REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-1169/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. Zadar, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P- 1053/2022-29 od 8. srpnja 2025., u sjednici održanoj 8. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1053/2022-29 od 8. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

- naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 1.383,88 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od kojih na prvi od 30. rujna 2005. do isplate, a na posljednji od 31. kolovoza 2012. do isplate, u roku od 15 dana (točka I. izreke),

- utvrđeno je da je Ugovor o kreditu broj: 138-50-3002017 od 18. kolovoza 2005. ništetan u dijelu u kojemu je ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita (točka II. izreke),

- naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 399,85 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 22. kolovoza 2005. do isplate, u roku od 15 dana (točka III. izreke),

- naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.960,28 eura sa zateznim kamatama koje teku od donošenja presude do isplate, u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica zbog svih zakonom predviđenih razloga. Prigovara počinjenju apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Osporava zaključak prvostupanjskog suda da ugovorne strane nisu pregovarale o spornim ugovornim odredbama ističući da je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima različitih valuta koje je tuženica u to vrijeme nudila, samostalno odabrala valutnu klauzulu u švicarskom franku (dalje: CHF) pa da takav odabir predstavlja pojedinačno pregovaranje. Iz navedenog razloga da sud nije imao mogućnost ispitivati jesu li sporne odredbe prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je sud pogrešno primijenio odredbe članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.; dalje: ZZP/07), jer su sporne odredbe jasne, razumljive i uočljive pa nije bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Osporava zaključak suda da je o svim spornim pitanjima odlučeno u kolektivnom postupku iako tuženica u tom postupku nije mogla dokazati da je upravo s tužiteljicom pojedinačno pregovarala. Navodi da ju je način na koji je protumačen izravni učinak presuda iz kolektivnog spora onemogućio u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporenih ugovornih odredaba. Ističe da nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja. Pobija i odluku o troškovima postupka. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužiteljici da joj naknadi parnične troškove, a podredno ukinuti presudu i vratiti na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženice sud je postupio prema članku 359. stavku 1. ZPP-a.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za vraćanje stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 138-50-3002107 sklopljenog 18. kolovoza 2005. između tuženice, kao davateljice kredita, i tužiteljice, kao korisnice kredita, kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF, u iznosu od 1.383,88 eura s pripadajućim zateznim kamatama. Tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na pravnim shvaćanjima izraženima u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

6.1. Pored navedenoga, predmet spora je i zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva te restitucijski zahtjev po ovoj osnovi u iznosu od 399,85 eura sa zateznim kamatama od dana stjecanja.

7. Nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao davateljice kredita 18. kolovoza 2005. sklopljen predmetni Ugovor o kreditu broj 138- 50-3002107 kojim se tuženica obvezala staviti na raspolaganje tužiteljici iznos od 19.204,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste banke na dan korištenja kredita, s redovnom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50 % godišnje, a koji se tužiteljica obvezala otplatiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice za CHF važećem na dan dospijeća. Nesporno je i da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita obvezuje banci platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa kredita. Nije sporno da je tužiteljica potrošač te da je tijekom otplate tečaj CHF rastao.

8. Sporno je jesu li predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita ništave (ništetne) i ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženica od nje naplatila na temelju tih odredaba po pravilima o stjecanju bez osnove na temelju članaka 210. i 214. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001.; dalje: ZOO/91) koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje: ZOO/05).

9. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i, posljedično tome, osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pobijanom presudom prihvatio zahtjev tužiteljice za vraćanje preplaćenoga po osnovi ništave ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zaključujući, u bitnome, da osnovanost tog zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u navedenoj pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Tom presudom utvrđeno je da je, između ostalih banaka, i tuženica u razdoblju određenom tom presudom, a unutar kojega je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupala protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), i to člancima 81., 82. i 90., te kasnije protivno odredbama tada važećeg ZZP/07., i to člancima 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama ZOO-a.

9.1. Polazeći od utvrđenja da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu kao potrošač te da je tuženica nije upozorila na rizičnost valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu iznosa od 1.383,88 eura koji je utvrđen financijskim vještačenjem, sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate. Odluku je utemeljio na odredbama članka 502.c ZPP-a te člancima 1111. i 1115. ZOO-a.

10. Sud prvog stupnja je utvrdio ništetnom i odredbu o ugovaranju naknade za obradu kreditnog zahtjeva te je prihvatio zahtjev za vraćanje isplaćenog po ovoj osnovi zaključujući, u bitnome, da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već ju je tuženica nametnula tužiteljici te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, posebice stoga što je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita pa tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni eventualni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

11. Ispitavši pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. ZPP-a), ovaj drugostupanjski sud ocijenio je da je donesena presuda u bitnome pravilna i zakonita.

12. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. U pobijanoj odluci navedeni su dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama. U žalbi nije određeno navedeno u čemu se očituje proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih dokaza, a ovaj sud takve proturječnosti ne nalazi. Stoga odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena zakonitost i pravilnost.

13. Nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a.

14. Ovaj sud u bitnome prihvaća pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju.

14.1. Člankom 81. stavcima 1. i 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema članku 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Prema odredbi članka 87. ZZP/03, posljedica nepoštene ugovorne odredbe je ništavost.

15. Žalitelj prvenstveno osporava utvrđenje suda prvog stupnja da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. S time u vezi valja navesti da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, kao što je slučaj kod unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Na trgovcu je teret dokaza da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Postojanje pregovora pretpostavlja vođenje prethodne rasprave i aktivnu ulogu potrošača u utvrđivanju sadržaja tih odredaba. O ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije mogao stvarno utjecati na njezin sadržaj.

16. Ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da bi mogle obvezivati potrošača, moraju biti poštene i transparentne.

16.1. Test poštenosti, koji se provodi u cilju ispravljanja neravnoteže koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe, sadrži dva kriterija: suprotnost načelu dobre vjere i značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zahtjev dobre vjere ispunjen je ako je trgovac vodio računa o interesu potrošača i mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kriterij za prosudbu uzrokuje li ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, nije samo kvantitativna ocjena odnosa iznosa kredita odnosno ugovorene naknade, već i ocjena bi li neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

16.2. Zahtjev transparentnosti, koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP/03, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. To nužno ne znači da u ugovoru o kreditu moraju biti specificirano navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

17. U odnosu na žalbene razloge tuženice u kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi s utvrđenjem ništavosti ugovorne odredbe utemeljene na pravnim shvaćanjima izraženima u presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženice, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredaba svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF pravilno utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima sudova donesenim u postupku po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

17.1. U pojedinačnim postupcima radi vraćanja stečenog bez osnove na temelju ništavih odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništave, s obzirom na to da postoji na temelju već navedenog članka 502.c ZPP-a, a jednako tako i članka 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/2022.; dalje: ZZP/22) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ZZP/22, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništavosti u kolektivnom sporu. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

18. Po shvaćanju ovog suda, u prvostupanjskom postupku odlučno činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno.

18.1. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Taj je zaključak sud donio na temelju iskaza tužiteljice iz kojeg je utvrdio da su ona i njen (sadašnji) suprug predmetni kredit za kupnju vozila Renault Clio ugovorili u auto kući, gdje ih je primio djelatnik tuženice i rekao da udovoljavaju uvjetima za podizanje kredita u CHF koji im je ponuđen kao najpovoljniji, da o odredbama Ugovora o kreditu nisu mogli pregovarati s bankom, da ih djelatnik banke nije upozoravao na bilo kakve rizike pa su bili sigurni da će uredno otplaćivati kredit s onom ratom koja je početno ugovorena.

18.2. Iz navedenoga proizlazi da se radilo o unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženice. U odnosu na žalbene navode valja navesti da mogućnost izbora valutne klauzule ne znači ujedno i mogućnost pregovaranja o uvjetima konkretnog ugovora o kreditu, jer tužiteljica nesumnjivo nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora koji joj je ponuđen u auto kući.

18.3. Tuženica je u ovom postupku mogla dokazivati da je u postupku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču dala odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF na određivanje njene novčane obveze, unatoč tomu što ih nije utvrdila konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom, i da je tužiteljica, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora, dakle mogla je dokazivati da je sporna ugovorna odredba tužiteljici bila razumljiva, s obzirom na to da ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. Međutim, tuženica na tu okolnost nije predložila izvođenje dokaza. Stoga se učinci navedene presude iz kolektivnog spora protežu i na konkretni ugovor o kreditu.

19. Posljedično navedenom, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom članaka 210. i 214. ZOO/91 (članci 1111. i 1115. ZOO/05) pravilno odlučio o zahtjevu tužiteljice za isplatu utuženog novčanog iznosa, u visini koja žalbom nije osporena.

20. Pravilno je i utvrđenje suda prvog stupnja o ništavosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,30 % od iznosa odobrenog kredita. S time u vezi sud prvog stupnja je na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da je naknadu za obradu kredita odredila banka i da je prilikom ishođenja kredita tužiteljica tu naknadu i platila, bez da je s bankom mogla o njoj pregovarati.

20.1. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

20.2. Isti sud je u presudi od 16. srpnja 2020., CY protiv Caixabank SA (C-224/19), i LG,PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA (C-259/19), ECLI:EU:C:2020:578, odlučio: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

20.3. Ovaj sud prihvaća utvrđenje suda prvog stupnja da se ni o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo. Tužiteljica je očito bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, a iz izvedenih dokaza proizlazi i da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita). Međutim, iz istih dokaza ne proizlazi da je tužiteljica bila informirana o krajnjoj svrsi te naknade odnosno o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Osim toga, tuženica ni do kraja postupka nije obrazložila na koje se konkretno troškove odnosi predmetna naknada.

20.4. Pored navedenoga, cijeneći prema odredbi članka 83. ZZP/03 ostale ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, valja uzeti u obzir da ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF za koje je u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača utvrđeno da su ništetne te ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri.

20.5. Iz navedenoga proizlazi zaključak da tuženica nije postupala u skladu sa zahtjevom dobre vjere, koji podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženica tijekom postupka nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu pa proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi zahtjeva i odobravanju kredita. Razumno je stoga pretpostaviti da tužiteljica kao potrošač u pojedinačnim pregovorima (da su oni vođeni) na takvu ugovornu odredbu ne bi pristala, odnosno da banka prilikom ugovaranja te ugovorne odredbe nije vodila računa o interesima potrošača. Odredba nesumnjivo uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja nezanemarive novčane svote u odnosu na odobreni iznos kredita (3,30%), a da nije jasno što dobiva zauzvrat, odnosno koja je protuusluga koja joj se uslijed toga pruža, dok nepristajanjem na plaćanje te naknade ne bi mogla ishoditi kredit (budući da se radilo o standardnom ugovoru i o predmetnoj se odredbi nije moglo pregovarati).

21. Slijedom navedenog, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a žalba je odbijena i potvrđena je pobijana presuda.

22. Budući da tuženica nije uspjela sa žalbom njen zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

U Puli 8. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus