REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 73 P-3581/2024-14.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Lovrinov, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NE (nom. N), OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Goran Gašparon, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., OIB: 87939104217, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 4. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Gorana Gašparona, odvjetnika, i zamjenika punomoćnika tuženika SE, odvjetničkog vježbenika, dana 8. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 5.1 Ugovora o kreditu br. 600328 od 9.11.2006. između tužitelja i tuženika koja glasi: "Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jednokratno 1,20 % (slovima jedancijelihdvaposto) od iznosa kredita".

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5.2 Ugovora o kreditu br. 600328 od 9.11.2006. između tužitelja i tuženika koja glasi: "Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva: Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1,95 % (slovima jedancijelihdevedesetpetposto) na iznos glavnice uvećano za 20 % sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom."

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10.1 Ugovora o kreditu br. 600328 od 9.11.2006. između tužitelja i tuženika koja glasi: "Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora (4%)."

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. da isplati tužitelju NE iznos od 793,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 200,74 EUR od 11. studenog 2006. do isplate,

- 391,46 EUR od 11. studenog 2006. do isplate,

- 201,16 EUR od 3. veljače 2012. do isplate,

kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 970,68 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. prosinca 2025. od isplate, od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope odnosno stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Vrijednost predmeta spora u ovom predmetu određuje se u iznosu od 793,36 EUR.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom iznosu od 529,32 EUR, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 9.11.2006. s Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9 sklopio Ugovor o kreditu br. 600328 kojim je Volksbank d.d. kao Kreditor, tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 126.046,00 HRK. Temeljem Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br.Tt-13/12532 od 18.1.2013 VOLKSBANK d.d. je promijenio naziv u SBERBANK d.d. Temeljem Rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu br.Tt-22/18434-2 od 14.travnja 2022. novi naziv tuženika glasi Nova hrvatska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, a temeljem Ugovora o pripajanju od 1.3.2023., Rješenja HNB-a o odobrenju pripajanja od 6.4.2023.,te Odluke Glavne Skupštine Nove hrvatske banke d.d. od 14.6.2023., Nova hrvatska banka d.d. je pripojena društvu Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa]. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci. Zakon o zaštiti potrošača propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također je odredbom čl. 97 utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su: odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga; odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, te odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nadalje, čl. 270. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a temeljem čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Dakle, naknadno određivanje činidbe moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana,u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru. Obzirom da je u čl. 5.1. predmetnog Ugovora ugovoreno „....Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jednokratno 1,20 % (slovima jedancijelihdvaposto) od iznosa kredita“ smatra da je takva odredba ništetna. Polazeći od načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju i ostvarivanju prava i obveza iz obveznih odnosa, načela zabrane zloupotrebe prava i načela jednake vrijednosti činidaba, kao i već spomenutih odredbi Zakona o obveznim odnosima koje propisuju prava davatelja kredita, potpuno je razvidno da je tuženik ugovaranjem unaprijed naknade, a kako je to navedeno u odredbi čl. 2 Ugovora povrijedio Zakon na štetu tužitelja. Također, tužitelj je doveden u neravnopravan položaj obzirom da isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora, odnosno odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takvom naplatom troškova (naknade) tuženik je povrijedio zakon na štetu tužitelja, pa ta povreda povlači za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu jednokratnih troškova obrade kredita, te je odredbom čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je tuženik temeljem ništetne odredbe od tužitelja primio iznos od 200,74 EUR/ 1.512,55 kn, sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a), to je tuženik tužitelju dužan vratiti navedeni iznos. Nadalje, tužitelj je uredno sukladno naprijed navedenom Ugovoru o kreditu mjesečno isplaćivao anuitete prema otplatnom planu, te se ista obratio tuženiku s namjerom da jednokratno izvrši prijevremenu otplatu kredita. Tuženik je navedeni zahtjev odobrio. Tužitelj je dana 2.2.2012. uplatio iznos od 193,46 EUR/ 1.515,70 kn. Tuženik je iznos od 193,46 EUR/1.515,70 kn, a koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita naplatio temeljem čl. 10.1 Ugovora o kreditu , a koji glasi: "Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora (4%)" Navedenom Ugovornom odredbom tuženik je zbog prijevremene otplate kredita dana 02.02.2012.. obračunao i naplatio iznos od 1.515,70 kn jer prema odredbi čl. 1024. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, ovdje tuženika, a u tom slučaju Korisnik kredita je dužan Banci kao davatelju kredita naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio. Tužitelj smatra da je tuženik ugovaranjem unaprijed naknade, a kako je to navedeno u odredbi čl. 10.1 Ugovora povrijedio Zakon na štetu tužitelja, a koja povreda navedene odredbe mora imati za posljedicu ništetnost. Smatra da navedena odredba ugovora sama po sebi ne predstavlja nikakvu naknadu štete, već naknadu za uslugu Banke u vidu izmakle dobiti. Stoga tako ugovorena naknada ne predstavlja po sadržaju ništa drugo nego ugovornu kaznu koja je definirana odredbom čl. 350. st. 1. Zakona o obveznim odnosima na način da vjerovnik ili dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni. Budući je temeljem čl. 350. st. 3 Zakona o obveznim odnosima propisano da ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze kako je to učinjeno u konkretnom slučaju, pa je samim tim takva odredba ništetna. Da je tuženik prilikom ugovaranja kredita sa tužiteljem postupao na izloženi način potvrđuje primjena odredbe čl. 355 .st.1 Zakona o obveznim odnosima, odnosno tuženik je tužitelju naplatio naknadu za uslugu, iako tuženik nije pretrpio nikakvu štetu, a i sama naplata "naknade" bila je prinudna, a ne dobrovoljna. Tužitelj ističe kako je odredbom čl. 1024. st. 4 Zakona o obveznim odnosima da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka Banka ne smije uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stoga tužitelj predlaže da sud navedene odredbe ugovora o kreditu utvrdi ništetnima te da naloži tuženiku isplatu iznosa od 401,87 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbe u cijelosti. Ističe prigovor zastare tražbine tužitelja. Nadalje ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,20 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Smatra da je apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Osporava tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Nadalje ističe da naknada za prijevremenu otplatu Ugovora o kreditu nije ništetna. Točno je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, sukladno odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Međutim, takva zabrana nipošto ne znači da Banka ne bi imala pravo potraživati naknadu štete koja bi joj nastala. Sukladno čl. 1046. ZOO vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi. Trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Nadalje ističe da je ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora koja je vrijedila na dan sklapanja kredita (dalje u tekstu: Odluka). Odluka je interni akt tuženika je dostupna svima, pa tako i tužitelju. Osporava tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te visinu tužbenog zahtjeva. Stoga predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

3. Podneskom od 15. travnja 2025., kojeg je tuženik primio 18. travnja 2025., tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev na način da uz postojeće tužbene zahtjeve postavio još jedan kojim je predložio da sud utvrdi ništetnim i odredbu čl. 5.2 Ugovora o kreditu br. 600328 od 9.11.2006. između tužitelja i tuženika, a koja glasi: Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva: "Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1,95% (slovima jedancijelihdevedesetpetposto) na iznos glavnice uvećano za 20 % sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom.", a temeljem koje je tužitelju naplaćen iznos od 2.949,48 kn, navodeći da tužitelju nije objašnjeno na što se odnosi jednokratna premija osiguranja (na uslugu ili na trošak), niti je istom bilo objašnjeno da li je tuženik u vezi osiguranja imao bilo kakvih stvarnih troškova prema osiguravajućem društvu ili svojih troškova poslovanja, niti se o toj odredbi pregovaralo, te je samim tim tužitelj doveden u neravnopravan položaj obzirom da isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora, odnosno odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa predlaže da sud istu utvrdi ništetnom te da naloži tuženiku isplatu iznosa od 391,46 EUR sa pripadajućim kamatama, uz naknadu troškova parničnog postupka.

4. Na pripremnom ročištu 28. travnja 2025. tuženik je naveo da visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo sve po strankama predložene dokaze. Izvršen je uvid u ugovor o kreditu br. 600328 (list 8-16 spisa), prometnu karticu po kreditu (list 17-22 spisa), otplatnu tablicu (list 23-24 spisa) te je saslušan tužitelj (list 137-138 spisa).

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Među parničnim strankama je nesporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika Volksbank d.d. sklopili predmetni ugovor o kreditu i da je tužitelj platilo naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.512,55 kn dana 11.11.2006., premijsku uplatu za osiguranje u iznosu od 2.949,48 kn dana 11.11.2006. te da je dana 2.2.2012. platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.515,70 kn, a što je evidentirano i u knjigovodstvenoj kartici ugovora o kreditu, dok je sporno da li su odredbe ugovora o kreditu o naplati naknade za obradu kredita, premiji osiguranja i naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, a temeljem koje je tuženik naplatio navedene naknade ništetne, da li je tuženik dužan isplatiti tužitelju utuženi iznos, tijek zateznih kamata na utuženi iznos te da li je tražbina tužitelja zastarjela.

8. Uvidom u ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 9. studenog 2006. i solemniziran kod javnog bilježnika Ranke Spevec iz Velike Gorice pod brojem OU-1265/2006 dana 10. studenog 2006., utvrđeno da je čl. 5.1 navedenog ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije isplate kredita platiti banci naknadu za obradu u visini od 1,20 % od iznosa kredita. Temeljem navedene odredbe tužitelj je dana 10. studenog 2006. platio tuženiku iznos od 1.512,55 kn, a što predstavlja 1,2% iznosa od 126.046,00 kn koliki je bio iznos ugovorenog kredita i to iz iznosa isplaćenog kredita. Odredbom čl. 5.2. ugovora ugovorena je jednokratna naknada po premijskoj stopi do 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom. Temeljem navedene odredbe tužitelj je dana 10. studenog 2006. platio tuženiku iznos od 2.949,48 kn, a što predstavlja 1,95% iznosa od 126.046,00 kn koliki je bio iznos ugovorenog kredita te uvećanih za 20% i to iz iznosa isplaćenog kredita. Nadalje, uvidom u navedeni ugovor, utvrđeno da je čl. 10.1 navedenog ugovora ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora. Temeljem navedene odredbe tužitelj je dana 2. veljače 2012. platio tuženiku iznos od 1.515,70 kn, što predstavlja 4% od iznosa od 37.892,57 kn, a koliko je iznosila preostala obveza kredita koju je tužitelj platio također 2. veljače 2012.

9. Radi utvrđenja okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i isplate navedenih naknada proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je došao u autosalon radi kupnje vozila te je htio ishoditi kredit. Tamo su mu dali formulare koje je ispunio i odnio u banku. Nitko mu nije ništa posebno objašnjavao odredbe ugovora, niti je imao kontakata sa nekim službenikom banke, samo im je odnio dokumentaciju, a u autosalonu su mu rekli da su to standardni ugovori koje stranke potpisuju. Ovaj kredit je otplatio prijevremeno i to je došao u banku i tražio novi kredit druge banke kojim bi zatvorio kredit. Tamo je ispunio sve potrebne papire i nitko mu nije spomenuo da će biti naplaćena neka naknada.

11. Sud vjeruje iskazu tužitelja jer je isti životan, uvjerljiv i logičan te u skladu s ostalim provedenim dokazima u spisu. Na temelju iskaza tužitelja, sud je utvrdio da se u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu u vezi naknade za obradu kredita, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita nije moglo posebno pregovarati, a sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. izlazne naknade) i naknade za prijevremenu otplatu kredita bila je sastavni dio tipskog ugovora kojeg je tuženik sklopio s tužiteljem.

12. Temeljem odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je. Nadalje, temeljem odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

13. Također se na ovaj pravni odnos između stranaka primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) koji je važio na dan sklapanja predmetnog ugovora (9. studenog 2006.). Temeljem odredbe čl. 3. toč. 1. i 2. ZZP-a potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

14. Temeljem odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba st. 2. istog čl. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, temeljem odredbe st. 3. istog čl. činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Temeljem odredbe st. 4. istog čl. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Iako u vrijeme sklapanja ugovora Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ovaj sud je dužan zaštitu potrošača tumačiti sukladno načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (u daljnjem tekstu: SSP). Posebno se ističe da se odredbom čl. 74. st. 2. al. 1. SSP Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji. Takvo pravno shvaćanje zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-2245/2017 i Rev-1096/2022.

16. Odredbe čl. 81. ZZP-a u skladu su sa odredbama čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

17. Što se tiče prigovora tuženika da je tužitelj bila dužan upotrijebiti dužnu pažnju prilikom sklapanja ugovora čije su odredbe bile jasne, lako razumljive i lako uočljive ističe se da je Sud Europske unije u presudi u predmetu C-26/13 S i TE jasno naveo sljedeće: "kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze".

18. Budući da navedena odredba kojom se određuje jednostrana naknada za obradu kredita, a da se pritom nije jasno navelo o kojim se troškovima radi i kako se utvrđuje njihova visina, prosječnom potrošaču nije razumljiva, imajući u vidu i da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, pa ima mjesta ispitivanju njezine (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji je sastavni dio takva odredba stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Pritom se sukladno tumačenju Suda Europske unije u predmetu C-226/12 FE: "Pitanje postoji li takva znatnija neravnoteža ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača s druge strane. Nasuprot tome, znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju ugovora ili ograničenja u njihovom korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima."

20. U spojenim predmetima C 224/19 i C 259/19, CY protiv Caixabank SA (C- 224/19), LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA (C-259/19), Sud Europske unije je naveo da "Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri."

21. Plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,2% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja pa je navedena ugovorna odredba nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

22. Što se tiče naknade za premiju osiguranja kredita u visini od premijske stope do 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom, ističe se da se i o navedenoj odredbi nije posebno pregovaralo, a sastavni dio ugovora o kreditu nije i ugovor o osiguranju koji je tuženik imao sklopljen sa osiguravajućom kućom. Pritom je navedena naknada također naplaćena iz sredstva odobrenog kredita, a da se pritom nije jasno navelo o kojim se troškovima radi i kako se utvrđuje njezina visina niti je ugovor kojim je tuženik s osiguravajućom kućom ugovorio osiguranje bio sastavni dio ugovora, pa prosječnom potrošaču takva odredba nije razumljiva, imajući u vidu i da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, pa ima mjesta ispitivanju njezine (ne)poštenosti. Prema mišljenju ovog suda, takva odredba ugovora također je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja pa je navedena ugovorna odredba nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

23. Što se tiče naknade za prijevremenu otplatu kredita ističe se da je dana 2. veljače 2012. na snazi bio Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009, u daljnjem tekstu: ZPK). Odredbom čl. 16. st. 1. ZPK-a propisano je d potrošač ima pravo u svakom trenutku ispuniti djelomice ili u cijelosti svoje obveze iz ugovora o kreditu. U tom slučaju ima pravo na smanjenje ukupnih troškova kredita, a smanjenje se sastoji od kamata i drugih troškova koji se odnose na preostalo trajanje ugovora o kreditu. Temeljem odredbe st. 2. istog čl. u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita, pod uvjetom da je kredit prijevremeno otplaćen u razdoblju tijekom kojega se primjenjivala fiksna kamatna stopa. Temeljem st. 4. toč. c) istog čl. naknada se ne plaća ako je kredit otplaćen u razdoblju tijekom kojega nije određena fiksna kamatna stopa.

24. Uvidom u ugovor o kreditu utvrđeno je da je čl. 2.1. ugovora između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 6,49%. Tuženik je naplatio navedenu naknadu temeljem odredbe čl. 10.1. ugovora koja je izričito suprotna kogentnoj odredbi čl. 16. st. 4. toč. c) ZPK-a.

25. Nadalje i temeljem čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku te je dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Temeljem odredbe st. 4. istog čl. u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

26. Plaćanje troškova prijevremene otplate kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 4% iznosa djelomičnog povrata kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, pa je navedena ugovorna odredba nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a. Pritom tuženik samo paušalno tvrdi da mu je prijevremenom otplatom kredita nastala šteta, bez specificiranja u čemu se ona sastoji i koja je njezina visina.

27. Budući temeljem odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, to je sukladno čl. 323. ZOO-a tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu plaćenog iznosa naknade naplaćene na ime prijevremene otplate kredita. I Sud Europske unije u predmetu C-421/14 Banco Primus navodi sljedeće: "Nacionalni sud pred kojim se vodi postupak u vezi s nepoštenom ugovornom odredbom obvezan je samo izuzeti od primjene takvu odredbu kako ona ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, a pritom nije ovlašten izmijeniti njezin sadržaj. Naime, taj ugovor mora nastaviti postojati, u načelu bez ikakve izmjene osim one koja proizlazi iz poništenja navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava."

28. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika isti je neosnovan jer je čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu. Što se tiče zahtjeva za isplatu, radi se o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora pa u slučaju takvog zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. Takvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj: Su-IV- 47/2020. Navedeno pravno shvaćanje u skladu je i sa praksom Suda Europske unije koji u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 - CY protiv Caixabank SA (C-224/19), LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA (C-259/19) navodi da: "Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se ne protivi to da podnošenje tužbe radi ostvarivanja restitucijskih učinaka utvrđenja ništavosti nepoštene ugovorne odredbe podliježe roku zastare, pod uvjetom da početak tog roka i njegovo trajanje ne čine praktički nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje potrošačeva prava na zahtijevanje takvog povrata."

29. Slijedom svega naprijed iznesenog, tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti spornih ugovornih odredbi i isplatom iznosa od 793,36 EUR je usvojen u cijelosti.

30. Iako je u tužbenom zahtjevu tužitelj naznačio krivi datum ugovora (16.1.2006. umjesto 9.11.2006.), ali točnu naznaku ugovora (br. 600328) iz priložene dokumentacije razvidno je da se radi o ugovoru o kreditu br. 600328 od 9.11.2006. pa je stoga i u izreci presude naveden točan datum ugovora.

31. Tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate i to temeljem čl. 1115. ZOO-a od dana kada je isplata naknade izvršena, a budući je tuženik bio nepošteni stjecatelj. Stopa zakonske zatezne kamate određena je temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" br. 72/02, 153/04), a sukladno čl. 2. Zakona o kamatama ("Narodne novine" br. 94/04) od dospijeća do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

32. Ostali priloženi dokazi nisu posebno cijenjeni jer isti nisu odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari.

33. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

34. Što se tiče vrijednosti predmeta spora, tužitelj je istu naznačio u iznosu od 1.596,42 EUR, međutim tužbeni zahtjev se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i posljedičnu isplatu onog što je tuženik primio na temelju navedenih ništetnih ugovornih odredbi u sveukupnom iznosu od 793,36 EUR. Naime, preduvjet da bi sud naložio isplatu dužnog iznosa je da utvrdi ništetnim ugovorne odredbe na temelju kojih je iznos od 793,36 EUR naplaćen od tužitelja, a da bi sud naložio tuženiku isplatu upravo tog iznosa. Stoga po mišljenju ovog suda vrijednost predmeta spora u smislu čl. 37. st. 2. ZPP-a predstavlja iznos od 793,36 EUR. Tužitelj je za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 803,06 EUR dakle više od dvostruko od iznosa koji bi tuženik trebao isplatiti tužitelju temeljem ove presude upravo na temelju odredbi za koje je ovaj sud utvrdio da su ništetne. Sukladno odredbi čl. 187. st. 2. ZPP-a tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, a temeljem st. 2. istog čl. takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Dakle, pri zahtjevu za pružanje deklaratorne pravne zaštite tužitelj mora učiniti vjerojatnim da će, ako njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen, to za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi koju bez povoljne sudske presude ne bi mogao ostvariti. Pravna korist koju tužitelj u ovom postupku ostvaruje usvajanjem deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva predstavlja upravo isplatu iznosa od 793,36 EUR. Stoga je po mišljenju ovog suda za deklaratorni zahtjev sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a previsoko određena vrijednost predmeta spora, čiji je jedini cilj da radnje punomoćnika tužitelja uđu u viši razred sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, u daljnjem tekstu: OT) te da troškovi postupka budu veći, a što je protivno načelu ekonomičnosti postupka. Sukladno čl. 10. st. 1. ZPP-a sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova, a sud je dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku. Iako tuženik nije prigovorio tako naznačenoj vrijednosti predmeta spora (u odgovoru na tužbu je samo paušalno prigovorio vrijednosti predmeta spora), niti je sud na pripremom ročištu sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a po službenoj dužnosti odredio vrijednost predmeta spora propuštanje da sud o tome pravodobno odluči (najkasnije na pripremnom ročištu) ne može ići na štetu stranke (takvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske br. Su-IV-33/2022-11 od 6. lipnja 2022.) Stoga je temeljem čl. 40. st. 3. ZPP-a sud odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 793,36 EUR te je odlučeno kao u izreci rješenja.

35. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora (793,36 EUR), a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, u daljnjem tekstu: OT), i to temeljem tbr. 52/3 OT koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe 75 bodova (tbr. 7/1), za sastav obrazloženih podnesaka od 24.7.2024. i 15.4.2025. po 75 bodova (tbr. 8/1), te za pristup na ročišta 28.4.2025. i 4.11.2025. po 75 bodova (tbr. 9/1) odnosno sveukupno 375 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR sukladno važećoj OT iznosi 750,00 EUR te što uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 937,50 EUR. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR, tako da mu je priznat parnični trošak u iznosu od 970,68 EUR. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO), a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a.

36. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 27.8.2025. jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

37. Zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen jer isti nije uspio u sporu.

38. Utuženi iznosi preračunati su u službenu valutu euro temeljem čl. 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22 i 88/22).

39. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 8. prosinca 2025.

Sutkinja:

Ana Lovrinov

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u četiri (4) istovjetna primjerka u roku od petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.