. Glede pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH ističe se na nije obrazloženo niti je iz istog jasno na koje bi se točno situacije odnosilo.
7. Rješenjem posl.br. P-1027/2019-16 od 28. travnja 2021. godine određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja postupka kojeg je Vrhovni sud RH pokrenuo pred sudom EU pod brojem C-474/20, odnosno do pravomoćnog okončanja postupka kojeg je Općinski Građanski sud u Zagrebu pokrenuo pred sudom EU pod brojem C-567/20.
7.1. Rješenjem Županijskog suda u Šibeniku posl.br. Gž-5674/2021 od 24. lipnja 2021. godine odbijena je žalba tužene i potvrđeno rješenje o prekidu postupka ovoga suda od 28. travnja 2021. godine.
7.2. Prekinuti postupak je nastavljen kada su otpali razlozi određeni za prekid rješenjem od 06. lipnja 2022. godine.
8. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:
- čitanjem ugovora o kreditu od 14. veljače 2005. godine (list 7-12);
- uvidom u plan otplate (list 13-15, 33-35, 37-38, 40-41, 43-44, 47-48);
- čitanjem Sporazuma o osiguranju novčane tražbine (list 16-18);
- čitanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu (list 19-23);
- čitanjem Aneksa broj 1 Sporazuma o osiguranju novčane tražbine (list 28-29);
- čitanjem obavijesti o povećanju i promjeni kamatne stope (list 30-33, 36, 39, 42, 45- 46, 227);
- uvidom u pregled prometa po partiji kredita (list 49-60);
- uvidom u izračun konverzije kredita (list 119-129);
- uvidom u prihvat izračuna konverzije (130-131);
- uvidom u propagandni materijal tužene o kreditima i uvjetima kredita u CHF (list 163-226);
- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka Goranke Šmer Maraš, dipl. oec. (list 538-570).
- saslušanjem tužitelja na ročištu od 03. veljače 2023. godine (list 513-514);
- saslušanjem svjedoka FŠP na ročištu od 30. ožujka 2023. godine (list 521-522);
- saslušanjem vještakinje Goranke Šmer Maraš, dipl. oec. na ročištu od 29. listopada 2025. godine (list 833-834).
9. Tužbeni zahtjevi tužitelja iz točaka I., II. i III. (tužbe i istovjetno u podnesku od 09. svibnja 2025. godine) i glavni kondemnatorni zahtjevi tužitelja iz točaka IV., V. i VI. tužbe (iz podneska od 09. svibnja 2025. godine) su osnovani.
9.1. Tužbeni zahtjev tužitelja (deklaratorni) iz točke IV. tužbe je neosnovan.
10. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti, ništetnosti dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 14. veljače 2005. godine između stranaka u postupku, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke te restitucijski zahtjev isplate po osnovi ništetnih odredbi.
10.1. Predmet tužbe je i utvrđenje ništetnosti Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu koji su stranke zaključile dana 16. veljače 2016. godine, a sve kako je tužitelj povukao taj zahtjev, a tužena se povlačenju protivila (podnesak od 14. svibnja 2020. godine, list 257) o čemu je sud meritorno odlučio kao u točki VII. ove presude.
11. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102237487 dana 14. veljače 2005. godine, a solemniziran dana 28. veljače 2005. godine kod javnog bilježnika Davora Dušića pod brojem ovjere OU-158/05, radi kupnje nekretnine (stambeni kredit) za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 104.200,00 CHF sa rokom otplate 360 jednakih mjesečnih anuiteta i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,99% godišnje;
- da se kamatna stopa mijenjala od početno ugovorene 4,99% u više navrata;
- da su ugovorne stranke temeljem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102237487, dana 16. veljače 2016. godine provele konverziju osnovnog kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s datumom valute na dan 30. rujna 2015. godine, u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015);
- da je u provedenoj konverziji na dan 30. rujna 2015. godine utvrđena nedospjela glavnica kredita u iznosu od 59.941,44 eura i manjak u iznosu od 3.662,81 eura.
12. Sporno je među parničnim strankama:
- mjesna nadležnost ovoga suda;
- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine;
- da li se predmetni Ugovor o kreditu nakon zaključenja Aneksa broj 1 tome Ugovoru primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora nepoštene i ništetne;
- da li je ništetan Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile dana 16. veljače 2016. godine;
- da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe nakon konverzije i koji mu iznos obeštećenja pripada;
- da li je osnovan prigovor zastare.
13. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.
13.1. U odnosu na mjesnu nadležnost nije sporno da su ugovorne strane odredbom čl. 14. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorile za eventualne sporove iz tog ugovora nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. S obzirom na ugovorenu mjesnu nadležnost, uvažavajući činjenicu da se prema tvrdnjama tužitelja radi o potrošačkom sporu, ovaj sud je obvezan ispitati je li prorogacijska klauzula valjano ugovorena tim više što tužitelj u tužbi zahtjeva utvrditi ništetnom odredbu o prorogacijskoj klauzuli. Međutim i da tome nije tako već činjenica da je tužbu podnio ovom prvostupanjskom sudu, a ne onome čija je nadležnost ugovorena, a iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se radi o potrošačkom sporu, upućuje na potrebu ispitivanja valjanosti ove ugovorne odredbe.
13.2. Obveza nacionalnih sudova da ex offo ispita nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama koja obveza proizlazi iz presude suda Europske unije od 27. lipnja 2000. godine, Oceano Grupo Editorial SA. i Salvat Ediotres SA. protiv Rocio Murciano Quinetoro i drugi, spojeni predmeti C-240/98 i C-244/98, ECLI: EU: C: 2000: 346.
13.3. Osnovni je navod tužitelja da se o toj navedenoj odredbi iz čl. 14. Ugovora nisu vodili pojedinačni pregovori te je ista sastavljena na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Takva se odredba sukladno čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ima smatrati nepoštenim. Navedeno da je potvrđeno i kroz praksu Europskog suda u naprijed navedenim spojenim predmetima iz točke 3. ovoga obrazloženja, u kojoj je Europski sud u paragrafu 24. Presude naveo kako: "Proizlazi da se klauzula o nadležnosti koja je uključena u ugovor između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga u smislu Direktive, a da se o njoj nisu vodili pojedinačni pregovori te kojom se isključiva nadležnost prenosi na sud u čijoj je mjesnoj nadležnosti glavno mjesto poslovanja prodavatelja robe ili pružatelja usluga mora smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive utoliko što, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora.“ Predmetna odredba direktive, implementirana je i u Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007 - u daljnjem tekstu: ZZP/03) u čl. 81. st. 1. do 4. ZZP/03.
13.4. U kontekstu ugovorene nadležnosti suda, valja istači sadržaj odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03), kojim je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kojim je propisano da ukoliko stranke o ugovornoj odredbi nisu pojedinačno pregovarale, već je unaprijed formulirano od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj te je prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, samim tim nepoštena odredba je prema tome i ništetna. Člankom 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. tog Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom (…). Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
13.5. U konkretnom slučaju tužitelj je potpisao ugovor s tuženom kojeg je tužena unaprijed formulirala i ponudila njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u Ugovoru o kreditu, a on kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Navedeno proizlazi iz dijela njegova stranačka iskaza kada navodi: "Kad me se pita za pregovore, nikakvih pregovora tu nije moglo biti, to je bilo ponuđeno takvim i ja sam to prihvatio". Prema stavu ovoga suda, a uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja Ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane banke, ovdje tužene sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (cca. 100 km) i vrijednost spora, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala veće troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka, pa je stoga odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva ništetna.
13.6. Konačno, na što ukazuje i tužitelj u svome podnesku u slučaju da među strankama nije ugovorena valjana prorogacijska klauzula, mjesnu nadležnost ovoga suda moguće je zasnovati na temelju odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Navedenom odredbom nije propisana isključivo međunarodna nadležnost, već (istovremeno) i mjesna nadležnost sudova, kako jasno proizlazi iz njenog sadržaja, a koja je stupila na snagu 30. rujna 2015. godine. Uz navedeno, ukazuje se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Gr-1-1433/2019-2 od 11. prosinca 2019. godine u kojoj je iznio pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu u smislu čl. 19.l ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.
14. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnice u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa ili kao ovdje, kada sud o tome odlučuje kao o prethodnom pitanju, a stranke ugovora zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev 2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.
14.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluke VSRH od strane tužene, za istaknuti je odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 u kojemu se nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom/Dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno, da tek od sklapanja Aneksa/Dodatka tužitelj svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja aneksa kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.
14.2. Iz prakse presuda EU suda, poglavito u odnosu na provedenu konverziju, valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje, da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužitelj smatra da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa kao i svako povećanje tečaja CHF valute stoga, da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija.
14.3. Ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu, da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Aneks ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu od 27. prosinca 2006. godine o čemu ovdje sud odlučuje kao o prethodnom pitanju i da sklapanje Aneksa ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke/Anekse iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.
15. Prigovor zastare nije osnovan.
15.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
15.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
15.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamate postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, a tužitelj je tužbu podnio 11. lipnja 2019. godine (kada je predata na poštu) zaključak je ovog suda da u odnosu na oba zahtjeva nije protekao petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a.
16. Tužitelj u tužbi tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u, sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute: presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.
17. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj nesporno je, da je i tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, a isto tako da je riječ o ugovoru koji je tužena zaključila sa tužiteljem u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 27. prosinca 2006. godine.
18. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i pravna prednica tužene postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.
19. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.
20. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 14. veljače 2006. godine pa se na sadržaj toga Ugovora, vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.
21. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.
22. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
23. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.
24. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
25. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl.102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.
26. U odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.
27. Da je tome tako proizlazi iz stranačkog iskaza tužitelja (list 513-514) koji je naveo sudu okolnosti u kojima je predmetni ugovor o kreditu sklopio kao stambeni kredit za kupnju stana u [adresa] u kojemu i danas stanuje. Tužitelj je učinio nespornim da je ponuđeni kredit u CHF prihvatio s time da mu kreditni referent Mihael Denis Vozila nije predočio druge mogućnosti da bi mogao birati. Tvrdi da mu je isti prezentirao samo ovaj kredit predočivši da je valuta CHF stabilna kao i država Švicarska kada je shvatio da je kamatna stopa promjenjiva ali da mu je rečeno da se zanemarivo može promijeniti, pri čemu da mu nije objašnjeno o čemu bi ta promjena mogla ovisiti i što na nju utječe. U odnosu na valutu CHF da je rečeno da je stabilna i nikakav rizik nije predočen, jer u tom slučaju da se takvo što ukazalo isti da ne bi podigao taj kredit. Ugovor da je preuzeo od banke i takvog nosio kod javnog bilježnika na solemnizaciju gdje ga je i potpisao prije nego ga je bilježnik pročitao iako nije sve razumio što je bilježnik rekao s time da od strane banke nikoga nije bio. U početku da je mjesečni anuitet iznosio 2.700,00 kuna, a onda s vremenom to poraslo na 3.500,00 kuna, kako su se kamatne stope mijenjale da bi konačno taj kredit konvertirao u cilju da mu se smanji rata. U konverziji da je shvatio da je puno godina plaćao i taj novac "bacao u more", a da banka čak nije utvrdila ni preplatu od koje se nije odrekao već očekuje da će se to utvrditi u vještačenju. Konačno navodi da se s bankom nije moglo pregovarati o uvjetima kredita već je on mogao ili ne prihvatiti samo ponuđene uvjete u takvim okolnostima.
28. Svjedok RŠP, kao bivši zaposlenik kod tužene banke u razdoblju od 2003.-2006/2007. kao kreditni referent, potvrdio je svoj potpis na spornom ugovoru o kreditu, predočivši da u pravilu u potpisu je onaj koji je obradio kredit, a od čega postoje i izuzeci, ako bi osoba koja je obrađivala kredit bila odsutna kada bi druga osoba istoga potpisala. Međutim da se u konkretnom slučaju ne može sjetiti da li je on osim potpisa i obrađivao kredit, a niti mu ime tužitelja bilo što znači. Dakle, svjedok iskazuje općenito o svom postupanju kao kreditni referent u tom razdoblju kada su se klijentima nudili krediti u CHF, prisjećajući se da je bilo i kredita u EUR. Potvrđuje navode tužitelja da u vrijeme ponude kredita u CHF, ta valuta bila stabilna i da u svezi toga su i tiskani letci s grafovima koji bi pokazivali stabilnost te valute, što je stvarno upućivalo na zaključak da je CHF valuta stabilna ali isto da je vrijedilo i za kamatnu stopu koja je u to vrijeme bila povoljnija od EUR kredita. Tvrdi da oni kao kreditni referenti nisu nagovarali i savjetovali kredite u CHF-u, ali da je životno logično da kada se predoči što je povoljnije uzevši u obzir da neki klijenti nisu bili ni kreditno sposobni za kredit u EUR s obzirom na plaću, ljudi bi se odlučili za upravo povoljniji kredit. Svjedok je učinio nespornim i navedeno po tužitelju da se nije govorilo o tome što utječe na promjenu kamatne stope niti se objašnjavalo bilo što u odnosu na kamatnu stopu izuzev da je promjenjiva. Nadalje, u odnosu na CHF valutu pored predočenog letka i grafa nije se ništa konkretno ukazivalo za tu valutu iako su ljudi pitali za savjet na što stvarno isti nije ništa sugerirao. U praksi bi klijenti zatražili određen iznos kredita, a onda kroz simulaciju kredita u smislu otplate CHF ili EUR valute, se utvrdilo za što su kreditno sposobni zavisno o visini plaće, što je samo općenito rečeno jer se ovog pojedinog slučaja tužitelja uopće ne sjeća. Konačno, svjedok ukazuje da se doista klijentima nije govorilo direktno da bi CHF krediti bili rizični, ali se govorilo da je EUR sigurniji, a sami ugovori bi bili tipski, koje bi pravnik samo čekirao, odnosno kontrolirao prije potpisa.
29. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv i u cijelosti životno logičan, tim više što je relevantne navode u svezi predmeta spora potvrdio i saslušani svjedok kojega je tužitelj imenovao kao kreditnog referenta koji je obradio njegov kredit. Naime, isti su upravo potvrdili utvrđenja iz provedenih sudskih postupaka po kolektivnoj tužbi, da se ovdje radi o potrošačkom ugovoru, da se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da prije sklapanja ugovora tužena kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke imajući u vidu da su u to vrijeme takvi krediti bili novost i da je tužitelj bilo uvjeravan da nema razloga za brigu i ni na koji način zaposlenik banke nije upozorio na postojanje eventualnih rizika ugovaranja takvog kredita u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR.
30. Dakle iz navedenog ali i iz sadržaja sklopljenog Aneksa broj 1 ugovora o kreditu (konverzija), proizlazi da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirao, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnostima da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samoga Aneksa ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.
31. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.
32. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu (čl. 8.) su koncipirani nedovoljno odredivo, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.
33. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007, a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.
34. Tužena u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tužena postupila suprotno odredbama ZZP/07. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.
35. Dakle osnovno je da se utvrdi, da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84-85. ZZP/03 (čl. 99.-100. ZZP/07).
36. Sud cijeni da tužitelju kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje i po njemu iskazano, kako je istome ostalo nerazumljivo - zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.
37. U ovom konkretnom slučaju tužena je u Ugovoru o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,99%, a iza toga bila promjenjiva. Tužena je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade to ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje međutim, banka je prilikom sklapanja takvih ugovora bila dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu, mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu.
38. Mišljenje je suda, da je tužena prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelja kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita.
38. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne, da su ugovorne odredbe iz čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tužena ovlaštena mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke, na što bi tužitelj bezuvjetno pristao, ništavan, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.
39. Nadalje, ocjenjujući čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužitelju kao prosječnog klijenta banke je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz eura (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema eura-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kuna nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
40. Nadalje, za ponoviti je, da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.
41. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.
42. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
43. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.
44. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 2. i 7. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:
- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),
- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,
- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.
45. Tužitelj se u predmetnoj parnici s pravom poziv na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tužena primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala pa niti saslušanjem kreditnog referenta Denisa Mihaela Vozila koji iskazuje općenito o njegovom postupanju ne prisjećajući se uopće tužitelja kao klijenta.
46. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.
47. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa/dodatka uz ugovor izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksom/Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.
47.1. Osim toga, pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Međutim, zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na popunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, stoga i nije iznenađujuće, da ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.
48. Stoga, djelomična ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ne povlači za sobom i ništetnost Aneksa/Dodatka toga ugovora jer ono može opstati neovisno o utvrđenju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora. Dakle konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa/Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Aneksom/dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks uz ugovor o kreditu dana 16. veljače 2016. godine kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, samu za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.
49. Polazeći od takva pravna stava, a kako korisnik kredita smatra da provedbom konverzije nije obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, i to onih koje je sud, odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju utvrdio ništetnima, isti postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu. Navedenom treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a.
50. Radi utvrđenja koliko je tužitelj "preplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima i utvrđenja je li konverzijom kredita izvršena restitucija tužiteljici u cijelosti, provelo se financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš, dipl. oec.
51. Vještakinja je dostavila nalaz dana 05. travnja 2025. godine (list 538-570) sukladno naloženom zadatku suda iz rješenja od 31. siječnja 2025. godine kojim je naloženo za razdoblje od zaključenja ugovora o kreditu pa do dana provođenja konverzije (30. rujna 2015. godine) izračunati razliku preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima izračunati preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i početnom CHF tečaju; razliku preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunati razliku između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamate koja se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu, primjenom početnog CHF tečaja; u razdoblju od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje izračun preplate kamate izračunati primjenom zakonske kamatne stope od 3,23%, sukladno Izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 01. siječnja 2014. godine kojim je propisano da se na sve stambene kredite u CHF valuti ima se primijeniti kamatna stopa od 3,23%; b) izračunati visinu preostale glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. godine, na način da se primijeni početno ugovorena kamatna stopa te početni srednji tečaj švicarskog franka. Dakle, da se utvrdi stanje kredita koje je bilo na dan 30. rujna 2015. godine prema početnom otplatnom planu, primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja, c) na dan 30. rujna 2015. godine izračunati razliku između nedospjele glavnice po Aneksu i glavnice kredita po početnom otplatnom planu primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog CHF tečaja, uzimajući u obzir i utvrđeni manjak (čl. 5.3. Aneksa br.1. od 16. veljače 2016. godine) to utvrdila:
- da je tužitelj na ime kamata, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamata nije mijenjala odnosno primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,99% godišnje, a nakon 01. siječnja 2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% godišnje, uplatio više iznos od 1.704,26 eura kako je to prikazano u stupcu 17, tabele broj 5 nalaza vještaka (list 554-558);
- da je tužitelj na ime pozitivne tečajne razlike, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate (1 CHF = 4,849200 HRK) više uplatio iznos od 5.928,89 eura kako je to prikazano u pregledu stupca 17, tabele broj 6 nalaza vještaka (list 559);
- da kunska protuvrijednost nedospjele glavnice prema početnom otplatnom planu i obračunata po početnom tečaju iznosi 400.531,75 kuna;
- da je tužena u obračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine utvrdila manjak u iznosu od -3.792,04 eura;
- da na dan 30. rujna 2015. godine razlika između nedospjele glavnice konvertiranog kredita uvećane za manjak iz konverzije i nedospjele glavnice kredita sa valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 7.968,51 eura, koliko je viša nedospjela glavnica konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji.
52. Podneskom od 09. svibnja 2025. godine (list 576-585) tužitelj se očitovao na nalaz vještaka analizirajući sve preglede utvrđenih preplata kako po osnovi povećanja kamatne stope tako i po osnovi uvećanja CHF tečaja i utvrđenog manjka i razlike glavnice na dan 30. rujna 2015. godine, to istoga prihvaća u cijelosti. Tužitelj ukazuje da je ovim vještačenjem potvrđeno kako konverzijom kredita nije ostvarena potpuna restitucija tužitelja zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa broj 1 stoga da je nastala preplata po osnovi povećanja kamatne stope i povećanja tečaja CHF valute zbog čega da i dolazi do razlike između glavnica na dan konverzije. Dakle, da iz provedenog vještačenja nepobitno proizlazi da unatoč provedenoj konverziji i dalje postoji znatna preplata po kreditu, koja preplata je posljedica ništetnih ugovornih odredbi, a ništetne ugovorne odredbe nisu bile predmetom konverzije.
52.1. Slijedom navedenog tužitelj u tom podnesku usklađuje kondemnatorni zahtjev iz točke IV. tužbe glede utvrđene preplate po osnovi kamate u iznos od 1.704,26 eura, zajedno sa zateznom kamatom za svakomjesečnu utvrđenu preplatu do isplate, u točki V. glede utvrđene preplate s osnova preplaćenog tečaja CHF u iznosu od 5.928,89 eura zajedno sa zateznom kamatom za svakomjesečnu utvrđenu preplatu do isplate, uz tražbinu isplate razlike glavnice u iznosu 7.968,51 eura za zakonskom zateznom kamatom od 01. listopada 2015. godine kao u točki VI. tužbe (iz podneska od 09. svibnja 2025. godine).
53. Podneskom od 13. srpnja 2025. godine (list 645-657) tužena se očituje na nalaz vještaka to ističe kako ne prigovara samom matematičkom izračunu uz prijedlog da se vještaku naloži dopuna nalaza odnosno da vještak utvrdi da li je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK. Nadalje, tužena se protivi preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 09. svibnja 2025. godine i predlaže sudu utvrdi da preinaka nije dopuštena. Tužena ističe prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbe i novopostavljeni tužbeni zahtjev glede razlike glavnice, a sve uz osnovni stav da tužitelj nema pravo na nikakvu restituciju sukladno ZID ZPK što da proizlazi iz brojnih presuda EU i Vrhovnog suda RH počevši od odluke u oglednom postupku Gos-1/2019 i suda EU u predmetu C-567/2020 od 05. svibnja 2022. godine iz kojih da jasno proizlazi da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi ugovora o kreditu i/ili aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti prvo povrata navedenih koristi kada su prihvatili konverziju za koju je utvrđeno da je zakonito provedena. Osporava se i tijek zakonskih zateznih kamata na tražbinu tužitelja.
54. Podneskom od 18. srpnja 2025. godine (list 729-737) tužitelj osporava tuženičine navode glede dopuštenosti preinake tužbe s obzirom je riječ o uređenju tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja kakva preinaka je dopuštena sukladno odredbama ZPP. Nadalje ukazuje da je irelevantno utvrđivati i vještaku naložiti zadatak da se očituje je li konverzija bila provedena sukladno zakonu i jesu li sve uplate uzete u obzir prilikom izračuna konverzije s obzirom da ispravnost izračuna nije predmet ovoga postupka. Navedenom valja ukazati da je tužitelj u konačnosti odustao od tužbenog zahtjeva da se utvrdi ništetnost Aneksa broj 1 Ugovora ocijenivši očito da Ugovor kao takav nije ništetan mada i dalje drži da konverzija nije dovela do ravnoteže s obzirom da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa kao i svako povećanje CHF valute kakav stav ima i ovaj sud pa time da nije ostvarena potpuna restitucija tužitelja. Daljnji navodi iz toga podneska tiču se očitovanja na odluku Vrhovnog suda u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 i odluku suda EU broj C-567/2020, cijeneći da su zaključci tuženika koje izvodi temeljem navedenih odluka neosnovani, a poglavito jer glede odluke suda EU broj C-567/2020 sud kaže da isti nije nadležan za odlučivanje jer su krediti zaključeni u razdoblju kada Republika Hrvatska nije bila dio Europske unije, no istovremeno ukazuje da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača.
55. O pisanom nalazu i dopuni nalaza vještaka raspravilo se na ročištu od 29. listopada 2025. godine (list 833-834) kada je ista potvrdila da bi tužitelj tužbeni zahtjev isplate uskladio sukladno izračunu preplate s osnova promjene kamatne stope iz tablice 5 njezina nalaza koji je izračun uzeo u obzir kamatnu stopu od 3,23% od 01. siječnja 2014. godine, a time ukupnu preplatu u iznosu od 1.704,26 eura. Nadalje, da je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev glede preplate po osnovi ništetnosti promjene tečaja CHF prema izračunu iz tablice 6 koja uključuje samo pozitivne tečajne razlike iz koje proizlazi ukupan iznos preplate od 5.928,89 eura. Konačno, da tužitelj potražuje s osnova razlike glavnice iznos od 7.968,51 eura koja razlika uključuje i utvrđeni manjak u provedenoj konverziji odnosno iznos od 3.792,04 eura koji je uključen u ovu utvrđenu razliku glavnice, a iskazano u tablici 10 njezina nalaza. U odnosu na nastalu razliku u glavnicama vještakinja je pojasnila da je nedospjela glavnica u konvertiranom kreditu u EUR nastala kao posljedica otplatnog plana EUR kredita i uparivanja kunskih uplata koje je tužitelj izvršio po CHF kreditu. Kada se nedospjela glavnica konvertiranog kredita usporedbi s nedospjelom glavnicom CHF kredita, ali u kunama obračunato, po početnom tečaju CHF kredita da proizlazi ta razlika. S obzirom da je tužena u obračunu konverzije utvrdila manjak, tužitelj je taj manjak namirio uvećanjem nedospjele glavnice konvertiranog kredita te je na taj način i u tabeli broj 10 nalaza utvrđena razlika u glavnicama s iskazanim manjkom u konverziji. Vještakinja je potvrdila da je za formiranje nedospjele glavnice konvertiranog kredita uzeto u obzir da je konvertirani kredit s valutnom klauzulom u EUR imao promjene kamatne stope i promjene tečaja. Isto tako za namirenje obveza po konvertiranom kreditu korištene su sve kunske uplate koje je tužitelj vršio po CHF kreditu sa svim promjenama kamata i valutnog tečaja koje su uslijedile u tijeku otplate kredita u CHF. Drugim riječima i pojednostavljeno rečeno kao da odredbe nisu ništetne. Vještakinja je potvrdila da s obzirom je vještačenjem utvrdila preplatu kamate u iznosu od 1.704,26 eura i preplatu s osnova promjene tečaja u iznosu 5.928,89 eura, a u obračunu konverzije tužena utvrdila manjak od 3.792,04 eura, zaključak je da tužena tužitelju obvezu po konvertiranom kreditu nije svela na onaj iznos koliko bi iznosila obveza na dan 30. rujna 2015. godine, da nije bilo promjene kamatnih stopa i da nije bilo promjene tečaja. Konačno, na traženje suda vještakinja je potvrdila da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK, a sve samo sa financijskog aspekta.
56. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva iz podneska od 09. svibnja 2025. godine s obzirom je uslijedila nakon provedenog vještačenja. Ovdje valja primijeniti odredbu čl. 190. st. 2. ZPP kojom je propisano, da je preinaka tužbe dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako tužitelj zbog opravdanih razloga nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev glede visine za isplatu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, to je bez svoje krivnje nije mogao postaviti do zaključenja prethodnog postupka, a za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini bilo je potrebno stručno znanje vještaka financijske struke.
57. S time u svezi, a glede prigovora zastare na preinačeni dio ističe se pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. godine, po kojemu u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Dakle i taj je prigovor zastare tuženika neosnovan.
58. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan, stručan i logičan budući da je dan na jasan i određeni način, sukladno pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, a konačno ni prigovori tužene nisu ni na koji način doveli u pitanje matematički izračun. Isto tako nalaz vještaka nije doveden u pitanje ni u odnosu na tražbinu po osnovi preplate tečaja CHF imajući u vidu da je sud prihvatio tužiteljev zahtjev isplate koji predstavlja tražbinu samo pozitivnih tečajnih razlika.
59. U odnosu na prigovor radi prebijanja, sud je istog tužiteljevog pravnog stava da je suprotan odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužitelj zapravo nije ništa primio ili stekao bez osnove, budući je te mjesečne obroke uplaćivao u cijelosti tuženoj pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primio, a samim tim ne postoji tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kad je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenoga, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženoj te nije išta primio u odnosu na to. K tomu, tužitelj s ove tuženikove osnove, tj. manje plaćenog ne potražuje ništa kao je utvrđeno nalazom i mišljenjem financijskog vještaka već samo ono što je preplatio zbog porasta tečaja CHF, pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti. Stoga je ovaj tuženikov prigovor radi prijeboja odbijen iz ovih razloga mada sud ima i stav da je osnovan i prigovor zastare ove eventualne protutražbine tužene.
60. Slijedom navedenog, sud je odlučio usvojiti kondemnatorni zahtjev tužitelja u cijelosti koji nesporno je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.
61. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
62. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.
63. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
64. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.
65. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu uz prikaz razlike glavnice uvažavanjem i utvrđene preplate u postupku konverzije.
66. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.
67. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
68. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.
69. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 odnosno, čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo.
70. U odnosu na tužiteljev deklaratorni zahtjev da se utvrdi ništetnim Aneks broj 1 Ugovora o kreditu, od kojeg zahtjeva je i odustao, a tužena nije dala pristanak na povlačenje, sud nije našao osnovu za utvrđenje ništetnosti koja se odnosi na sklopljeni Aneks osnovnom ugovoru što je očito tužitelju bilo jasno i prije provedenog vještačenja kada je vještak potvrdio da je konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK.
71. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 6.592,40 eura, sastojeći od nagrade odvjetnika za sastav tužbe (250 bodova - 500,00 eura), pristupa na četiri održana ročišta: 23. studenoga 2022 godine, 03. veljače 2023. godine, 30. ožujka 2023. godine i 29. listopada 2025. godine (svako po 250 bodova - 2.000,00 eura), za sastav dva obrazložena podnesaka od 28. travnja 2020. godine i 09. svibnja 2025. godine (svako po 250 bodova - 1.000,00 eura), za podneske od 20. studenoga 2020. godine, 21. studenoga 2022. godine i 18. srpnja 2025. godine naknadu po Tar. br. 8.3. (za svako 50% vrijednosti, za svako 100 bodova - 600,00 eura), za podnesak od 14. studenoga 2024. godine naknadu po Tar.br. 8.4. (25 bodova - 50,00 eura), za izbivanje iz pisarnice radi pristupa na četiri održana ročišta (8 h - 200 bodova - 400,00 eura), uz pripadajući iznos PDV-a na troškove zastupanja od 1.137,50 eura (25% od 4.550,00 eura), troškove vještačenja u iznosu 599,00 eura i troškove dolaska na četiri održana ročišta u iznosu od 140,00 eura (relacija [adresa], 4x70 km=280 kmx0,5 eura), uz plaćenu sudsku pristojbu na tužbu 165,90 eura.
71.1. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice sve nastale troškove zastupanja te iste dosudio kao u točki VIII. izreke ove presude, a primjenom odredaba čl. 154. i čl. 155. ZPP-a te primjenjivih Tar. br. 7., 8.1., 8.3., 8.4., 9.1. 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
U Rovinju, 08. prosinca 2025. godine.
Sutkinja :
Alessandra Gržinić-Matika
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, putem e-komunikacije, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.
O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
