REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. Pr-1232/2025-58

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Danijeli Marotti Andrić, u pravnoj stvari tužiteljice JT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nezavisnom sindikatu znanosti i visokog obrazovanja, protiv tuženika Sveučilišta u Zagrebu, Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta, Zagreb, Pierottijeva 6, OIB: 99534693762, zastupanog po punomoćniku Danijelu Bolfanu, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Danijel Bolfan i Matija Palac Varga u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 11. studenoga 2025., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice AT, dipl.iur. i zamjenika punomoćnika tuženika Matije Palac Varga, odvjetnika, 8. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, Sveučilištu u Zagrebu, Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu, Zagreb, Pierottijeva 6, OIB:99534693762, da tužiteljici JT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.554,76 EUR bruto, zajedno sa zateznom kamatom, osim zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u navedenom bruto iznosu, tekućom 16. kolovoza 2014. do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tuženiku, Sveučilištu u Zagrebu, Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu, Zagreb, Pierottijeva 6, OIB:99534693762, da tužiteljici JT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 199,08 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je bila zaposlenik tuženika na radnom mjestu znanstvenog novaka temeljem Ugovora o radu od 20. prosinca 2009. te temeljem Anexa 1. od 23. travnja 2013. Tužiteljica je od sklapanja prvoga ugovora o radu do dana podnošenja tužbe promijenila prezime iz J u JT. Navodi da je u sklopu svojih radnih obaveza završila poslijediplomski sveučilišni doktorski studij, položila sve propisane ispite, udovoljila svim drugim propisanim obvezama u roku te dana 4. srpnja 2014. obranila doktorsku disertaciju. Temeljem čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama (Narodne novine broj 27/01, 39/09: dalje u tekstu: ZPJS) tuženik predstavlja javnu službu na koju se sukladno čl. 3. ZPJS-a primjenjuju opći propisi o radu odnosno u skladu s njima sklopljeni kolektivni ugovori. Ujedno, temeljem čl. 22. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokog obrazovanja (Narodne novine broj 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 02/07, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14, 60/15, 131/17, dalje u tekstu: ZZDVO) tuženik obavlja znanstvenu djelatnost te se na tuženika primjenjuju opći propisi iz područja znanosti i visokog obrazovanja kao i granski kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje. Vlada Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Vlada RH) i Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja (dalje u tekstu: NSZVO) sklopili su 22. listopada 2010. Kolektivni ugovor za znanosti i visoko obrazovanje (Narodne novine broj 142/2010, dalje u tekstu: KU). Odredbom čl. 4. st. 1. KU-a navedeni KU sklopljen je na razdoblje od 4 godine. Odredbom čl. 13. KU-a određeno je da zaposlenici u suradničkom, stručnom i nastavnom zvanju i na radnom mjestu imaju pravo na naknadu za izradu i opremu doktorata znanosti u jednokratnom neto-iznosu od 6.000,00 kuna te izradu i opremu magisterija znanosti u jednokratnom neto-iznosu od 4.000,00 kuna. Dana 27. prosinca 2013. Vlada RH je odlukom (Narodne novine broj 159/2013) jednostrano otkazala navedeni KU s otkaznim rokom od tri mjeseca, pozivajući se na bitno promijenjene gospodarske okolnosti iz čl. 4. st. 6. KU-a. Nakon isteka otkaznog roka od tri mjeseca, tj. od 28. ožujka 2014. radnicima više nisu isplaćivana materijalna prava iz KU-a. NSZVO je ustao tužbom protiv jednostrane odluke Vlade RH o otkazivanju KU-a ističući da se radi o nezakonitom i nedopuštenom otkazivanju ugovora. Općinski radni sud u Zagrebu donio je presudu broj Pr-8589/14 od 29. siječnja 2018. kojom je nepravomoćno utvrđeno nezakonito otkazivanje KU-a. Županijski sud u Zagrebu je presudom broj Gž R-700/18 od 4. prosinca 2018. potvrdio prvostupanjsku presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu te je tako i pravomoćno utvrđena nezakonitost jednostranog otkazivanja KU-a. Pravomoćnim utvrđivanjem nezakonitosti jednostranog otkazivanja KU-a radnici u sustavu znanosti i visokog obrazovanja stekli su pravo potraživati materijalna prava iz KU-a u razdoblju u kojem bi KU važio da Vlada RH nije nezakonito otkazala KU. Konkretno, KU je sukladno utvrđenjima u gore navedenim presudama bio na snazi od 22. listopada 2010. do 22. listopada 2014. Dodatno, KU je bio na snazi još tri mjeseca nakon 22. listopada 2014. sukladno odredbi o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima odnosno temeljem čl. 199. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, dalje u tekstu: ZOR). Stoga su radnici na koje se primjenjuje KU stekli pravo potraživati materijalna prava za razdoblje od 28. ožujka 2014. (od kada Vlada RH više nije isplaćivala materijalna prava iz KU-a) do 22. siječnja 2015. godine (koji dan je zadnji dan tromjesečnog roka produžene primjene pravnih pravila iz KU-a). Konkretno, za tužiteljicu je nastala pravna osnova potraživati jednokratnu naknadu za izradu i opremu doktorata znanosti u neto iznosu od 6.000,00 kn, sve obzirom na to da je tužiteljica obranila doktorsku disertaciju u periodu kada je gore navedenim presudama pravomoćno utvrđeno važenje KU-a. Tužiteljica ističe da je 2014. zaprimila kratkoročnu financijsku potporu Sveučilišta u Zagrebu u iznosu od 612,50 kn neto kojom je pokrila dio troška pripreme i izrade doktorskoga rada, konkretno trošak uvezivanja. Tužiteljici nije isplaćen ostatak jednokratne naknade za izradu i opremu doktorata znanosti u preostalom neto iznosu od 5.387,50 kn iako na takvu naknadu tužiteljica nedvojbeno ostvaruje pravo temeljem čl. 13. KU-a te ista dospijeva s plaćom za mjesece u kojem je obranjen doktorat. Naknada za izradu i opremu doktorske disertacije predstavlja primitak od nesamostalnog rada stoga je na neto iznos naknade tuženik dužan obračunat porez na dohodak, prirezu porezu na dohodak te obvezne doprinose. Na temelju podataka o osobnom odbitku, visini poreza i prireza porezu na dohodak iz isplatne liste za mjesec srpanj 2014. (u kojem je tužiteljica obranila doktorat), računovodstvena služba punomoćnika tužiteljice obračunala je bruto plaću tužiteljice koju bi tužiteljica ostvarila da joj je neto iznos plaće za srpanj 2014. uvećan za neto iznos od 6.000,00 kn (sveukupno bi bruto 1 plaća iznosila 21.850,61 kn). Kao što je vidljivo iz obračuna punomoćnika tužiteljice, razlika bruto 1 plaće koja je isplaćena tužiteljici i bruto 1 plaće koja je trebala biti isplaćena tužiteljici da je neto plaća iz srpnja 2014. uvećana za neto iznos od 6.000,00 kuna - iznosi 12.326,86 kn.

Stoga se tužiteljičino potraživanje sastoji od:

- neto iznosa naknade za izradu i opremu doktorata znanosti u iznosu od 5.387,50 kn (kao razlika pripadajuće naknade u neto iznosu od 6.000,00 kuna i isplaćenog dijela u neto iznosu od 612,50 kn);

- iznosa poreza, prireza i doprinosa za I. i II. mirovinski stup u sveukupnom iznosu od 6.326,86 kn (kao razlika poreza, prireza i doprinosa za I. i II. mirovinski stup koji su tužiteljici trebali biti obračunati da je plaća za srpanj 2014. uvećana za neto naknadu od 6.000,00 kn i poreza, prireza i doprinosa za I. i II. mirovinski stup koji su obračunati u plaći za srpanj 2014. godine; ovakav izračun slijedi iz razloga što tužiteljici na isplaćeni neto iznos od 612,50 kuna nisu obračunati porezi, prirezi i doprinosi pa tužiteljica tužbeni zahtjev umanjuje samo na neto iznos).

1.1. Konačno specificiranim tužbenim zahtjevom podneskom od 4. studenog 2025. predlaže da sud naloži tuženiku isplatiti joj iznos od 1.554,76 eura bruto, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, osim zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u navedenom bruto iznosu, tekućim od 16. kolovoza 2014. pa do isplate, uz naknadu troška parničnog postupka sa pripadajućim zakonskih zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor zastare i prigovor promašene pasivne legitimacije sve obzirom da je tužiteljica prijavu postupka ocjene i obrane doktorske disertacije izvršila 14. travnja 2014., a tužbu u predmetnom postupku kojom traži isplatu naknade troškova izrade disertacije je podnijela 4. srpnja 2019. te obzirom da sredstva koja tužiteljica potražuje - čak i da postoji osnov - je bila dužna osigurati i isplatiti Republika Hrvatska iz državnog proračuna, a sukladno odredbi čl. 109. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Nadalje, a opreza radi, osporava u cijelosti osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice. Navodi da je iz tužbe razvidno da tužiteljica potražuje iznos naknade za izradu doktorske disertacije te potraživanje temelji na čl. 13. Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje, kojim člankom je propisano pravo zaposlenika u suradničkom, stručnom i nastavnom zvanju na isplatu te naknade u jednokratnom iznosu od 6.000,00 kn. Predmetni kolektivni ugovor je otkazan dana 27. prosinca 2013. od strane Vlade Republike Hrvatske. Nakon otkaza tog ugovora tuženik kao korisnik državnog proračuna je primio obvezujuću uputu resornog Ministarstva znanosti i obrazovanja da se ne isplaćuju niti kakva materijalna prava radnika navedena u predmetnom Kolektivnom ugovoru jer iz proračuna korisnicima - pa tako i tuženiku - nisu predviđena niti isplaćena sredstava za takve isplate. Uputa resornog Ministarstva je uslijedila nakon obavijesti tuženika upućene Ministarstvu kojom se obavještava da je tužiteljica podnijela zahtjev za naknadu troškova. Slijedom navedenoga, tuženik u trenutku izrade i obrane doktorske disertacije tužiteljice nije bio obvezan tužiteljici isplatiti utuženi iznos jer u tom trenutku nije postojala osnov za isplatu - odnosno Kolektivni ugovor kojim je to materijalno pravo propisano je bio otkazan. Osim činjenice da nije postojala osnov za isplatu, tuženik ističe kako mu po uputi nadređenog resornog Ministarstva nisu za takve isplate stoga niti osigurana proračunska sredstava, pa takvu isplatu kao proračunski korisnik koji odgovara višem tijelu vlasti nije niti mogao niti smio izvršiti. Štoviše, sredstva za takve isplate tuženiku nisu osigurana niti nakon što je poništeno otkazivanje kolektivnog ugovora. Da je Republika Hrvatska osigurala sredstva i ta sredstava predvidjela državnim proračunom, tada bi takva obveza iz Kolektivnog ugovora eventualno obvezivala ovdje tuženika jer bi se u tom slučaju naknade za izradu doktorske disertacije isplaćivale iz namjenskih sredstava državnog proračuna koja su osigurana i isplaćena tuženiku upravo za tu svrhu. Dakle, tuženik drži da čak i da postoji osnov za isplatu naknade tužiteljici - a ne postoji, ta bi obveza mogla obvezivati tuženika tek u slučaju da su sredstva za isplatu te naknade tuženiku osigurana i isplaćena iz državnog proračuna, a čemu nije slučaj. Slijedom navedenoga, a kako tuženik sukladno Zakonu o izvršenju državnog proračuna i čl. 109. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, plaće i naknade svojim zaposlenicima isplaćuje isključivo iz državnog proračuna, to ne postoji niti zakonska niti ugovorena obveza tuženika da predmetnu utuženu naknadu isplaćuje iz svojih vlastitih sredstava kako to u ovom postupku potražuje tužiteljica. Riječ je dakle o propustima tijela državne uprave te je tužiteljica po čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave, ukoliko bi postojao osnov za isplatu, naknadu štete i sve isplate ovlaštena potraživati isključivo od Republike Hrvatske. Dalje, tuženik osporava u cijelosti visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice kao neosnovanu i proizvoljnu. Čak i da postoji osnov po kojoj bi tuženik trebao isplatiti tužiteljici u konkretnom slučaju traženu naknadu - a ne postoji, riječ je o naknadi troškova izrade doktorske disertacije, dakle nikako ne može biti riječ o "primitku od nesamostalnog rada" koji primitak predstavlja plaću i na koji iznos bi se morali obračunavati doprinosi, porezi i prirezi. Štoviše, tužiteljica nije ničim dokazala zašto bi se naknada troškova imala smatrati plaćom, pa se osporava u cijelosti i izračun koji tužiteljica dostavlja uz tužbu kao neosnovan, paušalan i proizvoljan. Tuženik dalje osporava u cijelosti i potraživanje tužiteljice u pogledu zatezne kamate od 2014., obzirom da je riječ o potraživanju po osnovi KU koji je bio otkazan, do 2019., dakle za tuženog nije postojala, zbog te činjenice, obveza na isplatu kada osnova nije postojala. Obzirom na sve navedeno tuženik ni u kojem slučaju nije niti je mogao biti u zakašnjenju sa bilo kakvom isplatom tužiteljici pa je stoga i potraživanje zatezne kamate koja se isplaćuje upravo u slučaju zakašnjenja, u potpunosti neosnovano i promašeno. Predlaže odbaciti predmetnu tužbu tužiteljice, podredno istu odbiti u cijelosti uz naknadu troškova postupka.

3. Tužiteljica se podneskom od 7. studenog 2019. očitovala na odgovor na tužbu navodeći da je neosnovan prigovor zastare potraživanja obzirom da je podnijela tužbu 4. srpnja 2019., a zastara potraživanja naknade za izradu i opremu doktorata znanosti sukladno čl. 139. i čl. 232. st. 2. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, dalje u tekstu: ZOR) nastupa u roku od pet godina od dana dospijeća plaće za mjesec u kojem je doktorat obranjen. S obzirom da plaća za mjesec u kojem je tužiteljica obranila doktorat dospijeva 15. kolovoza 2014., razvidno je da zastara nije nastupila. Nadalje navodi da nisu osnovani niti navodi tuženika da nije imao mogućnosti ili da nije bio dužan isplatiti utuženu naknadu iz razloga što je tuženik poslodavac tužiteljice te je kao i svaki drugi poslodavac odgovoran za isplatu svih materijalnih prava iz radnog odnosa, neovisno o izvoru financiranja. Štoviše, tuženik je po svome pravnome obliku ustanova te sukladno čl. 59. st. 1. Zakona o ustanovama (Narodne novine broj 76/93, 29/97, 47/99, 35/085, dalje u tekstu: ZU) odgovara za obveze cijelom svojom imovinom pa tako i za obveze prema svojim radnicima. Činjenica da se plaće u sustavu znanosti i visokom obrazovanju u pravilu osiguravaju u proračunu ne umanjuje i ne dovodi do prestanka odgovornosti tuženika posebno u kontekstu odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine broj 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 02/07, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14, 60/15, dalje u tekstu: ZZDVO) kojom je propisano da se fakulteti kao visoka učilišta financiraju iz sredstava osnivača, državnog proračuna, vlastitih sredstava, prihoda od različitih ekspertiza itd. Radi navedenoga, tuženik ne može uvjetovati ostvarivanje pojedinih materijalnih prava radnika pozivanjem na nedostatak sredstava iz jednog od više predviđenih izvora financiranja. U konačnici, tuženik ni po saznanju za postojanje pravomoćne presude kojom je utvrđeno da je Kolektivni ugovor za znanosti i visoko obrazovanje iz 2010. (dalje u tekstu: KU 2010) bio na snazi u utuženom periodu, nije pristao namiriti tužiteljičino potraživanje. Presude Trgovačkog suda u Zagrebu koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu utvrđuju, između ostalog, i da je tuženik kao poslodavac obvezan na isplatu materijalnih prava prema svojim radnicima. Nadalje, odredbom čl. 3. st. 1. i st. 2. Zakona o plaćama u javim službama (Narodne novine broj 27/01, 39/09, dalje u tekstu: ZPJS) određeno je da kolektivne ugovore, kojima se uređuju pitanja plaća i drugih naknada iz radnog odnosa javnih službenika, sklapaju sindikati javnih službi i Vlada RH. Stoga i u ovome dijelu postoji zakonska osnova sukladno kojoj je tuženik dužan ispuniti utuženo materijalno potraživanje, iako sam tuženik nije potpisnik kolektivnoga ugovora. Predmet ovog postupka nije osnovanost tuženikovog eventualnog potraživanja prema Republici Hrvatskoj što je, prema priloženoj sudskoj praksi, predmet sasvim drugog postupka u kojem bi se utvrđivalo pravo tuženika na naknadu štete prema Republici Hrvatskoj. Neosnovano tuženik ističe da tužiteljica ne bi imala pravo na potraživanje u pogledu zatezne kamate od 2014. Županijski sud u Zagrebu je presudom broj Gž R-700/18 od 4. prosinca 2018. potvrdio prvostupanjsku presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-8589/14 od 29. siječnja 2018. te je tako i pravomoćno utvrđena nezakonitost i nedopuštenost, dakle ništetnost Odluke Vlade RH od 27. prosinca 2013. o prijevremenom otkazivanju KU-a 2010. kao i da je KU 2010. bio na snazi u utuženom periodu. U konkretnom slučaju, posljedica ništetnosti je ta da se smatra da navedena odluka Vlade RH nikada nije niti bila donesena odnosno da ista ne proizvodi nikakve pravne učinke. Stoga nije osnovano tvrditi da tuženik nije u zakašnjenju od 2014. jer bi prihvaćanjem takvoga stava odluka Vlade RH ipak proizvodila pravne učinke - prestanak tijeka zateznih kamata od 2014. do 2019.

4. U ovom predmetu bila je donijeta presuda pod Poslovnim brojem: Pr-2155/2019 od 14. prosinca 2020. kojom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev. Povodom žalbe tuženika Županijski sud u Osijeku je svojom odlukom pod Poslovnim brojem: Gž R- 150/2021 od 3. studenog 2022. ukinuo prvostupanjsku presudu te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje sa uputom da se u ponovljenom postupku utvrdi da li je okončan parnični postupak nakon donošenja Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o otkazu Kolektivnog ugovora/10, budući je od prejudicijalnog značaja za odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice u ovom predmetu odluka o činjenici je li Vlada Republike Hrvatske Odlukom od 27. prosinca 2013. na zakonit način otkazala KU/10.

5. Ovaj sud je rješenjem od pod Poslovnim brojem: 2391/2022 od 3. veljače 2023. odredio prekid postupka do pravomoćnog okončanja postupka vođenog pred ovim sudom pod poslovnim brojem Pr-16194/2021, obzirom da, prema uputi drugostupanjskog suda, odluka ovog suda u ovom postupku glede zahtjeva tužiteljice ovisi o prethodnom rješenju pitanja je li Vlada Republike Hrvatske Odlukom od 27. prosinca 2013. na zakonit način otkazala KU/10, koji spor se vodi kod ovog suda pod brojem Pr-16194/2021.

6. Kako je u citiranom postupku koji se vodio pred pod poslovnim brojem Pr- 16194/2021 u međuvremenu donijeta prvostupanjska presuda, i to dana 23. travnja 2024., kao i drugostupanjska odluka pred Županijskim sudom u Zagrebu, pod Poslovnim brojem: Gž R-568/2024 od 15. listopada 2024. te je tako navedeni postupak pravomoćno okončan, to su se ostvarili uvjeti za nastavak ovog postupka u kojem smislu je i odlučeno rješenjem poslovnog broja Pr-2391/2022 od 23. svibnja 2025.

7. Tuženik je predložio da se o otpočetoj parnici obavijesti Republika Hrvatska, Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Rješenjem od 19. studenog 2019. ovaj sud je sukladno čl. 211. ZPP-a obavijestio Republiku Hrvatsku o otpočetoj parnici radi eventualnog miješanja na strani tuženika, a na zaprimljenu obavijest se ista nije očitovala.

8. Sud je tijekom ponovljenog postupka pročitao svu dokumentaciju koja prileži spisu saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o.

9. Na temelju provedenog postupka, ocjenjujući dokaze zasebno i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

10. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za izradu i opremu doktorata znanosti.

11. Uvidom u Ugovor o radu na određeno vrijeme sa znanstvenim novakom broj:

02-3913/4-486/07 od 20. prosinca 2007. utvrđeno je da je isti sklopljen između stranaka te da je istim tužiteljica zasnovala radni odnos kod tuženika na određeno vrijeme za obavljanje poslova znanstvenog novaka temeljem prethodne suglasnosti

Ministarstva od 29. listopada 2007

12. Uvidom u Anex br.1. Ugovora o radu broj: 02-3913/4-486/07 od 20. prosinca 2007. na određeno vrijeme za znanstvene novake – asistente od 23. travnja 2013. utvrđeno je da je istim izmijenjen čl. 2. osnovnog ugovora te da je istim ugovoreno da tužiteljica nastavlja sa radom kod tuženika u radnom odnosu na određeno vrijeme na suradničkom radnom mjestu znanstvenog novaka-asistenta temeljem prethodne suglasnosti Ministarstva od 29. listopada 2007. do zaključno 30. travnja 2015. te da se tužiteljica u tom razdoblju obvezuje steći znanstveni stupanj doktora znanosti.

13. Uvidom u diplomu tužiteljice utvrđeno je da je ista 4. srpnja 2014. izradila i obranila doktorski rad (disertaciju) te stekla akademski stupanj doktorice znanosti, iz znanstvenog područja tehničkih znanosti, znanstvenog polja rudarstva, nafte i geološkog inženjerstva.

14. Poslodavac je sukladno odredbi čl. 2. Zakona o plaćama službenika i namještenika u javnim službama (NN 74/94) dužan pridržavati se odredbi kolektivnih ugovora koje je na temelju ovlaštenja iz čl. 21. Zakona o plaćama službenika i namještenika u javnim službama, zaključila Vlada RH.

15. Vlada RH i Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, 22. listopada 2010. sklopili su Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje koji sadržajem u cijelosti odgovara ranijem Kolektivnom ugovoru za znanost i visoko obrazovanje. Sukladno odredbi čl. 4. st. 1 Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje sklopljen je na razdoblje od četiri godine od dana potpisivanja. Sukladno odredbi čl. 13. Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje, zaposlenici u suradničkom, stručnom i nastavnom zvanju i na radnom mjestu imaju pravo na naknadu za izradu i opremu doktorata znanosti u jednokratnom neto iznosu od 796,34 eura (6.000,00 kn).

16. Odlukom Vlade RH od 27. prosinca 2013. (Narodne novine broj 159/2013) jednostrano je otkazan navedeni KU s otkaznim rokom od 3 mjeseca, pozivajući se na bitno promijenjene gospodarske okolnosti iz čl. 4. st. 6. KU-a. Stoga nakon isteka otkaznog roka od tri mjeseca, tj. od dana 28. ožujka 2014. radnicima više nisu isplaćivana materijalna prava iz KU-a.

17. Uvidom u presudu Županijskog suda u Zagrebu od 15. listopada 2024., Poslovni broj Gž R-568/2024, utvrđeno je kako je istom odbijena kao neosnovana žalba tužene Republike Hrvatske i potvrđena presuda ovog suda poslovni broj Pr-16194/2021 od 23. travnja 2024., a kojom je utvrđeno da je Odluka Vlade RH o otkazivanju Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje od 22. listopada 2010. godine nezakonita i nedopuštena te da je KU bio na snazi do 22. listopada 2014. godine te navedeno među strankama nije bilo sporno.

18. Kako je pravomoćna presuda obvezujuća, to su temeljem navedenog, radnici u sustavu znanosti i visokog obrazovanja, stekli pravo potraživati sva materijalna prava iz Kolektivnog ugovora u vremenskom razdoblju u kojem bi isti važio da Vlada RH nije nezakonito isti otkazala, pa je tako Kolektivi ugovor bio na snazi u vremenskom razdoblju od 22. listopada 2010. do 22. listopada 2014.

18.1. Predmetni Kolektivni ugovor je bio na snazi još tri mjeseca nakon 22. listopada 2014., sukladno odredbi o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima, a sve temeljem odredbe čl. 199. ZR-a, pa je tako tužiteljica stekla pravo potraživati materijalna prava za razdoblje do 22. siječnja 2015., a što predstavlja zadnji dan tromjesečnog roka produžene primjene pravila iz kolektivnog ugovora.

19. Sukladno navedenom, tužiteljica, a na koju se nesporno primjenjuje Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje, osnovano, temeljem odredbe čl. 13 KU-a potražuje, od tuženika isplatu jednokratne naknade za izradu i opremu doktorata znanosti.

20. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu docentice, doktorirala je 4. srpnja 2014. Poslodavac joj nije isplatio punu naknadu za izradu i opremu doktorata. Sjeća se da joj je poslodavac negdje prije izrade doktorata uplatio dio troškova za uvez doktorata i to na način da je uvezivanje doktorata ona osobno financirala te je poslodavcu ispostavila račun te po ispostavljenom računu poslodavac joj je uplatio određeni iznos. Sukladno KU poznato joj je da joj je poslodavac dužan uplatiti naknadu za izradu i opremu doktorata znanosti u iznosu od 796,34 eura (6.000,00 kuna). Poznato joj je da je njenim kolegama poslodavac isplaćivao naknadu za izradu i opremu doktorata nakon obrane doktorata. Navela je da je poslodavac odredio proceduru kojom je propisao način podnošenja zahtjeva za isplatom naknade za izradu i opremu doktorata te da im bez tako podnesenog zahtjeva naknada i nije mogla biti isplaćena. Iz toga razloga je osobno podnijela zahtjev za isplatu utužene naknade kojem nije udovoljeno. Isplatu određenog iznosa je isplatio upravo tuženik, ali iz sredstava iz projekta odobrenog od strane sveučilišta. Podneseni zahtjev je predala u personalnoj referadi poslodavca, s tim da je zahtjev upućen Ministarstvu znanosti i obrazovanja.

21. Tuženikov prigovor da mu Vlada RH u državnom proračunu nije osigurala novčana sredstva za isplatu jednokratne naknade za izradu i opremu doktorata djelatnicima, zbog čega tuženik ne može odgovarati te je njegova obveza prestala, nije osnovan. Naime, u konkretnom slučaju obveza je tuženika kao poslodavca da tužiteljici isplati plaću i spornu naknadu jer je tužiteljica s njim u radnom odnosu pa njeno pravo na plaću, odnosno, naknadu za izradu i opremu doktorata znanosti ne može ovisiti o izvorima financiranja tuženika kao njenog poslodavca, sve sukladno odredbi čl. 7. ZR. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatom naknade za izradu i opremu doktorata znanosti, dakle individualnog prava iz radnog odnosa koje se, sukladno odredbi čl. 7. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023, dalje: ZR), može ostvarivati samo prema poslodavcu. Poslodavac je, s druge strane, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 2. Zakona o plaćama službenika i namještenika u javnim službama ("Narodne novine", broj: 74/94.), dužan pridržavati se odredbi kolektivnih ugovora koje je, na temelju ovlaštenja iz čl. 21. Zakona o plaćama službenika i namještenika u javnim službama, zaključila Vlada Republike Hrvatske. Ugovorom o radu uređena su prava i obveze iz radnog odnosa između tužiteljice kao zaposlenice i tuženika kao poslodavca, iz čega proizlazi da je tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku. Činjenica da li su za predmetnu isplatu tuženiku osigurana proračunska sredstva ne utječe na individualno pravo koje tužiteljica ima prema tuženiku kao poslodavcu temeljem sklopljenog Ugovora o radu, Anexa ugovora o radu i temeljem KU-a kojeg se tuženik dužan pridržavati. Tako je tuženik, kao poslodavac, isključivo u obvezi isplatiti sporno potraživanje, a eventualni nedostatak sredstava stvar je tuženika i nadležnog ministarstva koje je u obvezi osigurati sredstva u skladu s potrebama korisnika. Osim navedenog, isplata sporne naknade nije suprotna Zakonu o izvršavanju državnog proračuna, jer isti za svaku pojedinu godinu spornog razdoblja ne propisuje zabranu isplate naknade za izradu i opremu doktorata znanosti. Stoga neosnovano tuženik smatra da nema obvezu isplate utužene naknade, odnosno da je njegova obveza prema tužiteljici prestala te je radi svega navedenog tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan.

22. Iz istog razloga potpuno je irelevantno da je zahtjev za isplatom naknade za izradu i opremu doktorata, odnosno obrazac kojeg je tužiteljica ispunila, upućen Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, budući da je isti upućen na nadležno Ministarstvo putem tuženika, a tijekom postupka je kao nedvojbeno utvrđeno da je upravo tuženik poslodavac tužiteljice.

23. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, u ovom predmetu proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o.

23.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka od 7. svibnja 2020. utvrđeno je da razlika bruto plaće koja je obračunata i koja je trebala biti obračunata tužiteljici za srpanj 2014. a uzevši u obzir isplatu tužiteljici u iznosu od 81,29 eura/612,50 kuna, iznosi 1.554,76 eura/11.714,36 kuna i sastoji se od:

- doprinosi za MIO I stup u iznosu 245,41 eura/1.849,03 kuna

- doprinosi za IO II stup u iznosu 81,80 eura/616,34 kuna

- porez na dohodak 434,33 eura/3.272,45 kuna

- prirez porezu na dohodak 78,18 eura/589,04 kuna

- neto plaća u iznosu 715,04 eura/5.387,50 kuna.

24. Tužiteljica nije imala primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, već je sukladno istom postavila konačno specificirani tužbeni zahtjev.

25. Tuženik se podneskom od 4. lipnja 2020. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da isti u cijelosti osporava. Navodi da u svom nalazu vještak navodi kako se pravo na naknadu za izradu doktorata i magisterija propisano u čl. 13. KU za znanost i visoko obrazovanje (NN 142/10) ima smatrati dohotkom od nesamostalnog rada. Ovakav zaključak vještaka u cijelosti je pogrešan iz razloga jer se radi o naknadi materijalnih troškova koji su tužiteljici eventualno nastali pri izradi doktorata. Radi se dakle o povratu, odnosno pokriću nastalih materijalnih troškova u vidu jednokratne naknade, a ne o dohotku od nesamostalnog rada. S obzirom na to da predmetna naknada ne predstavlja dohodak od nesamostalnog rada –plaću, pogrešno vještak u svom nalazu i mišljenu navodi kako se na istu obračunavaju porez i doprinosi. Slijedom navedenog, tuženi u cijelosti osporava izračun iznosa naknade kao i da bi predmetna naknada predstavljala dohodak od nesamostalnog rada kako pogrešno navodi vještak u svom nalazu i mišljenju. Da je riječ o naknadi materijalnih troškova razvidno je i iz samog obrasca zahtjeva Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, koje je nadležno tijelo za postupanje po zahtjevima radi predmetne naknade i kojem je tužiteljica i uputila svoj zahtjev. Odredbom čl. 13. KU propisano je pravo doktoranda zahtijevati naknadu materijalnih troškova izrade i opreme doktorata. Navedenom odredbom nije propisana obveza poslodavca isplatiti predmetnu naknadu niti iz iste proizlazi kako se radi o dohotku od nesamostalnog rada. Štoviše, budući da se radi o pokriću troška po zahtjevu o kojem odlučuje Ministarstvo-kojemu je upravo tužiteljica i podnijela zahtjev za isplatu, a koja odluka je ovdje izostala, razvidno je kako ne postoji zakonska obveza naknade navedenih troškova od strane poslodavca, a zasigurno ne s osnova dohotka od nesamostalnog rada kako pogrešno tumači vještak u svom nalazu.

26. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka kao objektivan, budući je sačinjen stručno i obrazloženo u skladu s pravilima struke i temeljem postojeće dokumentacije.

27. Neosnovano tuženik navodi da se predmetna naknada koju tužiteljica potražuje od tuženika ne može smatrati dohotkom od nesamostalnog rada te da je u tom dijelu zaključak vještaka pogrešan. Naime, sukladno čl. 14. st. 1. toč. 1. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 115/16) primicima od nesamostalnog rada (plaćom) smatraju se svi primici koje poslodavac u novcu ili naravi isplaćuje ili daje radniku po osnovi radnog odnosa prema propisima koji uređuju radni odnos a to su između ostalog i primici po osnovi naknada, potpora, nagrada i drugog koje poslodavac isplaćuje ili daje radnicima iznad propisanog iznosa, kao i svi drugi primici koje poslodavac isplaćuje ili daje radniku za obavljeni rad po osnovi ugovora o radu ili drugog akta kojim se uređuje radni odnos. Prema čl. 45. Zakona o porezu na dohodak kod dohotka od nesamostalnog rada predujam poreza obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac i isplatitelj primitka ili plaće i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate. Slijedom navedenog primici za troškove izrade i opreme doktorata u javnim institucijama, što nedvojbeno je tuženik, smatraju se primicima od nesamostalnog rada te podliježu oporezivanju prema čl. 45. Zakona o porezu na dohodak.

28. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare, navodeći da je prijavu postupka ocjene i obrane doktorske disertacije tužiteljica izvršila 14. travnja 2014. te da je do dana podnošenja tužbe protekao rok određen čl. 139. ZR-a. Naime, odredbom čl. 139. ZR (a koji je stupio na snagu dana 7. kolovoza 2014.) određeno da ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina. Predmetna naknada koju tužiteljica potražuje od tuženika dospjela je na naplatu s plaćom za mjesec u kojem je tužiteljica obranila doktorski rad, dakle 16. kolovoza 2014., obzirom da je kao nesporno utvrđeno da je tužiteljica obranila doktorski rad 4. srpnja 2014. Pri tome je sasvim irelevantno da li su troškovi koji su nastali u povodu izrade i opreme doktorskog rada nastali prije njegove obrane, budući da se u konkretnom slučaju naknada odnosi na troškove koje je polaznik doktorskog studija imao vezano za izradu i opremu doktorata (papir, kopiranje, printanje, te drugi materijalni troškovi), a koja naknada je utvrđena bez obveze opravdanja troškova računima ili drugom dokumentacijom, dakle u paušalnom iznosu te je isplata te naknade dospjela na naplatu s plaćom za mjesec u kojem je tužiteljica obranila disertaciju.

29. Slijedom navedenog, valjalo je u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.554,76 eura bruto na ime naknade za izradu i opremu doktorata znanosti sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. kolovoza 2014. (osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći), a sve temeljem čl. 92. st. 3. ZR i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), u vezi sa čl. 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14) i čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14). Naime, odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a, propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je čl. 29. st. 2. ZOO-a. Iz dosuđenog izuzete su zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće jer prema odredbi čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 177/04) porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijeva tek s isplatom neto iznosa plaće što znači da se na te iznose ne obračunavaju zatezne kamate jer do trenutka isplate u potpunosti nije dospjela na naplatu bruto razlika plaće.

30. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. S obzirom da je tuženik izgubio parnicu dužan je tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka.

31. Tužiteljici je priznat nastali trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 eura, koji je bio neophodan za vođenje postupka.

31.1. Tužiteljici su temeljem članka 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 80/22), dosuđene zatezne kamate na parnični trošak po stopi zatezne kamate određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, tekućima od presuđenja do isplate.

32. Tuženik je izgubio u sporu, pa je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a valjalo u cijelosti odbiti njegov zahtjev za naknadom troška parničnog postupka.

33. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 8. prosinca 2025.

Sutkinja:

Danijela Marotti Andrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 8 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćniku tužiteljice

2. punomoćniku tuženika