REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 73 P-1794/2025-48.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Lovrinov, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GRADA [adresa], OIB: 61817894937, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Andro Mrljak, odvjetnik iz Zagreba, protiv I. tuženika MV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], II. tuženice RV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i III. tuženice ČV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Tatjana Šijan, odvjetnica iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 30. listopada 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Filipa Gerecija, odvjetnika i zamjenice punomoćnice I.-III. tuženice MVĐ, odvjetnice, dana 8. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu, posl. broj Ovrvz-15738/99 od 6. prosinca 1999. i odbija se tužbeni zahtjev kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 7.946,46 EUR, kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju Gradu Zagrebu da naknadi I. tuženici MV, II. tuženici RV i III. tuženici ČV trošak parničnog postupka u iznosu od 7.989,45 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U ovom postupku je po prijedlogu za ovrhu tužitelja podnesenog 29. studenog 1999. doneseno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl. broj Ovrvz- 15738/99 od 6. prosinca 1999. protiv ovršenika NV i GV, a radi naplate iznosa od 19.107,81 EUR (=143.967,83 kn) sa pripadajućim kamatama.

2. Rješenje o ovrsi nije uručeno II. ovršeniku. Rješenjem od 5. svibnja 2020. utvrđen je prekid postupka u odnosu na II. ovršenika GV koji je preminuo **.**.2010. te je postupak nastavljen u odnosu na I. -III. tuženice kao nasljednice II. ovršenika.

3. I.-III. tuženice su protiv rješenja o ovrsi 17. svibnja 2021. izjavile prigovor kojim poriču osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te poriču da je postojao ugovorni odnos zakupa između prednika I. -III. tuženice i tužitelja. Rješenjem od 27. listopada 2021. sud je temeljem odredbe čl. 54. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 57/96 i 29/99, u daljnjem tekstu: OZ) stavio izvan snage rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrvz-15738/99 od 6. prosinca 1999. u dijelu kojim je određena ovrha i ukinuo sve provedene radnje, te je određeno da će se postupak provesti po pravilima parničnog postupka kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Navedeno rješenje je postalo pravomoćno 12. studenog 2021.

4. Presudom ovog suda posl. broj P-436/2022-36 ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu, posl. broj Ovrvz-15738/99 od 6. prosinca 1999. i odbijen je tužbeni zahtjev kao neosnovan te je naloženo tužitelju da naknadi I.-III. tuženicama trošak parničnog postupka u iznosu od 5.740,45 EUR. Navedena presuda ukinuta je rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola posl. broj Gž-1707/2024 od 20. veljače 2025. i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

5. U ponovljenom postupku tijekom dokaznog postupka sud je proveo sve po strankama predložene dokaze. Izvršen je uvid u izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga (list 3 spisa), izvadak iz matice umrlih za GV (list 14 spisa), rješenje o nasljeđivanju ovog suda posl. broj O-825/2010 od 18. listopada 2010. (list 14, 32-33 spisa), ponudu na natječaj za davanje u zakup poslovnih prostora (list 90 spisa), ugovor o zakupu poslovne prostorije (list 91- 94 spisa), zaključak Grada Zagreba, Gradskog poglavarstva, Povjerenstva za davanje u zakup poslovnog prostora javnim natječajem klasa: 372-01/98- 02/101 od 15. rujna 2020. (list 95 spisa), zapisnik tužitelja od 18.7.2003. (list 96 spisa), dopis tužitelja od 30.1.2001. (list 97 spisa), izvješće kartice prometa (list 111 spisa), katalošku procjenu vozila (list 112 spisa), pregled trgovine na uređenom tržištu Zagrebačke burze (list 113-115 spisa), prigovor prednika I.-

III. tuženika od 8.11.2001. (list 116 spisa), prigovor prednika I.-III. tuženika od 3.12.2001. (list 117 spisa), specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje P- 3400/2009 (list 118-119 spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3546/2012 od 18. studenog 2014. (list 143-147 spisa), specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje P-257/15 (list 148-150 spisa), specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje P-3941/13 (list 152 spisa), presudu Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-65/2017 od 28. svibnja 2018. (list 153-158 spisa), presudu ovog suda posl. broj P-3941/2013 od 24. svibnja 2016. (list 159-163 spisa), zaključke o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (list 165-170 spisa), knjižicu vozila (list 179-180 spisa), prijepis posjedovnog lista (list 262-263 spisa), izvadak iz zemljišnih knjiga za z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 264-267, 270-279 spisa), rješenje ovog suda posl. broj Z-32126/2021 (list 280-285 spisa), pročitan je spis ovog suda posl. broj Ovrvz-15738/99 (list 174 spisa), saslušana je I. tuženica (list 174 spisa) te je provedeno prometno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Nevenu Erešu, dipl. ing. (list 195-196 spisa).

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Među parničnim strankama nesporno je da je prednik I.-III. tuženica zajedno sa NV sklopio 5.2.1985. ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora u Zagrebu, Boškovićeva 6 sa SIZ stanovanja i komunalnih djelatnosti općine Centar, kao i da taj ugovor u utuženom razdoblju nije bio na snazi, dok je sporna aktivna legitimacija tužitelja, da li je prednik I. -III. tuženica bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora u utuženom razdoblju, osnova i visina tužbenog zahtjeva te da li su II. i III. tuženice odgovorne za dug ostavitelja budući su namirile njegove dugove preko vrijednosti naslijeđene imovine.

8. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, I.-III. tuženice ističu kako isti nije pravni sljednik SIZ stanovanja i komunalnih djelatnosti općine Centar, a s kojim je njihov prednik sklopio ugovor o zakupu, a niti vlasnik navedenog poslovnog prostora jer se isti nalazi u zgradi koja u društvenom vlasništvu odnosno u vlasništvu Republike Hrvatske.

9. Temeljem odredbe čl. 164. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, 81/15 - pročišćeni tekst, 94/17, u daljnjem tekstu: ZVDSP) pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno. Nadalje, temeljem čl. 165. st. 1. ZVDSP-a nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

10. Odredbom čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 ,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da kada je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe. Identičnu odredbu sadrži i odredba čl. 219. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, u daljnjem tekstu: ZOO-99).

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela od 26. listopada 2009. glede pitanja primjene i tumačenja odredbe čl. 1120. ZOO-a (uporaba tuđe stvari u svoju korist) te pitanje primjene i tumačenja odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZVDSP-a (pravni položaj poštenog i nepoštenog posjednika) zauzeo pravno shvaćanje da ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZVDSP-a, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO-a, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.

12. Takav pravni stav zauzima i ovaj sud. Dakle, kada neka osoba posjeduje tuđu stvar ili tuđi suvlasnički dio stvari plaćanje vrijednosti postignute koristi u smislu odredbe čl. 1120. ZOO-a moguće je samo u slučaju kada je nekretnina ili neka druga stvar uporabljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine ili neke druge stvari, dok u situaciji kada je moguća predaja nekretnina ili stvari u posjed ili suposjed, naknada koristi prosuđuje se prema odredbama čl. 164. i čl. 165. ZVDSP-a.

13. Među strankama je nesporno da u utuženom razdoblju nije bio sklopljen ugovor o zakupu pa bi prednik I. -III. tuženice, ukoliko je bio u posjedu u utuženom razdoblju, bio nepošteni posjednik u smislu čl. 18. st. 3. ZVDSP-a. Međutim, sukladno čl. 165. st. 2. ZVDSP-a pravo na naknadu koristi od nepoštenog posjednika ima samo vlasnik stvari.

14. Republika Hrvatska temeljem čl. 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96, 92/99, 80/02, 81/02 i 98/19, u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi) stječe pravo vlasništva nekretnina temeljem zakona, odnosno od dana stupanja na snagu Zakona o naknadi, a sve u vezi s čl. 129. st. 1. ZVDSP (takvo pravno shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama broj Rev-1564/13-2 od 29. kolovoza 2018., broj Rev-x 599/11-2 od 9. travnja 2014. i Rev 1033/2021-2 od 28. rujna 2021.) Međutim, treba razlikovati stjecanje prava vlasništva određene nekretnine od strane Republike Hrvatske temeljem čl. 77. Zakona o naknadi i pravo jedinica lokalne samouprave, pa tako i tužitelja, da daje u zakup i poduzima druge radnje upravljanja poslovnim prostorom koji je bio u društvenom vlasništvu s pravom korištenja tih teritorijalnih jedinica. Naime odredbom čl. 41. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora ("Narodne novine", broj 125/11, 64/15, 112/18 I 123/24 u daljnjem tekstu: ZZKPP) propisano je da jedinice lokalne samouprave imaju to pravo sve do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi na temelju Zakona o naknadi, slijedom čega proizlazi da stjecanje prava vlasništva nekretnine od strane Republike Hrvatske ne isključuje pravo jedinice lokalne samouprave, u ovom slučaju Grada Zagreba, na naplatu zakupnine za predmetni poslovni prostor ili naknade za bespravno korištenje i to sve do pravomoćnosti odluke u postupku po Zakonu o naknadi. Iako ZZKPP nije bio na snazi u spornom razdoblju za koje se potražuje naknada od strane tužitelja zbog bespravnog korištenja od strane prednika I.-III. tuženice, isto načelo vrijedi i za razdoblje od stupanja na snagu Zakona o naknadi pa do donošenja jasne odredbe u ZZKPP-a (takvo pravno shvaćanje zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev 1033/2021-2 od 28. rujna 2021.).

15. Zakon o naknadi je stupio na snagu 1. siječnja 1997., s kojim danom je Republika Hrvatska na temelju zakona stekla pravo vlasništva predmetnog poslovnog prostora, a utuženo razdoblje je od siječnja 1997. do prosinca 1998. Stoga je za odluku o osnovanosti istaknutog prigovora od strane I.-III. tuženice o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja odlučno da li je u utuženom razdoblju u tijeku bio postupak povrata predmetne nekretnine sukladno Zakonu o naknadi.

16. Iz samog dopisa tužitelja od 30. siječnja 2001. (list 97 spisa) proizlazi da za sporni poslovni prostor nije podnesen zahtjev za povrat.

17. Nadalje, I.-III. tuženice su još u podnesku od 11. svibnja 2022. osporile aktivnu legitimaciju tužitelja, a koji podnesak je isti zaprimio 13. svibnja 2022. i do zaključenja prethodnog postupka koji je u ovom postupku proveden temeljem čl. 108. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22) i zaključen 20. rujna 2022. nije dostavio niti predložio nikakav dokaz kojim bi se utvrdilo tko je vlasnik nekretnine koja je predmet ovog postupka i samim time i ovlaštenik naknade koristi iz čl. 165. st. 1. i 2. ZVDSP-a, odnosno da je u tijeku postupak povrata na predmetnoj nekretnini pa da bi ovlaštenje tužitelja za naplatu koristi proizlazilo iz načela propisanih čl. 41. ZZKPP-a, a koje postupke povrata po Zakonu o naknadi vode upravo službe tužitelja. Tužitelj u podnesku od 27. travnja 2022. obrazlaže svoju aktivnu legitimaciju ističući da je pravni sljednik Fonda u stambenom komunalnom gospodarstvu, a koji je pravni sljednik ranijeg SIZ-a u stambenoj oblasti komunalnim djelatnostima s kojim je prednik I. -III. tuženica sklopio ugovor o zakupu te se nakon primitka podneska tuženica od 11. svibnja 2022. u svom podnesku od 23. kolovoza 2022. ponovno poziva na iznesene navode. Međutim, među strankama je nesporno da za utuženo razdoblje nije bio sklopljen ugovor o zakupu pa stoga nije niti odlučno da li je tužitelj ili nije pravni sljednik Fonda u stambenom komunalnom gospodarstvu, a koji je pravni sljednik ranijeg SIZ-a u stambenoj oblasti komunalnim djelatnostima jer to nije odlučna činjenica za rješenje ovog spora. Odlučna činjenica je tko je vlasnik predmetnog prostora, a što je temeljem čl. 77. Zakona o naknadi Republika Hrvatska, te bi tužitelj bio ovlašten potraživati od I.-III. tuženica naknadu postignute koristi zbog posjedovanja tuđe stvari samo u slučaju da je u utuženom razdoblju bio u tijeku postupak povrata po Zakonu o naknadi. Nadalje, kao što je već navedeno, iz samog dopisa tužitelja od 30. siječnja 2001. proizlazi da za sporni poslovni prostor nije podnesen zahtjev za povrat.

18. Temeljem odredbe čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pritom, pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.

19. S obzirom da je na tužitelju teret dokaza da je isti aktivno legitimiran u ovom postupku odnosno ovlašten od I.-III. tuženice potraživati naknadu postignute koristi zbog posjedovanja tuđe stvari to je tužitelj bio dužan dokazati svoje pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru odnosno ovlaštenje da upravlja tim poslovnim prostorom jer je u tijeku postupak povrata sukladno Zakonu o naknadi, za koju odlučnu činjenicu tužitelj tijekom postupka nije dostavio niti jedan dokaz niti je predlagao izvođenje dokaza, a iz same dokumentacije koju je dostavio tužitelj proizlazi upravo suprotno – odnosno da za navedeni poslovni prostor nije podnesen zahtjev za povrat, čime je sukladno čl. 77. Zakona o naknadi isti postao vlasništvo Republike Hrvatske stupanjem na snagu tog Zakona odnosno 1. siječnja 1997. pa tužitelj u utuženom razdoblju (siječanj 1997. -studeni 1998.) nije bio ovlašten upravljati predmetnim poslovnim prostorom te je istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja osnovan pa je platni nalog ukinut temeljem čl. 451. st. 3. ZPP-a i tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

20. Budući je sud utvrdio da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja osnovanim, o ostalim istaknutim prigovorima I. -III. tuženica nije posebno odlučivao.

21. Ostali priloženi dokazi nisu posebno cijenjeni jer isti nisu odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

23. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen jer isti nije uspio u sporu.

24. I.-III. tuženicama je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora (19.107,81 EUR), a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, u daljnjem tekstu: OT), i to temeljem tbr. 52/3 OT koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. I.-III. tuženicama je priznat trošak za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi (tbr. 11/1) po 250 bodova, za sastav obrazloženih podnesaka od 11.5.2022., 5.10.2022., 16.4.2024. i 21.10.2025. po 250 bodova (tbr. 8/1), za sastav podneska od 2.11.2023. po 25 bodova (tbr. 8/4), za pristup na ročišta 20.9.2022., 7.2.2023., 10.9.2024., 5.6.2025. i 30.10.2025. po 250 bodova (tbr. 9/1) te za pristup na ročište 28.4.2022. po 50 bodova (tbr. 9/5) odnosno sveukupno 2575 bodova što uvećano za 20% temeljem tbr. 40. iznosi 3090 bodova, a što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR sukladno važećoj OT iznosi 6.180,00 EUR te što uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 7.725,00 EUR. I.-III. tuženicama je također priznat trošak prometnog vještačenja u iznosu od 264,45 EUR pa im je sveukupno dosuđen trošak u iznosu od 7.989,45 EUR.

25. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 8. prosinca 2025.

Sutkinja:

Ana Lovrinov

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u četiri (4) istovjetna primjerka u roku od petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. I.-III. tuženici po pun.