REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-1077/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Janici Plantak, odvjetnici iz ZOU Dina Galić i Janica Plantak iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, od 8. listopada 2025., poslovni broj: P-382/2023-20, u sjednici vijeća održanoj 8. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., odbija se kao neosnovana, te se potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, od 8. listopada 2025., poslovni broj: P-382/2023-20.

II Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju VČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 4.198,18 EUR (četiri tisuće sto devedeset osam eura i osamnaest centi) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koje od 31. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. teku po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos 2,24 EUR od 31. kolovoza 2007. do isplate,

- na iznos 1,44 EUR od 30. rujna 2007. do isplate,

- na iznos 9,65 EUR od 31. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos 3,68 EUR od 29. veljače 2008. do isplate,

- na iznos 8,72 EUR od 31. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos 7,66 EUR od 30. travnja 2008. do isplate,

- na iznos 0,96 EUR od 31. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos 5,00 EUR od 30. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos 1,89 EUR od 31. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos 1,36 EUR od 30. rujna 2008. do isplate,

- na iznos 2,68 EUR od 31. listopada 2008. do isplate,

- na iznos 8,79 EUR od 30. studenog 2008. do isplate,

- na iznos 17,15 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos 20,07 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos 21,66 EUR od 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos 22,81 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos 22,28 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos 22,81 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos 20,15 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos 16,17 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos 17,50 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos 21,61 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos 21,88 EUR od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos 20,15 EUR od 30. studenog 2009. do isplate,

- na iznos 33,96 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos 35,68 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos 30,77 EUR od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos 33,29 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos 30,77 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos 42,32 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos 37,41 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos 45,50 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos 45,10 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos 52,01 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos 45,77 EUR od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos 61,96 EUR od 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos 66,34 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos 66,34 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos 44,18 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos 59,97 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos 60,90 EUR od 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos 73,37 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos 88,37 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos 96,53 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos 85,24 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos 85,11 EUR od 30. rujna 2011. do isplate,

- na iznos 93,72 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,

- na iznos 78,06 EUR od 30. studenog 2011. do isplate,

- na iznos 82,04 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos 85,49 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos 86,16 EUR od 29. veljače 2012. do isplate,

- na iznos 82,44 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos 85,36 EUR od 30. travnja 2012. do isplate,

- na iznos 84,33 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos 84,33 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos 81,25 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos 79,52 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos 79,52 EUR od 30. rujna 2012. do isplate,

- na iznos 79,92 EUR od 31. listopada 2012. do isplate,

- na iznos 81,25 EUR od 30. studenog 2012. do isplate,

- na iznos 80,05 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos 78,26 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos 78,26 EUR od 28. veljače 2013. do isplate,

- na iznos 81,25 EUR od 31. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos 84,03 EUR od 30. travnja 2013. do isplate,

- na iznos 72,88 EUR od 31. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos 72,75 EUR od 30. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos 73,42 EUR od 31. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos 78,59 EUR od 31. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos 78,46 EUR od 30. rujna 2013. do isplate,

- na iznos 80,58 EUR od 31. listopada 2013. do isplate,

- na iznos 77,26 EUR od 30. studenog 2013. do isplate,

- na iznos 79,92 EUR od 31. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos 86,82 EUR od 31. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos 86,82 EUR od 28. veljače 2014. do isplate,

- na iznos 83,37 EUR od 31. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos 81,38 EUR od 30. travnja 2014. do isplate,

- na iznos 78,59 EUR od 31. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos 82,90 EUR od 30. lipnja 2014., do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.635,64 EUR (tisuću šesto trideset pet eura i šezdeset četiri centa) sa zateznim kamatama tekućim od 8. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

1.1. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je:

„Dopušta se preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 27. lipnja 2024. “

2. Protiv presude i rješenja prvostupanjskog suda tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; - dalje: ZPP).

2.1. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima, da prvostupanjski sud u potpunosti zanemaruje navode tuženika da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da ugovorne strane nisu pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu, da je tužitelj po vlastitom izboru, nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valute CHF samostalno odabrao istu, da svakom klijentu koji želi sklopiti Ugovor o kreditu, djelatnici tuženika objasne sve činjenice važne za donošenje odluke o zaključenju Ugovora o kreditu, te da svaka stranka sama odluči u kojoj valuti želi sklopiti Ugovor o kreditu, prema vlastitoj financijskoj mogućnosti. U prilog tvrdnji da se pojedinačno pregovaralo o odredbama Ugovora da ukazuje i solemnizacija Ugovora iz koje je vidljivo da je tužitelj upoznat sa svim pravnim posljedicama pravnog posla i da to odgovara njegovoj pravoj volji. Nadalje ističe da je sud sukladno članku 96. stavka 1. i članku 99. Zakona o zaštiti potrošača najprije trebao utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, te tek kada odredbe ne bi imale navedena obilježja, sudu bi bilo dopušteno provoditi test poštenosti. Navodi i da je Ugovor ispunjen, da tužitelj nikada nije prigovarao visini anuiteta, niti koristio pravo da raskine ugovor.

2.2. Tuženik ističe i da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbe članka 118. ZZP-a jer da sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite, a da je zanemario okolnosti konkretnog slučaja, čime se postavlja pitanje uloge suda u tzv. individualnim parnicama, te citira odredbu članka 81. ZZP/03.

2.3. Nadalje ističe kako je sud zaključio da je tužitelj povišenjem tužbenog zahtjeva dopušteno preinačio tužbu jer je iz istog pravnog osnova potraživao viši iznos, međutim da se sud nije očitovao je li povišeni dio tužbenog zahtjeva u zastari, obzirom da je veći iznos zatražio tek 27. lipnja 2024., na koju zastaru da ponovno upire. Navodi i da se navedena zastara posebno očituje u činjenici da je visina iznosa utvrđena vještačenjem tako što je utvrđen iznos anuiteta po početnom tečaju i po promijenjenim kamatnim stopama, utvrđene su uplate tužitelja te zatim razlike više plaćenog po osnovi tečaja, a budući da vještak nije zasebno prikazao kamatu sadržanu u anuitetu, smatra da je tužitelj podneskom od 27. lipnja 2024. zatražio isplatu iznosa koji u sebi sadrže i iznose s osnova promjenjive kamatne stope (koji iznos nije potraživao tužbom). Dalje obrazlaže značaj promjene kamatne stope na promjenu ukupnog anuiteta, te zaključuje da obzirom da u vještačenju nije prikazana analiza utjecaja promjene kamatne stope, da ukupno dosuđeni iznos u sebi sadrži i kamatu, pa da je stoga netočno utvrđenje suda da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev povisio tražeći veći iznos iz iste pravne osnove (valutne klauzule), kada se dio dosuđenog iznosa odnosi na drugi pravni osnov (promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima).

2.4. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te naloži tužitelju da mu naknadi trošak parničnog postupka uvećan za zateznu kamatu tekuću od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe uvećan za PDV i sudsku pristojbu na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima te se može sa sigurnošću ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi tuženika, a nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a, a teret dokaza da je korisnik kredita bio valjano informiran o svim aspektima valutne klauzule na način razumljiv prosječnom potrošaču, da bi prosječni potrošač, a što je bio i korisnik kredita u konkretnom slučaju, uopće mogao dati informirani pristanak na sklapanje ugovora o kreditu, bio je na tuženiku, što tuženik u postupku nije dokazao. Na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je zbog ništetnih odredbi Ugovora kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.198,18 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

5.1. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da bi tužitelj zbog solemnizacije Ugovora bio upoznat sa svim pravnim posljedicama pravnog posla i da isti zbog toga odgovara njegovoj pravoj volji. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora nije mogao tužitelju objasniti rizik promjene tečaja švicarskog franka, niti je to bio u obvezi učiniti obzirom da je uloga javnih bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, pa tako i konkretnog Ugovora o kreditu, ocijeniti jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao toga posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Nadalje, solemnizacija nije dokaz da je javni bilježnik protumačio korisniku kredita učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF, to iz razloga što u ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojeg bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule, pa javni bilježnik stoga nije niti mogao objasniti tužitelju kao korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF, jer ti kriteriji u ugovoru nisu sadržani. (presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., presuda Vrhovnog suda RH poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.)

5.2. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojim sadržajno ukazuje na relativno bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 190. stavka 1. i 2. ZPP-a i člankom 191. stavka 2. ZPP-a, obzirom da je prvostupanjski sud pravilno dopustio preinaku tužbe iz podneska tužitelja od 27. lipnja 2024., te da u odnosu na preinačeni dio zastara nije nastupila. Naime, prema članku 190. stavka 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a prema stavku 2. istog članka, iznimno od odredbe stavka 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Prema članku 191. stavka 2. ZPP-a, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

5.2.1. Stoga, imajući u vidu da tužitelj nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka bez svoje krivnje, odnosno sve dugo dok mu nije dostavljen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, budući da tužitelj ne raspolaže znanjima financijske struke (po zanimanju je vozač) potrebnim za pravilno razrješenje ovog spora, radi čega je u konačnici i provedeno financijsko vještačenje, neosnovano tuženik prigovora dopuštenoj preinaci (članak 190. stavka 2. ZPP-a). Isto tako, a obzirom da tužitelj zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe (provedenog financijskog vještačenja), iz iste činjenične i pravne osnove potražuje drugu novčanu svotu (članak 191. stavka 2. ZPP-a), tuženik se ne može sa uspjehom takvoj preinaci protiviti, to niti zbog žalbenih razloga pobliže opisanih pod točkom 2.3. obrazloženja ove odluke, o čemu će ovaj sud iznijeti svoje mišljenje u daljnjem tekstu obrazloženja. Ovdje valja navesti i da je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva svrsishodna za rješenje spora (članak 190. stavka 3. ZPP-a), da je visina zahtjeva utvrđena temeljem provedenog vještačenja, pa kada se tužitelju ne bi dozvolila preinaka tada bi se obezvrijedio dokazni postupak i provedeno vještačenje. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid "prava na sud" sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99-pročišćeni test 6/99, 14/02, 1/06, 2/10, 13/17; - dalje: Konvencija), to iz razloga jer legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, povećanjem tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka, dok bi zbog nedopuštanja preinake tužbe tužitelju preostalo samo podnošenje nove tužbe za preostali dio zahtjeva u kojem slučaju bi se nepotrebno opteretio daljnjim troškovima postupka te se izlažio riziku presuđene stvari ili eventualne zastare, što sve dovodi u pitanje ostvarivanje prava na isplatu i čime bi se tužitelju nametnuo prekomjerni teret. Vezano s tim ističe se i da je sukladno zaključku sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. (poslovni broj: Su IV-162/2021) u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, o čemu se očitovao i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-4474/19 od 29. ožujka 2022.

5.2.2. Iako je tužitelj podneskom od 27. lipnja 2024. preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju nije došlo do izmjene činjenične ni pravne osnove tužbe, slijedom čega je podnošenjem tužbe prekinuto zastarijevanje predmetnog novčanog zahtjeva (u odnosu na ništetnost ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je počela teći iznova 15. lipnja 2018. a tužba u ovom predmetu podnesena je 12. lipnja 2023., dakle unutar zastarnog roka od pet godina). Kada vjerovnik prije isteka zastarnog roka podnese tužbu s generički određenim tužbenim zahtjevom, ali je tijekom postupka na temelju iste činjenične osnove preinačio tužbu povećanjem postojećeg generički određenog zahtjeva, u navedenim okolnostima, i u pogledu preinačenog (povišenog) dijela zahtjeva treba uzeti da je u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, do prekida zastare došlo već u trenutku podnošenja tužbe, o čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio svoje pravno shvaćanje u presudi broj: Rev-977/2023-4 od 9. listopada 2024. koje glasi: „U slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbu (povlačenjem tužbenog zahtjeva) na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka, za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara, iako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka.“, a isto pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama poslovni broj: Rev-1038/2023-2 od 5. lipnja 2024., Rev-844/2024-2 od 12. lipnja 2024. Napose na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) od 27. svibnja 2024., zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“.

5.2.3. Imajući u vidu iznesene razloge, žalba tuženika izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog suda kojim je dopuštena preinaka tužbe od 27. lipnja 2024., a kojom ističe prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, nije osnovana.

5.3. Naposlijetku valja navesti da se primjenom članka 352. stavka 1. ZPP-a, ne mogu uvažiti navodi tuženika kojima tek u žalbi ukazuje da obzirom da u vještačenju nije prikazana analiza utjecaja promjene kamatne stope, da ukupno dosuđeni iznos u sebi sadrži i kamatu pa da se dio dosuđenog iznosa, osim na valutnu klauzulu, odnosi na drugi pravni osnov tj. na promjenjivu kamatnu stopu sadržanu u anuitetima, tako da zbog tih žalbenih navoda tuženik ne može ostvariti uspjeh u ovoj parnici, jer te činjenice nije isticao tijekom vođenja prvostupanjskog postupka, nije predložio da vještak u nalazu sačini navedenu analizu, nije prigovarao zadatku vještačenja, te konačno nije isticao niti primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule u CHF, u visini od 4.198,15 eura, sa pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedino naznačenog preplaćenog iznosa do isplate.

7. Visina utuženog iznosa nije sporna, a proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo JČ, mag.oec. iz [adresa]. Na vještačenje tužitelj nije imao primjedbe te je sukladno istom specificirao tužbeni zahtjev u podnesku od 27. lipnja 2024., a tuženik je na ročištu od 16. rujna 2025. naveo da ne prigovora matematičkom izračunu vještaka, a prvostupanjski sud je istom kao stručnom i objektivnom te sačinjenom sukladno zadatku vještačenja, pravilno poklonio vjeru.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora,19. lipnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj: broj 320-50-4195643, za iznos kredita od 21.627,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, radi kupnje rabljenog motornog vozila,

- da je ugovorena redovna kamata od 5,95% godišnje, promjenjiva u skladu s

Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je ugovorena otplata u 84 jednaka mjesečna anuiteta,

- da je ugovoreno da se glavnica otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da je tijekom otplatnog razdoblja došlo do promjene tečaja CHF,

- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio tuženik, te o potrošačkom kreditu koji je odobren tužitelju kao fizičkoj osobi radi kupnje motornog vozila u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, što je razvidno iz Ugovora o kreditu, a proizlazi i iz iskaza tužitelja,

- da je kredit otplaćen, te da više uplaćeni iznos zbog valutne klauzule u CHF iznosi 4.198,18 eura koji iznos predstavlja utuženi iznos.

9. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva odnosno ima li tužitelj pravo na isplatu preplaćenog utuženog iznosa zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

10. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog Ugovora kojima se osnovano u razlozima pobijane presude rukovodio prvostupanjski sud, a kojim je odredbom članka 81. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, dok je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalih banaka, i u ovom predmetu tuženik, od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zašiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

11.1. Dakle, u provedenom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, utvrđeno je da tuženici u tom kolektivnom sporu, između kojih i tuženik u ovom predmetu, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, da klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice takvih ugovornih odredbi i da su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima.

12. Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12; dalje - ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme otplate kredita, u članku 138.a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; - dalje: ZOO), odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13/EEZ i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako to smatra i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost ugovornih odredbi vezanih za valutnu klauzulu utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

14. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da se prvostupanjski sud pravilno poziva na odredbu članka 502.c ZPP-a. Naime, sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem uključivši i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nju pozvati. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

15. U tom smislu Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj: U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba za određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

16. Prvostupanjski sud izvršio je analizu spornih ugovornih odredbi, te je u dokaznom postupku saslušao tužitelja (tuženik nije predložio provođenja dokaza saslušanjem svjedoka) iz čijeg iskaza nasuprot žalbenim navodima tuženika, proizlazi da mu tuženik tijekom postupka koji je prethodio sklapanju Ugovora nije dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i utjecaju osporenih ugovornih odredaba na njegove novčane obveze, pa tako ni o rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i da se u konkretnom slučaju radi o standardnom (tipiziranom) ugovoru o kreditu koji je tuženik unaprijed pripremio, a da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, čime je uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tako da je prvostupanjski sud vodeći računa i o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka u postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem: Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. ZZP/03 (članak 96. i 97. ZZP/07) u vezi s člankom 4. ZOO-a, pravilno utvrdio ništetnima ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno članku 87. ZZP/03 (članak 102. ZZP/07) i članku 322. ZOO-a.

16.1. Polazeći od utvrđenog u postupku pravilno se prvostupanjski sud pozvao na utvrđenja iz pravomoćnih presuda u kolektivnom sporu i njihov izravan učinak na predmet spora, te zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljive i nepoštene i kao takve ništetne, zbog čega su žalbeni navodi u kojima se osporavaju takva utvrđenja prvostupanjskog suda neosnovani.

16.2. Osim toga ističe se da je dužnost tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

16.3. Neosnovani su stoga žalbeni navodi tuženika, jer je u postupku utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedio prava i interese tužitelja kao potrošača odnosno korisnika kredita i to na način da se o spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo nego su ponuđene tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika na sadržaj kojih nije mogao utjecati, kao i da te odredbe nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive, a nisu mu objašnjeni mogući rizici kredita vezanog za tečaj švicarskog franka i promjenjivu kamatnu stopu, čime je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je tvrdio suprotno tuženik nije predlagao dokaze u tom pravcu.

17. Prvostupanjski sud je stoga uz pravilnu primjenu materijalnog prava odredbi članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 323. stavka 1. ZOO-a, te članka 1115. ZOO- a, nakon utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, naložio tuženiku da tužitelju zbog promjene tečaja CHF isplati ukupan iznos od 4.198,18 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove.

18. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka prigovorio tijeku zateznih kamata navodeći da nije nepošteni stjecatelj, te je istakao i prigovor zastare, koje prigovore je prvostupanjski sud obrazložio te ih pravilno ocijenio neosnovanim, a kako tuženik te prigovore ponovno ne ističe u žalbi, nije potrebno ponovno ih obrazlagati.

19. Tuženik žalbom ne pobija odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu u točki II izreke prvostupanjske presude, a koju odluku je prvostupanjski sud pravilno donio sukladno odredbi članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23)

20. Slijedom naprijed navedenog, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 380. točke 2. ZPP-a, žalba tuženika odbijena je kao neosnovana te su u cijelosti potvrđene prvostupanjska presuda i rješenje.

21. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavka 1. ZPP-a zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer nije uspio sa žalbom.

Slavonski Brod, 8. prosinac 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić