REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Kennedyev trg 11

P-2289/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu mr. sc. Maji Josipović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80a, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., [adresa] OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik ĆM, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 12. studenog 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 08. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607 - 5102097466 od dana 27. listopada 2004. godine, sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB: 23057039320 kao kreditora i VM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“.

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznos od 564,82 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 04. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III/ Odbija se djelomično kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu stope zatezne kamate preko dosuđene stope na dosuđeni iznos u točki II/ izreke ove presude.

IV/ Nalaže s tuženiku, u roku od 15 dana naknaditi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 559,72 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana 08. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V/ Odbija se djelomično kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu trošak u iznosu od 760,50 € sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate te se odbija djelomično kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu stope zatezne kamate preko dosuđene stope na dosuđeni trošak postupka u točki IV/ izreke ove presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 28. listopada 2024. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su VM i tuženik **.**.2004. sklopili ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 87.290,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da je čl. 10. ugovora pod nazivom naknada određeno kako se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita i to prije korištenja kredita. Korisniku kredita je 03. studenog 2004. naplaćena ranije navedena naknada u iznosu od 564,82 € (4.255,67 kn). Navodi da je ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva jer iz nje ne proizlazi što konkretno ulazi u naknadu obrade kreditnog zahtjeva. Navodi da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu korisnika kredita koji je potrošač. Poziva se na odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu ZZP), čl. 3. i čl. 5. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje u tekstu: ZOO). Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa ne može biti predmet ustupa. Osporava da je korisnik kredita bio potrošač. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je korisnik kredita informiran o odredbi o naknadi za obradu kredita. Navodi da tuženik prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Navodi da predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu. Navodi i da u slučaju da se radi o ništetnoj odredbi radilo bi se o zabrani manjeg značaja. Istaknuo je prigovor zastare. Učinio je nespornom visinu tužbenog zahtjeva. Također je naveo kako u vrijeme sklapanja ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Istaknuo je prigovor zastare.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u sudsku praksu (list 8-11, 18- 33, 96-120, 123-129, 131-151, 201-216, 252-291, 295-303, 319-334 spisa), Direktiva Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (list 12-17 spisa), Obavijesti (list 34, 50, 51 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 35-40 spisa), ugovor o kreditu i Aneks ugovora (list 42-49, 59-70 spisa), dopis (list 52, 53 spisa), pisani iskaz VM (list 55-58 spisa),obračun naknade (list 92 spisa), uvjeti stambenog kredita (list 93-95 spisa), tablica krediti-proces obrade (list 121-122 spisa), Izvod iz zapisnika (list 130, 251, 292--294 spisa), stručni članak (list 152-200 spisa), pisani iskaz PM (list 217-218 spisa), pisani iskaz JM (list 219- 222 spisa), pisani iskaz HM (list 223-225 spisa), pisani iskaz MM (list 226-227 spisa), pisani iskaz SM (list 228-229 spisa), pisani iskaz IM (list 230-232 spisa), pisani iskaz TM (list 233-236 spisa), pisani iskaz BM (list 237-239 spisa) te je saslušan svjedok VM (list 342- 343spisa).

4. Tužitelj je na ročištu dana 18. lipnja 2025. odustao od dokaznog prijedloga saslušanja stranaka odnosno zakonskog zastupnika tužitelja, kao i financijskog vještačenja.

5. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Predmet spora u ovom predmetu je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita.

7. Nije sporno da su tuženik i VM sklopili ugovor o kreditu 27. listopada 2004. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer je korisnik kredita sklopio ugovor kao fizička osoba pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Čl. 3. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita stambeni kredit građana. Iz iskaza svjedoka VM proizlazi da je on zaključio ugovor o kreditu jer je u to vrijeme rješavao svoje stambeno pitanje obzirom da se u tom trenutku selio s Lastova u Zagreb pa je morao kupiti nekretninu kako bi imao gdje živjeti. Iz iskaza ne proizlazi da je raniji kredit bio dignut za poslovne svrhe. Prema tome, radi se o korištenju kredita za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe, stoga je ovaj ugovor o kreditu VM sklopio u svojstvu potrošača (tako i u odluci Suda EU Z C- 630/17). Sud je prihvatio iskaz svjedoka jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s ugovorom o kreditu koji je u spisu.

8. Čl. 2. ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 87.290,00 CHF. Čl. 10. ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje isplatiti prije korištenja kredita naknadu za obradu i odobravanje kredita u iznosu od 1,00% iznosa kredita. Navedene odredbe ugovora o kreditu nisu izmijenjene aneksom.

9. Iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine utvrđeno je da su VM i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 10. lipnja 2023. Čl. 1. i 2.1. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da VM ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ranije navedenog ugovora o kreditu sklopljenog između VM i tuženika, i to tražbina na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

10. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

11. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO-a propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

12. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

13. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

14. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

15. Svjedok VM iskazao je da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu isti pročitao, no da uvjete nije mogao mijenjati niti je on mogao utjecati na njih jer su bili postavljeni po principu uzmi ili ostavi. Njega u banci nisu informirali o naknadi niti su mu objasnili na što se ona odnosi. Naknada je bila zadana kao takva i kao takva se morala platiti. On nije pregovarao o visini naknade jer je pred njega bilo stavljeno da su to zadani uvjeti koje on mora prihvatiti ukoliko želi sklopiti ugovor o kreditu. On nije pitao da naknada bude manja jer nije ni mislio da bi eventualno ta naknada mogla biti manja.

16. Iz iskaza svjedoka proizlazi da mu tuženik nije dao nikakve informacije o tome na koje konkretne troškove se odnosi naknada za obradu kredita i kako će se određivati te da se o tim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka jer je logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču.

17. Tuženik je u spis dostavio uvjete stambenog kredita, tablica procesa obrade kredita, no iz dokaznog postupka u ovom predmetu nije dokazano da je ranije navedena dokumentacija prezentirana VM prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

18. Nadalje, tuženik je u spis dostavio pisani iskaz svjedoka PM (list 217-218 spisa), JM (list 219-222 spisa), HM (list 223-225 spisa), MM (list 226-227 spisa), SM (list 228-229 spisa), IM (list 230-232 spisa), TM (list 233-236 spisa) i BM (list 237-239 spisa). Međutim iz istih iskaza sud nije mogao utvrditi činjenice koje se tiču ovog konkretnog ugovora o kreditu, već je razvidno da se isti tiču sasvim drugih ugovora o kreditu.

19. Ništetna je odredba čl. 10. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita na način da je ugovoreno kako korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu u iznosu od 1,00% iznosa kredita prije korištenja kredita.

20. U postupku nije sporno da je korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 564,82 € odnosno 4.255,67 kn. Iz dopisa od 14.10.2024. razvidno je kako je tuženik naveo da je naknada za obradu kredita plaćena dana 3.11.2004. u iznosu od 4.255,67 kn.

21. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 29/03 – dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

22. Iz iskaza svjedoka VM proizlazi da se o odredbi o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, kao niti o ostalim odredbama, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi.

23. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

24. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

25. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

26. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

27. Odredba o naknadi za obradu kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za obradu kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

28. Zbog toga je i odredba čl. 10. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a.

29. Ništetnost odredbi o naknadama ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

30. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

31. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

32. Neosnovano se tuženik poziva na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Suprotno tuženikovim navodima, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

33. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 564,82 €.

34. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

35. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

36. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

37. Obzirom da je tužitelj potraživao zateznu kamatu po većoj stopi (stopi za trgovačke ugovore), tako je sud odbio zahtjev tužitelja u tom dijelu za previsoko zatraženu stopu zatezne kamate te odlučio kao pod točkom III/ izreke ove presude.

38. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) kao i vrijednosti predmeta spora (564,82 €).

39. Sud je po prigovoru tuženika odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 564,82 € sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a. Tužitelj je u ovom postupku postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadama i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 564,82 €. Međutim, posljedica ništetnosti navedene odredbe ugovora je obveza tuženika vratiti tužitelju iznos od 564,82 €. Stoga, vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u iznosu od 1.892,05 € je previsoko naznačena. Zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe u ovom slučaju u cijelosti služi kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 564,82 € budući da je posljedica ništetnosti uprava plaćanje tog iznosa pa je primjerena vrijednost predmeta spora upravo 564,82 €.

40. S obzirom na vrijednost predmeta spora odvjetniku sukladno odredbama Tarife pripada nagrada u iznosu od 100,00 € po radnji, a ne kako je to tužitelj zatražio 200,00 €, slijedom čega je tužitelj odbijen za previsoko zatraženi dio troška po svakoj dosuđenoj radnji.

41. Sud je priznao tužitelju troškove i to: za sastav tužbe iznos od 100,00 € na temelju Tbr. 7. i Tbr. 54. Tarife, za sastav podneska od 17.12.2024. iznos od 100,00 € na temelju Tbr. 8/1 i Tbr. 54 Tarife te za zastupanja na ročištima 18.06.2025. i 12.11.2025. za svako iznos od 100,00 € na temelju Tbr. 9/1 i Tbr. 54. Tarife, što ukupno iznosi 400,00 €, a što uvećano za PDV sukladno Tbr. 46. Tarife iznosi 500,00 €. Tužitelju je valjalo dosuditi troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 € i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 €. Stoga je tužitelju valjalo ukupno dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 559,72 €, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, sve po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima (tako i u odluci VSRH Rev-1114/23 od 04.06.2024.). Slijedom iznesenog valjalo je odlučiti kao pod točkom IV/ izreke presude.

42. Tužitelju nije priznat trošak pribavljanje potvrde o visini naknade za obradu kredita jer se ne radi o pribavljanju isprave u smislu Tbr. 36. Tarife, već o korespondenciji tužitelja i tuženika prije pokretanja sudskog postupka. Tužitelj je odbijen i za trošak pristupa na ročište za objavu presude obzirom da prema mišljenju suda isti trošak također nije bio potreban sukladno čl. 155. ZPP-a jer su se stekli uvjeti za isticanje presude na e-oglasnu ploču. Tužitelj je odbijen i za previsoko zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 132,72 €, obzirom da sukladno Uredbi o Tarifi o sudskih pristojbama, a sukladno vrijednosti predmeta spora iznos sudske pristojbe na presudu iznosi 26,54 €, dok je sudsku pristojbu na tužbu tužitelj uplatio prilikom podnošenja tužbe putem e-komunikacije u iznosu od 33,18 €, slijedom čega je tužitelja valjalo odbiti za previsoko zatraženi trošak sudskih pristojbi u iznosu od 73,00 €. Obzirom da je tužitelj potraživao zateznu kamatu na troškove postupka po većoj stopi (stopi za trgovačke ugovore), tako je sud odbio zahtjev tužitelja u tom dijelu za previsoko zatraženu stopu zatezne kamate. Stoga je o trošku valjalo odlučiti kao pod točkom IV/ i V/ izreke presude.

U Zagrebu 08. prosinca 2025. godine

S u d a c:

mr. sc. Maja Josipović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku uz nalog za sudsku pristojbu na presudu (26,54 €)

2. Tuženiku po punomoćniku