REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-262/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], Đ, [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Marina Pibernik, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 15. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 8. prosinca 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovor o kreditu od 05. veljače 2007., broj ugovora: 9012264702, solemniziran dana 06. veljače 2007. po javnom bilježniku, Divni Perković, pod poslovnim brojem: OU-42/07, i to u dijelu sadržanom u čl. 4. u dijelu koji glasi „promjenjiva, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila” te u čl. 6. u dijelu koji glasi “u slučaju promjene kamatne stope iz čl. 4. Ovog Ugovora… ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora“, pa stoga ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovor o kreditu od 05. veljače 2007., broj ugovora: 9012264702, solemniziran dana 06. veljače 2007. po javnom bilježniku, Divni Perković, pod poslovnim brojem: OU-42/07, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 1. Ugovora koja glasi “po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita”, zatim dio odredbe čl. 5. Ugovora: “naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.”, dio odredbe čl. 6.2. Ugovora: “plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora”, te dio odredbe čl. 11.9. Ugovora: “upoznat s mogućim promjenama iznosa auiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuje da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.”, pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 , da tužitelju ĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.664,86 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 2,14 EUR od 30.11.2008. do isplate,

- na iznos od 2,11 EUR od 31.01.2009. do isplate,

- na iznos od 6,45 EUR od 28.02.2009. do isplate,

- na iznos od 8,24 EUR od 31.03.2009. do isplate,

- na iznos od 5,00 EUR od 30.04.2009. do isplate,

- na iznos od 4,92 EUR od 31.05.2009. do isplate,

- na iznos od 3,57 EUR od 13.07.2009. do isplate,

- na iznos od 4,30 EUR od 31.07.2009. do isplate,

- na iznos od 2,93 EUR od 31.08.2009. do isplate,

- na iznos od 3,30 EUR od 30.09.2009. do isplate,

- na iznos od 2,43 EUR od 31.10.2009. do isplate,

- na iznos od 3,61 EUR od 30.11.2009. do isplate,

- na iznos od 3,17 EUR od 31.12.2009. do isplate,

- na iznos od 6,37 EUR od 31.01.2010. do isplate,

- na iznos od 7,55 EUR od 28.02.2010. do isplate,

- na iznos od 8,08 EUR od 31.03.2010. do isplate,

- na iznos od 9,49 EUR od 30.04.2010. do isplate,

- na iznos od 12,72 EUR od 31.05.2010. do isplate,

- na iznos od 14,02 EUR od 30.06.2010. do isplate,

- na iznos od 16,83 EUR od 31.07.2010. do isplate,

- na iznos od 22,70 EUR od 31.08.2010. do isplate,

- na iznos od 20,84 EUR od 30.09.2010. do isplate,

- na iznos od 18,64 EUR od 31.10.2010. do isplate,

- na iznos od 22,96 EUR od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 27,46 EUR od 31.12.2010. do isplate,

- na iznos od 30,14 EUR od 31.01.2011. do isplate,

- na iznos od 24,92 EUR od 28.02.2011. do isplate,

- na iznos od 27,82 EUR od 31.03.2011. do isplate,

- na iznos od 25,60 EUR od 30.04.2011. do isplate,

- na iznos od 34,14 EUR od 31.05.2011. do isplate,

- na iznos od 38,80 EUR od 30.06.2011. do isplate,

- na iznos od 45,56 EUR od 31.07.2011. do isplate,

- na iznos od 48,32 EUR od 31.08.2011. do isplate,

- na iznos od 39,32 EUR od 30.09.2011. do isplate,

- na iznos od 34,67 EUR od 31.10.2011. do isplate,

- na iznos od 35,35 EUR od 30.11.2011. do isplate,

- na iznos od 37,42 EUR od 31.12.2011. do isplate,

- na iznos od 40,37 EUR od 31.01.2012. do isplate,

- na iznos od 40,75 EUR od 29.02.2012. do isplate,

- na iznos od 39,60 EUR od 31.03.2012. do isplate,

- na iznos od 40,28 EUR od 30.04.2012. do isplate,

- na iznos od 841,97 EUR od 29.05.2012. do isplate,

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 , da tužitelju ĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.563,23 EUR, kao i zatezne kamate na navedeni trošak koje teku od 8. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

VI Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je 6. veljače 2007. sklopio Ugovor o kreditu od 5. veljače 2007. za kupnju vozila, broj ugovora 9012264702, koji ugovor je solemniziran 06. veljače 2007. po javnom bilježniku, Divni Perković, broj ovjere: OU- 42/07, kojim Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.591,02 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Tužitelj da se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen sklopljenim Ugovorom. Odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu da je ugovoreno da je tužitelj dužan tuženiku platiti na kredit u otplati kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja predmetnog Ugovora iznosi 5,10% godišnje, a da se kamata također obračunava u CHF, da je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno sa anuitetima. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a da se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom je utvrđena ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, te ističe da je te odluka obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Odredba o redovnoj kamatnoj stopi da je temeljna ugovorna odredba Ugovora o kreditu, jer je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenja novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora, njome se određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika, te stoga predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Zbog navedenog, odredba o kamati mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46 i čl. 50. Zakona o obveznim odnosima (čl. 269. st. 2. i 272. Zakona o obveznim odnosima/05). Iz navedenog da proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, s obzirom da nije odrediv niti prema elementima sadržanima u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane – vjerovnika. Sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 93/03) da je takva ugovorna obveza nepoštena, a da je istim Zakonom propisano i kako je takva nepoštena odredba ništetna. Predmetnim Ugovorom o kreditu da je bila ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, te je tužitelj bio u poziciji slabije ugovorne strane u odnosu na tuženika, kako pregovarački, tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora, a tuženik prije sklapanja ugovora niti na koji način nije tužitelju dao informacije niti obrazloženja koja bi tužitelju kao prosječnom potrošaču predstavljala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora te rizika koji iz njih proizlaze, da bi kasnije samoinicijativno, ponovno bez pregovaranja mijenjao kamatnu stopu. Obzirom da je predmetnim Ugovorom o kreditu odredbom čl. 4. i 5. ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope, te kamate na zakašnjela plaćanja promjenjive u skladu Odluke banke o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u Ugovoru o kreditu broj: 9012264702 utvrdi ništetnom odredba čl. 4. u dijelu koji glasi „promjenjiva, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila” te u dijelu čl. 6. koji glasi “u slučaju promjene kamatne stope iz čl. 4. Ovog Ugovora…ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora”. Tužitelj ističe da tužbom ne potražuje iznos naknade na ime više uplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, već samo predlaže utvrditi ništetnost istih odredbi. Nadalje, ističe da je čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da banka stavlja korisniku kredita na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 12.591,02 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, da je čl. 4. ugovoreno da se kamata obračunava u CHF te da je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno sa njima, a da je čl. 5. ugovoreno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate. Odredbom čl. 6.2. Ugovora o kreditu da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora, a da je prema čl. 11.9. Ugovora o kreditu tužitelj izjavio da je upoznat sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da je potvrdio da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Ukazuje na presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 te ističe da tužitelj u vrijeme kada je ugovarao kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF, te da ga je tuženik morao informirati o rizicima i karakteristikama konkretne valutne klauzule CHF i mogućim pojavama tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj da nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tuženik da je uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu pa da je tako dvostruko opteretio tužitelja izuzetno visokim iznosima anuiteta. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka da se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Kako se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu koja glasi “po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita”, čl. 5. Ugovora koja glasi “naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.”, čl. 6.2. Ugovora: “plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora” te čl. 11.9. Ugovora “upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuje da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.”. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, pa s obzirom da su ništetne ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za iznos od 2.000,00 EUR, a na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, koje iznose potražuje tužbom, kao i parnični trošak.

1.1. Tužitelj je u postupku, a nakon provedenog financijskog vještačenja, uredio svoj tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu, i to na način da na ime preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule potražuje ukupni iznos od 1.664,86 EUR, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev te ističe prigovor zastare. Ističe da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti. Navodi kako se utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu primjenjivati na konkretan predmet, jer u tom postupku sud nije utvrđivao elemente ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače već da je samo apstraktno odlučivao da li je valutna klauzula nepoštena odnosno ništetna. Sukladno tome tuženik smatra da je na tužitelju teret dokaza u konkretnom predmetu da su sporne ugovorne odredbe ništetne. Tuženik ističe da tužitelju kao poslovno sposobnoj osobi nisu mogle ostati nejasne i nerazumljive sporne odredbe ugovora o kreditu, te da je tuženik putem svojih djelatnika prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, a što da je tužitelj svjesno i dobrovoljno prihvatio. Ukazuje da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i promjenjiva kamatna stopa. Ističe kako nema mjesta direktnoj vezanosti suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a kamoli izravnoj primjeni navedene presude. Tuženik je osporio i visinu tužbenog zahtjeva, kao i potraživanje tužitelja po osnovi zakonskih kamata jer tuženik nije bio nepošten te je istaknuo prigovor zastare potraživanja. Tuženik slijednom navedenog predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. U dokaznom postupku pročitan je plan otplate, ugovor o kreditu s otplatnom tablicom, opći uvjeti poslovanja s građanima, pojašnjenje, knjigovodstvena kartica, nalaz i mišljenje vještaka od 15. travnja 2025., iskaz tužitelja.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 9012264702 sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom 5. veljače 2007., koje su sadržane u čl. 1., 4., 5., 6. i 11.9. toga Ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) te zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 1.664,86 EUR na ime pretplate temeljem ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF, sve sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dospijeća do isplate.

6. Pritom, među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom 5. veljače 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj: 9012264702, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 12.591,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 1. i 6. Ugovora). Također je nesporno da je čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa koja je na dan sklapanja kredita iznosila 5,10% godišnje, a koja kamatna stopa je promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Nadalje, nije sporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora (čl. 6. Ugovora). Nesporno je da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,10% te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

7. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope te o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a posljedično tome ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio na temelju takve odredbe o valutnoj klauzuli švicarskog franka. S time u vezi sporno je može li se tužitelj kao individualni potrošač pozvati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

8. Prvenstveno valja istaknuti kako okolnost da je tužitelj otplatio kredit ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, nakon prestanka ugovora, utvrdi njegova ništetnost. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO), kojom je propisana obveza restitucije, bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO).

8.1. Stoga je neosnovana i tuženikova tvrdnja da se iz tog razloga na predmetni Ugovor o kreditu ne mogu odnositi pravna utvrđenja iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (ovdje potrošača) koja je podnesena 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, u kojem je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

9. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka kao trgovac) s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

9.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u čl. 4. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl. 1. i 6. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.

9.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

9.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9.6. Slijedom navedenog, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, sud je navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koje se tužitelj pozvao, utvrdio ništetnima.

9.7. Pri tome valja ukazati kako tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno utvrđenje, već u bitnom ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

10. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredite.

11. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, a pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjena kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija.

11.1. Nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom slučaju ta je promjena bila značajna (7,45 % u odnosu na početnih 5,10 %), te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđeno neravnotežu na štetu tužitelja. Pri tome, nije odlučna ni okolnost da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

11.2. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njeno ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO. Međutim, u kolektivnom sporu već je pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, pri čemu su nacionalni sudovi pravomoćnom cijenili da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

11.3. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

11.4. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu sa pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezani tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je, već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne, nije lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

11.5. Navedeno je utvrđeno i iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnog jer je tužitelj iskazivao detaljno, životno i u skladu s materijalnim ispravama u spisu, a iz kojeg iskaza je utvrđeno da su tužitelju u banci rekli da je najbolje da digne kredit u CHF jer je on stabilan i da se može samo malo podići, da tužitelju kredit u drugoj valuti nisu ponudili te da mu u banci nisu rekli ni objasnili pod kojim se uvjetima kamatna stopa može mijenjati, a iz kojeg je utvrđeno da tužitelj prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bilo informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF, niti su mu objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja kao ni pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa.

12. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I i II izreke.

13. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od strane tužitelja naplatio više od onoga što stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, posljedično ništetna i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

13.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

14. S obzirom na utvrđenje da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštena, a time i ništetna (a nije upitno da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli), a kako tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da navedene nepoštene odredbe nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početni tečaj, kao jedino valjano određen a time i pošten.

14.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je korisnik kredita trebao plaćati uzimajući u obzir početni tečaj za utuženo razdoblje. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 12.591,02 CHF, da je početni tečaj na dan puštanja kredita u otplatu bio 1 CHF = 4,682038 HRK, te da je kredit prijevremeno (konačno) otplaćen 29. svibnja 2012.

14.2. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata razlika preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 1.664,86 EUR (Tablica 5 - Nalaza i mišljenja vještaka – list 81 spisa), s time da je vještak posebno iskazao i pregled negativnih tečajnih razlika na dan plaćanja u ukupnom iznosu od 97,05 EUR (Tablica 6 - Nalaza i mišljenja vještaka - list 81 spisa).

14.3. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka s obzirom da je sačinjen objektivno i stručno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda, a na isti primjedbe nije imao tužitelj, niti je tuženik imao primjedbe na matematički izračun vještaka.

15. Slijedom navedenog, kako je tužitelj uredio svoj tužbeni zahtjev za isplatu s osnova preplaćenog tečaja u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, istoga je valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO te odlučiti kao u točci III izreke ove presude te tuženiku naložiti da tužitelju isplati iznos od 1.664,86 EUR na ime razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda, sve s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja. Naime, radi se o iznosu koji je tuženiku neosnovan pripao, pa ih je obvezan vratiti tužitelju prema odredbama iz čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove. Prema shvaćanju ovog suda potrošač koji plati anuitet po nižem tečaju nije stjecatelj bez osnove pa i ni u obvezi vraćanja, a tuženik u postupku nije istakao prigovor prijeboja ili protutužbu, pa u tom smislu nisu osnovani prigovori tuženika.

16. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod poslovni broj P-1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovni broj P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna donošenjem odluke poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja 11. travnja 2023., nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.

17. Tužitelju su dosuđeni parnični troškovi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa), prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, i to za zastupanje po punomoćniku u postupku i to za sastav tužbe 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, za zastupanje na ročištima od 2. prosinca 2024. i 15. listopada 2025. 100 bodova za svako prema Tbr. 9/1 Tarife, za sastav podneska od 20. lipnja 2025. 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, te za pristup na ročište za objavu presude 50 bodova prema Tbr. 9/3 Tarife, odnosno ukupno 450 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife) i pripadajući iznos PDV-a od 25% (Tbr. 46 Tarife) iznosi ukupno 1.125,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u uplaćenom iznosu od 38,23 EUR te predujam za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR. Međutim, tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu jer mu navedeni trošak u skladu s odredbom čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) niti ne nastaje, a odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava opomene pred tužbu jer se ne radi o trošku koji je bio potreban za vođenje ove parnice u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP, kao i zahtjev za naknadu materijalnog troška jer u prilog takvom trošku tužitelj nije dostavio nikakve dokaze.

17.1. Tuženik nije uspio u sporu, pa je u cijelosti odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

U Puli-Pola 8. prosinca 2025.

Sutkinja

Tamara Dagostin Mušković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.