Poslovni broj Gž-2159/2021-4

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužiteljice J. S., iz O., OIB: ...., zastupane po punomoćniku O. K., odvjetniku iz Odvjetničkog društva K. & A., Z., protiv tuženika E. o. d.d., Z., OIB: ...., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. & p., Z. radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2897/2019-20 od 22. srpnja 2021., u sjednici održanoj 18. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2897/2019-20 od 22. srpnja 2021. u:

- točki I. izreke,

- točki II. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 19.000,00 kn te zateznih kamata na iznos od 64.000,00 kn počev od 4. listopada do 25. svibnja 2017. i na iznos od 5.400,00 kn počev od 4. listopada do 25. svibnja 2017.,

- točki III. izreke,

- točki IV. izreke.

 

II Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužiteljice preinačava se prvostupanjska presuda u točki II. izreke u preostalom dijelu i sudi:

Nalaže se tuženiku E. o. d.d. da isplati tužiteljici J. S. zatezne kamate na iznos od 8.494,26 eura/64.000,00 kuna[1] počev od 26. svibnja 2017. do 24. studenog 2019., te na iznos od 716,70 eura/5.400,00 kn1 počev od 26. svibnja 2017. do 24. studenog 2019., i to na iznos od 64.000,00 kuna i na iznos od 5.400,00 kn počev od 26. svibnja 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a na iznos od 8.494,26 eura i iznos od 716,70 eura počev od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je E. s. b. primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od petnaest dana.

 

III Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom, u točki I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici s osnove neimovinske štete iznos od 64.000,00 kuna i s osnove imovinske štete iznos od 5.400,00 kuna, sve sa zateznim kamatama  tekućim od 25. studenog 2019. do isplate. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu neimovinske štete u iznosu od 19.000,00 kuna sa zateznim kamatama te zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 64.000,00 kuna i na iznos od 5.400,00 kuna tekućih od 4. listopada 2016. do 25. studenog 2019.. Točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 22.368,00 kuna s osnove zateznih kamata na isplaćeni iznos tekućih od 4. listopada 2016. do 5. prosinca 2019.. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 7.060,00 kuna sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

 

2. Protiv navedene presude žalbe su podnijele obje stranke.

 

3. Tužiteljica žalbom pobija odbijajući dio presude (točka II. i III. izreke) i očito odbijajući dio odluke o troškovima postupka (točka IV. izreke) iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353.st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne  novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. , 70/19., 80/22., 14/22., dalje:ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka tužiteljici, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

4. Tuženik žalbom pobija dosuđujući dio presude (točka I. izreke) i odluke o troškovima postupka (točka IV. izreke), iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353.st. 1. ZPP-a, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u pobijanom djelu.

 

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

6. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

 

7. Tužiteljica se žalbom poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP-a, ali ne navodi u čemu bi se konkretno ta povreda sastojala, a niti ovaj sud sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a na tu povredu ne pazi po službenoj dužnosti pa u odnosu na tu procesnu povredu pobijana presuda nije ispitana.

 

8. Tuženik se sadržajem žalbe poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.1. u vezi s čl. 190. st. 2. ZPP-a, međutim, donošenjem pobijane presude nije počinjena ta procesna povreda. To stoga što je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 190. st.2. ZPP-a kada je dopustio preinaku tužbe učinjenu nakon provedenog medicinskog vještačenja i nakon donošenja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. prema kojem se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete od 29. studenog 2002. broj Su-1331-VI02 i 1372-11/022 povećavaju za 50%.Naime, u konkretnom slučaju tek je medicinskim vještačenjem utvrđen točan opseg štete koju je pretrpjela tužiteljica u predmetnom štetnom događaju, a koji tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla utvrditi prije provođenja tog dokaza budući da ne raspolaže odgovarajućim stručnim znanjem za točno utvrđenje opsega štete, kao što bez svoje krivnje nije mogla u tužbi podnesenoj 25. studenog 2019. postaviti tužbeni zahtjev u skladu sa promijenjenim orijentacijskim kriterijima jer nije mogla predvidjeti da će se nakon podnošenja tužbe isti izmijeniti.

 

9. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje ostalih bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

 

10. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete nastale kao posljedice ozljeđivanja u prometnoj nesreći 1. rujna 2016..

 

11. Među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja, niti odgovornost tuženika za naknadu štete tužiteljici. Sporna je visina štete, tijek zateznih kamata i zastara tražbine tužiteljice iz preinačene tužbe.

 

12. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje:

 

- da je tužiteljica u predmetnom štetnom događaju zadobila ozljedu natučenja lijeve natkoljenice, lijevog bedra, te krvni podljev lijeve natkoljenice sa zgnječenjem kože, potkožnog masnog i vezivnog tkiva i dijela mišića prednje strane lijeve natkoljenice,

 

- da je tužiteljica bila na bolničkom liječenju od nesreće 1. rujna 2016. do 12. rujna 2016., te od 26. listopada 2016. do 25. studenog 2016., da je  provodila kontrolne preglede kod kirurga, ortopeda, neurokirurga, fizijatra, te da je provela fizikalnu terapiju, s time da je liječenje završeno 25. svibnja 2017.,

 

- da je tužiteljica pretrpjela primarni strah jakog intenziteta u trenutku ozljeđivanja, dok je sekundarni jaki oscilirajući strah trpjela 7 dana, umjereni oscilirajući strah 10 dana, a slabiji strah 2 mjeseca,

 

- da je tužiteljica trpjela bol jakog intenziteta 5 dana, srednjeg intenziteta 10 dana, a slabog intenziteta 2 mjeseca,

 

- da je kod tužiteljice zaostalo naruženje u vidu ožiljaka na koži u području ozljede lijeve natkoljenice, uz djelomičnu promjenu uobičajenog anatomskog oblika lijeve natkoljenice, što uz cjelokupnu pojavnost tužiteljice kod kretanja uzrokuje naruženje teškog stupnja (unakaženje lijeve natkoljenice) koje je u svakodnevnom životu vidljivo okolini ovisno o odjeći,

 

- da je kao posljedica predmetnog ozljeđivanja nastupilo trajno smanjenje opće, životne i radne aktivnosti tužiteljice od 25 % i to s osnova perifernog ispada osjeta na lijevom bedru, trajno smanjene funkcije mišića lijeve natkoljenice i posljedično blaže trajno smanjenje pokretljivosti lijevog zgloba kuka i koljena,

 

- da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega 4 sata dnevno kroz mjesec i pol dana, a potom 2 sata dnevno kroz 3 mjeseca.

 

13. Imajući u vidu prethodno utvrđene činjenice, prvostupanjski sud zauzima stav da je tužiteljici povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, slijedom čega da joj pozivom na čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11, 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO) pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu, i to s obzirom  na pretrpljene ozlijede, tijek liječenja, zaostale trajne posljedice u vidu smanjenja životne aktivosti od 25% zbog čega će morati svakodnevno ulagati pojačane napore u obavljanju svakodnevnih aktivnosti te zaostalo trajno naruženje teškog stupnja vidljivo drugima ovisno o odjeći, kao i trajanje i intenzitet pretrpljenih fizičkih boli i straha, u visini od 91.000,00 kuna.

 

14. Stoga, imajući u vidu da je tuženik nesporno isplatio tužiteljici pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu u iznosu od 27.000,00 kuna, dosuđuje tužiteljici s te osnove iznos od 64.000,00 kuna, dok za preostali zatraženi iznos od 19.000,00 kuna odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

15. Cijeneći utvrđenu potrebu za tuđom pomoći i njegom, prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljici pripada naknada imovinske štete u iznosu od 7.200,00 kuna (po cijeni jednog sata u iznosu od 20,00 kuna) pa imajući u  vidu nesporno ispaćeni iznos od 1.800,00 kuna, dosuđuje tužiteljici za taj vid štete iznos od 5.400,00 kuna.

 

16. U odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu naknadu štete koje tužiteljica potražuje od 4. listopada 2016. pa do isplate, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica 30. rujna 2016. u mirnom postupku podnijela tuženiku odštetni zahtjev, da je u narednom razdoblju nastavila liječenje i dostavljala tuženiku medicinsku dokumentaciju, pa ujedno cijeneći da je liječenje završeno 25. svibnja 2017., zaključuje da tuženik nije niti mogao utvrditi opseg štete u mirnom postupku. To tim više što tužiteljica nije navela niti dokazala koju je dokumentaciju tuženiku dostavljala pa da je tuženik mogao utvrditi opseg štete tek u vrijeme podnošenja tužbe 29. studenog 2019. kada mu je dostavljena medicinska dokumentacija na temelju koje je to mogao učiniti. Stoga, prvostupanjski sud pozivom na čl. 1086., čl. 1103. ZOO-a i čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., dalje: ZOOP) zauzima stav da tužiteljici ne pripada pravo na zatezne kamate od podnošenja odštetnog zahtjeva u mirnom postupku, već od podnošenja tužbe, pa joj na dosuđeni iznos naknade štete dosuđuje zatezne kamate od 25. studenog 2019. do isplate, dok za preostali zatraženi tijek zateznih kamata odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

17. U odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na nesporno isplaćeni iznos naknade štete tijekom ovog postupka od 23.368,00 kuna, a koje tužiteljica potražuje počev od 4. listopada 2016. do 5. prosinca 2019. kao dana isplate, prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica s te osnove potražuje obračunati iznos od 22.368,00 kuna pa cijeneći nije dostavila dokaz na okolnost visine obračunatog iznosa zateznih kamata, kao i da joj zatezne kamate ne pripadaju od podnošenja odštetnog zahtjeva tj. od 4. listopada 2016., već tek od tužbe, odbija zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 22.368,00 kuna.

 

18. Vezano za prigovor zastare, prvostupanjski sud imajuću u vidu vrijeme nastanka štetnog događaja 01. rujna 2016. i završetak liječenja tužiteljice 25. svibnja 2017., zaključuje da do podnošenja tužbe 25. studenog 2019. nije protekao rok od tri godine za zastaru tražbine tužiteljice. Pri tome, stav je prvostupanjskog suda da nije nastupila niti zastara preinačenog dijela tužbenog zahtjeva jer da tužiteljica nije preinačila tužbeni zahtjev iz razloga iznošenja novih činjenica, već je povećala tužbeni zahtjev nakon provedenog medicinskog vještačenja pa da nije došlo do promjene identiteta spora, zbog čega da nije riječ o preinaci tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a.

 

19. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st.2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Tarifa).

 

20. Pravilno je prvostupanjski suda primijenio materijalno pravo iz čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a prilikom dosuđivanja pravične novčane naknade tužiteljici za pretrpljenu neimovinsku štetu.

 

21. Naime, suprotno žalbenim navodima stranaka, prvostupanjski sud je pravilno cijenio sve kvalifikatorne okolnosti iz čl. 1100. st. 2. ZOO-a i to utvrđeno trajanje i intenzitet fizičkih boli i straha te duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženja, kao i narav i težinu zadobivenih ozljeda te tijek liječenje i nelagodnosti koje je tužiteljica kroz to razdoblje trpjela te pravilno zaključio da tužiteljici pripada pravična novčana naknada za pretrpljenu neimovinsku štetu u iznosu od 91.000,00 kuna. Žalbeni navodi kojima tužiteljica upire da duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženja nisu u dovoljnoj mjeri uzete u obzir, a tuženik da su te kvalifikatorne okolnosti precijenjene, nisu osnovani. Naime, cijeneći utvrđeno trajno smanjenje životne aktivnosti tužiteljice od 25 % i pojavne oblike istog te činjenicu da je tužiteljica zbog tih posljedica ograničena u obavljanju svakodnevnih aktivnosti i svog zanimanja njegovateljice, zbog čega mora ulagati dodatne napore kako u svakodnevnom životu tako i na radnom mjestu, ujedno imajući u vidu njezinu dob od 55 godina u vrijeme štetnog događaja, kao i cijeneći utvrđeni teški stupanj naruženja tužiteljice koji je ponekad vidljiv trećima (ovisno o odjeći), a koji se ogleda u zaostalom ožiljku i anatomski promijenjenom izgledu natkoljenice, kako to suprotno žalbenim navodima tuženika nedvojbeno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka te spisu priloženih fotografija, a ujedno imajući u vidu pretrpljene fizičke boli i strah, ocjena je ovog suda da je visina pripadajuće pravične novčane naknade tužiteljici u iznosu od 91.000,00 kuna u skladu sa čl. 1100. st. 2. ZOO-a, kao i promijenjenim orijentacijskim kriterijima koji se primjenjuju na sve postupke u tijeku u vrijeme njihove izmjene, dakle i u konkretnom slučaju.

 

22. Stoga je prvostupanjski sud, pri nespornoj činjenici da je tuženik isplatio tužiteljici s osnove naknade neimovinske štete iznos od 27.000,00 kn, pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a kada je tužiteljici dosudio razliku pripadajuće pravične novčane naknade u iznosu od 64.000,00 kn, a u preostalom dijelu za iznos od 19.000,00 kn odbio tužbeni zahtjev s te osnove.

 

23. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zastaru tražbine tužiteljice u odnosu na preinačeni dio tužbe, nisu osnovani.

 

24. Naime, tužiteljica je preinačila tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete nakon provedenog medicinskog vještačenja i donošenja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete povećavaju za 50%, pri čemu nije promijenila činjeničnu i pravnu osnovu tužbe. Kako dakle, u konkretnom slučaju nije riječ o preinaci tužbe promjenom činjenične i pravne osnove, već je preinaka tužbe učinjena isključivo povećanjem zatraženog iznosa naknade neimovinske štete, to je prema shvaćanju ovog suda podnošenjem tužbe nastupio prekid zastare u smislu čl.241. ZOO-a u odnosu na tražbinu tužiteljice u cijelosti, dakle i u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva. Naime, tužiteljica je podnošenjem tužbe poduzela radnju ostvarivanja tražbine naknade štete iz predmetnog štetnog događaja, čime je prekinula zastarijevanje te tražbine, pa u situaciji kada je tužbu preinačila isključivo povećanjem iznosa zatražene naknade neimovinske štete, bez promjene činjenične i pravne osnove, prekid zastare koji je nastupio podnošenjem tužbe odnosi se i na povećani dio tužbenog zahtjeva. To tim više što je tužiteljica kao osoba koja nema stručnih znanja za razliku od tuženika, tek nakon provedenog medicinskog vještačenja saznala za sve relevantne podatke o opsegu štete i u skladu s time povisila tužbeni zahtjev, kao i u skladu sa promijenjenim orijentacijskim kriterijima koje u trenutku podnošenja tužbe nije mogla razumno predvidjeti.

 

25. Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o tijeku zateznih kamata, kako se to osnovano žalbom poziva tužiteljica.

 

26. Odredbom čl. 12. ZOOP-a, kao odredbom posebnog zakona, uređena je dospjelost obveze osiguratelja za naknadu nastale štete i tijek zateznih kamata.

 

27. Prema čl. 12. st. 1. ZOOP-a, odgovorni osiguratelj je dužan u roku od 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva utvrditi osnovanost i visinu toga zahtjeva te dostaviti podnositelju zahtjeva obrazloženu ponudu za naknadu štete, ako su odgovornost za naknadu štete te visina štete nesporne, ili  utemeljen odgovor na sve točke iz odštetnog zahtjeva u slučaju ako su odgovornost za naknadu štete ili visina štete sporne. Prema st. 3. istoga članka odgovorni osiguratelj je dužan isplatiti iznos naknade štete u roku iz stavka 1. ovoga članka, a u  slučaju nemogućnosti utvrđenja visine konačnog iznosa štete, odgovorni osiguratelj je oštećenoj osobi dužan isplatiti iznos nespornog iznosa naknade štete kao predujam u roku propisanom stavkom 1. ovoga članka. Prema st. 4. istoga članka,u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete ili nespornog iznosa naknade štete, u roku iz stavka 1. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, odnosno uz dužni nesporni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

 

28. Dakle, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, odgovorni osiguratelj je u slučaju nemogućnosti utvrđenja visine konačnog iznosa štete dužan oštećenoj osobi isplatiti iznos naknade štete koji je objektivno mogao utvrditi u vrijeme podnošenja zahtjeva odnosno u mirnom postupku i koji bi objektivno trebao biti nesporan.

 

29. U konkretnom slučaju nesporno je da je tužiteljica 3. listopada 2016. podnijela tuženiku odštetni zahtjev u mirnom postupku, u koje vrijeme liječenje tužiteljice nije bilo završeno. Nadalje, nije sporno da je tuženik povodom tog zahtjeva tužiteljici isplatio nesporni iznos naknade štete od 6.432,00 kn, te da je tužiteljica nakon podnesenog odštetnog zahtjeva nastavila liječenje i dostavljala tuženiku medicinsku dokumentaciju. Također, nije sporno da je liječenje tužiteljice završeno 25. svibnja 2017.. Sporno je da li je tuženik u mirnom postupku bio u mogućnosti utvrditi visinu konačnog iznosa štete te posljedično tome od kada tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate.

 

30. Pogrešan je stav prvostupanjskog suda da tužiteljici zatezne kamate pripadaju tek od podnošenja tužbe. Naime, imajući u vidu da je liječenje tužiteljice završeno 25. svibnja 2017., dakle prije podnošenja tužbe, odnosno tijekom mirnog postupka, te da je tužiteljica u tom postupku dostavljala tuženiku medicinsku dokumentaciju, to u situaciji kada tuženik tijekom ovog postupka nije pružio dokaza da na temelju te dokumentacije nije bio u mogućnosti utvrditi visinu konačnog iznosa štete,  prema shvaćanju ovog suda tužiteljici sukladno čl. 12. st. 3. i 4. ZOOP-a pripadaju zatezne kamate najkasnije od završetka liječenja jer je tuženik objektivno tada imao mogućnost utvrđenja visine konačne štete, a za suprotno nije pružio dokaza.

 

31. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1103. ZOO-a i čl. 12. ZOOP-a kada je zaključio da tužiteljici pripadaju zatezne kamate od podnošenja tužbe, jer tužiteljici primjenom materijalnog prava zatezne kamate pripadaju od završetka liječenja 25. svibnja 2017..

 

32. Pri tome, tuženik se žalbom neosnovano poziva da tužiteljici na preinačeni dio tužbe zatezne kamate pripadaju tek od učinjene preinake. Naime, sukladno čl. 12. st. 3. i 4. ZOOP-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate od završetka liječenja iz razloga navedenih u točki 15. do 17. ove presude, i to na cjelokupno pripadajući iznos naknade štete, dakle i iznos zatražen preinačenom tužbom,  s obzirom da je činjenica preinake tužbe nakon provedenog medicinskog vještačenja i promjene orijentacijskih kriterija bez utjecaja na dospjelost tražbine tužiteljice najkasnije završetkom liječenja u skladu sa čl. 12. ZOOP-a.

 

33. Također, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužiteljici pripadaju zatezne kamate na naknadu imovinske štete s osnove troškova tuđe pomoći i njege tek od presuđenja. To iz razloga jer neovisno o tome što je naknada za taj vid štete dosuđena tužiteljici prema cijenama u vrijeme presuđenja, u odnosu na zatezne kamate u primjenu dolazi odredba čl. 12. ZOOP-a kao posebnog zakona, slijedom čega tužiteljici zatezne kamate i za taj vid štete pripadaju od završetka liječenja iz razloga koji su već ranije izneseni.

 

34. U odnosu na pobijani odbijajući dio prvostupanjske presude iz točke III. izreke, prvenstveno valja reći da je prvostupanjski sud u tom dijelu prekoračio tužbeni zahtjev. Naime, tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila isplatu zateznih kamata na iznos od 22.368,00 kn koji joj je tuženik nesporno isplatio tijekom ovog postupka i to od 4. listopada 2016. do dana plaćanja 5. prosinca 2019., dakle zatražila je isplatu zateznih kamata na isplaćeni iznos glavnice od 22.368,00 kn, a ne isplatu zateznih kamata u tom apsolutno obračunatom iznosu. Stoga je prvostupanjski sud odbivši tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 22.368,00 kn kao apsolutnog iznosa obračunatih kamata odlučio o nečem drugom od onog što je tužiteljica zatražila i time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.12. ZPP-a. Međutim, kako se tužiteljica u žalbi nije pozvala na tu procesnu povredu, a ovaj sud sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a na istu ne pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo odlučiti o žalbi tužiteljice u odnosu na odbijeni tužbeni zahtjev. Imajući u vidu da tužiteljica tijekom prvostupanjskog postupka nije navela visinu obračunatog iznosa zateznih kamata na nesporno isplaćeni iznos naknade štete, niti je u tom pravcu pružila dokaza, to iako žalbom osnovano upire na pogrešan stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata, u situaciji kada nije dokazala visinu zahtjeva, žalba tužiteljice u odnosu na taj dio prvostupanjske presude je neosnovana.

 

35. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368.st. 1. ZPP-a odbiti žalbe stranaka, kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao u točki I. izreke, a primjenom čl. 373. toč.3. ZPP-a djelomičnim uvažavanjem žalbe tužiteljice preinačiti prvostupanjsku presudu u preostalom dijelu, kao u točki II. izreke.

             

36. S obzirom na ishod žalbenog postupka, valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st.2. ZPP-a odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka. Budući da je tužiteljica sa žalbom uspjela djelomično i to samo u odnosu na  tijek zateznih kamata, dakle u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, to je omjer uspjeha stranaka u parnici utvrđen od strane prvostupanjskog suda (70% tužiteljica i 30% tuženik) ostao isti, slijedom čega je primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a tuženik u obvezi naknaditi tužiteljici troškove postupka u omjeru od 40%, odnosno u  iznosu od 7.060,00 kuna, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke.

 

37. Budući da je tužiteljica sa žalbom uspjela u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, u smislu čl. 154. st. 5. ZPP-a ne pripada joj naknada troškova žalbenog postupka, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke.

 

 

U Rijeci 18. listopada 2023.

 

 

Predsjednica vijeća

                                                                          Milena Vukelić-Margan, v.r.