REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Ulica Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-460/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GS, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Bruno Petrovčić, odvjetnik u Koprivnici, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, radi utvrđenja i isplate, dana 8. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217 da tužitelju GS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.401,10 EUR (dvijetisućečetiristojedan- eurodesetcenti), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinog iznosa, po stopi koja se do 31.7.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na:

iznos 15,48 EUR od 1. veljača 2009.

iznos 24,26 EUR od 1. ožujak 2009.

iznos 21,47 EUR od 1. travanj 2009.

iznos 21,07 EUR od 1. svibanj 2009.

iznos 16,69 EUR od 1. lipanj 2009.

iznos 12,85 EUR od 1. srpanj 2009.

iznos 14,19 EUR od 1. kolovoz 2009.

iznos 59,36 EUR od 1. rujan 2009.

iznos 50,16 EUR od 1. listopad 2009.

iznos 45,70 EUR od 1. studeni 2009.

iznos 60,42 EUR od 1. prosinac 2009.

iznos 75,74 EUR od 1. siječanj 2010.

iznos 65,58 EUR od 1. veljača 2010.

iznos 67,73 EUR od 1. ožujak 2010.

iznos 61,99 EUR od 1. travanj 2010.

iznos 63,76 EUR od 1. svibanj 2010.

iznos 86,02 EUR od 1. lipanj 2010.

iznos 17,04 EUR od 1. rujan 2010.

iznos 15,42 EUR od 1. listopad 2010.

iznos 13,83 EUR od 1. studeni 2010.

iznos 17,47 EUR od 1. prosinac 2010.

iznos 20,92 EUR od 1. siječanj 2011.

iznos 24,55 EUR od 1. veljača 2011.

iznos 23,60 EUR od 1. ožujak 2011.

iznos 29,71 EUR od 1. travanj 2011.

iznos 28,13 EUR od 1. svibanj 2011.

iznos 31,21 EUR od 1. lipanj 2011.

iznos 48,52 EUR od 1. srpanj 2011.

iznos 44,58 EUR od 1. kolovoz 2011.

iznos 489,93 EUR od 1. studeni 2011.

iznos 416,86 EUR od 14. ožujak 2012.

iznos 416,86 EUR od 1. lipanj 2012.

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužitelju GS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 200,00 EUR (dvjestoeura), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od presuđenja do plaćanja, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj: 707464 javnobilježnički solemniziran od strane JB Jagode Vajdić- Sevšek iz [adresa], pod brojem OU-1393/2005 dana 26.10.2005. godine. Predmetnim ugovorom odobren mu je i isplaćen kredit u iznosu od 27.467,00 CHF protuvrijednost u kunama, obračunato po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, a što je na dan isplate kredita, 2.11.2005. godine, iznosilo 131.104,47 kn. Ugovorena je obročna otplata kroz 84 mjeseca i u jednakim mjesečnim anuitetima, no vezano uz valutnu klauzulu CHF s plaćanjem svakog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća. Kredit je vraćen u cijelosti, pri čemu je tužitelj banci isplatio ukupno 174.263,03 kn. Tužitelj je po podnošenju zahtjeva za dostavu dokumentacije vezanu uz predmetni kredit, dana 12.6.2023. godine dobio odgovor uz koji mu je tuženik dostavio određenu dokumentaciju, međutim, tvrdi da više ne posjeduje Ugovor o kreditu te da istim raspolaže Croatia osiguranje d.d. Stoga je tužitelj, istoga dana, predmetnom društvu poslao zahtjev za dostavom predmetnog Ugovora o kreditu s mogućim aneksima, kao i ostale relevantne dokumentacije vezanu uz predmetni kredit, a kojom moguće raspolaže, te će tužitelj istu dostaviti sudu kada je dobije od spomenute treće osobe. Tužitelj smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je prednik tuženika u ugovoru koristio nedopuštene i nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe, u prvom redu odredbe koje se odnose na jednostrane odluke banke o promjeni kamatnih stopa kao i na ugovorenu valutnu klauzulu, a kojom je vraćanje kreditnih anuiteta po dospijeću, time i kredita u cjelini, vezao uz stranu valutu CHF (švicarski franak), zbog čega smatra da je ponašanje prednika tuženika u ovom ugovornom odnosu predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. Takav stav temelji prije svega na utvrđenjima postojanja istih povreda ovakvog ugovornog odnosa na štetu potrošača od strane i banke tuženika, u pravomoćnim sudskim presudama s obvezujućim pravnim učinkom donesenim u sporu povodom kolektivne tužbe koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula Udruga Potrošač, protiv ukupno osam banaka koje posluju u RH. Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke, kao i sve preostale odredbe ovog ugovornog odnosa, sklopljene su na unaprijed po predniku tuženika formuliranom standardnom obrascu, gdje se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Kao takva, uz okolnost da se radi o odredbi u kojoj nisu istovremeno precizno utvrđeni svi uvjeti promjenjivosti kamatne stope, odnosno gdje sve praktički ovisi o odluci samo jednog ugovaratelja - prednika tuženika kao nedvojbeno jače strane, ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07 sa kasnijim izmjenama) propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također je utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su:

- odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga,

- odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca,

- odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

Nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Zakon o obveznim odnosima u članku 270. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a u članku 272. propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Dakle, ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu - naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru. Kako je vidljivo iz sporne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi, visina iste osim početno ugovorene nije određena niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju jednostrane odluke prednika tuženika. Kao takva, ista je ništetna jer tužitelju kao potrošaču možda jest bila uočljiva, ali nije bila razumljiva. Okolnost promjenjivosti obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu koju tuženik kao trgovac određuje jednostrano, protivna je i načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 4. ZOO kojeg su se sudionici ugovornog odnosa dužni pridržavati. Povreda tog načela postoji zbog povrede odredbe čl. 247. ZOO-a kojim je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu su predmet i cijena, a cijena podrazumijeva i kamatu. S obzirom da je predmetni ugovor standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a u istom prednik tuženika nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope, niti metodu izračuna tih parametara, takvim ugovornim odredbama prednik tuženika je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno i načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega su takve odredbe ništetne. Prednik tuženika je tijekom ugovornog odnosa više puta jednostrano mijenjao visinu kamatne stope kako je to ugovoreno ništetnom odredbom, a promjene kojih su vidljive iz priložene dokumentacije. O tome se nije pojedinačno pregovaralo, dakle tuženik o navedenim promjenama kamatne stope nije tražio bilo kakvu suglasnost tužitelja. Kamatna stopa povećavana je nekoliko puta, što je dakako rezultiralo porastom mjesečnog anuiteta, a do čega zbog ništetnosti ove ugovorne odredbe nije trebalo doći. Predmetnim Ugovorom o kreditu, ugovorena je tzv. valutna klauzula vezana uz valutu CHF. Ove, unaprijed pripremljene ugovorne odredbe, predstavljaju nepoštene, a time i ništetne odredbe, u prvom redu zbog postupanja prednika tuženika u vezi iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stoga što prije, a ni u vrijeme zaključenja kreditnog ugovornog odnosa, nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača, suprotno sadržaju bitnih ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ugovaranje valutne klauzule inače je dopušteno člankom 22. ZOO-a, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. ZOO-a, a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule, kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze, dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule, kojima je svrha očuvati kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa, te kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja obveze odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Dakle, valutna klauzula je isključivo zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca te se ugovara da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Svrha iste je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca - u konkretnom slučaju kune - naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca - kune - kao mjerila njegove vrijednosti, što se u ovom ugovornom odnosu nije dogodilo, već je unatoč nepromijenjenoj vrijednosti novca (zbog vezanosti tadašnje hrvatske valute uz EUR koji odnos čitavo vrijeme karakterizira sigurnost i stabilnost domaće valute, a time i vrijednosti tog novca), a uslijed poremećaja odnosa vrijednosti CHF prema EUR, došlo u jedno vrijeme otplate kredita do znatnog povećanja tečaja CHF prema kuni, što je pak neopravdano dovelo do značajnog porasta kreditnih anuiteta koje je tužitelj plaćao, a time i do stjecanja na strani tuženika nepripadajuće imovinske koristi. Zbog navedenog je učinak predmetne valutne klauzule bio protivan i svrsi previđenoj odredbom iz čl. 22. ZOO-a. Pored navedenog, i ovdje su povrijeđene relevantne odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Konkretno, radi se o odredbama koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom iz članka 98. ZZP-a određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Člankom 102. istog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Sporna odredba o valutnoj klauzuli je nepoštena jer je prilikom ugovaranja iste u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i prednika tuženika, prednik tuženika propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je prednik tuženika valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. HNB je monetarnom politikom u RH niz godina štitio tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro nije pretrpjela nikakav značajniji pad. Inflacija je zbog toga bila neznatna te je vrijednost novca sačuvana, ali je zbog aprecijacije švicarskog franka u odnosu na euro na vanjskom tržištu došlo do znatnog povećanja tečaja kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac, a i s obzirom na poslovanje iste ili povezanih bankarskih društva na stranom tržištu, u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, no tužitelj kao potrošač nije imao tih mogućnosti, a ni kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike i posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je ovaj svoj "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao vrlo povoljan te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom prednik tuženika nije transparentno prikazao ni moguće alternativne izračune kod primjerice eurskih kredita pa tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji, a na koji je način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, unatoč početnim dobrim pokazateljima i suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao daleko rizičnija. Ponavlja se da je prednik tuženika svoj proizvod ponudio kao gotov i unaprijed pripremljen te nije ostavio mogućnost bilo kakvih pregovora ni o ovoj pojedinačnoj ugovornoj odredbi. Na opisani način, prednik tuženika je propustio svoju obvezu da u skladu sa zakonskim odredbama o potrošačkom kreditiranju sadržanim u Zakonu o zaštiti potrošača, ovdje tužitelju kao potrošaču da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, tj. sve podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također je propustio obvezu da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi mu omogućila procijeniti je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Ova njegova obveza proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je zamijenio odredbe ZZP koje su donošenjem ZPK stavljene izvan snage. Na takvo ponašanje u poslovnoj praksi prednik tuženika je obvezan i načelima obveznog prava, a to su već spomenuto načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo zabrane zloupotrebe prava te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Zbog propusta prednika tuženika postupiti u skladu sa svojim zakonskim obvezama, tužitelj nije raspolagao svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Osim presude VTS RH broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine, kojom je u ovakvim ugovorima utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke (potvrđeno i odlukom VSRH broj Revt 249/14 povodom revizije), te presude VTS RH broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule vezane uz CHF (potvrđeno odlukom VSRH broj Rev 2221/18 povodom revizije), postoje i obvezujuće presude suda Europske unije koje također utvrđuju da su ugovorena kamatna stopa te valutna klauzula u CHF nepoštene i ništetne odredbe za sve sudove država članica EU, shodno čemu iste obvezuju i sudove u RH, kao što o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima postoji i direktiva EU-93/13 od 5. travnja 1993. godine. Ugovaranjem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi jednostranom odlukom o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o valutnoj klauzuli, prednik tuženika je predmetnim kreditnim odnosom, osim prouzročenja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, jednostranim odlukama o promjenama kamatnih stopa i temeljem povećanja tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na domaću valutu, stekao bez osnove nepripadajući novčani iznos od ukupno 2.401,10 EUR/ 18.091,07 kn, koji tužitelj ovom tužbom stoga potražuje.

1.2. Slijedom navedenog, a prema preciziranom tužbenom zahtjevu kao u podnesku od 31. listopada 2025., tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u izreci pod točkom I.

2. Tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. je rješenje s pozivom za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeno 29. listopada 2025., te isti nije, u određenom mu roku od 30 dana od primitka navedenog rješenja, podnio odgovor na tužbu.

3. S obzirom da tuženik, iako uredno pozvan da u roku od 30 dana podnese odgovor na tužbu u smislu čl. 284. st. 1. i čl. 285. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), (uz upozorenje na posljedice propuštanja), odgovor na tužbu nije podnio, a osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, koje činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje tužitelj podnosi i ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, to je, na temelju odredbe čl. 331. b ZPP-a, valjalo donijeti presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe), te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

4. Tužitelj je u tužbi zatražio naknadu parničnog troška kojeg je u istoj i specificirao, pa s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, na temelju članka 154. st. 1. ZPP-a, tuženik je u obvezi nadoknaditi istog.

5. Tužitelja je zastupao odvjetnik, pa je njegov parnični trošak valjalo odrediti primjenom važeće Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje – OT). Tako je tužitelju, temeljem Tbr. 7 st. 1. OT, priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, dok mu drugi trošak nije nastao.

5.1. Tužitelju su, na temelju čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate na parnični trošak, a koje teku od dana donošenja presude do isplate, a po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, navedenoj u izreci.

6. Na osnovu navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci pod točkom II.

U Pregradi, 8. prosinca 2025.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar-Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na županijski sud, pisanim podneskom u 3 primjerka.

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Bruno Petrovčić, Koprivnica, Opatička 5/II

2. Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4