REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj P-217/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sucu Mariji Sušanj Tepša, u parničnom predmetu tužitelja SEA QUEST PROPERTY DEVELOPMENTS d.o.o. Rijeka, Korzo 30, OIB: 97895162117, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Strčiću, odvjetniku iz Rijeke, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 4, protiv tuženika GRADA RIJEKE, Korzo 16, OIB: 54382731928, zastupanog po punomoćniku Zoranu Vukiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri d.o.o. iz Rijeke, Nikole Tesle 9/V-VI, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 8. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Branke Šarić iz Matulja poslovni broj Ovrv-14065/2023 (sudski predmet), odnosno UPP/OS-Ovrv-60/2023 (javnobilježnički predmet) od 22. rujna 2023., kojim je naloženo je tuženiku (ovršeniku) isplatiti tužitelju (ovrhovoditelju) iznos od 159.817,19 kuna/21.211,39 EUR[1] sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. kolovoza 2020. do isplate i trošak ovršnog postupka u iznosu od 6.250,02 kuna/829,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. rujna 2023. do isplate, te se tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 2.004,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Branke Šarić iz Matulja poslovni broj Ovrv-14065/2023 (sudski predmet), odnosno UPP/OS- Ovrv-60/2023 (javnobilježnički predmet) od 22. rujna 2023. naloženo je tuženiku (ovršeniku) isplatiti tužitelju (ovrhovoditelju) iznos od 159.817,19 kuna/21.211,39 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. kolovoza 2020. do isplate, te trošak ovršnog postupka u iznosu od 6.250,02 kuna/829,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. rujna 2023. do isplate.

2. Protiv citiranog rješenja o ovrsi tuženik je podnio prigovor u kojem je u cijelosti osporio osnovu i visinu predmetne tražbine jer da je ugovor o dugoročnom najmu nekretnina od 29. studenoga 2006., odnosno osnova temeljem koje je izdan račun za najamninu za mjesec srpanj 2020., raskinut dopisom tuženika od 7. lipnja 2018. Navedenim ugovorom zaključenim između tuženika i društva Raiffeisen Consulting d.o.o., da je utvrđena obveza ugovornih strana da u slučaju prodaje nekretnina koje su predmet ugovora trećoj osobi, iznos kupoprodajne cijene iz tog pravnog posla koji preostane nakon odbitka iznosa cijene po kojoj je to društvo ranije steklo predmetne nekretnine, a uvećano za posebno ugovorom određene troškove, dijele na jednake dijelove, kao i da je društvo Raiffeisen Consulting d.o.o. bilo obvezno za namjeravanu prodaju zatražiti prethodnu suglasnost tuženika, te da je izrijekom bilo zabranjeno prenošenje i ustupanje prava i obveza iz ugovora bez prethodne suglasnosti tuženika. Unatoč tome, društvo Raiffeisen Consulting d.o.o. da je 19. siječnja 2019. zaključilo s tužiteljem ugovor o kupoprodaji nekretnina kojim je posebno ugovoren i prijenos svih prava i obveza društva Raiffeisen Consulting d.o.o. iz ugovora o dugoročnom najmu na tužitelja, bez da je prethodno za isto zatražilo i dobilo suglasnost tuženika. Iz navedenog razloga tuženik da je dopisom od 7. lipnja 2018. društvu Raiffeisen Consulting d.o.o. izjavio raskid ugovora o dugoročnom najmu, pri čemu je posebno istaknuo da je predmetni dopis uputio prije nego se tužitelj uknjižio kao vlasnik nekretnina koja uknjižba je zatražena 11. lipnja 2018., ali da je dopis istog sadržaja uputio i tužitelju 25. lipnja 2018. Iz navedenih razloga da je dopisom od 30. prosinca 2020. vratio tužitelju predmetni račun, ali i da je 15. rujna 2021. podnio tužbu radi utvrđenja raskida ugovora o dugoročnom najmu, koji postupak se vodi pred Trgovačkim sudom u Rijeci poslovni broj P-374/2021.

3. Rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-214/2024-3 od 19. travnja 2024. stavljeno je izvan snage ranije citirano rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprve u dijelu u kojem je određena ovrha i ukinute su provedene radnje, te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, nakon čega se navedeni sud rješenjem poslovni broj Povrv-214/2024-5 od 12. ožujka 2025. oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i predmet ustupio ovom sudu, kao stvarno i mjesno nadležnom.

4. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je osporio navode tuženika iz prigovora. Istaknuo je da je predmet poslovni broj P-374/2021, koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Rijeci, pravomoćno okončan na način da je odbijen tužbeni zahtjev tuženika da se utvrdi da je ugovor o dugoročnom najmu raskinut. Nadalje je naveo da je tuženik 2018. poslao raskid ugovora društvu Raiffeisen Consulting d.o.o. putem punomoćnika bez priložene punomoći, kao prethodnom vlasniku nekretnine, a s kojim je tuženik u svojstvu najmoprimca zaključio ugovor o dugoročnom najmu nekretnina, a da su odnosi tuženika s prethodnim vlasnikom nekretnina apsolutno irelevantni u odnosu na tužitelja. Osporio je tvrdnju tuženika da je utvrđena obveza ugovornih strana da u slučaju prodaje nekretnina koje su predmet ugovora trećoj osobi, iznos kupoprodajne cijene iz tog pravnog posla koji preostane nakon odbitka iznosa cijene po kojoj je to društvo ranije steklo predmetne nekretnine, a uvećano za posebno ugovorom određene troškove, dijele na jednake dijelove, budući da je odredbom 10.4 ugovora, u vezi s odredbom 10.6 jasno i nedvosmisleno utvrđeno da se takva odredba odnosi za slučaj da su nekretnine prodane u prve dvije godine ugovornog odnosa (2006. -2008.). Isto tako, osporio je navod tuženika da je društvo Raiffeisen Consulting d.o.o. za namjeravanu prodaju imalo obvezu zatražiti prethodnu suglasnost tuženika, budući da je ugovorom utvrđeno da je društvo Raiffeisen Consulting d.o.o. ovlašteno u svako doba prodati nekretnine trećoj osobi, a iznimno, tijekom prve dvije godine najma, da društvo Raiffeisen Consulting d.o.o. može prodati nekretnine uz pisanu suglasnost tuženika, a koju tuženik neće bezrazložno uskratiti ili odgađati. Također je istaknuo i da između društva Raiffeisen Consulting d.o.o. i tužitelja nije niti zaključen ugovor o prijenosu/ustupanju prava i obveza iz ugovora o dugoročnom najmu, već da je tužitelj ex lege kao novi vlasnik stupio u prava društva Raiffeisen Consulting d.o.o. iz ugovora o dugoročnom najmu. U konačnici je istaknuo da je neutemeljena tvrdnja tuženika da je dopis od 7. lipnja 2018. upućen društvu Raiffeisen Consulting d.o.o. prije nego što je tužitelj uknjižio kao vlasnik predmetnih nekretnina, budući da je tužitelj podnio prijedlog za predbilježbu prava vlasništva još u veljači 2018., kojem prijedlogu je udovoljeno, a da je 27. lipnja 2018. udovoljeno prijedlogu za opravdanje predbilježbe, koje opravdanje, sukladno odredbi članka 65. Zakona o zemljišnim knjigama, ima učinak od trenutka kad je prijedlog za predbilježbu podnesen.

5. Tuženik je u daljnjem tijeku postupka ustrajao na osporavanju osnove i visine tužbenog zahtjeva. Posebno je istaknuo da ustraje na navodu da ugovor o dugoročnom najmu u vrijeme izdavanja predmetnog računa više nije bio na snazi, budući da je isti prestao protekom otkaznog roka od dana jednostrane izjave od 7. lipnja 2018., sukladno odredbi članka 544. Zakona o obveznom odnosima, koja odredba predviđa pravo zakupnika da u slučaju promjene vlasništva nekretnine koja je predmet zakupa jednostrano otkaže ugovor, a da je istovrsna odredba u članku 573. Zakona o obveznim odnosima predviđena i za najam. Također je istaknuo da u trenutku slanja dopisa društvu Raiffeisen Consulting d.o.o. 7. lipnja 2018. tužitelj još uvijek nije bio upisan kao vlasnik nekretnina jer predbilježba prava vlasništva još nije bila opravdana, ali da je neovisno o tome, 25. lipnja 2018. dopis istog sadržaja uputio i tužitelju. Ukazao je i kako za pravnu kvalifikaciju određene radnje nije bitno kako ju je stranka nazvala, a sve u smislu načela falsa nominatio non nocet. Iz navedenih razloga da je potrebno razmotriti postojanje ugovora o dugoročnom najmu kao prethodno pitanje, odnosno utvrditi je li navedeni ugovor prestao jednostranim otkazom 15. lipnja 2018., kao osmog dana od dana otpreme dopisa kojim je ugovor otkazan u smislu odredbe članka 544. Zakona o obveznim odnosima, odnosno je li isti prestao najkasnije protekom otkaznog roka previđenog tim ugovorom. Također je naveo i da je napustio nekretninu, te u više navrata pozivao tužitelja na preuzimanje ključeva, ali da je tužitelj to odbio.

6. Sud je proveo dokaze uvidom u dokumentaciju priležeću spisu.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 159.817,19 kuna/21.211,39 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na ime zakupnine za srpanj 2020. prema računu broj 07-1-2020 od 10. srpnja 2020. izdanog temeljem ugovora o dugoročnom najmu nekretnina od 29. studenoga 2006.

8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Među strankama nije sporno da je između trgovačkog društva Raiffeisen Consulting d.o.o., kao zakupodavca i tuženika, kao zakupnika 26. studenoga 2006. zaključen ugovor o dugoročnom najmu nekretnina, i to kč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], te dio kč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], na određeno vrijeme u trajanju od 15 godina, te da se istim tuženik obvezao plaćati najamninu u iznosu od 0,29 EUR za m[2] nekretnine, odnosno u iznosu od 16.947,31 EUR s obzirom na ukupnu površinu od 58.439 m[2] . Nadalje, nije sporno ni da su trgovačko društvo Raiffeisen Consulting d.o.o., kao prodavatelj i tužitelj, kao kupac 19. siječnja 2018. zaključili ugovor o kupoprodaji nekretnina koje su predmetom ugovora o dugoročnom najmu nekretnine od 29. studenoga 2006., temeljem kojeg je tužitelj stekao pravo vlasništva tih nekretnina, te stupio u pravnu poziciju prethodnog najmodavca. Također, nije sporno da je presudom ovoga suda poslovni broj P- 374/2021-23 od 24. ožujka 2023. odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja (ovdje tuženika) da se utvrdi da je 7. lipnja 2018. raskinut ugovor o dugoročnom najmu nekretnina od 29. studenoga 2006., koja presuda je, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1898/2023-2 od 17. siječnja 2024., postala pravomoćna.

10. Međutim, među strankama je sporno je li ugovor o dugoročnom najmu nekretnina od 29. studenoga 2006. i dalje na snazi, a posljedično tome ima li tužitelj pravo potraživati najamninu za srpanj 2020. temeljem tog ugovora.

11. Prvenstveno valja navesti da se u konkretnom slučaju, neovisno od činjenice što su stranke normirale predmetni ugovor kao ugovor o dugoročnom najmu, radi o pravnom odnosu zakupa iz odredbe članka 519. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), budući da su stranke u ugovoru odredile da se pravni odnos zasnovan između stranaka sastoji od prava najmoprimca da koristi predmet najma, a ne prava najmoprimca na uporabu predmeta najma, u kojem slučaju bi se radio o pravnom odnosu najma iz odredbe članka 550. ZOO-a.

12. Kako je ranije navedeno, nije sporno da je pravomoćnom presudom ovoga suda poslovni broj P-374/2021-23 od 24. ožujka 2023. utvrđeno da ugovor o dugoročnom najmu nekretnina od 29. studenoga 2006. nije raskinut dana 7. lipnja 2018., međutim, tuženik je tijekom postupka istaknuo da je navedeni ugovor otkazao, odnosno da je dopisom od 7. lipnja 2020. dao izjavu volje o otkazu navedenog ugovora. S obzirom da je sud u ovoj parnici vezan izrekom, odnosno sadržajem tužbenog zahtjeva iz presude poslovni broj P-374/2021-23 od 24. ožujka 2023. prema kojoj je sud u toj parnici ispitivao jesu li ispunjenje zakonske pretpostavke za raskid ugovora, a ne i je li ugovor prestao na neki drugi način, sud je u ovom postupku, prvenstveno trebao ispitati je li ugovor prestao otkazom.

13. Iz ugovora o dugoročnom najmu nekretnina od 29. studenoga 2006. (list 31- 53 spisa) proizlazi da je isti zaključen između društva Raiffeisen Consulting d.o.o., kao najmodavca i tuženika, kao najmoprimca na određeno vrijeme u trajanju od 15 godina (odredba 4.1.). Nadalje, proizlazi da je odredbom 9.1. ugovoreno da najam prestaje na datum prestanka najma (datum na koji najam ističe ili prestaje otkazom/raskidom – 1. Definicije) ili jednostranim otkazom od strane najmodavca isključivo u skladu s odredbama ugovora, te da ga najmodavac može otkazati isključivo pod uvjetima određenim ugovorom, a odredbom 9.3. da se ugovor otkazuje izjavom u pisanom obliku koja se dostavlja drugoj ugovornoj strani preporučenom poštom, uz otkazni rok u trajanju od 6 mjeseci, a koji rok počinje teći prvog dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je drugoj ugovornoj strani dostavljen pisani otkaz.

14. Iz dopisa tuženikova punomoćnika od 4. lipnja 2018., otpremljenog društvu Raiffeisen Consulting d.o.o. 7. lipnja 2018. (list 55-58 i 178-180 spisa) proizlazi da se tuženik, putem punomoćnika, obratio navedenom društvu ukazujući da je ustupanjem prava i obveza iz ugovora o najmu na stjecatelja nekretnine bez suglasnosti najmoprimca grubo povrijedio obveza iz odredbe 8. ugovora kojom se obvezao da neće prenositi ili ustupati svoja prava i obveze iz ugovora o dugoročnom najmu bez prethodne suglasnosti tuženika, uslijed čega da je tuženik temeljem zakona ovlašten otkazati ugovor, kao i da slijedom toga, u ime tuženika, izjavljuje raskid ugovora s pozivom da u roku od 15 radnih dana pristupi primopredaji predmetnih nekretnina.

15. Iz dopisa društva Raiffeisen Consulting d.o.o. od 20. lipnja 2018. (list 173- 174 spisa) proizlazi da je istim navedeno društvo potvrdilo da je 11. lipnja 2018. zaprimilo dopis punomoćnika tuženika od 4. lipnja 2018.

16. Iz dopisa tuženikova punomoćnika od 25. lipnja 2018. (list 79-80 i 176-177 spisa) proizlazi da je tuženik, putem punomoćnika, navedeni dopis, gotovo identičnog sadržaja kao i dopis od 4. lipnja 2018., uputio i punomoćniku tužitelja.

17. Iz dopisa od 12. srpnja 2018. upućenog od strane društva Raiffeisen Consulting d.o.o. punomoćniku tužitelja (list 175 spisa), kao i navoda tužitelja iz podneska od 3. svibnja 2025. (list 117 spisa) proizlazi da je tužitelj, putem punomoćnika, zaprimio dopis punomoćnika tuženika od 25. lipnja 2018.

18. Odredbom članka 544. ZOO-a propisano je da kad zbog otuđenja zakupljene stvari prava i obveze zakupodavca prijeđu na pribavitelja, zakupnik može otkazati ugovor, poštujući zakonske otkazne rokove.

19. U konkretnom slučaju nije sporno da je tijekom trajanja zakupnog odnosa između društva Raiffeisen Consulting d.o.o. i tuženika došlo do otuđenja predmeta zakupa na način da je društvo Raiffeisen Consulting d.o.o. 19. siječnja 2018. zaključilo ugovor o kupoprodaji nekretnina sa društvom Sea Quest Property Developments d.o.o., ovdje tužiteljem.

20. Prema stavu ovoga suda izričaj iz dopisa punomoćnika tuženika od 4. lipnja 2018. (kojeg je društvo Raiffeisen Consulting d.o.o. nesporno zaprimilo), te dopisa od 25. lipnja 2018. (kojeg je tužitelj nesporno zaprimio) da je temeljem zakona ovlašten otkazati ugovor upućuje upravo na volju tuženika za prestankom ugovornog odnosa sa tužiteljem iz razloga otuđenja predmeta zakupa, a time i prijenosa prava i obveza iz ugovora o dugoročnom najmu nekretnina na novog vlasnika nekretnina. Navedeno pravo tuženika, kao zakupnika, na otkaz ugovora proizlazi iz samog zakona, odnosno ranije citirane zakonske odredbe.

21. Na drukčiju odluku nije od utjecaja činjenica što je tuženik u navedenim dopisima naveo da raskida ugovor o najmu jer je jasna volja tuženika bila prestanak ugovornog odnosa zakupa, a tu volju je utemeljio upravo na zakonskoj osnovi, pa se činjenica što je nakon utvrđenja da je temeljem zakona ovlašten otkazati ugovor, naveo da isti raskida, ne može tumačiti na njegovu štetu i suprotno jasno iskazanoj volji, te ga samo iz toga razloga onemogućiti u ostvarenju zakonom propisanog prava. Također, iz dopisa tuženika upućenih punomoćniku tužitelja (list 204-208 spisa) proizlazi da je tuženik više puta pozivao tužitelja na preuzimanje posjeda predmetnih nekretnina, kao i da je pred Općinskim sudom u Rijeci podnio prijedlog za zasnivanje pologa za deponiranje ključeva predmetnih nekretnina.

22. Stoga je, prema stavu ovoga suda, do otkaza predmetnog ugovora o dugoročnom najmu nekretnina od strane tuženika došlo izjavom tuženika od 4. lipnja 2018. upućenoj trgovačkom društvu Raiffeisen Consulting d.o.o. 7. lipnja 2018., kao ranijem zakupodavcu, a koju je isti zaprimio 11. lipnja 2018. Naime, ugovor o kupoprodaji nekretnina između trgovačkog društva Raiffeisen Consulting d.o.o. i ovdje tužitelja zaključen je 19. siječnja 2018. Tužitelj je temeljem tog ugovora, a kako to proizlazi iz izvatka iz zemljišnih knjiga (list 59-76, 130-141 i 167-172 spisa) upisao predbilježbu prava vlasništva na nekretninama 6. veljače 2018., te istu opravdao upisom zatraženim 11. lipnja 2018., sve sukladno odredbi članka 65. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 63/19, 128/22, 155/23, 127/24) u vezi sa člankom 119. stavkom 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17) iz čega proizlazi da je tužitelj pravo vlasništva na predmetnim nekretninama stekao 6. veljače 2018. (dan predbilježbe). Iz navedenog proizlazi da je tuženik dopis od 4. lipnja 2018. kojim izjavljuje volju za prestankom ugovora, otpremio trgovačkom društvu Raiffeisen Consulting d.o.o., kao ranijem zakupodavcu, 7. lipnja 2018. kada još uvijek nisu nastupili pravni učinci opravdanja predbilježbe, slijedom čega je u tom trenutku tuženik mogao valjano otkazati predmetni ugovor tadašnjem najmodavcu trgovačkom društvu Raiffeisen Consulting d.o.o. Međutim, neovisno o navedenom, tuženik je i nakon opravdanja predbilježbe prava vlasništva tužitelja poslao dopis istovjetnog sadržaja i tužitelju putem njegovog punomoćniku (25. lipnja 2018).

23. Sukladno navedenom, a budući da je odredbom članka 9.3 ugovora o dugoročnom najmu ugovoren otkazni rok u trajanju od šest mjeseci, koji rok počinje teći prvog dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je drugoj strani dostavljen pisani otkaz (srpanj 2018.), otkazni rok istekao je 1. siječnja 2019., te nakon toga dana tužitelj više nema pravnu osnovu temeljem koje bi potraživao od tuženika zakupninu prema ugovoru o dugoročnom najmu od 29. studenoga 2006.

24. U odnosu na osporavanje ovlaštenja punomoćnika tuženika za davanje izjave o otkazu ugovora valja navesti da je tužitelj navedeno osporio tek u ovome postupku, odnosno da isto nije osporio u vrijeme zaprimanja tih izjava, već je u odnosu na navedene dopise upućene od punomoćnika tuženika reagirao, odnosno u odnosu na iste postupao, a što je razvidno iz dopisa punomoćnika tužitelja ranijem najmodavcu, odnosno vlasniku nekretnina (list 175 spisa). Ukoliko je isti smatrao da punomoćnik tuženika nema potrebne ovlasti, odnosno punomoć za zastupanje tuženika i davanje izjava o otkazu ugovora, trebao se tada obratiti punomoćniku tuženika sa zahtjevom za dostavom punomoći ili tuženiku s upitom o postojanju ovlasti punomoćnika tuženika za poduzete radnje. Naime, punomoćnik tužitelja u ovome postupku zastupao je tužitelja i u vrijeme davanja izjava, pa je isti, kao kvalificirani punomoćnik, odvjetnik, zasigurno upoznat sa zakonskim odredbama o zastupanju.

25. Sukladno navedenom, a budući je ugovor o dugoročnom najmu nekretnina od 29. studenoga 2006. prestao otkazom, te da je otkazni rok iz navedenog ugovora istekao 1. siječnja 2019., tužitelj nije imao osnovu za izdavanje utuženog računa na ime zakupnine za srpanj 2020., slijedom čega je, primjenom odredbe članka 451. stavka 3. ZPP-a, odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

26. Sud je raspravnim rješenjem od 22. listopada 2025. odbio dokazne prijedloge stranaka za saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja UĐ, te svjedoka RĐ, NĐ, GĐ, HĐ, LĐ, kao i uvidom u spis Općinskog suda u Rijeci poslovni broj R1-299/2019, budući da je u konkretnom slučaju riječ o pravnom pitanju, te su odlučne činjenice utvrđene na temelju dokumentacije u spisu. Provođenje navedenih dokaznih prijedloga dovelo bi do nepotrebnog odugovlačenja postupka, bez učinka na utvrđenje odlučnih činjenica, dok činjenica pokretanja postupka od strane tuženika pred Općinskim sudom u Rijeci poslovni broj R1-299/2019 radi osnivanja pologa za deponiranje ključeva predmetnih nekretnina, koji prijedlog je odbijen, među strankama nije bila sporna.

27. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a.

28. Tuženik ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka, i to za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u iznosu od 500,00 EUR, sukladno Tbr. 11. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje Tarifa), podneska od 11. lipnja 2025. u iznosu od 500,00 EUR, sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife i zastupanja na ročištu 22. listopada 2025. u iznosu od 500,00 EUR, sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, sve sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 375,00 EUR. Nadalje, tuženiku pripada i trošak pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 129,29 EUR. Stoga, tuženiku pripada naknada troška parničnog postupka u sveukupnom iznosu od 2.004,29 EUR.

29. U preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka nije osnovan. Naime, tuženiku ne pripada naknada troška na ime pristojbe na presudu u iznosu od 258,00 EUR, budući da je odredbom članka 3. stavka 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) propisano da je za odluke prvostupanjskog suda pristojbu dužna platiti osoba koja pokreće postupak, odnosno tužitelj.

30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci, 8. prosinca 2025.

Sudac

Marija Sušanj Tepša

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.