17. P-1552/2019-20

 

 

      

 

Republika Hrvatska                                                                                                    

Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7

31000 Osijek

17. P-1552/2019-20

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

 

 

            Općinski sud u Osijeku, po sucu toga suda Dorici Krnic-Miloš, u pravnoj stvari tužitelja D. G. iz O., OIB ..., zastupanog po punomoćniku D. Š., odvjetniku u odvjetničkom uredu iz O., protiv tuženika H. banke d.d., Z., OIB ..., zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku u O. društvu iz Z., radi ništetnosti i dr., nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 11. rujna 2023., u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika parničnih stranaka, te uz javnu objavu presude, 18. listopada 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj ... od 14. studenog 2006. sklopljen između tužitelja D. G. iz O., OIB ... i tuženika H. banke d.d., Z., OIB ... u čl. 2. koji glasi:

- "Redovna kamata 5,10% (petcijelihdesetposto) godišnja, promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatama i naknadama kreditora…redovna kamata po dospjelošću promjenjiva, po stopi utvrđenoj Olukom o kamatama i naknadama kreditora. Obračunava se i naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dospijeća do dana naplate",

- te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 1. i 4. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.

 

II. Nalaže se tuženiku H. banci d.d., Z., OIB ... da tužitelju D. G. iz O., OIB ..., isplati iznos pretplaćenog kredita u visini nezakonitog povećanja visine kredita u iznosu od 3.107,55 Eura [1]/23.413,87 kn (slovima:tritisućestotinuseda-meuraipedesetpetcenti/dvadesettritisućečetiristotinetrinaestkunaiosamdesetsedamli-pa) uslijed promjene i povećanja tečaja CHF prema kuni i promijenjene povećane kamatne stope sa zakonskim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a sve u roku od 15 dana i to:

 

- na iznos od 9,38 kn/ 1,24 € tekućom od 01.12.2006.g. pa do isplate,

- na iznos od 3,10 kn/ 0,41 € tekućom od 02.01.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 11,72 kn/ 1,56 € tekućom od 01.02.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 7,92 kn/ 1,05 € tekućom od 01.03.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 10,81 kn/ 1,43 € tekućom od 02.04.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 28,52 kn/ 3,79 € tekućom od 02.05.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 41,31 kn/ 5,48 € tekućom od 01.06.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 48,85 kn/ 6,48 € tekućom od 02.07.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 44,18 kn/ 5,86 € tekućom od 01.08.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 38,40 kn/ 5,10 € tekućom od 01.09.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 54,05 kn/ 7,17 € tekućom od 01.10.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 55,67 kn/ 7,39 € tekućom od 02.11.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 44,27 kn/ 5,88 € tekućom od 01.12.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 43,02 kn/ 5,71 € tekućom od 02.01.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 22,21 kn/ 2,95 € tekućom od 01.02.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 2,94 kn/ 0,39 € tekućom od 01.03.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 77,47 kn/ 10,28 € tekućom od 01.04.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,26 kn/ 5,34 € tekućom od 02.05.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 24,66 kn/ 3,27 € tekućom od 02.06.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 39,45 kn/ 5,24 € tekućom od 01.07.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 12,95 kn/ 1,72 € tekućom od 01.08.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 16,37 kn/ 2,17 € tekućom od 01.09.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 34,50 kn/ 4,58 € tekućom od 01.10.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 148,54 kn / 19,71 € tekućom od 03.11.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 58,81 kn/ 7,81 € tekućom od 01.12.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 190,03 kn/ 25,22 € tekućom od 02.01.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 198,34 kn/ 26,32 € tekućom od 02.02.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 203,51 kn/ 27,01 € tekućom od 02.03.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 184,60 kn/ 24,50 € tekućom od 01.04.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 187,03 kn/ 24,82 € tekućom od 02.05.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 156,85 kn/ 20,82 € tekućom od 01.06.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 137,98 kn/ 18,31 € tekućom od 01.07.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 143,95 kn/ 19,11 € tekućom od 01.08.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 157,99 kn/ 20,97 € tekućom od 01.09.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 182,86 kn/ 24,27 € tekućom od 01.10.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 176,29 kn/ 23,40 € tekućom od 02.11.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 186,93 kn/ 24,81 € tekućom od 01.12.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 211,09 kn/ 28,02 € tekućom od 02.01.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 221,80 kn/ 29,44 € tekućom od 01.02.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 218,34 kn/ 28,98 € tekućom od 01.03.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 249,69 kn/ 33,14 € tekućom od 01.04.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 246,02 kn/ 32,65 € tekućom od 03.05.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 247,53 kn/ 32,85 € tekućom od 01.06.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 345,90 kn/ 45,91 € tekućom od 01.07.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 325,86 kn/ 43,25 € tekućom od 02.08.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 397,70 kn/ 52,78 € tekućom od 01.09.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 356,65 kn/ 47,34 € tekućom od 01.10.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 325,93 kn/ 43,26 € tekućom od 02.11.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 414,60 kn/ 55,03 € tekućom od 01.12.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 480,87 kn/ 63,82 € tekućom od 03.01.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 424,37 kn/ 56,32 € tekućom od 01.02.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 434,19 kn/ 57,63 € tekućom od 01.03.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 401,06 kn/ 53,23 € tekućom od 01.04.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 411,15 kn/ 54,57 € tekućom od 02.05.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 509,61 kn/ 67,64 € tekućom od 01.06.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 524,86 kn/ 69,66 € tekućom od 01.07.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 639,64 kn/ 84,89 € tekućom od 01.08.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 595,03 kn/ 78,97 € tekućom od 01.09.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 526,68 kn/ 69,90 € tekućom od 01.10.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 524,87 kn/ 69,66 € tekućom od 02.11.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 511,19 kn/ 67,85 € tekućom od 01.12.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 537,03 kn/ 71,28 € tekućom od 02.01.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 557,23 kn/ 73,96 € tekućom od 01.02.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 557,62 kn/ 74,01 € tekućom od 01.03.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 540,45 kn/ 71,73 € tekućom od 02.04.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 543,11 kn/ 72,08 € tekućom od 02.05.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 549,01 kn/ 72,87 € tekućom od 01.06.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 539,05 kn/ 71,54 € tekućom od 02.07.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 534,61 kn/ 70,95 € tekućom od 01.08.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 523,73 kn/ 69,51 € tekućom od 01.09.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 502,97 kn/ 66,76 € tekućom od 01.10.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 523,93 kn/ 69,54 € tekućom od 02.11.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 527,15 kn/ 69,96 € tekućom od 01.12.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 523,51 kn/ 69,48 € tekućom od 02.01.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 486,50 kn/ 64,57 € tekućom od 01.02.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 507,31 kn/ 67,33 € tekućom od 01.03.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 510,64 kn/ 67,77 € tekućom od 02.04.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 497,09 kn/ 65,98 € tekućom od 02.05.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 463,86 kn/ 61,56 € tekućom od 01.06.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 443,21 kn/ 58,82 € tekućom od 01.07.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 456,88 kn/ 60,64 € tekućom od 01.08.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 465,80 kn /61,82 € tekućom od 02.09.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 491,45 kn /65,23 € tekućom od 01.10.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 475,32 kn /63,09 € tekućom od 01.11.2013.g. pa do isplate.

 

III. Nalaže se tuženiku H. banci d.d., Z., OIB ... da tužitelju D. G. iz O., OIB ... naknadi prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.068,79 eura[2]/ 15.587,26 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude, tj. 18. listopada 2023., pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa pravnim prednikom tuženika V. d.d. Z. dana 4. studenog 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj ..., na iznos od 19.706,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan korištenja kredita, tj. isplate. Kredit je bio odobren za kupnju vozila, a u trenutku sklapanja Ugovora točkom bila je ugovorena kamatna stopa od 5,10% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. predmetnog Ugovora), dok je čl. 4. bilo ugovoreno da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, pa je temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna, jer su iste odredbe ovisile isključivo o odluci jednog ugovaratelja-banke, a bez da se istovremeno precizno stranku nije informiralo o značenju vezivanja iznosa kredita isplaćenog u kunama uz promjenu tečaja i o promjenjivosti uvjeta i referentne stope što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača.

 

              2. Nadalje, tužitelj ističe da ništetnost ugovornih odredbi proizlazi i iz odredbi čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, te ponovno ističe da je ugovor tuženika bio standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, niti je banka izričito utvrdila parametre promjene tečaja, niti metodu izračuna parametara vezano uz promjenjivu kamatnu stopu, a što je sve bilo protivno prisilnim propisima i dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao potrošača, kao i do povrede načela savjesnosti i poštenja.

 

              3. Tužitelj se također pozvao i na presudu Visokog trgovačkog suda RH i rješenje broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

 

              4. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir navedene presude Visokog trgovačkog suda RH, te činjenicu da je tuženik ugovaranjem ništetnih odredbi prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja kao potrošača, te nadalje pozivajući se na odredbu čl. 84. i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima, a nakon što je tijekom dokaznog postupka provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, tužitelj je podneskom od 8. ožujka 2023. konačno postavio tužbeni zahtjev, te predložio da sud donese presudu kao u izreci.

 

5. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti spori tužbu i tužbeni zahtjev, kako visinu tako i osnov, te ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Z. i prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, a utvrđenja iz parnice potrošača nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, pa stoga niti nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti za utvrđenja iz presude VTS-a.

 

6. Nadalje tuženik ističe da tužitelj nije pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje bi bile suprotne načelu savjesnosti i poštenja, a materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, te koje je i do danas ostalo na snazi u RH, izrekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Sama odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, uočljiva i lako razumljiva, a način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisilo je isključivo o tržišnim uvjetima tako da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane Odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

 

7. Isto tako, Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije dovela do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer su i te odredbe bile razumljive, a korisnici kredita su o svemu bili dobro obaviješteni na način da im je objašnjeno što mogu sa istom klauzulom objektivno očekivati. I sam tužitelj je bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama, a isti Ugovor je potpisao, te se radi i o solemniziranom Ugovoru o kreditu. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani ne može biti razlog ništetnosti takve odredbe.

 

8. Slijedom navedenog, tuženik je predložio da sud tužbu i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

 

9. Radi utvrđenja pravno relevantnih činjenica sud je u dokaznom postupku neposredno saslušao tužitelja D. G. u svojstvu stranke, te je izvršio uvid u Ugovor o kreditu na str. 8 do 15 spisa, te je pročitao nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka T. V. na str. 93 do 107 spisa.

 

10. Prvenstveno, budući je tuženik istakao prigovor mjesne nenadležnosti, sud je odlučujući o istome, u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje: ZZP) u kojem je između ostalih i implementirana i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, ocijenio neosnovanim. Naime, odredbom članka 49. stavak 1. i 2. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 51. ZZP je propisano da će se prilikom ocjene je li određena odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda ili usluge, koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, dok je člankom 55. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. 

 

11. Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlo iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj. 

 

12. Budući tužitelj ima prebivalište u O., da je glavni ugovor zaključen u Osijeku, te da bi tužitelj ukoliko bi se nastavio postupak dalje pred sudom u Z. trebao putovati na sud u Z., te da bi time za tužitelja nastali znatni troškovi, to ovaj sud zauzima stav da bi iz gore obrazloženih razloga primjenom odredbe članka 11.4. Ugovora o kreditu koje su stranke zaključile dana 24. studenog 2004. došlo do uzrokovanja znatne neravnoteže u pravima tužitelja pristupu sudu, pa su stoga ispunjene pretpostavke za primjenu članka 49. i članka 51. ZZP, te članka 3. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. godine čime se prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ukazuje neosnovanim.   

 

13. U dokaznom postupku sud je ispitao tužitelja u svojstvu stranke, te je isti naveo da je njemu trebao novi automobil, te da je želio podići kredit u eurima, međutim u banci mu govore da ne može dići kredit u eurima, te da isti uzme u CHF. Prije toga, bio je u auto-kući L. i oni su mu rekli da treba ići kod tuženika, te se sjeća da je kredit bio na rok otplate od 7 godina, a iznos kredita je bio u protuvrijednosti od oko 95.000,00 kn.

 

14. U banci su mu jednostavno rekli da ne može dići kredit u eurima, već samo u CHF ili da ide dalje, ali se on odlučio u istoj banci podići kredit gdje je ugovor o kreditu pročitao, ali mu je bila bitna mjesečna rata kredita, odnosno da li tu mjesečnu ratu može plaćati ili ne, a kako je ona bila 1.200,00 do 1.250,00 kn, to je njemu bilo prihvatljivo i zbog toga je ugovor potpisao.

 

15. Da li su mu govorili o kamati, odnosno promjenjivosti iste, sada se ne sjeća, ali o tečaju CHF nije bilo nikakvog govora, a on ni u jednom momentu nije pomislio da bi se moglo dogoditi što se dogodilo, te da će tečaj naglo rasti. Zna da mu je na kraju rata bila 1.700,00 kn i kredit je otplatio u cijelosti, s tim da je ugovor o kreditu bio tipiziran i njega su čekali svi papiri koje je morao potpisati u banci, nakon čega je išao kod javnog bilježnika gdje je samo dao svoj potpis, nešto platio, ali mu tamo nitko ništa nije također govorio.

 

16. Ne sjeća se da li je primao obavijesti banke o promjeni kamate, ali dozvoljava tu mogućnost. Automobil koji je kupio temeljem predmetnog kredita je isključivo služio za njegove osobne potrebe i potrebe njegove obitelji, a on inače radi u vojsci i nikada nije imao neki obrt, tvrtku ili sl.. da bi taj automobil služio u neke druge svrhe osim kako je naveo za osobne potrebe.

 

17. Na temelju materijalnih dokaza u spisu i to prvenstveno Ugovora o kreditu, kao i samog iskaza tužitelja, a što u biti nije niti sporno među parničnim strankama, je nesporna činjenica da su stranke dana 14. studenog 2006. sklopile Ugovor o kreditu na iznos od 19.706,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan isplate u kojem trenutku je kamata iznosila 5,10% godišnje, s tim da je bila ugovorena promjenjiva kamata, a namjena kredita je bila kupnja vozila, dok je rok otplate iznosio 84 mjeseca i cjelokupni kredit tužitelj je isplatio, s tim da je bilo ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan dospijeća, a koji anuiteti su dospijevali na naplatu svakog 1-og u mjesecu, dok je čl. 4. bila ugovorena valutna klauzula, s tim da se ista isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.

 

18. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke T. V.

 

19. Vještak T. V. u svom nalazu i mišljenju, a što je već naprijed navedeno, ističe da je tužitelj, kao korisnik kredita, sklopio sa tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj ..., te je kredit odobren u iznosu 19.706,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize banke važeće na dan korištenja kredita, tj. isplate sa rokom otplate kredita kroz 84 mjeseca, te početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,10%, a namjena kredita je bila kupnja vozila. Banka je tužitelju isplatila kredit 16. studenog 2006. kada je srednji tečaj HNB na dan početka korištenja kredita iznosio 4,582333 kn za 1 CHF.

 

20. Od 84 obračunata anuiteta banka je obračunala 16 anuiteta po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,10%, a kod 68 anuiteta je obračunato po višoj kamatnoj stopi od početno ugovorene stope, tj. 5,10%. Naime, vještak utvrđuje da je kamata 3 puta mijenjana tijekom otplate kredita na više, te je tužitelj preplatio kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 4.475,01 kn ili 593,93 eura, dok je ukupna razlika tečaja iznosila 18.938,86 kn ili 2.513,62 eura, tako da ukupna razlika (preplaćene kamate i više plaćeni tečaj) iznosi 23.413,87 kn, odnosno 3.107,55 eura.

 

21. S obzirom da je nalaz i mišljenje vještaka dan stručno, objektivno i u skladu s pravilima struke, a napose na temelju materijalnih dokaza, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka T. V., dipl. oec., s tim da je za istaknuti da sud prigovor tuženika da se treba uzeti u obzir i tzv. negativne kamate (koje u konkretnom slučaju nisu ni postojale, odnosno ista kamata je samo išla na više) i tzv. negativni tečaj, je ocijenio neosnovanim i bespredmetnim iz razloga što tužitelj, kao potrošač, nije primio niti stekao bez pravne osnove ništa, već je čitavu uplatu primio tuženik, koji nema svojstvo potrošača, a niti je isti postavio prijebojni zahtjev.

 

22. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Z. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na pravnog prednika tuženika da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom navedene banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora V. d.d., kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku navedene banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time V. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i  97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.". 

 

23. Presuda Trgovačkog suda u Z. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Z. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt 249/2014-2 od 9. travnja 2015. 

 

24. Što je bitno u konkretnom slučaju, a što je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno, da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostrano obavještavanjem tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljenom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnosti stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takva ništetna. 

 

25. Prema odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog  ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. 

 

26. Prema odredbama čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

 

27. Prema odredbama čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava. 

 

28. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. sadrži iste odredbe u čl. 96. tog Zakona. 

 

29. Člankom 138. a Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. 

 

30. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno, u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08), ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva. 

 

31. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje se u obrazloženju Vrhovnog suda navodi "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka) i nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita". 

 

32. Iz spomenutog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati.

 

33. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, a prema odredbama članka 269. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba prilikom ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope učinila ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koju tužitelj nije mogao utjecati. Svaka odluka banke o promjeni kamatne stope je bila samovoljna te neprecizno definirana, čime se tuženik nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je ugovaranjem takve ugovorne odredbe kao i samovoljnog podizanja kamatne stope, tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj. 

 

34. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci jest da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda" su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o istome prosječnog potrošača, je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi  i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. 

 

35. Nadalje, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da su nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim se odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti potrošač ima utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku -  trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. 

 

36. Isto tako, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita, kao potrošači, u odnosu na banke, kao trgovce, faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke. 

 

37. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu kod tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile su nepoštene, pa su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne odredbe ništetne. 

 

38. Također polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su sklapale tužene banke, između ostalog ovdje tuženik, u spornom razdoblju s potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu ubuduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, takve odredbe su nerazumljive te posljedično tome i nepoštene. 

 

39. Prema Direktivi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor. 

 

40. Na temelju svega navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan u ovom predmetu, sud je mišljenja kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu ugovora o kreditu sklopljenim između tuženika i tužitelja, da su samim tim navedene odredbe, odnosno dijelovi odredbi, nepošteni, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. 

 

41. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev 2221/201811 od 3. rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, kao neosnovane. Nadalje se u obrazloženju navedene odluke navodi da je u rješenju Revt 575/2016-5 od 3. listopada 2017. kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja  upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita od strane svih tuženih banaka (prvo – osmo tužene), time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, a polazeći od ukidbene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016., određeno ukazao drugostupanjskom sudu na i dalje sporna pitanja te je drugostupanjski sud postupajući po ukidbenom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo – osmo tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, te utvrdio da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente, kao potrošače, da su tužene banke, kao trgovci, bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. 

 

42. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/172 od 20. ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena. 

 

43. Temeljem nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i otplati glavnice kredita i ugovornih kamata obračunatih u CHF, a naplaćenih u kunama po važećem tečaju HNB-a, tužitelj je stavljen u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao korisnik kredita u odnosu na banku koja mu nije na valjan i razumljiv način objasnila sve parametre i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, te ga nije jasno i nedvosmisleno informirala o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanja otplate glavnice i kamata za švicarski franak, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Osim toga, odredba o promjenjivosti kamatne stope je apstraktna i nejasna bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom odlukom banke smatra se sastavnim dijelom ugovora, s tim da je švicarski franak tužitelju od strane tuženika prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom rasta, a time i minimalnom opasnosti od povećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. No, međutim, uslijed drastičnog porasta švicarskog franka u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom dovelo je kod tužitelja do preplate anuiteta po osnovi jednostrano povećane kamate i tečajne razlike švicarskog franka. 

 

44. Slijedom navedenog, polazeći od sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu da je isti bio unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika, da je očigledno da ugovorne strane nisu mogle pojedinačno pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj tipiziranog predmetnog ugovora i sadržaja njegovih odredbi, da Ugovor o kreditu ne sadrži parametre i metode izračuna istih o kojima bi eventualno ovisila odluka tuženika o promjeni stope ugovorne kamate i promjene tečaja, niti je tuženik davao potpune obavijesti o promjeni istih, tj. kamata i tečaja, to odredbe Ugovora o kreditu u tom smislu su u svakom slučaju nerazumljive potrošaču kao običnom korisniku kredita bez ekonomskih znanja, pri čemu nije dovoljno da ugovorne odredbe budu samo gramatički razumljive potrošaču.

 

45. Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, te da mu je tuženik dužan isplatiti ukupan iznos od 3.107,55 eura/23.413,87 kn, a koji iznos predstavlja preplaćeni iznos po anuitetima (kamata i valuta).

 

46. Nadalje, sud je isto tako istaknuti prigovor zastare od strane tuženika ocijenio neosnovanim, i to stoga što prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donese povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Nadalje se navodi da je Vrhovni sud prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice imao na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Revizijski sud je stajališta da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Isto tako, prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502. c Zakona o parničnom postupku, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502. c Zakona o parničnom postupku). Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13/EEZ. 

 

47. Stoga u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (ovdje 7. lipnja 2019.), zbog čega zastara nije nastupila.

 

48. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzeo stav prema kojem "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja nišetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora", pa je iz navedenog razvidno da tužiteljevo potraživanje nije obuhvaćeno zastarom.

 

49. Odredbom čl. 502. b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a istog Zakona, dok je čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, pa je tom odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Z. koji se odnosi na tuženika nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, pa sud u tom smislu nije izvodio dokaze predložene od strane tuženika (Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). 

 

50. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 48/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

 

51. Slijedom izloženog, temeljem odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s člankom 1111. i člankom 1115. istog Zakona, te članka 502. c Zakona o parničnom postupku i članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, odlučeno je kao u izreci presude. 

 

52. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP, te je sud tužitelju priznao pravo na trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku i to za sastav tužbe u iznosu od 199,08 eura, trošak 3 ročišta u iznosu od po 199,08 eura, trošak sastava 2 obrazložena podneska u iznosu od po 199,08 eura, te ročište za objavu presude u iznosu od 99,54 eura, što ukupno iznosi 1.294,02 eura, a što sa 25% PDV-a iznosi ukupno 1.617,53 eura. Ovom iznosu sud je pribrojio i trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eura, te trošak sudske pristoje na tužbu u iznosu od 53,09 eura, što ukupno čini dosuđeni trošak od 2.068,79 eura/15.587,26 kn.

 

53. Visinu navedenih troškova sud je odmjerio sukladno vrijednosti predmeta spora, važećoj Odvjetničkoj tarifi i Zakonu o sudskim pristojbama.

 

               Osijek, 18. listopada 2023.

 

 

                                                                                                                                        Sudac

                                                                                                               Dorica Krnic – Miloš, v.r.

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

 

              Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje u tri istovjetna pisana primjerka, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu presude rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude. 

 

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika