Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3086/2025-13

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Matku Novinc, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische banka d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, po generalnoj punomoći H 461/2021, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 10. studenog 2025., održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja Matka Novinc, odvjetnika iz Zagreba i u odsutnosti uredno pozvanog generalnog punomoćnika tuženika, dana 08. prosinca 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51404627-5102978851 od dana 08.05.2006.g. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi:

„Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische banka d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, da tužitelju HŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 553,09 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 08. prosinca 2025. godine pa do isplate, koje kamate su po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), tj. po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 29.04.2025. godine, nakon završetka radnog vremena suda, podnio ovom sudu tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51404627-5102978851 dana 08. svibnja 2006.g. godine na iznos od 39.000,00 CHF. Člankom 2. Ugovora tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju banke od 39.000,00 CHF. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su sukladno čl. 7. navedenog ugovora kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 421,94 CHF, te je ugovoreno da će se povrat obveza iz navedenog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunavati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. U trenutku isplate (09.05.2006.g.) kredita tečaj CHF po srednjem tečaju tuženika u odnosu na Kunu iznosio je 4,648300 Kn za 1 CHF.

2. Tužitelj navodi da je tuženik člankom 10. Ugovora o kreditu odredio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od 2,500 % od iznosa kredita, a koju je tuženik naplatio jednostrano prilikom isplate kredita, odnosno ustegnuo od ukupnog isplaćenog iznosa kredita.

3. Tužitelj je predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003- dalje u tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja.

4. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe tužitelj ističe da je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, dok je odredbom čl. 269. ZOO propisano da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

5. Nadalje, tužitelj ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

6. Tužitelj napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane prednika tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2,500 % od iznosa odobrenog kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu, pa iz navedenog jasno proizlazi da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

7. Tužitelj ponavlja da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od prednika tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti.

8. Tužitelj ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a, te da je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke, a svei troškovi poslovanja banke obračunati u efektivnoj kamatnoj stopi koju je tuženik odredio ugovorom.

9. Tužitelj ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

10. Tužitelj napominje da iako je odredba čl. 10. ugovora o kreditu lako uočljiva, jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali da ista nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi, već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije korištenja platiti banci naknadu, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru.

11. Tužitelj ističe da ništetnost spornih odredaba članka 10. ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi istih nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003. godine ) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano, a tužitelj to ovdje ponavlja, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava.

12. Uz već navedeno, tužitelj smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 10. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a, te se poziva na pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 5. studenog 2020. godine na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“, a tužitelj naglašava da se o spornim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo te tužitelj nikako nije mogao utjecati na njihov sadržaj, te se navedeno ima analogno primijeniti i na ugovornu odredbu vezanu za naknadu za obradu kredita.

13. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže Naslovnom sudu donijeti sljedeću presudu:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51404627-5102978851 od dana 08.05.2006.g. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi:

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe tužitelju naknadi parnični trošak uzrokovan ovom parnicom sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.“

14. Tužitelj u daljnjem tijeku postupka u cijelosti ustraje kod svih navoda iznesenih u samoj tužbi, te osporava i poriče svi navodi tuženika iz odgovora na tužbu koji su u suprotnosti sa navodima tužitelja.

15. Protivno navodima tuženika, tužitelj ističe da tužitelj itekako ima pravni interes za utvrđenjem navedene ugovorne odredbe nepoštenom, te sukladno tome nisu ispunjene pretpostavke za odbačaj tužbe.

16. U odnosu na prigovor o postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, tužitelj osporava navode tuženika i u tom dijelu, te isto obrazlaže. Tužitelj u cijelosti osporava osnovanost svih istaknutih prigovora tuženika u njegovu odgovoru na tužbu.

17. Posebno tužitelj navodi da je sporna odredba ugovora i navedena obveza tužitelj, uz to što je nerazumljiva i neodređena, a obzirom da je ista ovisna o jednostranoj odluci tuženika, na koju tužitelj nije imao nikakvog utjecaja i ista je utvrđena u postotku kojeg je odredio bez bilo kakvog sudjelovanja tužitelja sam tuženik i kao takvu stavio u tipski ugovor o kreditu.

18. Predmet ovog postupka upravo ništetnost navedene ugovorne odredbe, a kako je to detaljno navedeno u svim navodima tužitelja iznijetih tijekom postupka, kao i činjenica kako je ovdje riječ o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je sastavio tuženik i u odnosu na koji sadržaj tužitelj nije imao mogućnost pregovara. Da bi tužitelj realizirao kredit, isti je bio dužan platiti navedenu naknadu, jer bez iste do realizacije kredita ne bi došlo, a pri tome tuženik ga nije izvijestio o kakvoj se naknadi radi, zašto se plaća navedena naknada, što se istom pokriva, zašto se plaća baš u tom iznosu, a što sve navedenu ugovornu odredbu čini nepoštenom odnosno ništetnom.

19. Tužitelj navodi da mu nisu pojašnjene odredbe ugovora o kreditu, niti mu je navedeno pojasnio djelatnik tuženika, a niti javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu, te se na navedenu okolnost ustraje kod dokaznog prijedloga za saslušanjem tužitelja, kao i djelatnika tuženika koji je osobno sudjelovao u obradi u realizaciji ovog kreditnog odnosa sa tužiteljem.

20. Predmetna ugovorna odredba o ulaznoj naknadi u tom dijelu je nepoštena i nejasna i stoga ništetna, s obzirom se radi o ugovornoj odredbi o kojoj ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale, i ugovorom predvidjele egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, niti je tužitelj, kao potrošač, informiran o navedenom, što za posljedicu ima neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa nesporno proizlazi da je tuženik postupao suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača, i Zakona o obveznim odnosima, a sve kako je to tužitelj naveo u svojoj tužbi. Tužitelj niti ne tvrdi kako tuženik nema pravo na naplatu naknade, ali ništetan odnosno nepošten je način na koji je tuženik istu ugovorio, a što je tužitelj detaljno obrazložio tijekom postupka, pa se osporavaju svi navodi tuženika i u tom dijelu.

21. Tuženik je uvjetovao realizaciju kredita plaćanjem navedene naknade, ali isti nikada nije objasnio odnosno obrazložio tužitelju navedenu odredbu, te tužitelj nije imao izbora u toj situaciji.

22. Tužitelj još jednom ističe kako odredba Ugovora nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije korištenja platiti banci naknadu, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru.

23. Tužitelj nije informiran o njegovoj obvezi, već je tuženik uvjetovao realizaciju kredita plaćanjem navedene naknade, te se ustraje kod predloženog dokaznog prijedloga za saslušanjem tužitelja i djelatnika tuženika koji je osobno sudjelovao u realizaciji ugovora sa tužiteljem.

24. Tužitelj nije upoznat sa Odlukom tuženika, a niti mu je ista prezentirana. Tužitelj navodi da sve da je tužitelj i upoznat jasno je kako sam postotak koji god bio ne čini ugovornu odredbu razumljivom, a obzirom tuženik nije informirao tužitelja o ulaznoj naknadi, visini iste, razlozima iste, što se tom naknadom plaća, zašto u tom iznosu, kao i ostalom što je tužitelj naveo tijekom postupka, a tuženik tek u svom odgovoru na tužbu navodi što predstavlja naknada koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita, a dakako o navedenom tuženik nije informirao i upozorio tužitelja u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, kada je tužitelj i platio navedenu naknade, pa su navodi tuženika u ovom dijelu u cijelosti neosnovani. To što tuženik prikazuje proces realizacije kredita, kao i prikaz procesa obrade kredita iz 2011. godine, tužitelj napominje da je navedeno tuženik bio obvezan prezentirati i informirati tužitelj prilikom ugovaranja kredita, pa se osporavaju i ovi navodi tuženika u cijelosti, pa tužitelj u cijelosti osporava navode tuženika kako je tužitelj imao dovoljno informacija, te da je predmetna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva.

25. Vezano na zakonske propise i Pravilnike na koje se poziva tuženik ističe se kako tužitelj niti ne tvrdi da je postojala zakonska zabrana ugovaranja ulazne naknade, a što navodi tuženik, već je navedena ugovorna odredba nepošteno ugovorena, a kako je to tužitelj obrazložio tijekom ovog postupka, pa su tvrdnje tuženika u tom dijelu u cijelosti neosnovana.

26. Navedena odredba itekako uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je ista nepoštena odnosno ništetna.

27. Tužitelj ustraje u u cijelosti kod svih navoda predlaže sudu nakon zaključenja raspravljanja u ovom predmetu donijeti presudu kojom se u cijelosti usvaja tužba i tužbeni zahtjev tužitelja, te se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove uzrokovane ovom parnicom sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

28. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita dužan u korist banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 2,500 % od iznosa kredita (točka I. tužbenog zahtjeva).

29. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe da u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti.

30. Tuženik ističe kako tužitelj u tužbenom zahtjevu traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu i odobrenje kredita, odnosno tužitelj je podnio tužbu za utvrđenje iz čl. 187. ZPP-a, a da Zakon o parničnom postupku u članku 187. stavku 2. propisuje procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za utvrđenje, odnosno da tužitelj ima pravo podići tužbu za utvrđenje kada isti ima pravni interes da sud utvrdi postojanje kakva prava prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. U konkretnom slučaju, kada bi sud utvrdio deklaratorni tužbeni zahtjev, a što tuženik u cijelosti osporava, iz istog bi proizašao kondemnatorni zahtjev već dospjele tražbine prije podnošenja ove tužbe.

31. Tuženik smatra da je tužitelj tužitelj mogao i morao već prilikom podnošenja ove tužbe postaviti kondemnatorni zahtjev, sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, te se tuženik poziva na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev 588/1998-2 od dana 13. svibnja 1998. godine u kojoj navodi: „Drugostupanjski sud je pravilno odbacio tužbu za utvrđenje postojanja tužiteljičinog prava na jubilarnu nagradu. Odredba čl. 187. st. 2. ZPP propisuje da se tužba za utvrđenje postojanja kakva prava ili pravnog odnosa može podići ako tužitelj ima pravni interes za to utvrđenje prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Kada je tužiteljica stekla mogućnost da pravnu zaštitu ostvari kondemnatornom tužbom, više ne postoji pravni interes za podizanje tužbe za utvrđenje.“

32. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu odbaciti tužbu tužitelja budući da nisu ispunjenje procesne pretpostavke propisane čl. 187. st. 2. ZPP-a, odnosno budući da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje.

33. U samom uvodu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi od 29. travnja 2025. godine. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.330,00 eura a temeljem sporne odredbe naplaćena je naknada u iznosu od 4.528,00 kn / 600,97* (što je vidljivo iz pregleda prometa po partiji kredita kojega tužitelj dostavlja u tužbi), slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Naznačeni iznos vrijednosti predmeta spora očigledno je usmjeren na podizanje troškova postupka te nije ni u kakvoj stvarnoj ili pravnoj vezi sa samim iznosom naplaćene naknade, te kao takav predstavlja zloupotrebu procesnih ovlaštenja od strane tužitelja pa slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema visini naplaćene naknade od gore navedenih 600,97 eura.

34. Tuženik navodi da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, te da taj status tužitelj mora dokazati, za što je potrebno da tužitelj dokaže da kumulativno opstoje dva uvjeta i to: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

35. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga, jer da je ta ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva 36. Tuženik prije svega ističe da citirana odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,500 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe, pa da u samom uvodu odgovora na tužbu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te se tuženik poziva na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, navodeći da Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe, a tuženik ukazuje i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

37. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

38. Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, te da je o naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik/ca Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, gđa IŽ, tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita, a ista informacija je bila dostupna tužitelju i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita (na letku Paket „Iz minusa u plus“ bilo navedeno da se plaća naknada za obradu kredita u visini od 2,50 % od odobrenog iznosa kredita), a tužitelju je u vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj.

39. Uz ove navode tuženika da je predmetna odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,500 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita, pa tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput:

- operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

- povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), te tuženik pojašnjava da svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl., pa da je tuženik kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade.

40. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 2,500 % od visine predmetnog kredita u iznosu od 4.528,00 kn, dok iz onoga što je tuženik naveo jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Tuženik se poziva na sudsku praksu domaćih sudova i Suda EU koja ide u prilog navedenim tvrdnjama tuženika.

41. S obzirom na navedeno, navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

42. Tuženik navodi da uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive, pa da slijedom svega navedenoga naslovnom sudu uopće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita, jer je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva.

43. Tuženik tvrdi da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, kao i da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Tuženik pojašnjava da je tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Na osnovi navedenog, tuženik ističe da se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

44. Zaključno, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

45. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom i čitanjem dokumentacije dostavljene po strankama u spis, te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, pa nakon što je tuženik odustao od svog dokazanog prijedloga za saslušanjem kao svjedoka IŽ, sud je riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

46. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude.

47. Treba napomenuti da je sud na prigovor tuženika utvrdio VPS ovog spora od 600,96 EUR, što je visina naknade ništetnost koje ugovorne odredbe tužitelj traži da se utvrdi u svom sporu, a za koju nije sporno da ju je tužitelj plati, a sve u skladu s postojećom ustaljenom sudskom praksom vezanom uz ovakvu vrstu sporova i tužbenog zahtjeva, a prema odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a, cijeneći iznos neosnovano plaćene naknade za obradu kredita kao VPS u ovoj pravnoj stvari kao visinu tužbenog zahtjeva, te je sud utvrdio da se tuženik osnovano poziva na recentne sudske odluke obrazlažući osnovanost ovog svog prigovora, jer deklaratorni dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 10. koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.“, a vrijednost plaćenog temeljem te odredbe čiju ništetnost tužitelj traži da se utvrdi u ovoj parnici i presudi, iznosi upravo ranijih 4.528,00 kn, što je sud utvrdio da je sadašnjih 600,96 EUR, a ne 1.330,00 EUR, kako je to kao VPS naznačio tužitelj. Treba napomenuti da je ranijih 10.000,00 kn, tj. sadašnjih 1.330,00 EUR VPS za one tužbe na utvrđenja gdje se na drugi način ne može utvrditi VPS, kao npr. utvrđenje prava služnosti i sl., dok je ovdje utvrđenje ništetnosti, postavljeno kao jedini tužbeni zahtjev, moguće utvrditi kao VPS upravo po visini plaćenog temeljem iste ništetne odredbe, što je ranijih 4.528,00 kn, tj. sada 600,96 EUR, te čini manje od polovine naznačenog VPS po tužitelju. Sud je utvrdio da je ovaj prigovor tuženika osnovan.

48. Sud je utvrdio da tužitelj ima pravni osnov za podizanje ove tužbe i vođenje ove parnice, bez obzira što nije postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev vezan uz ugovornu odredbu čiju ništetnost ističe u deklaratornom tužbenom zahtjevu, jer sud, za razliku od tuženika, smatra da je tužitelj ovlašten ustati s deklaratornim zahtjevom, a po pravomoćnosti utvrđenja, ustati s kondemnatornim zahtjevom, te da ne postoji zakonska obveza tuženika da istovremeno ustane s oba ova, istina međusobno vezana tužbena zahtjeva. Slijedom iznesenog, sud nije utvrdio postojanje bilo kojeg uvjeta za odbačaj ove tužbe.

49. Među strankama nije sporno da je tužitelj sklopio s tuženikom predmetni ugovor o kreditu, da isti sadrži spornu odredbu utvrđenje ništetnosti koje traži tužitelj u ovom sporu, da je tužitelj temeljem iste ugovorne odredbe platio tuženiku iznos od ranije 4.528,00 kn, tj. sada 600,96 EUR, te da visina tako plaćenog iznosa naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nije sporna s naslova tzv. ulazne naknade, ništetnost ugovorene odredbe iz čl. 10. Ugovora tužitelj traži da sud utvrdi u ovom postupku. Tuženik spori osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti.

50. Sporno je da li je predmetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu ništetna, da li postoji pravni interes tužitelja za podnošenje samo deklaratarnog zahtjeva, da li je predmetna odredba iz čl. 10. Ugovora bila jasno vidljiva i uočljiva, da li je predmetna odredba dovela do znatne neravnoteže na teret tužitelja, da li je tužitelj imao utjecaja na sadržaj i ugovorne odredbe predmetnog Ugovora, te da li je tužitelj ima status prosječnog potrošača.

51. Sud je iz iskaza tužitelja osobno kao stranke, utvrdio da je tužitelj rođen 1961. godine, po zanimanju umirovljeni vozač, koji je digao ovaj kredit kod tuženika za adaptaciju kuće. Kredit je bio vezan uz CHF i tužitelj je platio ulaznu naknadu bez kojeg plaćanja ne bi mogao dobiti kredit. Tužitelj navodi da je on pitao bankarku kada je dogovarao kredit što je ta ulazna naknada iz čl. 10. Ugovora, a ona da mu je rekla da to neće biti puno i da će to tužitelju odbiti od iznosa samog kredita i da to ne mora tužitelj plaćati posebnom uplatom, jer će biti oduzeto od doznačenog iznosa kredita, kako je i bilo.

52. Tužitelj je iskazao da njemu nitko, pa ni osobna bankarka, nije objasnio niti je negdje mogao vidjeti od čega se točno sastoji ta naknada. Tužitelj navodi da je njemu bankarka rekla da je plaćanje te nakade i pristajanje na tu ugovornu odredbu jedan od uvjeta da uopće tužitelj dobije kredit, pa je tužitelj na to i pristao.

53. Tužitelj navodi da je imao petoro djece i malu kuću za sve njih, pa je morao adaptirati i proširiti kuću kako bi mogli svi živjeti. Ta kuća im je služila i sada služi samo za stanovanje njegove obitelji, te nikad nije služila za nikakve poslovne svrhe nikoga od njih.

54. Sud je iskaz tužitelja saslušanog osobno kao stranke prihvatio cijelosti kao istinit, jer je dan logično, uvjerljivo, životno i u skladu je sa spisom priležećom dokumentacijom. Sud je iz tog iskaza utvrdio da se radilo o potrošačkom ugovoru o kreditu, a što proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, da je sadržavao odredbu o obvezi tužitelja plaćanju ulazne naknade, tj naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, da je tužitelj istu naknadu platio, te da nije sporno da je tužitelj izvršio tu svoju ugovornu obvezu i isplatio tuženiku kao naknadu za obradu kredita iznos od sadašnjih 600,96 EUR, što je činilo 2,50% od iznosa kredita prema odredbi čl. 10. Ugovora, a kredit je iznosio kunsku protuvrijednost iznosa od 39.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita.

55. Sud je utvrdio iz iskaza tužitelja, da je tužitelj adaptiranu kuću koristio u osobne svrhe, sebe i svoje obitelji, da su u oni u njoj živjeli i da nisu obavljali nikakvu poslovnu djelatnost, te je tako tužitelj sud dokazao svoj status potrošača, kao i da niti u banci tuženika, niti drugdje, npr. kod javnog bilježnika, nije bio upoznat s time od čega se i kojih točno pojedinačnih usluga i iznosa tih usluga sastoji ulazna naknada od upravo 2,50% od iznosa kredita, niti zašto bi bila u obvezi istu naknadu platiti prema odredbi čl. 10. Ugovora, upravo u tamo propisanom postotku, a ugovor je tipski sačinio sam tuženik, dok nije iz provedenog dokazanog postupka bilo moguće utvrditi da bi tužitelj imao utjecaja na plaćanje i visinu ove naknade.

56. Prema utvrđenju suda, u odnosu na sadržaj ovdje sporne odredbe tuženik nije dokazao, a teret dokaza je ove činjenice na tuženiku, da bi tužitelj imao utjecaja na visinu ove naknade, da je tužitelj na njezinu visinu mogao utjecati, te da bi se o njoj pojedinačno pregovaralo, kao i da bi tužitelju tuženik ili netko treći (iako ne postoji obveza trećih za to, pa niti javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor) objasnio od kojih se točno to troškova i u kojim iznosima nominalnim sastoji sam trošak obrade kredita. Tužitelj je dokazao, prema utvrđenju ovog suda, svoj status potrošača, aktivnu legitimaciju, pravni interes za podizanje ove tužbe, kao i osnovanost i dospjelost svog tužbenog zahtjeva. Sud cijeni da iz personalnog dokaza saslušanjem tuženikove djelatnice, navedeno, također ne bi bilo moguće utvrditi.

57. Sud je utvrdio da niti iz samog teksta Ugovora kao niti iz općih akata tuženika koji su prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio Ugovora, ne proizlazi za koje točno svrhe i radnje koje treba poduzeti tuženik za sklapanje predmetnog kredita nastaje navodni trošak za koji se naknada naplatila tužitelju za obradu kredita, od čega bi se ta naknada sastojala i u čemu su u kojim iznosima nastali ti troškovi, a tuženik ne navodi niti u odgovoru na tužbu, te nisu navedeni niti u Ugovoru niti u općim aktima tuženika koji nesporno u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a čine sastavni dio Ugovora, a niti u odgovoru na tužbu, kao niti u tijeku ovog parničnog postupka, su nominalno navedeni pojedini iznosi tih troškova. Dakle, tuženik je samoinicijativno, naplatio tužitelju koliko je sam odredio i htio za obradu kredita, a plaćanje koje je bio uvjet za dobivanje istog kredita. Treba navesti, da upravo navedeno vezano uz nametanje neprecizne i nejasne obveze korisniku od strane banke kao kreditora vezano uz plaćanje tzv. ulaznih, bez razlučivanja od čega bi se iste naknade sastojale, kojih to stvarnih troškova i zašto baš u ukupno navedenom postotku, kao i pojedinačno vezano uz eventualne pojedine usluge, su utvrđenje ovog suda i u ovoj parnici koju je osnovano pokrenuo tužitelj tražeći da se utvrdi ništetnost takvog postupanja tuženika. Prema ocjeni suda, ovdje se sigurno ne radi o načelu savjesnosti, ravnopravnosti stranaka, jednakosti davanja i sl., kao i ostalim osnovnim načelima obveznog prava iz ZOO-a, koja sva načela je, prema utvrđenju suda tuženik prekršio. Prema utvrđenju ovog suda, tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o visini ulazne naknade, niti ju odbiti platiti, ako je želio dobiti kredit, kao i što je tužitelj dokazao da ga tuženik nije upoznao od čega bi se ta naknada nominalno sastojala i to upravo od 2,50 % kredita.

58. Sud naglašava da tzv. ulazni troškovi, tj. troškovi obrade zahtjeva i odobravanje kredita, moraju biti točno specificirani vezano uz koje usluge pojedinačno i u kojem iznosu pojedinačno nastaju, a ne fluidni i ničim opravdani, kao što su to u ovom slučaju bili.

59. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita obradu kredita i njezino plaćanje tuženiku u iznosu od 2,50 % od iznosa kredita, prije korištenja kredita, sud smatra da treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

60. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sud je utvrdio da je odredba čl. 10. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade za obradu kredita, koja je predmet ovog spora, bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

61. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U navedenom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te da mu ta odredba nije pojašnjenja i odgovoreno zašto ju točno mora platiti i od čega se taj trošak nametnut tužitelju u stvari sastoji, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

62. Sud je utvrdio da vezano uz uspješnost isticanja ništetnosti dijela ugovorne odredbe obzirom da je isti ugovor solemniziran, nije od značaja sama solemnizacija tog ugovora, jer na isto ukazuje vrlo bogata sudska praksa, a niti prema jednom propisu, pa niti prema Zakonu o javnom bilježništvu, nije zadatak javnog bilježnika da prilikom solemnizacije ugovora objašnjava i rasčlanjuje korisniku kredita od čega se sastoji tvz. ulazna naknada, tj. naknada za obradu kredita, jer je to bio zadatak tuženika, za koji tuženik u ovoj parnici nije dokazao da bi ga izvršio.

63. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom Ugovoru navedena naknada samo naznačena u postotku od iznosa kredita od 2,50%, te je utvrđeno da je tužitelju naknada naplaćena u utuženom iznosu od sadašnjih 600,96 EUR. Sud je utvrdio da ta sporna ugovorna odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu, dakle, iz te ugovorne odredbe, kao niti iz općih akata tuženika, nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita, a rad službenika i stručnih službi tuženika koji su zaposlenici tuženika na obradi kredita, sastavni je dio poslova radi obavljanja kojih su i zaposleni i plaćeni po tuženiku, pa dio obrazloženja tuženika o osnovnosti tako naplaćenih troškova za sud neprihvatljiv kao uvjerljiv i istinit. Dakle, prema utvrđenju ovog suda, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade, tj. postotak iznosa kredita, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru samo kao obvezu tužitelja u postotku od visine kredita, kako tužitelj nije mogao pregovarati o visini predmetne naknade i kako je ista bila uglavljena u tipski ugovor dan tužitelju na potpis, tako i ovaj sud zaključuje da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u ovom parničnom postupku, prema utvrđenju ovog suda, nije dokazao. Argumenti i objašnjenje tuženika da za nastanak ovih „troškova“ nije od značaja što su obradu kredita radili njihovi zaposlenici kojima je to dio redovnih radnih zadataka, su neosnovani i neprihvatljivi, prema utvrđenju ovog suda.

64. Navodi tuženika da ta naknada za obradu kredita nije uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom naknade u utuženom iznosu, te dovodeći visinu naknade u odnos s visinom odobrenog kredita, ovaj sud je utvrdio da ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

65. Konačno, sud napominje da prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

66. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 10. Ugovora o kreditu, te presudio o istoj odredbi kao u presudi pod toč. I. izreke usvojivši deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u cijelosti, a iz svih već ranije obrazloženih razloga, te da je tužitelj imao pravni interes za isticanje ništetnosti ovog dijela ugovorne odredbe, jer se nije radilo o manjoj zabrani u realiziranom ugovoru, pa da tima tužitelj ne bi mogao utužiti za ništetnost.

67. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita da plati jednokratne troškove obrade, te da je na osnovi već iznesenog, utvrdio da je utuženi dio ugovorne odredbe čl. 10. kao pod toč. I. izreke ove presude nepošten i ništetan, a primjenom propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a, te utvrdio da je ništetan tužbenim zahtjevom obuhvaćen pojedini dio konkretnog ugovora, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, te da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da činjenica što je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku nije ni od kakvog utjecaja na uspješnost tužitelja vezano uz ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao što je sud presudio pod toč. I. izreke ove presude.

68. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje sporne naknade, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelja kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je predmetna odredba ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.).

69. Kako se prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ne gasi, tj. za njega nema zastare, a nema osnova za primjenu odredbi ZOO-a o zabranama manjeg značaja i ispunjenju ugovora, to je sud deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, koji zasigurno nije u zastari, obzirom da prema odredbama ZOO-a isti zahtjev ne zastarijeva, a osnovan je u cijelosti, kao što je sud i presudio.

70. Obzirom da je utuženi dio ugovorne odredbe iz čl. 10. Ugovora ništetan (toč. I. izreke), to tužitelj ima pravo u drugoj parnici, po pravomoćnosti ove presude, eventualno postaviti svoja novčana potraživanja prema tuženiku s naslova stečenog bez pravne osnove, a vezano uz neosnovano istaknut tuženik prigovora za nedostatak pravnog interesa u odnosu na isticanje deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovoj parnici.

71. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je neosnovan u odgovoru na tužbu istaknut prigovor vezano uz savjesnost tuženika. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, osnovanost svog tužbenog zahtjeva, a zbog čega je sud isti tužbeni zahtjev tužitelja i usvojio u cijelosti u izreci ove presude. Tuženik, osim vezano uz naznačeni VPS po tužitelju u tužbi, nije dokazao osnovanost niti jednog drugog svog prigovora isticanog u tijeku ovog postupka.

72. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. II. izreke ove presude.

72. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, te troška plaćene sudske pristojbe na tužbu i troška sudske pristojbe na presudu, te je visinu tih naknada sud cijenio prema VPS-u koji je odredio po na prigovor tuženika, po službenoj dužnosti.

69. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 13.08.2025., ročište 17.09.2025., ročište 10.11.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 50 bodova, što čini ukupno 200 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 400,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 100,00 EUR, te čini zbir od 500,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR, što čini ukupan trošak tužitelja u ovoj parnici u iznosu od 553,09 EUR i dosuđen je tužitelju kao pod toč. II. izreke ove presude.

70. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 08. prosinca 2025. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

71. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 08. prosinca 2025.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz rješenje s pozivom na plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte