REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-207/2019-62

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice KS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, Domagojeva 18, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dana 14. studenoga 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice Matee Polanović Pamuković, odvjetnice u Zaboku i zamjenice punomoćnika tuženika Kristine Krajačić, odvjetnice u Zaboku, dana 8. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 4. točka 1. Ugovora o kreditu broj 9010770734 od dana 12. listopada 2005., ovjerenog kod javnog bilježnika Vlaste Podgajskog pod brojem: OU-939/05 dana 13. listopada 2005., koji glasi:

"sukladno odluci Banke o kreditiranju građana."

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 2. ugovora o kreditu broj 9010770734 od dana 12. listopada 2005., ovjerenog kod javnog bilježnika Vlaste Podgajskog pod brojem: OU-939/05 dana 13. listopada 2005., koji glasi: “U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 da tužiteljici KS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati zatezne kamate na svaki mjesečni više uplaćeni iznos na ime promjene kamatne stope i valutne klauzule, i to kako slijedi:

na iznos od 6,00 € od 30.11.2005. pa do 30.09.2015.

na iznos od 3,70 € od 31.12.2005 pa do 30.09.2015.

na iznos od 2,69 € od 31.1.2006. pa do 30.09.2015.

na iznos od 35,81 € od 31.10.2006. pa do 30.09.2015.

na iznos od 4,03 € od 31.8.2007. pa do 30.09.2015.

na iznos od 37,53 € od 31.10.2007. pa do 30.09.2015.

na iznos od 2,51 € od 31.1.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 0,32 € od 29.2.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 5,54 € od 31.1.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 23,17 € od 29.2.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 28,78 € od 31.3.3.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 19,53 € od 30.4.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 17,49 € od 31.5.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 20,51 € od 30.6.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 14,52 € od 31.7.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 14,86 € od 31.8.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 18,39 € od 30.9.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 86,41 € od 31.10.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 28,04 € od 30.11.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 49,38 € od 31.12.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 53,57 € od 31.1.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 55,00 € od 28.2.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 50,49 € od 31.3.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 51,21 € od 30.4.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 45,34 € od 31.5.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 40,33 € od 30.6.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 41,45 € od 31.7.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 44,34 € od 31.8.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 44,02 € od 30.9.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 79,87 € od 31.10.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 46,42 € od 30.11.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 50,18 € od 31.12.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 56,22 € od 31.1.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 54,65 € od 28.2.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 62,37 € od 31.3.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 60,75 € od 30.4.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 64,34 € od 31.5.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 87,95 € od 30.6.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 82,90 € od 31.7.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 96,52 € od 31.8.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 92,14 € od 30.9.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 122,02 € od 31.10.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 94,45 € od 30.11.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 116,44 € od 31.12.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 100,21 € od 31.1.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 104,86 € od 28.2.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 98,65 € od 31.3.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 99,60 € od 30.4.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 124,24 € od 31.5.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 126,19 € od 30.6.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 151,22 € od 31.7.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 134,40 € od 31.8.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 121,16 € od 30.9.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 159,46 € od 31.10.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 118,34 € od 30.11.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 124,15 € od 31.12.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 130,27 € od 31.1.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 130,73 € od 29.2.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 126,63 € od 31.3.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 128,60 € od 30.4.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 130,57 € od 31.5.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 127,66 € od 30.6.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 128,55 € od 31.7.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 122,52 € od 31.8.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 123,49 € od 30.9.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 168,04 € od 31.10.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 130,33 € od 30.11.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 129,20 € od 31.12.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 119,10 € od 31.1.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 127,08 € od 28.2.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 128,07 € od 31.3.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 126,13 € od 30.4.2013 pa do 30.09.2015.

na iznos od 116,24 € od 31.5.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 116,69 € od 30.6.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 119,20 € od 31.7.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 121,01 € od 31.8.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 127,60 € od 30.9.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 164,53 € od 31.10.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 125,61 € od 30.11.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 127,58 € od 31.12.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 103,74 € od 31.1.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 106,20 € od 28.2.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 105,45 € od 31.3.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 102,57 € od 30.4.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 101,39 € od 31.5.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 101,70 € od 30.6.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 105,43 € od 31.7.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 108,14 € od 31.8.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 107,53 € od 30.9.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 150,99 € od 31.10.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 111,93 € od 30.11.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 110,97 € od 31.12.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 112,25 € od 31.1.2015. pa do 30.09.2015.

na iznos od 112,26 € od 28.2.2015. pa do 30.09.2015.

na iznos od 112,26 € od 31.3.2015. pa do 30.09.2015.

koja teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskom trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe članka 7. točka 2. Ugovora o kreditu broj 9010770734 od dana 12. listopada 2005., ovjerenog kod javnog bilježnika Vlaste Podgajskog pod brojem: OU-939/05 dana 13. listopada 2005., koji glasi: "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja".

V. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužiteljici KS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.929,94 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici KS naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.739,30 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 8. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice KS za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke VI. izreke.

Obrazloženje

1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je s tuženikom 12. listopada 2005. sklopila ugovor o kreditu broj 9010770734, kojim se ugovorom tuženik obvezao staviti joj na raspolaganje iznos od 65.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, dok se tužiteljica obvezala vratiti ugovoreni iznos s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

1. 2. Tužiteljica se sukladno čl. 7. t. 2. predmetnog ugovora obveza la tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti, obračunatima po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan plaćanja uz redovnu kamatnu stopu koja je čl. 4. t. 1. ugovora određena kao promjenjiva, a u trenutku ugovaranja iznosila je 4,15% godišnje.

1. 3. Tužiteljica je navela da je tijekom otplate kredita tuženik u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu umjesto prvotno ugovorene od 4,15%, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanima u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj ica otplatila za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u čl. 4. predmetnog ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope ništetan. Naime, predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljni položaj tužiteljice i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu. Osim što tužiteljica nije mogla utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogla provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene jer za to nije imala nikakvih egzaktnih kriterija.

1. 4. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužiteljice na njezinu promjenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05. – u daljnjem tekstu: ZOO/05).

1. 5. Dakle, u ovom slučaju kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika, a o čemu isti nije tražio suglasnost tužiteljice, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koji tužiteljica nije mogla utjecati. Navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tuženik se kao financijska institucija nije ponio kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavio tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se može zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava sadržano u odredbi čl. 4. ZOO/05.

1. 6. Nadalje, osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužiteljici nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Naprotiv, tužiteljici je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S time u vezi je razvidna činjenica da u ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem koje tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako i danas, nije znala, niti mogla znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije zna la iznos svoje kreditne obveze. Da je tužiteljica imala saznanja da će mjesečni anuiteti toliko porasti i u tolikoj mjeri utjecati na njezinu mogućnost otplate kredita i na njezinu egzistenciju, ne bi preuzela takvu obvezu.

1. 7. Tužiteljica se u tužbi pozvala na odluke donesene u postupku povodom tužbe radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača – korisnika kredita i to presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je u točci II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te je navela da prema odredbi čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09. 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), sada propisano u čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 41/14 i 110/15) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite. Slijedom navedenog, tužiteljica tvrdi da se utvrđenja iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti i na ovaj spor.

1. 8. Nadalje, tužiteljica je navela da je s tuženikom 2015., sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine, broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) sklopila dodatak ugovoru o kreditu, kojim ugovorne strane izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog i promjenjivog dijela. Također su suglasno utvrdili da pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 27.616,50 kn.

1. 9. Tužiteljica neovisno o provedenoj konverziji tvrdi da i nadalje ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu iz razloga što sklapanjem aneksa ugovora nije u cijelosti podmiren dug, budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

1. 10. Tužiteljica smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak njezine zaštite kao potrošača, jer dodatkom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

1. 11. Tužiteljica je stoga tužbenim zahtjevom zatražila utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu u odnosu na odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na valutnu klauzulu u CHF prema srednjem tečaju tečajne liste banke važeću na dan plaćanja te isplatu iznosa s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF.

1. 12. Kondemnatornim tužbenim zahtjevima tužiteljica je zatražila da se tuženiku naloži da joj isplati zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni više uplaćeni iznos koji je nastao zbog nezakonite promjene kamatne stope i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, računajući od dana uplate pa do 30. rujna 2015., kao i razliku iznosa pretplate po navedenim osnovama, umanjenima za iznos priznat konverzijom, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate.

1. 13. Nakon provođenja financijskog vještačenja tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev tražeći da se tuženiku naloži isplata zakonskih zateznih kamata na svaki pojedinačni mjesečni više uplaćeni iznos koji je nastao zbog ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana uplate pa do isplate, kao i razliku iznosa pretplate po navedenim osnovama u iznosu od 4.929,94 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od

1. listopada 2015., pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, koji prigovor je sud odbio rješenjem od 12. prosinca 2019. iz razloga navedenim u obrazloženju tog rješenja, a navedeno rješenje je postalo pravomoćno jer protiv istoga stranke nisu podnijele žalbu.

2. 2. Tuženik je također naveo da je tužba neuredna i nepodobna za postupanje jer se ne temelji na dokumentaciji priloženoj uz tužbu, a osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz argumentacije navedene u historijatu tužbe. Tuženik tvrdi da je tužba koncipirana na način kao da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, sukladno odredbama ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Istaknuo je da interes za podnošenje tužbe prema čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. godine postoji samo dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi postoji li u trenutku donošenja odluke suda povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede u trenutku podnošenja tužbe više nije bilo, tuženik navodi da odluka suda ne može biti usmjerena na utvrđenje i otklanjanje iste. S obzirom da se konverzija odnosi i na razdoblje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu pa nadalje te obuhvaća i utuženo razdoblje, tuženik je predložio da se odbiju svi tužiteljičini dokazni prijedlozi te je predložio odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik se posebno protivio provođenju financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja "preplate" po osnovi promjene kamata i tečajne razlike po kreditu te tvrdi da bi tužiteljičino inzistiranje na daljnjem dokaznom postupku bilo usmjereno ostvarivanju prava protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i to odredbama ZID ZPK/15, a osobito odredbama članaka 19.a, 19.b i 19.c toga zakona. Navedenim odredbama je zakonodavac jasno i detaljno odredio način na koji se vrši konverzija, ne dopustivši ugovornim stranama mogućnost da prilikom provođenja konverzije postupaju drukčije, a kako je tuženik konverziju proveo upravo u skladu s navedenim kogentnim zakonskim normama, sud može jedino provjeriti je li konverzija izvršena u skladu s tim odredbama.

2. 3. Tuženik je naveo da istaknutim tužbenim zahtjevom tužiteljica neosnovano dovodi u pitanje važeće zakonsko rješenje, odnosno valjanost kogentne zakonske odredbe koja u potpunosti regulira uvjete pod kojima se provodi konverzija, kao i učinke iste, upirući posebno na odredbu čl. 19.e ZID ZPK/15, u kojoj jasno stoji da dužnik ima mogućnost prihvatiti konverziju i sklopiti s vjerovnikom dodatak ugovoru prema odredbama 19.a do 19.c toga zakona ili pak navedenu mogućnost odbiti i nastaviti otplaćivati kredit sukladno uvjetima iz osnovnog ugovora o kreditu. Kako je tužitelj ica prihvatila konverziju i s tuženikom sklopila dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, postavljanje tužbenog zahtjeva na način koji implicira da izračun konverzije nije točan ili da nije izvršen u skladu sa zakonom, podrazumijevajući pod "točnim" i "pravednim" izračunom razliku između početnog anuiteta obračunatog po tečaju i kamatnoj stopi koja je vrijedila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i kasnije izmijenjenih anuiteta, nema uporište u izričito definiranoj odredbi Zakona o konverziji, već predstavlja proizvoljnu i ničim potkrijepljenu konstrukciju. Tuženik stoga tvrdi da bi nakon izvršene konverzije prihvaćanjem tužbenog zahtjeva došlo do dvostruke naplate i to na temelju konverzije kojom je tuženik priznao i obračunao preplatu te na temelju presude suda, kojom bi tužitelj ponovno naplatio isti iznos s osnove kamate.

2. 4. Tuženik je također naveo da je ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo zakonom dopušteno, da presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske nije utvrđeno da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila nezakonita, da temeljem navedene presude nije ustanovljena fiksna kamatna stopa, već je samo utvrđena nepoštenom odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi, a je li povrijeđen interes ili pravo konkretnog potrošača, ovisi o svakom pojedinom slučaju.

2. 5. Valutna klauzula propisana je odredbom čl. 22. ZOO-a, a ugovaranjem iste ugovorne strane nisu bile u nejednakom položaju jer valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima ugovornog odnosa.

2. 6. Tuženik je napomenuo da je tužiteljica poslovno sposobna osoba, da je prihvatila ugovorne odredbe, da prilikom sklapanja ugovora nije ukazivala na nikakve sporne odredbe ugovora, da se svjesno odluči la na sklapanje ugovora sa svim uvjetima i odredbama istoga prema svojih potrebama i mogućnostima, a da je predmetni ugovor solemniziran kod javnog bilježnika pa ima snagu javnobilježničkog akta, zbog čega smatra neosnovanim da bi predmetne ugovorne odredbe bile ništetne.

2. 7. Tuženik je zaključno naveo da su sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, tužiteljici priznate sve uplate po osnovnom kreditu te joj je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita, pa tužitelj ica nema pravo postavljenim tužbenim zahtjevom tražiti da joj se dva puta naplati isti iznos (jednom po osnovi konverzijskog obračuna, a drugi puta na osnovi predmetne tužbe). Naveo je da svi zakoni koji uređuju poslovanje banaka dopuštaju ugovaranje varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, pa da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne može biti ništetna, da su konkretne kamatne stope određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu kamatnu stopu te da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka bila ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope te ugovaranje kredita s valutnom klauzulom.

2. 8. Tuženik je također istaknuo prigovor zastare tužiteljičine tražbine.

2. 9. Tijekom postupka tuženik se pozvao na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom sporu, broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., kojim je odlučeno da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te smatra da i zbog toga svako daljnje tužiteljevo potraživanje u svezi s dodatkom ugovoru o kreditu prelazi zakonske okvire.

2. 10. Tuženik je stoga predložio da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. Nakon nekoliko dopuna financijskog vještačenja, tužiteljica je podnescima od 11. prosinca 2023., 22. listopada 2024. i 23. siječnja 2025. postavila tužbeni zahtjev na isplatu iznosa glavnice od 5.294,48 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate te zahtjev na isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na pojedine mjesečne preplaćene iznose od dana plaćanja istih, pa do 30. rujna 2015.

4. Tuženik se protivio preinaci tužbe, koju je sud dopustio rješenjem na raspravi dana 20. veljače 2025., iz razloga što se povećani tužbeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i zahtjev u tužbi, a tužiteljica bez svoje krivnje prije provedenog financijskog vještačenja nije mogla znati za točan iznos svoje tražbine da bi je mogla istaknuti u tužbi. Osim navedenog, sud je ocijenio da je preinaka tužbe svrsishodna za konačno rješenje spora između stranaka u vezi predmetnih pravnih poslova.

5. Nakon posljednje dopune financijskog vještačenja tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev na način da je za iznos preplate priznat prilikom konverzije kredita smanjila iznos glavne tražbine te je istu potraživala u iznosu od 4.929,94 EUR, na taj iznos glavne tražbine od 4.929,94 EUR zatražila je plaćanje zakonskih zateznih kamata od 1. listopada 2015. do isplate, a na pojedinačne mjesečne preplaćene iznose zbog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi zatražila je plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa, pa do 30. ru jna 2015.

6. 1. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju na str. 12-68, 85-92, 118-183, 187-224 i 228-234 spisa, u nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje za financije Gordane Petrlić Badurina na str. 254-272, 319-326, 330-347, 376-410 i 424-435, saslušao je tužiteljicu u svrhu dokazivanja te je pročitao izjavu djelatnice tuženika GS na stranici br. 302 spisa.

6. 2. Sud je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika u svojstvu svjedoka jer javni bilježnici prilikom solemnizacije ugovora o kreditu nisu ovlašteni, niti dužni potrošaču objašnjavati parametre o kojima ovisi rast kamatnih stopa i kretanje tečaja određene valute.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. 1. Tužiteljica je iskazala da sa suprugom odlučila graditi kuću te su 1999. uzeli stambeni kredit uz tada fiksnu kamatnu stopu od 6%. Ona je zaposlenica Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice te kao zaposlenica navedene ustanove ima otvoren račun kod tuženika, kao i brojni ostali djelatnici navedene ustanove. Od tuženika je 2005. dobila ponudu kao "VIP" klijent za novi kredit. Za dovršenje kuće trebalo im je još oko 10.000,00 EUR te je otišla u banku raspitati se o uvjetima kredita koje nude. Osobna bankarica joj je objasnila da može dobiti kredit u CHF-u sa još povoljnijom kamatnom stopom od kamatne stope ugovorene prethodnim ugovorom o kreditu, koliko se sjeća, bila joj je ponuđena kamatna stopa od 4,15% godišnje te joj je osobna bankarica objasnila da će na taj način uštedjeti ako otplati prijašnji kredit sa sredstvima novog kredita i da će temeljem novog ugovora o kreditu dobiti još dodatna sredstva. Tužiteljica je stoga pristala na takvu ponudu. Nitko joj nije govorio o eventualnim budućim nestabilnostima na tržištu novca, kako u pogledu tečaja, tako i u pogledu kamatne stope. Pristala je stoga na takav ugovor o kreditu, a da je uzela samo onih 10.000,00 EUR, koliko joj je trebalo za dovršetak kuće, vjerojatno bi to uspjela otplatiti bez većih problema. Dakle, predmetni ugovor o kreditu je također bio stambeni za dovršenje kuće u [adresa]. U vrijeme sklapanja ugovora nije imala obrt, niti je obavljala bilo kakvu samostalnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost, već je tada, kao još i danas, bila zaposlena u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice.

8. 2. Odgovarajući na pitanja, tužiteljica je iskazala da su na početku otplatnog razdoblja anuiteti bili isti ili čak i manji od početnog anuiteta, a nakon godinu ili dvije anuiteti su sve više počeli rasti, da da su od iznosa 2.100,00 kn došli na iznos od preko 4.000,00 kn. Ona je dobila obavijesti o promjeni kamatne stope, ali se pisanim putem nije obraćala banci i tražila dodatna pojašnjenja o tome, nije niti znala da uopće ima takvu mogućnost s obzirom na tadašnju situaciju. Smatra da joj je poznat pojam valutne klauzule. Izjavila je da ju nitko u banci nije upozorio da valutna klauzula znači da se rate kredita mogu mijenjati, odnosno da tada nije razumjela pojam i posljedice valutne klauzule, a o tome u banci nikoga posebno nije ispitivala. U banci joj je izračunato da će zatvaranjem prijašnjeg kredita i uzimanjem novog kredita zapravo uštedjeti oko 50.000,00 kn. Na pitanje je li prije sklapanja ugovora istoga pročitala, tužiteljica je izjavila da je imala potpuno povjerenje u osobnu bankaricu i u banku u kojoj je dizala kredit, ugovor je uglavnom pročitala i nakon toga ga je potpisala, ali kao laik bez ekonomskog znanja nije mogla razumjeti sve pojmove navedene u ugovoru, a nije niti tražila neka dodatna pojašnjenja o tome.

9. Djelatnica tuženika GS, čije je saslušanje kao svjedokinje bilo predloženo od strane tuženika, dostavila je sudu izjavu u kojoj je navela da je bila osobni bankar kod kojeg je tužiteljica realizirala predmetni kredit te da iz prakse vezano za aktivnosti ugovaranja kredita može potvrditi da su tužitelj ici prije realizacije kredita objašnjeni uvjeti kredita i da su joj ponuđene sve opcije kredita vezano za kamatu i valutu za koju je bila vezana otplata kredita. Također je navela da je tužiteljica , ako je imala bilo kakva dodatna pitanja, dobila tražene informacije, a da je potpisom zahtjeva za kredit potvrdila koju vrstu kredita bira te da je prihvatila uvjete. Navela je da je ugovorna dokumentacija solemnizirana kod javnog bilježnika gdje su tužiteljici također bili objašnjeni uvjeti i posljedice potpisivanja ugovora. Velik broj klijenata je tada podizao kredite s valutnom klauzulom CHF jer je kamata bila manja od kredita u eurima, a kunskih kredita nije bilo u ponudi. Izjavila je da se detaljno ne sjeća konkretnog ugovora te da drugih saznanja o ovom predmetu nema.

10. 1. Među strankama je nesporno da su 12. listopada 2005. sklopile predmetni ugovor o kreditu na iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 65.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za izgradnju i dovršenje stambenog objekta na rok otplate od 180 mjeseci. Odredbom čl. 4. 1. ugovoreno je da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja je dan sklapanja ugovora iznosila 4,15% godišnje. Odredbom čl. 7. 2. ugovoreno je da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. toga ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Člankom 7. 2. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

10. 2. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su dana 17. prosinca 2015. sklopile dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima odredbama ZID ZPK/15. Dodatak ugovoru o kreditu solemniziran je kod javnog bilježnika Vlaste Podgajskog iz Zaboka 21. prosinca 2015., pod brojem OV-12742/15.

10. 3. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da iznos preplate iznosi 3.615,91 EUR, što preračunato u kune prema srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. iznosi 27.616,51 kn, a da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, koji će dospijevati nakon sklapanja dodatka ugovoru, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, utvrđenog u novom otplatnom planu, namirivati preplatom sve dok se preplata potpuno ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita. Dodatkom ugovora također je utvrđeno da u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja dodatka ugovoru razlika između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom EUR, utvrđenog novim otplatnim planom, iznosi 130,12 EUR te se smatra preplatom.

10. 4. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da na dan sklapanja dodatka ugovora, a nakon obračuna učinka konverzije, uključujući i učinke nastale u prijelaznom razdoblju, preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 17.848,52 EUR, koji se iznos korisnik kredita obvezao otplatiti u preostalih 59 anuiteta, a mjesečni iznos anuiteta je ugovoren u visini od 345,21 EUR u kunskoj protuvrijednosti.

11. 1. Sud je prije svega utvrdio je li tužiteljica ugovor sklopila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

11. 2. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., K,C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

11. 3. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Tužiteljica nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, nije imala otvoren obrt, niti trgovačko društvo, a iz samog sadržaja ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru u svrhu izgradnje i dovršenja stambenog objekta.

11. 4. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

12. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

12. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

12. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

12. 5. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

12. 6. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

12. 7. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jedna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo te je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

13. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

13. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

13. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

13. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom nisu utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate U predmetnom ugovoru nisu navedeni parametri za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima i koji bi omogućili tužiteljici kao potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a to se ne može utvrditi niti iz sadržaja tuženikovih općih akata. Pored toga, tuženik tužiteljicu nije informirao o riziku od eventualnog znatnog rasta tečaja CHF-a tijekom razdoblja otplate kredita, niti o činjenica da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, što je osnovni razlog tome da se tečaj CHF-a nije mogao kontrolirati nakon što je došlo do njegovog znatnog porasta u odnosu na kunu. Zbog navedenog su takve ugovorne odredbe nerazumljive, a time i nepoštene.

13. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 12. listopada 2005., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu stopu redovne kamate i u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužiteljici bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

13. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

13. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

14. Temeljem pravnih utvrđenja iz kolektivnog spora i temeljem dokaza provedenih u ovom postupku, sud je utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke tuženika, koje su sadržane u čl. 4. t. 1. ugovora o kreditu i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, prema kojima je tužiteljica bila dužna kredit otplaćivati prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta, a koje su sadržane u čl. 4. t. 1. i čl. 7. t. 2. ugovora o kreditu. Sud je stoga u cijelosti prihvatio deklaratorne tužbene zahtjeve.

15. 1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. 2. Tužiteljičin zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

15. 3. Primjenom navedenih pravila na predmetni spor dolazi se do zaključka da ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,15% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

16. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05. – u daljnjem tekstu: ZOO/91), koji se primjenjuje u ovom predmetu s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/91. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula te odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 214. ZOO/91 i da mora platiti i zateznu kamatu po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO/91 od dana stjecanja.

17. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužiteljica, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF -u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 106. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljičino stanje kreditne obveze i da joj se za ubuduće olakša situacija u koju je bila dovedena izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njezin položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati utvrđenoj konverzijom te o daljnjoj otplati kredita s valutnom klauzulom u EUR. Potrebno je stoga utvrditi je li dodatkom ugovora o kreditu tužiteljica obeštećena za iznose koje je preplatila uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije automatski došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljičinu tražbinu.

17. 2. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jer je u ovom predmetu utvrđeno da je dodatak ugovoru o kreditu pravno valjan, što tužiteljica nije niti osporavala, ali po ocjeni ovog suda sklapanje dodatka tom ugovoru ne isključuje njezin pravni interes za utvrđenje ništetnima predmetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, niti za podnošenje zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetnih odredbi.

18. 1. Radi utvrđenja postojanja i visine tužiteljičine tražbine sud je odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, koje je povjereno stalnoj sudskoj vještakinji za financije Gordani Petrlić-Badurina. Vještakinji je naloženo da izračuna koliko je tužiteljica više platila tuženiku zbog promjene kamatne stope na način da se utvrdi razlika između početno ugovorene kamatne stope i svake promjene kamatne stope koju je tuženik vršio svojim jednostranim odlukama te koliko je tužiteljica više platila tuženiku zbog odredbe o valutnoj klauzuli na način da se utvrdi razlika između tečaja važećeg na dan plaćanja i svakog povećanja tečaja. Također joj je naloženo da izračuna jesu li prilikom konverzije kredita uzete u obzir sve uplate tužiteljice kao da je kredit izvorno ugovoren u valuti EUR, s time da utvrđeni iznos eventualne razlike umanji za iznos preplate priznat dodatkom ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita.

18. 2. Prvi nalaz i mišljenje vještakinja je dostavila sudu 13. ožujka 2023. u kojemu je navela da u slučaju fiksnog tečaja i fiksne kamatne stope ukupni anuiteti iznose 57.798,30 CHF, odnosno 275.691,88 kn. U slučaju promjenjivog anuiteta i fiksnog tečaja, ukupni anuiteti iznose 291.584,46 kn. Ukupno je plaćeno 336.753,69 kn ili 61.263,18 CHF, a u odnosu na početni otplatni plan je to više za 61.061,81 kn , ali samo 3.464,88 CHF. Nakon izračuna konverzije, stanje neotplaćene glavnice iznosilo je 27.432,06 CHF ili 18.635,63 EUR, preplata je iznosila 8.732,47 CHF ili 5.457,57 EUR, a povrat banke je iznosio 3.807,32 CHF ili 3.485,79 EUR. Nakon odbitka preplate i povrata banke na dan 30. rujna 2005. ostatak dugovanja po kreditu iznosio je 9.692,27 EUR.

18. 3. Povodom primjedbi stranaka na nalaz i mišljenje i radi izračuna koliko je tužiteljica više uplatila zbog promjene kamatne stope, a koliko temeljem odredbe o valutnoj klauzuli, uz prikaz istoga po mjesecima te u valutama EUR i kuna, financijska vještakinja je 12. srpnja 2023. dostavila dopunu nalaza i mišljenja. U dopuni nalaza i mišljenja vještakinja je u bitnome navela da je radi promjena kamatne stope i promjene tečaja CHF-a tužiteljica više uplatila za 8.778,27 EUR, ako se uzme u obzir da je po početnom otplatnom planu s fiksnim tečajem trebala platiti 35.916,63 EUR, a stvarno je uplatila 44.694,90 EUR. S obzirom na činjenicu da je tuženik prilikom konverzije utvrdio razliku od 3.487,79 EUR i izvršio povrat tog iznosa, iznos preplate s danom konverzije je 5.294,48 EUR.

18. 4. Povodom daljnjih primjedbi na nalaz i mišljenje, vještakinja je 20. rujna 2023. dostavila slijedeću dopunu nalaza i mišljenja, a kako ista nije bila u potpunosti čitljiva i jasna, rješenjem od 8. siječnja 2024. vještakinji je naloženo da dostavi dopunski nalaz i mišljenje s tablicama u čitljivom obliku i da objasni jeli kod ukupnog zbroja anuiteta koje je platila tužiteljica, uzela u obzir samo pozitivne tečajne i kamatne razlike ili i negativne tečajne i kamatne razlike te da prikaže obje varijante u nalazu.

18. 5. Dana 14. ožujka 2024. vještakinja je dostavila dopunski nalaz i mišljenje te je vratila spis. U istome je vještakinja napravila izračun uzimajući u obzir pozitivne i negativne tečajne i kamatne razlike te izračun uzimajući u obzir samo pozitivne razlike. Navela je da uzimajući u obzir samo razlike pozitivnog tečaja, vještakinja je navela da je tužiteljica, kao posljedicu promjene tečaja iznose anuiteta platila više za iznos od 5.843,77 EUR u odnosu na početni otplatni plan, a kao posljedicu promjene kamatne stope platila je više za iznos od 2.345,11 EUR, dakle ukupno za iznos od 8.104,29 EUR bez zakonskih zateznih kamata.

18. 6. Zbog daljnjih primjedbi na nalaz i mišljenje, vještakinji je ponovno naloženo dopuniti isti na način da odgovori na pitanja: koliko je tužiteljica više platila tuženiku zbog promjene kamatne stope i zbog valutne klauzule, koliko je ukupno više platila, koliko je tuženik u konverziji tužiteljici vratio, koliko je ukupno tužiteljica više platila tuženiku ako se od zbroja preplate oduzme iznos priznat konverzijom te da izradi tablicu s iznosima u eurima u kojoj će biti naznačeni datum uplate, preplata po početnoj kamati i preplata po početnom tečaju.

18. 7. Vještakinja je 13. kolovoza 2024. dostavila dopunu nalaza i mišljenja te je u tablici prikazala koliko je tužiteljica tuženiku više platila po osnovi promjenjive kamatne stope, a to je iznos od 2.060,79 EUR, dok je po osnovi promjene tečaja platila više za iznos od 6.517,74 EUR, odnosno ukupno 8.415,73 EUR. Uzimajući u obzir razliku koju je banka utvrdila konverzijom, tužiteljica prema nalazu vještakinje tuženiku više platila po osnovi obiju ništetnih ugovornih odredbi iznos od 4.929,94 EUR.

18. 8. Rješenjem od 11. travnja 2025. vještakinji je naložena dopuna nalaza i mišljenja na način da izračuna zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta po osnovi povećanja tečaja i kamatne stope za razdoblje do 30. rujna 2015. te da u tužiteljičinu tražbinu uračuna efekt konverzije prema redu uračunavanja iz čl. 313. ZOO/91 (sada čl. 172. ZOO/95).

18. 9. U dopunskom nalazu i mišljenju od 27. kolovoza 2025. financijska vještakinja je navela da kamate izračunate na preplaćene mjesečne iznose anuiteta zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF do 30. rujna 2015. iznose ukupno 3.984,63 EUR, a da prema obračunu banke preplata koja je tužiteljici priznata prilikom konverzije kredita iznosi 3.485,79 EUR. Slijedom navedenog, iznos preplate priznat konverzijom kredita nije dovoljan za namirenje cjelokupnih zakonskih zateznih kamata za razdoblje do 30. rujna 2015.

18. 10. Iako je financijska vještakinja zbog primjedbi na nalaz i mišljenje istoga više puta dopunjavala, sud je prihvatio njezin nalaz i mišljenje od 13. kolovoza 2024. te dopunu istoga od 27. kolovoza 2025., jer je tim posljednjim dopunama nalaza i mišljenja financijska vještakinja napravila izračun tužiteljičine tražbine sukladno zadatku suda, a u skladu sa cjelokupnom dokumentacijom koja se nalazi u spisu.

18. 11. Tuženik se načelno protivio nalazu i mišljenju financijske vještakinje smatrajući da provođenje navedenog dokaza nije bilo potrebno i da sud na istome ne može utemeljiti svoju odluku, a to sve iz razloga jer smatra da nakon provedene konverzije kredita tužiteljica od njega više ništa ne može osnovano potraživati, odnosno da su sve posljedice eventualnih ništetnih ugovornih odredbi sanirane sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu. Tuženikovi prigovori na nalaz i mišljenje financijskog vještaka bili su pravne naravi o kojima je ovlašten odlučiti sud, a ne financijski vještak, slijedom čega sud od financijske vještakinje nije tražio posebno očitovanje na iste.

19. 1. Iz rezultata financijskog vještačenja utvrđeno je da izvršenom konverzijom predmetnog kredita tužiteljica nije u cijelosti obeštećena za iznose anuiteta koje je više platila temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli koja je vezana uz glavnicu CHF jer je, već samo s iznosom preplate koja joj je priznata prilikom konverzije od 3.485,79 EUR. U smislu odredbe čl. 313. ZOO/91, iznosom preplate trebala bi se smatrati namirena tužiteljičina tražbina po osnovi zakonskih zateznih kamata, međutim tužiteljica je za iznos preplate umanjila iznos glavne tražbine, što je sud prihvatio jer je zapravo takvim načinom postavljanja tužbenog zahtjeva tužiteljica išla in favorem tuženika, kojemu kamate od 1. listopada 2019. teku na manji iznos glavnice, nego što bi to bilo u slučaju da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev u skladu s odredbom čl. 313. ZOO/91.

19. 2. Sud je stoga prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.929,94 EUR, koji predstavlja preplaćene iznose anuiteta kredita uslijed promjene kamatne stope i promjene tečaja u odnosu na inicijalne vrijednosti istih, a koji ukupno iznose 8.415,73 EUR, od kojeg je oduzet iznos konverzijske preplate od 3.485,79 EUR. Potrebno je napomenuti da je tužiteljica kod isticanja svoje tražbine uzela u obzir i manje plaćene iznose anuiteta za razdoblje kad su tečaj CHF-a i kamatna stopa redovne kamate bili niži od inicijalnih jer bi u slučaju uzimanja u obzir samo pozitivnih razlika, njezina tražbina po osnovi ništetnih ugovornih odredbi iznosila 8.539,08 EUR, a ako se u obzir uzmu i negativne razlika, njezina tražbina iznosi 8.415,73 EUR, od kojeg je iznosa tužiteljica oduzela iznos konverzijske preplate. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 4.929,94 EUR tekućih od 1. listopada 2015. do isplate, a također je prihvatio i zahtjev za plaćanje zakonskih zateznih kamata na preplaćene mjesečne anuitete od dana plaćanja istih, pa do konverzije 30. rujna 2015.

20. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe i to u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi od 13. lipnja 2014., a u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu predana sudu 23. svibnja 2019., do dana podnošenja tužbe nije protekao je opći zastarni rok od pet godina za tražbinu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti za tražbinu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Pravni stav o pitanju nastupanja zastare u konkretnom slučaju sadržan je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojemu u slučaju ustanovljenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sud je ocijenio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare na preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva jer se isti temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i prvotni tužbeni zahtjev iz tužbe, a tužiteljica bez svoje krivnje prije provođenja financijskog vještačenja nije mogla znati za točan opseg i iznos svoje tražbine, da bi ju mog la precizno istaknuti u tužbi. Sud stoga smatra da je podnošenjem tužbe došlo do prekida tijeka roka zastare i u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva te da zastara niti u odnosu na taj dio zahtjeva nije nastupila.

21. Sud je stoga tuženiku naložio da tužiteljici isplati zatraženi iznos glavne tražbine. Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to bi tuženik ovaj iznos tužitelju bio dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 214. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu financijske vještakinje. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima.

22. 1. Odluka o troškovima parničnog postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženiku koji je izgubio parnicu naloženo da tužiteljici naknadi troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka.

22. 2. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kako slijedi:

- za sastav tužbe u iznosu po tbr. 7./1. u visini od 100 bodova,

- za sastav podnesaka od 6. travnja 2020., 9. lipnja 2020., 23. rujna 2020. i 27. rujna 2023. po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- za sastav podnesaka od 19. lipnja 2023., 1. kolovoza 2023. i 7. studenoga 2025. po tbr. 8./3. u visini od 50 bodova za svaki podnesak,

- za sastav podneska od 8. travnja 2024. po tbr. 8./4. u visini od 25 bodova,

- za zastupanje na ročištima 12. prosinca 2019., 29. rujna 2020., 20. lipnja 2023., 13. prosinca 2023., 18. lipnja 2024., 20. veljače 2025. i 14. studenoga 2025. po tbr. 9./1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- što ukupno iznosi 1350 bodova, što uz vrijednost jednog boda od 2,00 eura iznosi 2.700,00 eura, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 675,00 eura, pa je sveukupni trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku 3.375,00 eura.

22. 3. Tužiteljici su odmjereni i troškovi uplaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 364,30 eura, pa njezini sveukupni troškovi postupka iznose 3.739,30 eura.

22. 4. Sud tužiteljici nije odmjerio troškove zastupanja po punomoćniku za sastav podnesaka od 21. i 22. ožujka 2023. jer tada nisu dostavljeni podnesci, već samo potvrde o uplati predujma za financijsko vještačenje, a u prilogu podneska od 28. ožujka 2023. tužiteljica je dostavila podnesak s potvrdom o uplati predujma, koju je prethodno već dva puta dostavila. Također joj nisu priznati troškovi za sastav podnesaka od 5. prosinca 2023., 11. prosinca 2023., 22. listopada 2024. i 23. siječnja 2025., jer je u istima iznosila navode i postavila tužbeni zahtjev istovjetno kao i u podnesku od 27. rujna 2023.

22. 5. Preko dosuđenog iznosa troškova, sud je odbio tužiteljičin zahtjev za naknadu istih kao neosnovan.

22. 6. Tužiteljici također nisu odmjereni troškovi s osnove sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je temeljem čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18. i 51/23.) oslobođena od plaćanja istih.

23. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Zaboku 8. prosinca 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Vinka Brundula Tadić, Donja Stubica, Nova ulica 3/1

2. Odvjetničko društvo Leko i partneri, Zagreb, Domagojeva 18