Poslovni broj:P-811/2019-25

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, u pravnoj stvari tužitelja EC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Hrvatske Poštanske banke d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 13. studenog 2025., a u prisutnosti punomoćnika tužitelja ZC, odvjetničke vježbenice kod odvjetnika Marijana Belčića iz Osijeka i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, nakon donošenja i objave dana 8. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 4. stavak 1. Ugovora o kreditu broj: 310252 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 18. kolovoza 2004., između tužiteljice i prednika tuženika, potvrđenog dana 24. kolovoza 2004., po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musa iz Osijeka pod brojem Ou-1152/04, u dijelu odredbe koji glasi: “…sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke,…“.

II/ Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju po osnovi preplaćenih

kamata

iznos

od 579,75 €

(slovima:petstosedamdesetdeveteuraisedamdesetpetcenti), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

– 1,47 € tekućom od 15.02.2008.

– 1,41 € tekućom od 15.03.2008.

– 1,45 € tekućom od 15.04.2008.

– 1,43 € tekućom od 15.05.2008.

– 10,20 € tekućom od 15.06.2008.

– 9,79 € tekućom od 15.07.2008.

– 9,38 € tekućom od 15.08.2008.

– 9,60 € tekućom od 15.09.2008.

– 9,51 € tekućom od 15.10.2008.

– 9,42 € tekućom od 15.11.2008.

– 9,94 € tekućom od 15.12.2008.

– 8,62 € tekućom od 15.01.2009.

– 16,07 € tekućom od 15.02.2009.

– 15,40 € tekućom od 15.03.2009.

– 15,23 € tekućom od 15.04.2009.

– 14,56 € tekućom od 15.05.2009.

– 15,39 € tekućom od 15.06.2009.

– 14,24 € tekućom od 15.07.2009.

– 14,56 € tekućom od 15.08.2009.

– 14,39 € tekućom od 15.09.2009.

– 14,21 € tekućom od 15.10.2009.

– 14,04 € tekućom od 15.11.2009.

– 14,32 € tekućom od 15.12.2009.

– 13,24 € tekućom od 15.01.2010.

– 13,95 € tekućom od 15.02.2010.

– 12,87 € tekućom od 15.03.2010.

– 13,14 € tekućom od 15.04.2010.

– 12,95 € tekućom od 15.05.2010.

– 13,61 € tekućom od 15.06.2010.

– 11,74 € tekućom od 15.07.2010.

– 12,39 € tekućom od 15.08.2010.

– 12,60 € tekućom od 15.09.2010.

– 11,61 € tekućom od 15.10.2010.

– 11,80 € tekućom od 15.11.2010.

– 11,99 € tekućom od 15.12.2010.

– 11,02 € tekućom od 15.01.2011.

– 11,95 € tekućom od 15.02.2011.

– 10,27 € tekućom od 15.03.2011.

– 10,80 € tekućom od 15.04.2011.

– 10,59 € tekućom od 15.05.2011.

– 10,72 € tekućom od 15.06.2011.

– 9,83 € tekućom od 15.07.2011.

– 9,95 € tekućom od 15.08.2011.

– 9,74 € tekućom od 15.09.2011.

– 9,53 € tekućom od 15.10.2011.

– 9,30 € tekućom od 15.11.2011.

– 7,93 € tekućom od 15.12.2011.

– 7,23 € tekućom od 15.01.2012.

– 7,53 € tekućom od 15.02.2012.

– 6,86 € tekućom od 15.03.2012.

– 6,90 € tekućom od 15.04.2012.

– 6,93 € tekućom od 15.05.2012.

– 6,51 € tekućom od 15.06.2012.

– 6,10 € tekućom od 15.07.2012.

– 6,31 € tekućom od 15.08.2012.

– 5,71 € tekućom od 15.09.2012.

– 1,52 € tekućom od 15.10.2012.

do 31. srpnja 2015., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024., pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III/ Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 310252 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 18. kolovoza 2004., između tužiteljice i prednika tuženika, potvrđenog dana 24. kolovoza 2004., po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musa iz Osijeka pod brojem Ou-1152/04, u dijelu odredbe koji glasi: „…po prodajnom tečaju Banke važećem na dan dospijeća.“.

IV/ Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju po osnovi preplaćenog

tečaja

iznos

od

4.385,68

€

(slovima: četiritisućetristoosamdesetpeteuraišezdesetosamcenti), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

– 13,34 € tekućom od 15.02.2009.

– 15,76 € tekućom od 15.03.2009.

– 17,53 € tekućom od 15.04.2009.

– 14,36 € tekućom od 15.05.2009.

– 13,66 € tekućom od 15.06.2009.

– 9,93 € tekućom od 15.07.2009.

– 5,12 € tekućom od 15.08.2009.

– 6,78 € tekućom od 15.09.2009.

– 9,21 € tekućom od 15.10.2009.

– 6,45 € tekućom od 15.11.2009.

– 5,87 € tekućom od 15.12.2009.

– 10,20 € tekućom od 15.01.2010.

– 14,06 € tekućom od 15.02.2010.

– 17,01 € tekućom od 15.03.2010.

– 16,29 € tekućom od 15.04.2010.

– 23,50 € tekućom od 15.05.2010.

– 21,30 € tekućom od 15.06.2010.

– 25,06 € tekućom od 15.07.2010.

– 43,11 € tekućom od 15.08.2010.

– 38,70 € tekućom od 15.09.2010.

– 54,10 € tekućom od 15.10.2010.

– 46,28 € tekućom od 15.11.2010.

– 39,28 € tekućom od 15.12.2010.

– 59,40 € tekućom od 15.01.2011.

– 70,25 € tekućom od 15.02.2011.

– 60,32 € tekućom od 15.03.2011.

– 61,54 € tekućom od 15.04.2011.

– 57,16 € tekućom od 15.05.2011.

– 62,18 € tekućom od 15.06.2011.

– 78,00 € tekućom od 15.07.2011.

– 82,22 € tekućom od 15.08.2011.

– 108,36 € tekućom od 15.09.2011.

– 100,11 € tekućom od 15.10.2011.

– 83,82 € tekućom od 15.11.2011.

– 83,94 € tekućom od 15.12.2011.

– 82,54 € tekućom od 15.01.2012.

– 89,92 € tekućom od 15.02.2012.

– 91,56 € tekućom od 15.03.2012.

– 91,71 € tekućom od 15.04.2012.

– 91,97 € tekućom od 15.05.2012.

– 93,28 € tekućom od 15.06.2012.

– 95,20 € tekućom od 15.07.2012.

– 93,13 € tekućom od 15.08.2012.

– 93,31 € tekućom od 15.09.2012.

– 2.188,86 € tekućom od 15.09.2012.

do 31. srpnja 2015., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024., pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V/ Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.706,81 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je dana 18. kolovoza 2004., između prednika tužitelja KC i prednika tuženika Sberbank d.d., sklopljen Ugovor o kreditu broj: 310252 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama i potvrđen dana 24. kolovoza 2004., po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musa iz Osijeka pod brojem Ou-1152/04, a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, predniku tužitelja kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 38.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora važećemu na dan korištenja, na rok otplate od 10 godina u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 404,60 CHF, a pored iznosa glavnice tužitelj je bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci Banke, a na dan sklapanja ugovora je iznosila 4,80% godišnje, a ista se tijekom otplate kredita više puta mijenjala na štetu tužitelja, bez jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istom, pa tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan. Tuženik prilikom sklapanja ugovora tužitelju nije pružio dovoljno informacija o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 8. izreke, kojom se utvrđuje da između ostalih VIII-tuženik Sberbank d.d. (prijašnja Volksbank d.d., odnosno njezin pravni slijednik), u razdoblju od 1. lipnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da je i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. S obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom Banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklopljeni u razdoblju između 1. lipnja 2004., do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, a sve to u svezi i s člankom 1111., i člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima. Također člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a., stavak 1. ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema članku 6. stavak 3. Zakona o sudovima, propisano je da je svatko u RH dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu, odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti. Kod ugovaranja ništetnih odredbi u navedenom ugovoru koji se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule, prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku od 15. travnja 2007., pa do konačne otplate više platio dugovani iznos za 40.000,00 kuna. Slijedom navedenog tužitelj predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik po punomoćniku, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Osijeku, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 10. Ugovora o kreditu broj: 310252, i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 18. kolovoza 2004., između prednika tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 24. kolovoza 2004., po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musa iz Osijeka pod brojem Ou-1152/04, ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove koji proizlaze iz Ugovora. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu: ZPP), dozvoljava strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Stoga, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive nadležnosti, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu. Tuženik je zaprimio tužbu tužitelja te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. Tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su budući je potraživanje tužitelja u zastari. Utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe. Sve i kada bi utvrđenja iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude Visokog trgovačkog suda. Sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP-a). Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 30. svibnja 2019., pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05 – 29/18, dalje u tekstu: ZOO), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja, budući da ista nije specificirana tužbom. Nesporno je da su prednik tužitelja i pravni prednik tuženika sklopili ugovor o kreditu na razdoblje od 10 godina. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 4. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora, te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 4,80% godišnje. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 38.500,00 CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 7. Ugovora, predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za devize vežećem na dan dospijeća. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Tužbeni zahtjev postavljen je na isplatu iznosa navodno preplaćenih anuiteta na temelju stjecanja bez osnove, a temelji se na navodnoj ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist. Člankom 26. ZOO-a (Narodne novine 35/2005) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, 79/2007, dalje u tekstu: ZZP), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje u tekstu: ZPK). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a, ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a, nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a, nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tuženik nije mogao niti morao znati za rast tečaja CHF, a nije imao niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute, jer je tečaj CHF bio stabilan dugi niz godina. Odlučna činjenica u ovom predmetu je znanje tuženika o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničim dokazao da je tuženik znao ili mogao znati budući smjer kretanja tečaja CHF, iz čega proizlazi da tuženik nije propustio tužitelju pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva. Tuženik osporava anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, koju tuženik osporava, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik prigovara i nedostatku aktivne procesne legitimacije tužitelja u ovom sporu, a isto se ne može nadomjestiti ili izvesti iz rješenja o nasljeđivanju. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj je u cijelosti osporio navode tuženika. Prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku tužitelj smatra neosnovanim u cijelosti. Tužitelj u odnosu na prigovor zastare, navodi kako zastarni rok od pet godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava teče od 14. lipnja 2014. (presuda VTS-a broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014.), a pri tome su isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupno preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Tužitelj smatra kako je tuženik s pravnog stajališta stekao utuženi iznos po osnovi koja je kasnije otpala – pravomoćnošću presuda VTS-a, kojima je utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženih banaka, kao i ništetnost valutne klauzule u CHF, a od koje pravomoćnosti po mišljenju tužitelja i teče zastarni rok za postavljanje kondemnatornog zahtjeva u posebnim parnicama. U odnosu na ništetnost valutne klauzule zastarni rok od pet godina ponovno počinje teći tek od dana donošenja presude broj Pž-6632/2017-10, tj. od 14. lipnja 2018., stoga je neosnovan prigovor zastare kao i svi navodi tuženika u tom smjeru. Tužitelj se protivi prigovoru nedostatka aktivne legitimacije i isti smatra neosnovanim, budući je suprotno tvrdnjama tuženika, iz prometa po kredita vidljivo da je sve uplate po predmetnom kreditu izvršavala upravo prednica tužitelja LC i to u svoj ime i za svoj račun. Međutim, da je kojim slučajem koja od uplata izvršena od strane sudužnika ili treće osobe, a u ime i za račun korisnika kredita, ta okolnost bila bi potpuno irelevantna radi ocjene o postojanju aktivne legitimacije. Uostalom takve uplate bi banka mogla odbiti primiti što do sada nije bio slučaj. Tužitelj navodi da je VSRH u odluci Revt-299/2012, zauzeo stajalište da u parnici za utvrđenje ništenost pravnog posla stranke tog ugovora nemaju svojstvu nužnih suparničara. Prema tome, u slučaju kada bi sve uplate u ime i za račun korisnika kredita bile izvršene od strane sudužnika ili neke treće osobe aktivna legitimacija korisnika kredita u parnici radi povrata preplaćenih sredstava bi bila očuvana. Tužitelj je zakonski nasljednik korisnice kredita što je dokazao pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju.

4. Rješenjem Općinskog suda u Osijeku, broj P-811/2019-11, od 17. studenog 2023., odbijen je prigovor tuženika mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan, a koje rješenje je postalo pravomoćno 12. prosinca 2023.

5. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: Ugovor o kreditu broj: 310252 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 18. kolovoza 2004., između prednika tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 24. kolovoza 2004., po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musa iz Osijeka pod brojem Ou-1152/04; rješenje o nasljeđivanju Javnog bilježnika Hrvatina Šustića iz Osijeka, poslovni broj O- 913/2013, UPP/OS-73/13-5, od 11. srpnja 2013.; obročni otplatni plan od početka otplate do kraja s naznačenim promjenama kamatne stope; sudsku praksu; pregled uplata po kreditu (specifikaciju uplata); Obavijest tužitelju o promjeni kamatne stope; članak mr. sc. CC u Časopisu Pravo i porezi, broj 9/18; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tonki Vulić i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 15. kolovoza 2024.; saslušao tužitelja u svojstvu stranke na ročištu od 10. lipnja 2024.

6. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka od 15. kolovoza 2024., slijedi kako je tužitelj po predmetnom Ugovoru o kreditu broj: 310252 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, od 18. kolovoza 2004., preplatio anuitete zbog promjenjive kamatne stope, više od početno ugovorene kamatne stope 4,80% u 57 anuiteta u ukupnom utvrđenom iznosu od 579,75 EUR-a. Banka je četiri puta tijekom otplate kredita mijenjala kamatnu stopu po svojim odlukama u višu od početno ugovorene kamatne stope 4,80%. Od 96 obračunatih anuiteta, Banka je obračunala 39 anuiteta po početno ugovorenoj kamatnoj stopi 4,80%, a kod 57 anuiteta je obračunata viša kamatna stopa od početno ugovorene kamatne stope 4,80%. Detaljan izračun preplaćene razlike kamate zbog promjenjive kamatne stope više od početno ugovorene kamatne stope 4,80% stoji u Tabeli 1 i obrazloženja u nastavku na stranicama 3 do 8 ovoga nalaza. U razdoblju od 1. siječnja 2009., pa do konačne otplate kredita, preplaćeno je tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u 45 anuiteta u kojima je prodajni tečaj Banke za CHF na dan dospijeća anuiteta bio viši od kupovnog tečaja Banke za CHF na dan početka korištenja kredita u iznosu od 4.385,68 EUR-a, kako stoji u koloni 10 Tabele 2. Banka je tužitelju obračunala i naplatila anuitete po prodajnom tečaju Banke na dan dospijeća anuiteta. Kredit je tužitelju isplaćen dana 1. siječnja 2009., kada je 1 CHF po kupovnom tečaju Banke kreditora vrijedio 4,7598 kuna. Detaljan izračun preplaćene razlike tečaja uslijed CHF valutne klauzule stoji u Tabeli 2 i obrazloženja u nastavku na stranicama 9 do 14 ovoga nalaza. Utvrđene preplaćene razlike tečaja na dan dospijeća anuiteta izražene su EUR po fiksnom tečaju konverzije 1 EUR= 7,53450 kuna.

7. Tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, kao ni pitanja za vještaka, te je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 29. kolovoza 2024., na način pobliže opisan u izreci presude. Podneskom o 12. lipnja 2024., tužitelj je po punomoćniku izvijestio sud kako je početno označeni tuženik Sberbank d.d., bio pravni slijednik Volksbank d.d., te pravni prednik Nove Hrvatske banke d.d., koja je kao trgovačko društvo dana 3. srpnja 2023., pripojena trgovačkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d., te naznačio tuženika kao Hrvatsku poštansku banku d.d., sa adresom u Zagrebu, Jurišićeva 4, OIB 87939104217.

8. Tuženik po punomoćniku iako je uredno zaprimio nalaz i mišljenje vještaka, na isti se nije očitovao, niti je tuženik pristupio na ročište od 13. studenog 2025., iako uredno pozvan, niti je izostanak opravdao.

9. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen, na koji nalaz tužitelj po punomoćniku i tuženik nisu imali primjedbi, kao ni pitanja.

10. Iz iskaza tužitelja u svojstvu stranke slijedi kako je njegova pokojna supruga podigla kredit kod Volksbanke 2004. S obzirom na protek vremena ne može se sjetiti na koji iznos je bio kredit, niti je pregledavao sve te papire o kreditu sada. Kredit je u potpunosti vraćen. Kredit je služio za kupovinu kuće. Kuća je kupljena u svrhu stanovanja te nije nikada služila ni za kakav obrt ili zanat. Kredit je isplaćen u cijelosti. Supruzi su ponudili kredit samo u švicarcima. Nije znala niti da se može mijenjati kamata, niti da može doći do promjene tečaja švicarca. Kada su ponudili kredit u švicarcima rekli su da je to najbrži i najpovoljniji kredit. Tužitelj je rješenjem utvrđen jednim od nasljednika iza pokojne supruge KC. Nisu mogli sudjelovati u sklapanju ugovora na način da imaju primjedbe na sam tekst, već su dobili već napisani ugovor. Pročitali su ugovor, a kako su trebali novac i kako im je rečeno da je kredit u švicarskim francima najbrži i najpovoljniji nisu imali pitanja za djelatnika banke, jer su imali puno povjerenje u ono što su im djelatnici banke rekli. Nisu primali obavijesti banke o promjeni kamatne stope. Nisu se interesirali o ponudama kredita kod drugih banaka, jer s obzirom da je to bila banka iz Njemačke, imali su puno povjerenje u tu banku. Ne zna je li im djelatnik banke objašnjavao da HNB štiti kunu u odnosu na euro, ali ne i u odnosu na švicarac. Rata je rasla i to enormno tako da je, koliko se sjeća, na kraju bila negdje oko 3.000,00 kuna. Nisu nakon što je rata počela rasti otišli do banke da se interesiraju o čemu se radi, jer je već tada bilo i na televiziji i da se radi o nekakvim igrama vezano za švicarski franak.

11. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja, budući je isti dan uvjerljivo, logično, okolnosno i nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima.

12. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije sud smatra neosnovanim u cijelosti, budući je sve uplate po predmetnom kreditu upravo izvršavala prednica tužitelja LC i to u svoje ime i za svoj račun, a iz priložene dokumentacije je razvidno da je tuženik sve uplate koristio za zatvaranje obveza po kreditu, a tužitelj je zakonski nasljednik korisnice kredita što je dokazao pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju Javnog bilježnika Hrvatina Šustića iz Osijeka, poslovni broj O-913/2013, UPP/OS- 73/13-5, od 11. srpnja 2013. Obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, a osobna obveza korisnika kredita prema zakonu izrijekom mora biti ugovorena, sukladno članku 161. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO)

13. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., u t. II/izreke presude, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7., izreke kojom se utvrđuje da između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

14. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

15. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1. , ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. Člankom 87. istog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

18. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

19. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

20. Stav Vrhovnog suda RH u odluci Revt-249/2014-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

21. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je prednik tužitelja kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj: 310252 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljen dana 18. kolovoza 2004., potvrđen dana 24. kolovoza 2004., po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musa iz Osijeka pod brojem Ou- 1152/04, na iznos od 38.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora važećemu na dan isplate, na rok otplate od 10 godina, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 4,80% godišnje, koja se mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Prvotni mjesečni anuitet iznosio je 404,60 CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 1.925,82 kuna, no tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF-a naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja, a na štetu tužitelja. Srednji tečaj kreditora je iznosio 4,7598 kuna za 1 CHF, a kredit je u cijelosti otplaćen.

22. Iako tuženik navodi da se tužitelj mogao sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora, te da je tužitelj mogao zatražiti i dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik mogao djelovati na području informiranja potrošača, kao i da tuženik nije mogao predvidjeti unatoč svojoj stručnosti i pažnji buduća kretanja i tečaj CHF, međutim tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, jer prilikom sklapanja ugovora tužitelju od strane djelatnika tuženika nisu bili prezentirani rizici rasta švicarskog franka, niti je isti bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja CHF, što je tuženik u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao.

23. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, te je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

24. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan za utvrđenjem ništetnosti odredbi iz članka 4. stavak 1. Ugovora o kreditu broj: 310252, i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 18. kolovoza 2004., između prednika tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 24. kolovoza 2004., po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musa iz Osijeka pod brojem Ou-1152/04, u dijelu odredbe koja glasi: "…sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke...", i članku 7. stavak 1. Ugovora o kreditu u dijelu odredbe koja glasi: "…po prodajnom tečaju Banke važeće na dan dospijeća.", sve pobliže opisano pod I i III/izreke presude, stoga odluka kao pod I i III/izreke presude.

25. Temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 4.385,68 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve pobliže opisano pod IV/izreke presude, stoga odluka kao pod IV/izreke presude. Navedeni iznos predstavlja tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja kojeg je tužitelj plaćao do otplate kredita. Sud je obvezao tuženika na isplatu iznosa od 579,75 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a koji iznos predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,80% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope, sve pobliže opisano pod II/izreke presude, stoga odluka kao pod II/izreke presude. Navedeni iznosi utvrđeni su provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

26. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

27. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. ZPP-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012., 103/2014., 37/2022., 126/2022., 138/2023.).

28. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastava obrazloženih podnesaka od 11. prosinca 2019., 7. siječnja 2020., 21. veljače 2020., i 14. lipnja 2021., u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak, zastupanje na ročištima od 20. veljače 2020., 20. svibnja 2024., 10. lipnja 2024., 13. studenog 2025., u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, kao i trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, na koje iznose je obračun PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 475,00 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.706,81 eura, stoga odluka kao pod V/izreke presude.

29. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 14. lipnja 2021., i 12. lipnja 2024., u iznosu od 50,00 eura za svaki podnesak, uz pripadajući PDV od 25%, budući je isti nepotreban trošak, kao ni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 99,54 eura, budući tužitelj navedeni trošak nije platio, stoga odluka kao pod VI/izreke presude.

U Osijeku, dana 8. prosinca 2025.

S U D A C

LIDIJA ŠMIT

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. tuženiku