Poslovni broj: P-3535/2025-63

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserka Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IK iz [adresa], OIB; 77637114590, zastupan po Bojani Marčelan, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB 53056966535 iz Zagreba, Magazinska 69, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta, iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 08. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju EK, [adresa], 42243 Maruševec, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.702,18 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose i to na;

iznos 1,56 eura od 28. veljača 2009.

iznos 6,93 eura od 31. ožujak 2009.

iznos 7,14 eura od 30. travanj 2009.

iznos 5,44 eura od 31. svibanj 2009.

iznos 4,19 eura od 30. lipanj 2009.

iznos 4,53 eura od 31. srpanj 2009.

iznos 5,18 eura od 31. kolovoz 2009.

iznos 5,13 eura od 30. rujan 2009.

iznos 4,46 eura od 31. listopad 2009.

iznos 5,71 eura od 30. studeni 2009.

iznos 6,71 eura od 31. prosinac 2009.

iznos 8,14 eura od 31. siječanj 2010.

iznos 7,81 eura od 28. veljača 2010.

iznos 9,75 eura od 31. ožujak 2010.

iznos 9,39 Eura od 30. travanj 2010.

iznos 10,10 eura od 31. svibanj 2010.

iznos 16,29 eura od 30. lipanj 2010.

iznos 15,02 eura od 31. srpanj 2010.

iznos 17,41 eura od 31. kolovoz 2010.

iznos 16,17 eura od 30. rujan 2010.

iznos 14,17 Eura od 31. listopad 2010.

iznos 18,38 eura od 30. studeni 2010.

iznos 23,73 eura od 31. prosinac 2010.

iznos 19,94 eura od 31. siječanj 2011.

iznos 21,27 eura od 28. veljača 2011.

iznos 19,58 eura od 31. ožujak 2011.

iznos 19,88 eura od 30. travanj 2011.

iznos 27,05 eura od 31. svibanj 2011.

iznos 27,14 eura od 30. lipanj 2011.

iznos 33,00 eura od 31. srpanj 2011.

iznos 29,99 eura od 31. kolovoz 2011.

iznos 5.280,99 eura od 2. rujan 2011.

te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.278,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 08. prosinca 2025. godine pa do isplate, s time da su kamate to do do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Ne dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva podneskom od 22. listopada 2024. godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 15.03.207. sklopio Ugovor o kreditu 318- 50-3971140 na iznos od 22.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tužene na dan korištenja kredita. Iznos anuiteta prema prvom otplatnom planu iznosio je 127,97 CHF, odnosno 570,00 kuna. Ugovorena je kamatna stopa od 4,95% promjenjiva u skladu s važećim odlukama tužene. Ugovor o kreditu predstavlja tipski obrazac te se o niti jednoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Do znatnog povećanja iznosa kreditne obveze tužitelja došlo je zbog nepošteno ugovorenih odredaba o promjeni kamatne stope i nepošteno ugovorenih odredaba o valutnoj klauzuli. Tako je dio odredbe u čl. 2 st. 1 ugovora o kreditu nepošten, a samim time i ništetan i to u dijelu u kojem se ugovara da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukama o kamatnim stopama tužene. Poziva se na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., a iz kojih proizlazi da je kamatna stopa po kreditu tužitelja neosnovano i protuzakonito plaćana po većoj stopi od dopuštene u razdoblju od 01.11.2007. do 02.09.2011. godine, kada je kredit otplaćen. Poziva se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ugovora. Ugovorna odredba točke 7 st. 1 Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu također je nepoštena odnosno ništetna. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14.06.2018., te odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Trv-2221/18 od 03.09.2019. godine. Slijedom navedenog, konačno predlaže da sud naloži tuženiku da tužitelj plati iznos od 5.702,18 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pruža samo općenitu i apstraktnu zaštitu, te kako u tom postupku sudovi nisu izvodili dokaze na okolnosti jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene, stoga ih tužitelj mora dokazati. Sporna odredba ugovora o valutnoj klauzuli bila je jasna, razumljiva i lako uočljiva, te se o istoj pojedinačno pregovaralo pa ista nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 10-14 spisa), u prijepis knjigovodstvene kartice (list 15-18 spisa), u otplatni plan (list 19-24 spisa), u otplatnu tablicu (list 25-29 spisa), u izračun više plaćenih anuiteta po kreditu (list 31- 32 spisa), u Zahtjev za kredit (list 61-67 spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 220 spisa), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Centru za financijska vještačenja d.o.oo. (list 225-229 i 242-243 spisa).

4. U ovom predmetu donesena je presuda dana 15.07.2024. godine koja je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-356/25 dana 09.04.2025. godine.

5. Među strankama nije sporno da su parnične stranke dana 15.03.207. sklopile Ugovor o kreditu 318- 50-3971140 na iznos od 22.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tužene na dan korištenja kredita. Iznos anuiteta prema prvom otplatnom planu iznosio je 127,97 CHF, odnosno 570,00 kuna. Ugovorena je kamatna stopa od 4,95% promjenjiva u skladu s važećim odlukama tužene. NIje sporna niti visina tužbenog zahtjeva.

6. Sporno je da li su u konkretnom slučaju odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredba o valutnoj klauzuli ništetne, sporno je da li je nastupila zastara potraživanje.

7. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je u podnesku od 04.05.2021. konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

8. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 4-tuženik) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

10. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

12. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

13. Dakle ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora saslušaju svjedoci i stranke, a iz kojeg razloga je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja. Sud nije proveo dokaz saslušanjem predloženog svjedoka PK obzirom ista nije bila prisutna prilikom sklapanja predmetnog ugovora, te obzirom na navedeno ista nema neposredna saznanja o dogovoru među strankama.

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2007. godine tražio stambeni kredit za gradnju kuće. Kada je došao u RFA službenica mu je ponudila kredit u CHF, te je tužitelj postavio pitanje oko valute odnosno da li je ta valuta stabilna. Bio je svjestan što znači valutna klauzula, odnosno da je rata kredita vezana za tečaj. U banci su mu izračunali da mu je povoljnije uzeti u CHF nego u EUR valuti, jer je bila manja rata, a tužitelj je bio na granici što se tiče kreditnih sposobnosti. Kuću je gradio za sebe i još uvijek tamo živi. Sam je otplaćivao kredit. Kod tuženika mu je rečeno da je CHF stabilna valuta i čak stabilnija od EUR. Ne bi uzimao kredit da e znao da će rata narasti duplo. Nije bio u poziciji pregovarati sa bankom, već mu je banka ponudila, a ja on trebao odlučiti po principu "hoćeš-nećeš".

15. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, jer ga ocjenjuje istinitim i uvjerljivim te na temelju njega nalazi utvrđenim da tužitelj nije dobio potpunu informaciju o parametrima koji utječu na povećanje kamatne stope, kao i rizicima ugovaranja kredita vezanih uz valutu CHF. Kako, dakle, tuženik nije dokazao da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

16. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

17. Neosnovan je prigovor zastare, jer je podnošenjem tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a i tužitelj je mogao od prvog naplaćenog anuiteta, u roku 5 godina, tražiti od tuženika povrat iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne obveze. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu za razdoblje otplate kredita od veljače 2009 do rujna 2011. godine. U odnosu na prvo (najstarije) potraživanje došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. i zastara u odnosu na preplaćenu kamatu iznova počinje teći 14. lipnja 2014. (zbog toga što je 13. lipnja 2014. donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, a koja odluka obvezuje sud u ovom sporu), dok u odnosu na preplaćeni tečaj CHF zastara iznova počinje teći 4. listopada 2017. (zbog toga što je 3. listopada 2017. donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, a koja odluka obvezuje sud u ovom sporu). Člankom 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Tužitelj je tužbu podnio 04. listopada 2019. iz čega slijedi da prigovor zastare u odnosu na valutnu klauzulu nije osnovan. Iako tužitelj u tužbi ističe i razloge nitetnosti predmetnog ugovora vezano uz promjenjivu kamatnu stopu, iz daljnjih navoda i ponašanja stranaka proizlazi kako tužitelj potražuje isplatu vezanu samo uz ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, a iz čega slijedi i da nije osnovan prigovor zastare tuženika.

18. Tijekom postupka, podneskom od 07.11.2023. godine tuženik je povukao prigovor visine tužbenog zahtjeva, te sud na tu okolnost nije provodio dokaz financijskim vještačenjem.

19. Sud nije oduzimao od ukupnog iznosa iznose koje je tužitelj plaćao u manjem od početnog iznosa obzirom na pad tečaja CHF u određenom razdoblju, budući je predmet spora zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa za mjesece kada je kamatna stopa bila viša od početno ugovorene te tečaj CHF viši od tečaja u trenutku isplate kredita što znači da se manje plaćeni iznosi (za mjesece kada je tečaj bio niži) ne oduzimaju od preplaćenog iznosa, prvenstveno iz razloga što tuženik nije istaknuo prigovor prijeboja.

20. Također, člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost promjene kamatne stope, tako da je krivnja za ništavosti ugovornih odredbi na strani tuženika. Dakle, nije tužitelj kao stranka ugovora odgovorna za ništavosti navedenih odredbi već je, upravo suprotno, tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Isto tako tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost promjene kamatne stope i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po eventualnoj manjoj kamatnoj stopi je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika. Stoga je sud odbio takav prigovor tuženika.

21. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove.

22. Tužitelj konačno potraživane iznose izražava u eurima uzimajući u obzir odredbe Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22. i 88/22.) a na koji izračun tuženik nije imao primjedbi nakon što je vještak iste izračunao.

23. Kako je tužitelj tuženiku anuitete u odnosu na koje traži predmetnu isplatu plaćao u kunama, to tužitelj ima pravo na povrate plaćenih iznosa u kunama, odnosno sada u eurima sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj sa pripadajućim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

24. U odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva od dana 22.10.2024. godine, sud istu nije dopustio. Naime, a kako je navedeno i u drugostupanjskoj odluci, tužitelj je 22.10.2024. godine preinačio tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka i to za iznos koji je prvotno umanjio radi tzv. negativnih tečajnih razlika i to nakon što tuženik nije podnio prigovor radi prebijanja niti protutužbu. Dakle, u ovom slučaju nije došlo do povećanja zahtjeva nakon provedenog vještačenja na temelju činjenica koja su pravodobno iznesene u postupku, a slijedom čega sud zaključuje da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 190 st. 2 ZPP-a.

25. U odnosu na preinaku tužbenog zahtejva od 11.08.2021. godine, valja navesti kako sud u prvoj presudi nije o istom odlučio, dok tužitelj nije predlagao donošenje dopunske presude, te je drugostupanjski sud je u svojoj odluci naveo kako se sukladno čl. 229 st 2 ZPP-a tužba u tom dijelu smatra povučena, a iz kojeg razloga sud nije o tom dijelu tužbenog zahtjeva odlučivao iako je tužitelj ponovno isti, očito omaškom, istaknuo podneskom od 20.05.2025. godine. Ukoliko bi se tu ponovno radilo o preinaci tužbenog zahtjeva, sud smatra kako ista nije osnovana pozivajući se ponovno na odredbu čl. 190 st. 2 ZPP-a.

26. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1 100 bodova, trošak sastava žalbe od 04.08.2021. prema 10/4 50 bodova, trošak sastava podneska od 11.08.2021 prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 11.12.2021 prema Tbr 8/3 25 bodova, trošak pristupa na ročište dana 06.11.2023. prema Tbr 9/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 06.05.2024 prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište dana 08.05.2024. prema Tbr 9/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 04.7.2024 prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište dana 17.09.2024. prema Tbr 9/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 22.10.2024 prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište dana 04.12.2024. prema Tbr 9/1 100 bodova, trošak sastava žalbe od 16.12.2024. prema 10/1 zatraženih 31,25 bodova, trošak sastava podneska od 20.05.2025. prema Tbr 8/1 100 bodova, te trošak zastupanja na ročištu od dana 16.10.2025 prema Tbr 9/1 100 bodova, što ukupno čini 1206,25 bodova, odnosno 2.412,50 eura, a što uvećano za iznos PDV-a čini iznos od 3.015,62 eura. Tužitelju je također priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 104,85 eura kao trošak predujma za vještačenje u iznosu od 100,00 eura, kao i trošak vješačenja učinjenog prije pokretanja postupka, a koji je priznat kao trošak u povodu postupka u iznosu od 58,07 tako da ukupan trošak dosuđen tužitelju iznosi 3.278,54 eura. Na dosuđeni trošak dosuđena je kamata temeljem čl. 151 st. 3 ZPP-a. Sud tužitelju nije dosudio trošak sastava žalbe od 07.07.2021. godine obzirom smatra da ista nije bila potrebna, dok je također tužitelj nije uspio s istom.

27. Slijedom svega navedenog, sud je odlučio kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 08. prosinca 2025. godine

Sudac:

Biserka Pavković Fućak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

tužitelj po punomoćniku

tuženik po punomoćniku