REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-1010/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Irene Dikanović- Terzić predsjednice vijeća, Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, protiv tuženika NŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu od 8. svibnja 2025., poslovni broj: P-278/2023-41, u sjednici vijeća održanoj 8. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika NŠ kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu od 8. svibnja 2025., poslovni broj: P-278/2023-41., u pobijanim točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku NŠ iz [adresa], da tužitelju CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, isplati iznos od 8.541,51 Eur-a (64.356,00 kn) (osam tisuća petsto četrdeset i jedan eur i pedeset i jednu centu), sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 4.578,94 Eur-a (34.500,00 kn) od 13. siječnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 104,18 Eur-a (785,00 kn) od 24. svibnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 3.223,09 Eur-a (24.284,34 kn) od 24. svibnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 635,29 Eur-a (4.786,66 kn) od 22. prosinca 2011. pa do isplate i to po kamatnoj stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. prema stopi koja se do dana 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem isti traži da mu tuženik isplati zakonsku zateznu kamatu koja na iznos od 34.500,00 kn teče od 29. srpnja 2009. do 12. siječnja 2010., na iznos od 785,00 kn od 29. srpnja 2009. do 23. svibnja 2012., na iznos od 24.284,34 kn od 22. siječnja 2010. do 23. svibnja 2012., te na iznos od 4.786,66 kn od 15. studenog 2011. do 21. prosinca 2011., kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 543,17 Eur- a (petsto četrdeset i tri eura i sedamnaest centi), sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je pravovremeno uložio žalbu, a iz sadržaja žalbe proizlazi da presudu pobija u dosuđujućem dijelu odnosno u točkama I. i III. izreke. U žalbi je naveo da je auto vozio AŠ, a ne on. Naveo je također kako ga je sud u Velikoj Gorici oslobodio krivične odgovornosti, jer je ustanovljeno da je imao manji iznos od 0,5 g/kg alkohola u krvi zbog čega, kako se dalje navodi u žalbi, odbacuje presudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda i u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13 dalje u tekstu: ZPP), te je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje pazi po službenoj dužnosti, niti da je pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik na ime regresnog duga zbog vožnje u alkoholiziranom stanju isplati iznos od 8.541,51 eura, koji iznos predstavlja maksimalni iznos regresnog duga u visini od 12 prosječnih plaća prema službenom izvješću Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske. To stoga jer je tužiteljica oštećeniku PŠ na ime naknade nematerijalne štete, a na temelju police osiguranja od automobilske odgovornosti i presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Sv. Ivanu Zelini poslovni broj: P-2987/09 od 19. prosinca 2011. isplatila ukupan iznos od 59.569,34 kuna, te na temelju odštetnog zahtjeva Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje na ime troškova liječenja oštećenika LŠ istima isplatio iznos od 17. 923,35 kuna.

7. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno, a žalbenim navodima se ne osporava:

- da je tuženik pravomoćnom presudom u predmetu koji je vođen kod Općinskog suda u Velikoj Gorici pod poslovnim brojem: K-150/2012 oglašen krivim zato što je 10. studenog 2008. oko 4,30 sati u Donjem Desincu, upravljajući osobnim vozilom marke BMW 318i, registarske oznake [registarska oznaka], kolnikom državne ceste D1, iz smjera Lučkog u smjeru Karlovca dolaskom u Donji Desinec bb i izlaskom iz njemu desnog zavoja, lakomisleno smatrajući da takvom vožnjom neće izazvati opasnost za druge sudionike u prometu, protivno odredbi članka 51. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, brzinu vozila nije prilagodio osobinama i stanju ceste, mokrom i klizavom kolniku i magli, uslijed čega je došlo do zanošenja vozila i slijetanja istoga izvan kolnika ulijevo, gdje je lijevom bočnom stranom vozila udario u metalni nosač predmetnog znaka, a potom u metalnu ogradu betonskog mosta, kojom prilikom je putnik u vozilu LŠ zadobio prijelom srednjeg dijela nadlaktične kosti, koja povreda je teške naravi čime je počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće, te mu je izrečena uvjetna osuda, odnosno kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, s rokom kušnje od dvije godine;

- da je presudom Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj: P-2987/2009-27 od 19. prosinca 2011., koja je preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gžn-81/2013-2 od 10. prosinca 2013. ovdje tužiteljici, a u tom spisu tuženiku, naloženo da tužitelju KŠ plati naknadu štete u iznosu od 20.600,00 kuna sa zateznim kamatama od 25. svibnja 2009. i trošak postupka u iznosu od 8.811,37 kuna sa zateznom kamatom od 19. prosinca 2011.;

- da je Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje tužiteljica na ime troškova liječenja KŠ platila ukupno 17.923,35 kuna i to 28. studenog 2011.;

- da je tužiteljica KŠ na ime naknade štete isplatila ukupan iznos od 34.500,00 kuna dana 27. srpnja 2009., iznos od 785,00 kuna dana 13. siječnja 2010. i iznos od 24.284,34 kune dana 30. travnja 2012.;

- da je iz podataka o prometnoj nezgodi i Zapisnika o očevidu utvrđeno da je u predmetnoj prometnoj nezgodi tuženik sudjelovao kao vozač, a KŠ kao putnik na stražnjem sjedalu, s time da su obojica zadobili teške tjelesne ozljede;

- da iz naprijed navedenih isprava proizlazi da su tuženiku u Klinici za traumatologiju uzeti uzorci krvi i mokraće, te da iz analize istih uzoraka proizlazi da je tuženik bio pod utjecajem alkohola od 1,32 g/kg;

- da iz police osiguranja proizlazi da je vozilo vlasništvo RŠ i da je bilo osigurano kod tužiteljice policom osiguranja AO broj 010702999245 od 19. svibnja 2008. do 19. svibnja 2009.;

- da iz iskaza svjedoka KŠ proizlazi da je vlasnik vozila bio tuženik koji je vozilom i upravljao u trenutku nastanka prometne nezgode, pa su na njega, kao novog vlasnika, sukladno članku 28. stavku 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05 dalje ZOOP), prenesena prava i obveze iz ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti;

- da je tužiteljica pozvala tuženika na plaćanje regresnog duga temeljem članka 24. ZOOP-a i temeljem članka 3. Uvjeta za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti;

- da tuženik navedeno dugovanje nije podmirio.

6. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pozivom na odredbu članka 24. stavak 1. točku 4. ZOOP-a kojom je propisano da osigurana osoba gubi prava iz osiguranja ako je vozač upravljao vozilom pod utjecajem alkohola iznad ugovorene granice, kao i pozivom na članak 3. stavak 1. točku 2a Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti kojim je propisano da osiguranik gubi svoja prava iz osiguranja, ako se analizom krvi ili drugom metodom mjerenja količine alkohola u organizmu vozača utvrdi da udio alkohola u krvi iznosi 0,5 g/kg ili više, a budući je iz Zapisnika o očevidu koji je sastavljen povodom prometne nezgode proizlazilo da je kod tuženika utvrđena koncentracija alkohola od 1,32 g/kg, što je potvrđeno i nalazom Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“ u kojem je navedeno da je metodom plinske kromatografije kod tuženika utvrđena koncentracija od 0,82 g/kg u krvi odnosno 1,30 g/kg u mokraći, zaključio kako je tuženik, zbog toga što je u trenutku prometne nezgode bio u alkoholiziranom stanju i to većem od 0,5 g/kg izgubio prava iz osiguranja, te je u obvezi tužiteljici isplatiti regresni zahtjev u visini od 64.356,00 kuna, a koji iznos predstavlja maksimalni iznos regresnog duga u visini od 12 prosječnih mjesečnih plaća.

7. Žalbenim navodima tuženik osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je vozilom, u trenutku prometne nezgode upravljao upravo on (tuženik), ističući da je vozilom upravljao AŠ.

8. Ovi žalbeni navodi tuženika nisu osnovani, jer je pravomoćnom presudom u kaznenom postupku utvrđeno da je vozilom upravljao upravo tuženik koji je i oglašen krivim zbog kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće iz članka 272. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona. Kako je, sukladno članku 12. stavku 3. ZPP-a, u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim, a budući je, kako je već i navedeno, pravomoćnom presudom tuženik oglašen krivim da je upravljajući vozilom izazvao prometnu nesreću u kojoj je KŠ zadobio teške tjelesne ozljede, to su žalbeni navodi tuženika usmjereni na izbjegavanje odgovornosti navođenjem kako on nije upravljao vozilom u trenutku nastanka štetnog događaja, neosnovani.

9. Što se tiče alkoholiziranosti tuženika u trenutku prometne nesreće, valja reći da je u pravu prvostupanjski sud kada navodi da iz javnih isprava i to Zapisnika o očevidu broj:

511-19-39/6-K-282/02 od 29. prosinca 2008., te iz nalaza i mišljenja Centra za forenzička ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“ broj: 511-01-114/2-AL- 5928/208 od 13. studenog 2008. proizlazi da je tuženik bio u alkoholiziranom stanju i to većem od 0,5 g/kg, pa kako tuženik nije dokazao da je navedena činjenica neistinito ili nepravilno utvrđena, a teret dokaza je bio upravo na tuženiku, to je prvostupanjski sud smatrao da je ono što je navedeno u javnoj ispravi, pravilno utvrđeno.

9.1. Člankom 230 ZPP-a propisano je da je isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti, te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje (stavak 1.), a istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su, posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene s javnim ispravama (stavak 2.). Dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena (stavak 3.); a ako sud posumnja u autentičnost isprave, može zatražiti da se o tome izjasni tijelo od kojega bi ona trebalo da potječe (stavak 4.).

9.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka (primjerice Rev-260/2005 od 12. listopada 2005., Rev-659/2021 od 6. srpnja 2022., Rev-1978/2018 od 4. srpnja 2023.) izrazio pravno shvaćanje da je Zapisnik o očevidu javna isprava. Ona dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, dok je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena (članak 230. stavak 1. i 3. ZPP-a).

9.3. U konkretnom slučaju Zapisnikom o očevidu broj: 511-19-39/6-K-282/02 od 29. prosinca 2008. (strana 8. i 9. spisa) utvrđeno je da je kod tuženika utvrđena koncentracija od 1,32 g/kg alkohola, što je dodatno potvrđeno i nalazom i mišljenjem Centra za forenzička ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“ broj: 511-01- 114/2-AL-5928/208 od 13. studenog 2008. gdje je metodom plinske kromatografije kod tuženika utvrđena koncentracija od 0,82 g/kg u krvi, odnosno 1,30 g/kg u mokraći. Tuženik je imao mogućnost dokazivati da su podaci navedeni u javnoj ispravi neistiniti, ali tu mogućnost nije iskoristio, jer nije predložio izvođenje dokaza u tom smjeru. Činjenica da je u kaznenom postupku državno odvjetništvo odustalo od kaznenog progona za izazivanje prometne nesreće zbog upravljanja vozilom pod utjecajem alkohola, nema utjecaja na odgovornost tuženika za regresnu obvezu. Naime, iz nesporne javne isprave, čiji sadržaj tuženik nije osporio, jasno proizlazi da je u trenutku štetnog događaja upravljao vozilom pod utjecajem alkohola većem od 0,5 g/kg. Stoga je za potrebe ovog postupka odlučna okolnost postojanje alkoholiziranosti u navedenoj koncentraciji, kao temelj regresne odgovornosti, neovisno o ishodu kaznenog postupka, zbog čega je i ovaj žalbeni navod tuženika ocijenjen neosnovanim.

10. Tuženik u žalbi ne osporava visinu dosuđenog iznosa, a ista je, kako proizlazi iz obrazloženja prvostupanjskog suda utemeljena na materijalnoj dokumentaciji, zbog čega nije dovedena u sumnju niti jednim žalbenim navodom.

11. Ovaj drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a nije po službenoj dužnosti ispitivao odluku o parničnom trošku u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava, jer žalba tuženika ne sadrži razloge kojima bi se osporavala odluka u tom dijelu.

12. Zbog navedenog, a temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

13. U nepobijanom dijelu, u točki II. izreke, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Slavonski Brod, 8. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić