1

Posl. broj Gž R-806/2021-3

 

 

 

                                                                                                  Posl. broj Gž R-806/2021-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od  sutkinja  Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća,  Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid  Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. R. iz S., OIB: ...., zastupan po punomoćnici R.A. S., odvjetnici iz R., protiv tuženika L. H. d.o.o. k.d. V. G., radi naknade štete, odlučujući o  žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-580/2018-45 od 8. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 18. listopada 2023.

 

p r e s u d i o    j e

 

Odbija se žalba  tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-580/2018-45 od 8. prosinca 2020.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" Nalaže tuženiku L. H. d.o.o. k.d. da tužitelju D. R. isplati iznos od 100.000,00 kn (sto tisuća kuna) zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 31. kolovoza 2018. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se L. H.d.o.o. k.d. nadoknaditi tužitelju D. R. trošak parničnog postupka, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate, u roku od15 dana

Protiv te presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

U žalbi navodi da je sud prvog stupnja nepravilno zaključio da je prigovor zastare osnovan, budući da je u postupku dokazano da tužitelj nije  znao za štetu odnosno  trajne posljedice zadobivenih ozljeda krajem ožujka 2015., niti  je tada zdravstveno stanje  stabilizirano, već je saznao za štetu u veljači  2016. kada je opravdano zaključio da mu je zdravstveno stanje stabilizirano.  Navedeno je dokazao iskazima svjedoka i vlastitim iskazom iz kojeg proizlazi da mu se provođenjem kućnih vježbi u konzultaciji sa fizioterapeutom i uz pomoć supruge zdravstveno stanje značajno poboljšalo te da  je sa vježbama prestao tek u veljači  2016. kada je osjetio da je dostigao vrhunac. Navodi da vještak potpuno zanemaruje iskaze svjedoka i stranaka i zaključuje   da je zdravstveno stanje   stabilizirano krajem ožujka 2015., a što je  u suprotnosti sa specijalističkim  nalazom od  30. ožujka 2015. u kojem je napisano da  tužitelj pati od nepotpune ekstenzije lijevog koljena, da ni fleksija koljena nije potpuna te je tužitelju kao terapija propisano provođenje vježbi radi poboljšanja zdravstvenog stanja. Navodi da iz nalaza  od  30. ožujka 2015. proizlazi da je poboljšanje zdravstvenog stanja moguće, ukoliko bude  provodio odgovarajuće vježbe, što je značilo da njegovo zdravstveno stanje nije konačno s  danom  30. ožujka 2015. nego da mora provoditi odgovarajuće vježbe koje će izvjesno doprinijeti poboljšanju njegovog zdravstvenog stanja. Navodi, da liječnik specijalist fizikalne medicine i rehabilitacije očito nije smatrao da je  30. ožujka 2015. završeno liječenje, čim je tužitelju propisao vježbe kao terapiju i da nakon toga ponovno  mora doći na kontrolu. Nakon što su saslušani svjedoci i tužitelj, vještak i dalje nije  promijenio mišljenje, niti se očitovao na iskaze svjedoka. Nakon dopunskog saslušanja tužitelja vještak je na određeni način minorizirao značenje njegovog iskaza i vježbi koje je provodio te na posljednjem ročištu iskazao "da njemu iskazi svjedoka ne predstavljaju osnovu na  kojoj bi temeljio svoj nalaz, jer preko  dvije do tri tisuće vještačenja  našao izrazito divergentne i dislomatne iskaze svjedoka ovisno o tome na koju stranu se isti odnosi, zato iskaz svjedoka ne obvezuje". Ističe da iskaz tužitelja i iskazi svjedoka u potpunosti su usklađeni, svi iskazuju suprotno od mišljenja vještaka, koji nije  živio s tužiteljem da bi znao da li, kada i kako mu se zdravstveno stanje poboljšalo. Smatra da je sud trebao provesti dokaz novim medicinskim vještačenjem po drugom vještaku, budući da vještak nije predmet vještačenja  brižljivo razmotrio i točno naveo sve što je opazio. Čak i pod pretpostavkom da je vještak u pravu, tužitelj smatra da navedeno ne znači a niti u spisu ima dokaza, da je tužitelj u ožujku 2015. saznao  da mu je stanje s tim datumom  se stabiliziralo. Tužitelj opravdano smatra,  sukladno dokazima izvedenim u postupku da mu je zdravstveno stanje stabilizirano u veljači 2016., budući da je sve do tog dana značajno napredovao u oporavku.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tužitelj u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene  žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11.,13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda. 

Predmet spora je zahtjev za naknadu neimovinske i imovinske štete nastale tužitelju vezano za štetni događaj koji se zbio 14. travnja 2013. kada je tužitelj u vrijeme obavljanja redovnih poslova i radnih zadataka kod tuženika pao na pod i zadobio ozljede.

U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je tužitelj bio radnik tuženika, te da je  14. travnja 2013. povrijeđen u  trgovini L. u N. V.,

-da je tužitelj  8. svibnja  2015. raskinuo radni odnos kod tuženika uz objašnjenje da ne može obavljati ranije profesionalne aktivnosti iako o tome nije postojalo mišljenje od strane medicine rada ili liječničkog povjerenstva,

-da je tužitelj u svibnju 2015. otvorio samostalni obrt u sklopu OPG-a,

-da je vještačenjem po vještaku dr. Ž. C., specijalisti  kirurške ortopedije, utvrđeno da je liječenje tužitelja dovršeno u ožujku 2015., jer nakon toga datuma ne prileži dodatna medicinska dokumentacija koja bi govorila u prilog nastanka aktivnog liječenja, te se navedeni  termin može smatrati i terminom definiranja stanja vezanu uz ozljedu,

- da nalazi iz prosinca  2017. i veljače 2018. ulaze u definitivno stanje tj. povremeno liječenje trajnih posljedica,

-da je termin definitivnog stanja označen  krajem ožujka 2015. jer nakon istoga nisu poduzeti nikakvi aktivni dijagnostički – terapeutski postupci vezano uz predmetnu ozljedu od  14. travnja 2013.,

-da je tužitelju na zadnjem pregledu fizijatra, nakon realizirane terapije 30. ožujka 2015. preporučen nastavak priučenih vježbi, kao  i kontrola operatera, te ponovna kontrola fizijatra, koji nisu realizirani, što ide u prilog zaključku o terminu definiranja stanja,

-da termin definiranja stanja podrazumijeva s aspekta medicinskog vještačenja i stručnog mišljenja  fazu kad se  nakon poduzetih aktivno dijagnostičko-terapeutskih stručnih postupaka ne može više očekivati značajno poboljšanje stanja vezano uz neku ozljedu,

-da činjenica da je tužitelj sam vježbao do siječnja odnosno veljače 2016. ne može produžiti termin definiranja stanja jer se inače nakon završetka aktivnog liječenja pacijentima preporuča nastavak kućnih vježbi i takve vježbe su korisne ali ne u cilju značajnog poboljšanja stanja nego održavanja statusa ozlijeđene regije i istim se ne može promijeniti definirani termin završenog stručnog liječenja,

-da je tužitelj imao operativni zahvat u rujnu 2014., te  potom realizirao prolongiranu stručnu fizikalnu terapiju u periodu od 7 mjeseci nakon operativnog zahvata svakako predstavlja termin definiranja stanja, a posebno što nakon tog termina ne prileži niti jedna relevantna medicinska dokumentacija koja bi išla u prilog daljnjem kontinuiranom liječenju posljedica predmetne ozljede,

-da iskazi tužitelja i svjedoka nisu od utjecaja  na poboljšanje zdravstvenog stanja tužitelja jer isti nakon ožujka 2015. nije odlazio kod liječnika niti  obavljao kontrole, pa iz toga proizlazi da je aktivno liječenje završeno.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je zdravstveno stanje tužitelja  definirano krajem ožujka 2015., a kada je tužitelj i saznao za štetu, pa kako je od  30. ožujka 2015. kao dana definiranja štete do podnošenje tužbe protekao zastarni rok od tri godine sud prvog stupnja tužbeni zahtjev odbija. Pritom je stav suda da  daljnje liječenje fizikalnom terapijom nema utjecaja na zastaru potraživanja naknade štete jer  tužitelj je saznao za opseg štete i sve elemente njezine visine do kraja ožujka 2015. kada se njegovo zdravstveno stanje po zadobivenoj ozljedi iz predmetnog štetnog događaja stabiliziralo, te od tog dana počinje teći subjektivni rok od tri  godine predviđen odredbom čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021. – dalje ZOO).

Nadalje, utvrđuje u odnosu na pretrpljene fizičke bolove temeljem nalaza i mišljenja vještaka da su bolovi   jakog intenziteta trajali 7-8 dana, srednjeg intenziteta 25-30 dana, uglavnom u nastavku nakon jakih bolova, a slabog intenziteta, koji su kontinuirani nakon bolova srednjeg intenziteta, u sveukupnom trajanju od 3 mjeseca tijekom liječenja, strah jakog intenziteta da je trajao nekoliko minuta po ozljeđivanju, srednjeg intenziteta 15-20 dana, a slabog 2-3 mjeseca za vrijeme liječenja, dok je potreba za tuđom pomoći bila je potrebna 6-8 tjedana nakon otpusta iz bolnice, te 6 mjeseci nakon liječenja za povremene zahtjevnije poslove, te pojačana ishrana je bila potrebna do ožujka 2015. S obzirom na sve navedeno, stav je suda da  ne samo glede naknade štete za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, već i za ostale vidove zatražene štete nastupila je zastara.

Na utvrđeno činjenično stanje  pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je osnovan prigovor zastare.

Prema odredbi čl. 230. st. 1. ZOO-a tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

U svom nalazu i mišljenju  vještak se očitovao o kvalifikatornim okolnostima za dosudu neimovinske štete te je naveo da je tužitelj trpio fizičke bolove ukupno 128 dana, strah ukupno 110 dana, te da je bila potrebna tuđa pomoć i njega  222 dana i pojačana ishrana do ožujka 2015. Prestankom trpljenja bolova i straha, te prestankom potrebe za pojačanom ishranom i tuđom pomoći prestale su sve štetne okolnosti vezane uz zadobivenu ozljedu  koje su utjecale na konkretnu imovinsku i neimovinsku štetu.  Takva ocjena odnosi se i na kvalifikatornu okolnost duševne boli zbog smanjenja  životne aktivnosti. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj nakon 30. ožujka 2015. odlazio na kontrolne preglede i fizikalnu terapiju vezano uz ozljedu zadobivenu  14. ožujka 2014., pa je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je zdravstveno stanje tužitelja stabilizirano  30. ožujka 2015., te da je navedenog dana počeo teći zastarni rok za svu štetu vezanu od  14. ožujka 2013.

U odnosu na navode tužitelja prije svega  reći da liječenje fizikalnom terapiju nema utjecaja na zastaru potraživanja naknade štete, jer je tužitelj saznao za opseg štete i sve elemente njezine visine do konca ožujka 2015. kada je njegovo zdravstveno stanje stabilizirano te od tada počinje teći subjektivni zastarni rok od tri godine prema odredbi čl.  230. st. 1. ZOO-a.

Naime, uzimajući u obzir da je završetak aktivnog liječenja  tužitelja i nastupanje trajnog stanja bilo u ožujku mjesecu 2015., ovaj sud smatra da se taj moment ima uzeti kao vrijeme saznanja tužitelja za štetu koja mu je nastala iz štetnog događaja, jer je tim momentom tužitelj saznao i za konačni opseg nastale štete. Stoga se  taj moment ima računati početak tijeka trogodišnjeg subjektivnog roka zastare, pa kako je tužba podnesena 22. listopada 2018., proizlazi da je podnesena nakon proteka tog roka.

U potvrdu osnovanosti takvog stajališta, valja istaći da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi  da  tužitelj nakon tog razdoblja nije realizirao niti jedan liječnički pregled (ortopeda ili fizikalnu terapiju) dakle nije provodio aktivno liječenje, pa i to upućuje na zaključak da je tužitelj za nastup neimovinske štete saznao u ožujku 2015.

Pritom nije od utjecaja da je tužitelj i nakon ožujka 2015.  bio nastavio sa  priučenim kućnim vježbama, jer nakon završenog aktivnog liječenja, a time i definiranja stanja, kliničar koji liječi liječene gotovo uvijek propisuje nastavak kućnih vježbi pogotovo u slučaju ozljede lokomotornog sustava poput predmetne.

Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je postupak provođenja  kućnih vježbi nakon završenog liječenja koristan, ali ne u cilju očekivanja značajnog poboljšanja stanja nego u pravcu održavanja stanja određene regije, obzirom da se kućne vježbe mogu svesti isključivo na vježbe očuvanja statusa muskulature, funkcionalnosti zgloba odnosno sprječavanja ili usporavanja pogoršanja stanja koje su kod nekih ozljeda poput predmetne relativno moguće. Takve kućne vježbe moguće je nastaviti kroz neodređeni period, ako je ozlijeđena osoba motivirana jer prestanak vježbanja kroz samo mjesec dana dovodi do atrofije kvadricepsa za  30% a time i nestabilnosti koljena.

Što se tiče nalaza i mišljenja fizijatra od  30. ožujka 2015. iz kojeg proizlazi  da je ekstenzija lijevog koljena nepotpuna, fleksija preko 100 stupnjeva, valja odgovoriti da  takvo stanje kod tužitelja predstavlja trajne posljedice zadobivenih ozljeda. Navedeno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka u kojem se navodi da su kretnje koljena ograničene u srednjem do lakom stupnju, a jednako tako i nalaza od  6. prosinca 2017. u kojem se navodi da je koljeno bolno, ne izvodi se  ekstenzija u punom opsegu, kao i nalaza od  12. veljače 2018. u kojem se navodi bolno koljeno pri jačem opterećenju što ukazuje da se radi o trajnim posljedicama zadobivene ozljede koje su nastupile u ožujku 2015.

 

I prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio i prihvatio nalaz i mišljenje dr. Ž. C. kao i dopunu istog, te nakon saslušanja vještaka povodom prigovora tužitelja kojom prilikom su  otklonjene sve nejasnoće, pravilno je zaključio da nije bilo razloga određivati obnovu vještačenja s drugim vještakom u smislu odredbe čl. 261. ZPP-a.  Naime, prvostupanjski sud je za svoju ocjenu, zbog čega prihvaća nalaz i mišljenje vještaka dr. Ž. C., dopunu istog i usmeno očitovanje vještaka na prigovore tužitelja, dao jasne i argumentirane razloge koji žalbenim navodima tužitelja nisu dovedeni u sumnju. 

Naime, već provedeno vještačenje se po drugom vještaku može obnoviti samo uz uvjete iz odredbi čl. 261. st. 2. i 3. ZPP-a: ako je nalaz vještaka iz obavljenog vještačenja nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, odnosno ako mišljenje vještaka ima proturiječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka.

               Prvostupanjski sud je nalaz sa mišljenjem vještaka dr. Ž. C. ocijenio valjano obrazloženim, ali i objektivnim, stručnim, sačinjenim savjesno i u skladu sa pravilima znanosti i vještine u kojem je odgovoreno na sva postavljena pitanja, a kako kraj takve ocjene nije imao razloga,  koji bi opravdavali da se vještačenje ponovi sa drugim vještakom, odnosno time što nije prihvatio prijedlog tužitelja da se provede novo vještačenje, nije imalo za posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Na navode žalbe valja odgovoriti da je točno da su svjedokinje A. R. i S. R. iskazale da  se zdravstveno stanje tužitelja znatno poboljšalo provođenjem vježbi u periodu nakon 30. ožujka 2015. pa do kraja siječnja/veljače 2016. Međutim, ove svjedokinje nemaju stručnog znanja da mogu sigurno i pravilno odrediti zdravstveno stanje tužitelja, a osim toga u spisu  nema medicinske dokumentacije koja bi potkrijepila njihove iskaze. Navedene svjedokinje su u rodu sa tužiteljem, kćerka i supruga, što su pored naprijed navedenog okolnosti koje dovode u sumnju objektivnost njihova iskaza.

Iz navedenih razloga valjalo je  žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je određeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 18. listopada 2023.

 

                                                                                                  Predsjednica vijeća

                                                                                           Milena Vukelić Margan v.r.