Poslovni broj Gž-76/2023-3

 

 

 

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić- Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. S. OIB: ... iz J., zastupanog po punomoćniku N. Š., odvjetniku u S. T., protiv I. tuženika F. M. OIB: ... i II. tuženice M. M. OIB: ..., oboje iz Z., oboje zastupani po punomoćniku K. S., odvjetniku u Z., radi raskida ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-641/2019 od 12. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj              18. listopada 2023. 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-641/2019 od 12. prosinca 2022.

 

 

Obrazloženje

 

              1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se raskine Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen       17. listopada 2008. između pravnih prednika tužitelja I. H. i M. H., kao primatelja uzdržavanja i tuženika kao davatelja uzdržavanja, koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku M. B. iz Z. pod brojem OV-41405/05 od 17. listopada 2008. (točka I. tužbenog zahtjeva), zatim da se u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda Zagreb, u zk.ul.br. 10376, k.o. V., u pogledu nekretnina u naravi dvorište površine 76 čhv, označeno kao k.č.br. 1603/440 i upisane kao z.k. tijelo AI i kuća u Z., sagrađena na k.č.br. 1603/440, upisana kao z.k. tijelo AII, uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje koje je postojalo prije upisa tuženika kao suvlasnika na ravne dijelove u tom z.k.ul. temeljem navedenog ugovora te da se pravni prednici tužitelja imaju ponovno upisati kao suvlasnici na ravne dijelove predmetnih nekretninea, u roku od osam dana po pravomoćnosti presude (točka II. tužbenog zahtjeva) te da se naloži tuženicima da pravnim prednicima tužitelja nadoknadi parnične troškove (točka III. tužbenog zahtjeva).

             

1.1. Točkom II. izreke presude naloženo je tužitelju da tuženicima isplati trošak parničnog postupka u iznosu od 7.734,38 kn / 1.026,53 eur[1] sa zateznom kamatom od 12. prosinca 2022. do isplate, po preciziranoj kamatnoj stopi.  

 

2. Protiv presude žalbu podnosi tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge  iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti te potražuje troškove postupka uključujući i trošak žalbe, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3. U odgovoru na žalbu tuženici osporavaju osnovanost žalbenih navoda i predlažu da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se zbog neispunjenja raskine Ugovor dosmrtnom uzdržavanju, sklopljen i ovjeren kod javnog bilježnika dana 17. listopada 2008. između pravnih prednika tužitelja I. i M. H. te tuženika F. i M. M. (dalje Ugovor o dosmrtnog uzdržavanju) te posljedično tome da se uspostavi zemljišnoknjižno stanje koje je postojalo prije provedbe navedenog Ugovora u zemljišnim knjigama, sve u smislu odredbe članka 583. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje ZOO) u vezi s člankom 589. ZOO-a.

 

6. Tijekom postupka je utvrđeno da su supružnici I. i M. H. (pravni prednici tužitelja) kao primatelji uzdržavanja, 17. listopada 2008. sklopili sa tuženicima - supružnicima F. i M. M., kao davateljima uzdržavanja, Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, kojim su se tuženici obvezali primatelje uzdržavanja njegovati i dvoriti u slučaju bolesti, po potrebi im pripremati hranu i pružati svu nužnu skrb, a poslije smrti pristojno sahraniti (članak 2. Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju), da su se tuženici 2008. temeljem navedenog Ugovora upisali kao vlasnici nekretnina - kuće i dvorišta u Z., koje su im se obvezali prenijeti u vlasništvo primatelji uzdržavanja kao protuvrijednost za pruženo uzdržavanje odmah po potpisu Ugovora, da među ugovornim strankama nije bila ugovorena zajednica života i da stranke nisu živjele zajedno ali su od prije bili susjedi i prijatelji, da je člankom 4. Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju ugovoreno pravo doživotnog stanovanja na nekretninama iz Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju u korist primatelja uzdržavanja, koje pravo nije bilo upisano u zemljišnoj knjizi, da je oboje prvobitnih tužitelja iz tužbe - I. i M. H. preminulo tijekom postupka te da je postupak pravomoćno nastavljen sa tužiteljem J. S. kao njihovim pravnim slijednikom (suprug nećakinje supružnika H.).

 

7. Analizom i ocjenom iskaza pravnih prednika tužitelja I. i M. H., tužitelja J. S., tuženika F. i M. M., svjedoka V. D. (susjeda obitelji H. i M.), Š. S. (supruga tužitelja), B. M. (sin tuženika), N. M. (daljnji rođak tuženika), A. L. (brat II. tuženice) te K. S. (punomoćnik tuženika), sud prvog stupnja je izveo zaključak o vjerodostojnosti suprotnih iskaza stranka jer su tuženici tvrdili da su ispunjavali obveze po Ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju a tužitelj i njegovi pravni prednici (primatelji uzdržavanja H.) suprotno. Pritom je prvostupanjski sud prihvatio iskaze tuženika kao životne, logične i uvjerljive, utvrđujući da su tuženici kao davatelji uzdržavanja ispunjavali preuzete obveze i da je sve funkcioniralo dok za predmetni Ugovor nije saznao sadašnji tužitelj J. S. (prosinac 2010.) iz čijeg iskaza sud nije utvrdio da tuženici ne bi ispunjavali obveze za razdoblje od sklapanja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju u listopadu 2008. do kraja 2010., jer o tome isti nije niti mogao imati saznanja. Prvostupanjski sud nalazi relevantnom činjenicu da je podnošenje tužbe u ovom postupku (26. svibanj 2011.) koincidiralo sa razdobljem kada je J. S. saznao za postojanje ugovora. Utvrđeno je da je kontakte ugovornih strana prekinuo pok. I. H. potjeravši iz kuće tuženike i to u razdoblju kada se sadašnji tužitelj umiješao u cijelu situaciju te da su primatelji uzdržavanja, u konačnici otišli živjeti u Z. kod obitelji sadašnjeg tužitelja. Dalje je sud u cijelosti, kao vrlo opsežne, uvjerljive, životne i okolnosne te u skladu sa iskazima tuženika - prihvatio iskaze svjedoka B. M. i K. S., s obrazloženjem da je svjedok B. M., kao sin tuženika i sam po nalogu roditelja izvršavao obveze tuženika po ugovoru, a K. S. je bio prisutan kada su prvobitni tužitelji iskazali volju za sklapanjem ugovora sa tuženicima, taj je ugovor sastavio te je u konačnici savjetovao tuženike u vezi ispunjavanja ugovora u trenutku kada su prvobitni tužitelji, 3-4 godine nakon sklapanje ugovora otišli živjeti u Z., o čemu tuženici nisu bili obaviješteni.

 

8. Uz zaključak da iz iskaza svjedoka i stranaka ne proizlazi nedvojbeno ni pouzdano da tuženici nisu ispunjavali svoje ugovorom preuzete obveze te da bi to svjesno i namjerno izbjegavali, već upravo suprotno, da proizlazi kako su tuženici imali snažnu volju i želju izvršavati obveze preuzete ugovorom, ali su problemi u vezi toga koincidirali sa saznanjem J. S. za Ugovor što je rezultiralo predmetnom tužbom, sud prvog stupnja smatra neosnovanim zahtjev tužitelja za raskid Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju zbog neizvršavanja obveza. Sud naglašava činjenicu da je sporni Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju bio na snazi skoro pune tri godine (obveza je bila primatelje uzdržavanja njegovati i dvoriti u slučaju bolesti, po potrebi im pripremati hranu i pružati svu nužnu skrb), u kojem primatelji uzdržavanja nisu zahtijevali raskid istog ili na koji drugi način iskazali svoju nedvosmislenu volju da se takav ugovor raskine, uvažavajući utvrđenu činjenicu da su pok. I. i M. H. svjesno zaključili Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s tuženicima kao dobrim susjedima i prijateljima te da su sami inzistirali na tome.

 

9. Budući da niti iz jednog dokaza nije s pouzdanom izvjesnošću utvrđeno da bi tuženici svjesno i sustavno izbjegavali obveze preuzete Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju, prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj nije dokazao da bi tuženici kršili obveze iz Ugovora, čime nisu ispunjene pretpostavke za raskid Ugovora u smislu odredbe članka 583. stavak 3. ZOO, a posljedično tome da proizlazi i neosnovanost zahtjeva za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Kako je u činjeničnom dijelu tužbe kao uzgredan razlog naveden i teški poremećaj odnosa, prvostupanjski sud utvrđuje kako među strankama Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju nije ugovorena zajednica života pa i po navedenoj osnovi zahtjev tužitelja nalazi neosnovanim.

 

10. Stoga odbija tužbeni zahtjev dok odluku o troškovima postupka donosi pozivom na članak 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

 

11. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire u žalbi tužitelja s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

 

12. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, sud prvog stupnja dovoljno je ispitao sve okolnosti koje su pravno relevantne za donošenje zakonite odluke u ovome sporu te je na temelju provedenih dokaza u okviru dokaznih prijedloga stranaka i njihove pravilne ocjene, u obrazloženju presude utvrdio potrebno činjenično stanje, stoga nije počinjena u žalbi tužitelja istaknuta relativno bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a.

 

13. Prema odredbi članka 589. ZOO-a na ugovor o dosmrtnom uzdržavanju se na odgovarajući način primjenjuju odredbe o ugovoru o doživotnom uzdržavanju. Odredbom članka 583. ZOO-a je propisano da ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju i nakon što je počelo njegovo ispunjavanje (stavak 1.), zatim ako prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju strane žive zajedno pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može zahtijevati od suda da raskine ugovor (stavak 2.) te da svaka strana može zahtijevati raskid ugovora ako druga strana ne ispunjava svoje obveze (stavak 3).

 

14. Pravilno je sud prvog stupnja otklonio kao neosnovane tvrdnje tužitelja da bi se u konkretnom slučaju ispunile pretpostavke za raskid Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju zbog neispunjavanja obveza prema članku 583. stavak 3. ZOO-a u vezi s člankom 589. ZOO-a, uz utvrđenje da se Ugovor izvršavao oko tri godine te da se je prestao faktički izvršavati iz razloga što su tuženici istjerani iz kuće tužitelja (koje činjenice i tužitelj u žalbi priznaje), te su naknadno primatelji uzdržavanja odvedeni u Z. kod obitelji nećakinje, gdje su ubrzo zbog životne dobi i zdravstvenih problema preminuli, o čemu tuženici nisu bili obaviješteni. Radi toga je neosnovano ukazivanje u žalbi tužitelja na činjenicu da tuženici nisu sahranili supružnike H. što je bila njihova ugovorna obveza budući na utvrđenje da tuženici zbog naprasno prekinutog kontakta sa primateljima uzdržavanja, koji su po tužitelju odvedeni u Z., nisu niti imali saznanja o njihovoj smrti niti im je dana mogućnost da predmetnu obvezu iz Ugovora ispune.

 

14.1. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da bi se ugovor o dosmrtnom uzdržavanju mogao raskinuti zbog neizvršavanja obveza od strane davatelja uzdržavanja, potrebno je da isti svjesno izbjegavaju izvršavanje tih obveza da bi ih se oslobodili, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

 

15. Neosnovano je daljnje pozivanje tužitelja u žalbi na teški poremećaj odnosa ugovornih stranaka kao razlog za raskid Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju prema članku 583. stavak 3. ZOO-a u vezi s člankom 589. ZOO-a, u situaciji kada među strankama nije ugovorena zajednica života niti su ugovorne strane živjele zajedno, pored utvrđenja da su bili bliski prijatelji i susjedi.

 

16.  Bez uporišta tužitelj u žalbi ukazuje da postoji veliki nesrazmjer u davanju kada se uzme u obzir  trajanje ugovora te vrijednost stečene kuće. U konkretnom slučaju radi se o tzv. aleatornom ugovoru, glede kojeg u pravilu nema izvjesnosti o tome koliko će trajati davanje uzdržavanja, pa se zbog toga i ne može primjenjivati načelo jednake vrijednosti davanja. U takvim situacijama čak i ako dođe do smrti primatelja uzdržavanja kratko nakon sklapanja ugovora, ugovor je pravno valjan ako je davatelj uzdržavanja bio pošten. Tijekom postupka je utvrđeno da su tuženici nekoliko godina svoje obveze iz Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju izvršavali a tužitelj nije dokazao suprotne činjenice kao niti činjenice da bi tuženici kao davatelji uzdržavanja bili nepošteni jer je utvrđeno da je prestanak izvršavanja obveza posljedica ponašanja primatelja uzdržavanja koji su prekinuli kontakte sa tuženicima i naknado odselili na nagovor sadašnjeg tužitelja.

 

              17. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primijeni članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. stavak 1. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., 37/22. i 126/22.).

 

18. Slijedom izloženog, žalbu tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a

 

 

U Rijeci 18. listopada 2023.

 

 

 

    Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković, v.r.