REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-1142/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Mersiha Mulalić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koju zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-559/23-14 od 29. travnja 2025., u sjednici održanoj 8. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-559/23-14 od 29. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju po osnovi preplate anuiteta vezanih uz tečaj švicarskog franka (dalje: CHF) iznos od 5.078,09 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačno određene mjesečne iznose, od kojih kamate na prvi iznos teku od 31. listopada 2008., a na posljednji od 31. siječnja 2014., do isplate (točka I. izreke). Tuženica je obvezana naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.248,62 eura sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske odluke do isplate (točka II. izreke), u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica zbog svih zakonom predviđenih razloga. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka nalazi u tome što je sud (pogrešno) zaključio da u ovom postupku treba bezuvjetno primijeniti presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 bez da prije toga provede odgovarajući dokazni postupak. Navodi da je tužitelj trebao dokazati da je sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu istovjetan sadržaju ugovora o kreditu koji su pobijani u navedenom postupku. Prigovara da je sud neosnovano prihvatio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka. Ističe da je sud propustio izvesti dokaze koje je ona predložila, što da se odnosi na njene opće akte, da nije saslušao javnog bilježnika niti je saslušao parnične stranke čime ga je onemogućio na pravilan način sudjelovati u postupku i iznositi svoje stavove. Navodi da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na kunu u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega se ne može smatrati da je ugovaranjem te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Prigovara da je zanemarivanjem općih akata tuženice sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo u smislu članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje: ZOO). Posebno ističe da je Ugovor o kreditu solemniziran te je javni bilježnik tužitelju jasno objasnio njegove odredbe. Navodi da je presuda protivna volji ugovornih strana i ZOO-u, jer iz nje proizlazi kao da su ugovorne strane imale namjeru ugovoriti kunski kredit. Ističe da se kredit vraćao u anuitetima, a ne u ratama pa je tužbeni zahtjev, a i zadatak vještaku pogrešno formuliran slijedom čega vještak nije pravilno utvrdio iznos eventualne preplate. Smatra da je prvostupanjski sud trebao oduzeti iznose koje je preplatila u razdobljima kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog. Prigovara da sud nije objasnio na kojoj činjenici ili dokazu je utemeljio stav da je tužitelj nastupao u svojstvu potrošača. Osporava shvaćanje prvostupanjskog suda u odnosu na prigovor zastare, a prigovara i da je sud propustio utvrditi zastaru zateznih kamata, koje zastarijevaju u roku od tri godine od dospijeća. Prigovara i dosuđenom tijeku zateznih kamata, jer je u trenutku potpisivanja ugovora o kreditu bila u dobroj vjeri. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju plaćanje troška postupka, a podredno ukinuti presudu i vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva i trošak žalbe.

3. Sa žalbom je sud prvog stupnja postupio prema odredbi članka 359. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011.-pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za vraćanje stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog 11. siječnja 2007. između tuženice, kao davateljice kredita, i tužitelja, kao korisnika kredita, kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF, u iznosu od 5.078,09 eura s pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na pravnim shvaćanjima izraženima u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

6.1. Među strankama nije sporna činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, 11. siječnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 158-50- 3873019 kojim je tuženica odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 30.261,55 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan isplate (korištenja) kredita, na rok otplate od 84 mjeseca, a kojega se tužitelj obvezao otplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice za CHF važećem na dan dospijeća.

6.2. Sporno je među strankama je li ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna i ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa kojega je tuženica od njega naplatila na temelju te ništetne odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove prema člancima 1111. i 1115. ZOO-a. Osim toga, sporna je visina tužbenog zahtjeva i osnovanost prigovora zastare.

7. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i, posljedično tome, osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pobijanom presudom nakon ocjene izvedenih dokaza prihvatio zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome, da osnovanost toga zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u navedenoj pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Posljedično navedenom, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu iznosa od 5.078,09 eura, koji je utvrđen financijskim vještačenjem, sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate. Odluku temelji na odredbama članka 502.c ZPP-a, članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019.) te člancima 1111. i 1115. ZOO-a.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je donesena presuda u bitnom dijelu pravilna i zakonita.

9. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u točki 10. obrazloženja obrazložio da je tužiteljev status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje: ZZP/03) utvrdio na temelju njegovog iskaza i članka 6. Ugovora o kreditu iz kojih je utvrdio da je tužitelj sredstvima kredita financirao kupnju vozila za vlastite potrebe tj. da je kao fizička osoba sklopio pravni posao s tuženicom i da djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nije stoga ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju žaliteljica sadržajno ukazuje u žalbi.

10. Odbijanje dokaznih prijedloga, samo po sebi, nema obilježja onemogućavanja u raspravljanju pa ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a na koju se tuženica opisano poziva u žalbi, jer sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a). Valja ipak navesti da je, protivno žalbenim navodima, sud saslušao tužitelja, a tuženica nije ni predlagala saslušanje svoga zakonskog zastupnika već svoga zaposlenika, ali je od toga dokaznog prijedloga odustala, dok je za javnog bilježnika utvrđeno da je preminuo. Nejasni su i neodređeni žalbeni navodi tuženice da je sud zanemario njene opće akte budući da tijekom postupka nije dostavila u spis te opće akte.

11. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 2. ZPP-a, na koju žaliteljica opisano ukazuje u žalbi kada ističe da je sud protivno zakonu dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka. Nakon što je izveden dokaz financijskim vještačenjem, podneskom od 16. travnja 2024. tužitelj nije preinačio tužbu u smislu odredbe članka 191. stavka 1. ZPP-a, dakle nije promijenio istovjetnost zahtjeva niti je povećao postojeći, a niti istaknuo drugi zahtjev uz postojeći, jer je ukupna utužena svota (5.078,09 eura) ostala neizmijenjena.

12. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a.

13. Ovaj sud u osnovi prihvaća pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom odlučnom činjeničnom stanju.

14. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno pošao od odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisan izravan učinak presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.1. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalih banaka i tuženica, u razdoblju određenom tom presudom a unutar kojega je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupala protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, i to člancima 81., 82. i 90., te kasnije protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama ZOO-a. U odnosu na tuženicu presuda je, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a pravna shvaćanja iz ovih odluka potvrđena su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

14.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pregovaralo dužan je to dokazati (stavak 4.). Prema članku 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba nepoštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Posljedica nepoštene odredbe je ništetnost (članka 87. ZZP/03).

14.3. U pojedinačnim postupcima radi vraćanja stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju članka 502.c ZPP-a i članka 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/2022.; dalje: ZZP/22) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ZZP/22, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

14.4. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila pa ni dokazala nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti odluke iz kolektivnog spora nisu primjenjive na predmetni Ugovor o kreditu. Prvostupanjski sud izveo je dokaz saslušanjem tužitelja na temelju kojeg je utvrdio da je kreditom financirao kupnju vozila za osobne potrebe, a ponudu da je dobio u auto salonu odnosno da nije ni bio u banci niti je s kime razgovarao. Time su dokazane tvrdnje iz tužbe da je ugovor bio unaprijed pripremljen pa tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba. Tuženica u ovom postupku nije dokazala da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tomu što ih nije utvrdila konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dala odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, što je od značaja za utvrđivanje (ne)razumljivosti sporne ugovorne odredbe i što je jedino mogla dokazivati u ovom sporu vezano za ništetnost predmetne ugovorne odredbe, s obzirom na to da ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu utuženog novčanog iznosa, jer osnovanost toga zahtjeva proizlazi iz članaka 1111. i 1115. ZOO-a budući da je tuženica na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu od tužitelja naplatila više od onoga što je stvarno mogla naplatiti, u visini pravilno utvrđenoj prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke pa je taj iznos s pripadajućim zateznim kamatama od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužna platiti tužitelju.

16. S obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe kojom se valuta obveze vezuje uz tečaj CHF, i po shvaćanju ovog suda tužitelju pripada razlika između stvarno plaćenih iznosa i iznosa koje bi trebao platiti po početnom tečaju, kao da valutna klauzula nije ugovorena, budući da se ništetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ima načelno smatrati kao da nikada nije postojala. Sud prvog stupnja je vještaku dao upravo takav zadatak u skladu s kojim je vještak postupio, a sud je na tome nalazu i mišljenju utemeljio odluku pa su neosnovani žalbeni navodi kojima se osporava visina tužbenog zahtjeva.

17. Nije osnovan prigovor tuženice da je sud trebao umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita već radi toga što tijekom prvostupanjskog postupka tuženica nije s time u vezi istaknula prigovor radi prebijanja, materijalnopravni prigovor prijeboja, a ni protutužbeni zahtjev (tako i VSRH u presudi broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.). Naime, tuženica je u odgovoru na tužbu taj prigovor istaknula paušalno bez da je kvantitativno odredila tražbinu koju stavlja u prijeboj.

17.1. Osim toga, odredbama ZZP/03 zaštita je ustanovljena upravo radi zaštite potrošača, a ne drugih (dakle, niti banaka kao trgovaca) pa iz svoga nepoštenog postupanja (ugovaranjem valutne klauzule) tuženica ne može izvlačiti koristi. Tužitelj plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečaja koji je niži od početnog nije ništa primio/stekao pa stoga ne postoji obveza vraćanja, a ni eventualnog umanjenja tražbine tužitelja po osnovi tzv. negativne razlike.

18. Suprotno žalbenim navodima, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tuženica je u konkretnom slučaju nepoštena stjecateljica i kao takva je na utuženi iznos stečen bez osnove dužna platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), jer je kao sastavljač ugovora, s obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogla znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena i posljedično tome ništetna a tužitelja nije upozorila na rizik ugovaranja takve valutne klauzule pa je žalbu tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovom dijelu.

19. Pravilno je sud prvog stupnja odbio prigovor zastare kao neosnovan. Naime, u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.).

19.1. Pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu odredbu prethodno citiranog članka 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora.

19.2. U vezi s ovim pitanjem treba cijeniti da od 1. srpnja 2013., kada je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati te je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12.) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje se neposredno, ali i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

19.3. Iskazano shvaćanje o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je presude Suda Europske unije od 22. travnja 2021., LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o., broj C- 485/19, ECLI:EU:C:2021:313, u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ S time u vezi, u presudi Suda Europske unije od 16. srpnja 2020., CY protiv Caixabank SA i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, ECLI:EU:C:2020:578, navedeno je:„ U tom pogledu valja uzeti u obzir okolnost da je moguće da potrošači nisu svjesni nepoštenosti odredbe ugovora o hipotekarnom zajmu ili ne percipiraju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (…). Međutim, primjena roka zastare od pet godina koji počinje teći od sklapanja ugovora, s obzirom na to da podrazumijeva da potrošač može tražiti povrat plaćanja na temelju izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo tijekom pet godina nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li imao ili je mogao razumno znati za nepoštenost te odredbe, pretjerano otežava ostvarivanje prava tog potrošača koja su dodijeljena Direktivom 93/13 i time povređuje načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti.“

19.4. Od pravomoćnosti sudske odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u CHF, 14. lipnja 2018., do podnošenja tužbe u ovom postupku 27. siječnja 2023. nije protekao zastarni rok od pet godina u kojem zastarijeva ova tražbina prema članku 225. ZOO-a pa je iz navedenog razloga prigovor zastare neosnovan.

20. Tuženica neosnovano prigovara da je u odnosu na zatezne kamate na preplaćene iznose koji su posljedice ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF trebalo primijeniti trogodišnji zastarni rok, koji je propisan člankom 226. stavkom 1. ZOO-a. Ovo pravilo se glede zateznih kamata primjenjuje onda kada je glavna tražbina prestala postojati pa se tražbina zateznih kamata osamostalila. Kada glavna tražbina, kao u konkretnom slučaju, nije prestala postojati primjenjuje se pravilo iz odredbe članka 223. ZOO-a kojim je propisano da kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Radi se o pravilu da sporedne tražbine slijede pravnu sudbinu glavne tražbine.

21. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

22. Budući da tuženica nije uspjela sa žalbom, odbijen je njen zahtjev za naknadu troška žalbe, na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP- a.

U Puli 8. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus